Alija Bejtić, orijentalista i arhitekta, istaknuti naučni radnik, rođen je u Kukavicama kod Rogatice 1. maja 1920. godine. Osnovnu školu završio je u Rogatici, a potom i Gazi Husrev-begovu medresu 1943. godine. Dopunski maturski ispit na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu položio je tri godine kasnije. Zatim je nastavio studij na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu i okončao ga 1955. godine, odbranivši diplomski rad Povijest i umjetnost Foče na Drini.

Prvi radni angažman bio mu je u Islamskoj zajednici. Rješenjem Ulema-medžlisa od 19. septembra 1943. godine postavljen je za imama džamije Sinan-vojvode u Sarajevu, ali se na tom poslu nije ni pojavio pa je 25. januara iduće godine razriješen.

Više od 420 vrijednih radova

Po završetku studija radi u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, a onda u Urbanističkom zavodu Bosne i Hercegovine. Dužnost direktora Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture obnašao je od 1966. do 1977. godine pri čemu je pružio značajan doprinos spašavanju urbanističkog kompleksa Baš-čaršije. Njegova studija Stara sarajevska čaršija jučer, danas i sutra – osnove i smjernice za regulaciju (objavljena zasebno 1969.) bila je osnova za revitalizaciju najljepše čaršije u Bosni i Hercegovini. Najveći dio radnog vijeka proveo je u zaštiti, spašavanju i konzerviranju spomenika kulture, ali je još veći njegov doprinos na polju pisane riječi. Od prvog svog rada Dolazak Omer paše Latasa u Bosnu  kojeg je napisao još kao učenik medrese 1939. godine, pa do pred smrt 1981. godine, Alija Bajtić je objavio više od 420 vrijednih radova, među kojima i 11 zasebnih djela, uglavnom iz područja historije kulture i urbanizma, historije književnosti i umjetnosti općenito.

Njegovi bi se radovi mogli podijeliti u tri grupe: radovi iz historije materijalne kulture Bosne i Hercegovine osmanskog perioda, radovi na izučavanju književnog i folklornog blaga, naročito epske i lirske muslimanske narodne pjesme, i prevodilački radovi.

Objavljivao je u Glasniku IVZ, Novom beharu, Osvitu, El-Hidaji, Obzoru, Kalendarima Narodne uzdanice, Narodnom listu, Vijesniku, Vijesniku u srijedu, Zadružnom željezničaru, Trudbeniku, Iseljeničkom almanahu, Mostovima, Komuni, Starinaru, Prilozima za orijentalnu filologiju, Radovima ANUBiH, Našim starinama, Godišnjaku Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Prilozima za proučavanje istorije Sarajeva, Analima GHB, Biltenu Instituta za proučavanje folklora, Jugoslavenskom istorijskom časopisu, Životu, Odjeku, Izrazu, Pregledu, Oslobođenju, Hrvatskom dnevniku, Glasniku Saveza trezvene mladeži, Našoj domovini, Sveznadaru, Enciklopediji Jugoslavije, Enciklopediji likovne umjetnosti, Enciklopediji Leksikografskog zavoda i drugim naučnim časopisima, monografijama i publikacijama. Obradio je na desetine inačica ili pojmova u spomenutim enciklopedijama. 

Otkrio nekoliko nepoznatih naših pisaca

Spomenut ćemo samo neke radove Alije Bejtića. Iz područja prezentacije spomeničkog blaga i historije naselja i urbanističkih cjelina, uz već spomenuta dva rada Povijest i umjetnost Foče na Drini i Stara sarajevska čaršija jučer, danas i sutra, veoma vrijedni su mu i slijedeći radovi: Bosanski namjesnik Mehmed paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni; Elči hadži Ibrahim-pašin vakuf u Travniku (Sarajevo, 1942.); Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini; Nova Kasaba u Jadru – građevno-urbanistički razvoj naselja kao tipa karavanske varoši; Banja Luka pod turskom vladavinom – arhitektura i teritorijalni razvitak grada u XVI i XVII vijeku; Rudo i rudski kraj kroz vijekove; Priboj na Limu pod osmanlijskom vlašću 1418-1912. (Sarajevo, 1945); Podaci za kulturnu povijest vezirskog grada Travnika; Ćamilija džamija i njen vakuf u Travniku; Odžak na Vrbasu, Prosvjetne prilike u Novom Šeheru polovicom XVIII stoljeća; Aladža džamija u Foči; Travnički epitafi; Uloga vakufa u izgradnji naših gradova; Uticaj islama na kulturni razvoj Bosne i Hercegovine; Iz prošlosti mevluda u Bosni i Hercegovini; Najstarija džamija u Bosni i Hercegovini; Ali pašina mahala u Sarajevu – prilog izučavanju urbanističke i socijalne strukture grada; Skender-pašina tekija u Sarajevu; Pačadži Hadži Nesuhova džamija i mahala u Sarajevu; Sijavuš pašina daira u Sarajevu; Rogatica u periodu turske vladavine; Knežina i knežinska nahija  u historiji i likovnom stvaralaštvu; Sarajevo – grad kontrasta i harmonije; Stari gradovi u Donjem Polimlju; Sokolovićev most na Drini u Višegradu (Sarajevo, 1945); Ko je gradio Arslanagića most; Ko je podigao konjičku ćupriju. Njegov rad Stara čaršija – put u budućnost objavljen je u Oslobođenju 1970. godine u 20 nastavaka.

U suradnji sa arhitektom Zdravkom Kovačevićem objavio je studiju Stara sarajevska čaršija – program za urbanističko rješenje (Sarajevo, 1962.). Muzej grada Sarajeva izdao je veoma vrijednu Bejtićevu studiju od preko 450 stranica Ulice i trgovi Sarajeva – topografija, geneza i toponimija (Sarajevo, 1973.) Ne može se pisati o starom Sarajevu bez Bejtićevih radova, niti o Banjoj Luci, Travniku, Foči, Rogatici, Knežini, Rudom, Priboju, Novoj Kasabi, Odžaku, Novom Šeheru...

Alija Bejtić je otkrio nekoliko novih i do tada nepoznatih naših pisaca na orijentalnim jezicima i prezentrao biografije i naučni opus više naših zaslužnih pisaca i kulturnih i javnih radnika. Iz tog područja navodimo samo neke radove: Mehmed Šakir Kurtćehajić, prvi muslimanski hrvatski novinar; Sarajevski maketar Husejn Karišik; Neretvanski bezi Repovci; Osman Asaf Sokolović i njegov doprinos društvu i kulturi Bosne i Hercegovine; Derviš M. Korkut kao kulturni i javni radnik (Sarajevo, 1974.); Pjesnik Sabit Alaudin Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mulla; Kasida Ibrahima Biočaka – spomenik aljamiado literature sandžačkih Muslimana; Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu «Razgovoru ugodnom naroda slovinskog»; Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672-1719. Pisao je i o Gazi Husrev-begu, Mula Mustafi Bašeskiji, Abdullahu Mustajbegoviću, šejhu Sulejmanu Sarajliji, Halilu Mostarcu, šejhu Osmanu Šugliju, Safvet-begu Bašagiću, Musi Ćazimu Ćatiću, Hamdiji Kreševljakoviću, Omeru Čaji, Vejsilu Ćurčiću, hadži-Mustafi Faginoviću, Budalini Tali i drugima.

Uradio je i tri bibliografije: Prilozi bibliografije vijesti, članaka i drugih radova o građenju u Bosni i Hercegovini tokom austrougarske uprave 1878-1918.; Bibliografija štampanih radova o spomenicima kulture u Sarajevu; Bibliografija štampanih radova o Sarajevu (Sarajevo, 1964.).

U rukopisu mu je ostala Zbirka epskih i lirskih pjesama, te nekoliko nedovršenih radova i prikupljene građe: Umjetnost u srebru i zlatu; Nekadašnja kasaba Ustikolina i njeni spomenici; Prijedor; Ćuprije i lađe u Bosni u svjetlu novih istraživanja; Stara fočanska čaršija; Mali urbanizam; Gradovi Bosne i Hercegovine, Bosanski namjesnici... 

Sa orijentalnih jezika preveo je nekoliko zbirki priča među kojima i: Priče Orijenta (sa dr. Šaćirom Sikirićem i Nedžadom Sulejmanpašićem, Zagreb 1962.); Tisuću i jedna noć (Zagreb, 1951.); Čarobni konj. Bajka iz Tisuću i jedne noći (Zagreb, 1951.). U Vijesniku u srijedu i drugim listovima objavio je više prevedenih priča i pripovijedaka.

Bibliografija radova Alije Bejtića objavljena je u POFU, br. 37/1987., Sarajevo 1988. godine. Kao i sve druge bibliografije ni ova nije potpuna, ali se bez nje o zaslužnom Aliji Bejtiću ne može pisati.

Bio je dopisni član Istanbulskog instituta i Instituta za islamsku umjetnost u Ankari, te član Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti BiH.

Za rad na zaštiti i regeneraciji Baščaršije dobio je 27. julsku nagradu 1976. godine.

Imao je bogatu biblioteku stručne literature, a njen najvrijedniji dio čini zbirka rijetkih i unikatniih rukopisa na orijentalnim jezicima među kojima ima i djela naših autora kojih nema u drugim zbirkama. Treba sve učiniti da se ta zbirka otkupi za Gazi Husrev-begovu biblioteku.

Alija Bejtić, nesumnjivo, spada u red najzaslužnijih autora koji su pisali o našem kulturnom naslijeđu, osobito onom koje se odnosi na osmanski period naše historije. Čovjek institucija. Odavno je zaslužio Sabrana djela.

Na Ahiret  je preselio u Sarajevu 7. jula 1981. godine i ukopan u mezarju Bare. 

Rahmet mu plemenitoj duši.Glasnik IVZ, XI/1943., br. 11-12, str. 284; Glasnik IVZ, XII/1944., br. 4-5, str. 94; 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Sarajevo, 1988., str. 142; Redakcija, »Alija Bejtić«, POF, br. 31/1981., Sarajevo, 1981., str. 7-9; Bisera Nurudinović, Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1918-1945., str. 73-74, 82, 121-122, 128, 214, 242; Hatidža Čar Drnda, »Bibliografija radova Alije Bejtića«, POF, br. 37/1987., Sarajevo, 1988., str. 203-210; Ahmed Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, str. 82-83. 

Autor: Ahmed Mehmedović