Napisano je više naučnih studija, stručnih tekstova, kritičkih ogleda i prigodnih radova i članaka koji - zajedno sa njegovim Sabranim djelima i drugim objavljenim izborima Ćatićeve poezije - otkrivaju raskošni i nesvakidašnji Ćatićev književni talent i njegovu međašnu poziciju u osavremenjavanju ili moderniziranju bošnjačke i bosanskohercegovačke književne tradicije. Ima se osjećaj kao da je o Ćatiću i njegovom književnom opusu već sve rečeno!

 Ipak, jedan aspekt Ćatićevog književnog prevodilačkog djela, prema našem mišljenju, ostao je nedovoljno tekstualno i kontekstualno analiziran i ekspliciran, a držimo ga značajnim za Ćatićevo cjelokupno djelo i njegovu poetiku.

O kojem aspektu je riječ? O onom koga smo naznačili u naslovu ovog teksta –islamskom modernističkom mišljenju u Ćatićevom prevodilačkom djelu. Pod ovim apektom Ćatićevog djela mislimo na njegove prijevode modernističkih muslimanskih mislilaca s kraja XIX i početka XX stoljeća. O kakvim i kojim misliocima je riječ i kakva je njihova misao? Koja njihova djela Ćatić prevodi? U koju vrstu literature ubrajamo ta djela i kakvo je njihovo pozvanje? Zašto ih Ćatić prevodi? – pitanja su na koja ćemo u nastavku pokušati dati odgovore.

Osam Ćatićevih prijevoda

Prema bio-bibliografskim podacima, Ćatić je sa turskog i arapskog jezika preveo ukupno osam knjiga koje ubrajamo u muslimansku modernističku ili reformatorsku literaturu. Riječ je o turskim autorima i jednom arapskom autoru, Egipćaninu. Zarad potrebe ovog rada, ovdje ćemo ih hronološki navesti:

  1. Abdullah Quilliam, Islam (Faith of Islam), Sarajevo, 1907., 68 str.;
  2. Halil Halid, Borba polumjeseca i krsta, s turskog, Tisak i naklada prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar, 1913., 250+1 str.;
  3. Husein Hulki, Ramazanski post, s turskog, tisak i naklada prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar, 1913., 16 str.;
  4. Mehmed Akif, Jedan vaz, s turskog, tisak i naklada prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar, 1913., 24 str.;
  5. Ahmed Neim, Osnovna načela islama i njegova prošlost i sadašnjost, s turskog,[1] tisak i naklada prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar, 1914., 54+2 str.;
  6. Ahmed Neim, Temelji islamskog morala, s turskog, Tisak i naklada prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar, 1914., 76 str.
  7. Muhamed Ferid Vedždi, Muslimanska žena, s arapskog, Tisak i naklada prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar, 1915., 145 str.;
  8. Osman Namik, Teiste i ateiste (Vjernici i bezvjerci), s arapskog,[2] Tisak i naklada prve muslimanske nakladne knjižare i štamparije (Muhamed Bekir Kalajdžić), Mostar, [1915], 93 str.[3]

Sva ova izdanja objavljena su, izuzev prvoga djela Islam, u ''Muslimanskoj biblioteci'' mostarskog knjižara Muhameda Bekira Kalajdžića (u. 1963.), koju je ovaj osnovao 1913. godine, a što koindicira sa Ćatićevim najplodnijim prevodilačkim angažiranjem i njegovim uredništvom spomenute biblioteke. Također, sva ova djela, osim djela Borba polumjeseca i krsta, prvo su objavljenja u listu ''Biser'', u njegovom prvom i drugom godištu, a potom (pre)štampana kao zasebne knjige. Knjige Teiste i ateiste i Osnovna načela islama su objavljene poslije Ćatićeve smrti.

Pored spomenutih prevedenih knjiga, Ćatić je preveo i nekolicinu tekstova koji se, također, mogu svrstati u modernističku muslimansku literaturu,[4] a pisao je i osvrte i prikaze knjiga koje pripadaju toj literaturi.[5] No, ovdje se ograničavamo samo na navedene Ćatićeve prijevode. Prije toga, nekoliko riječi o Ćatiću kao prevodiocu općenito i njegovim prijevodima u cjelini.

Avangardni čin

S obzirom na vrijeme u kojem je Musa Ćazim Ćatić živio i djelovao pisanom riječju, ovi njegovi prijevodi zadugo su predstavljali prave prevodilačke poduhvate. Jer prevesti toliki broj knjiga i tekstova islamske sadržine i tematike u vrijeme kada se mnoga bošnjačka ulema sustezala upotrebljavati latinična slova u pisanju o islamu i držati hutbe na bosanskom jeziku, predstavlja modernistički, zapravo avangardni čin, par excellence.

Ćatić se prvenstveno recipira kao slavni i sjajni bošnjački pjesnik, što on nesumnjivo i jeste, a potom i kao vrsni prevodilac s orijentalnih jezika te kao izvanredni esejist. Ćatićeva prijevodna književnost, smatramo, u bitnome je markirala i oslovila cjelokupno njegovo djelo. Posebno mislimo na prijevode navedenih knjiga i tekstova muslimanske, odn. islamske modernističke literature koju je Ćatić prevodio u bosanski jezik i kontekst, a, zatim, svojom raskošnom poetikom i sâm inicirao i inovirao bošnjačku modernu u književnosti a, djelimično, u islamskoj misli Bošnjaka, i ''islamsku modernu''.

Na formalnom planu, kako je već zapaženo, ukupna Ćatićeva prevodna književnost – prevodio je sa tri jezika: turskog, arapskog i perzijskog raznolike književne forme: poeziju, pripovjetke, eseje, studije, romane, drame, stihove u prozi, aforizme, novinske članke - daleko nadmašuje njegovu izvornu poeziju i prozu. A, opet, najobimniji dio proze jesu njegovi prijevodi gore nabrojanih djela. ''Po kvantitetu, a i kvalitetu, Ćatić je bio daleko plodniji prevodilac proze nego stiha'' (H.[adžiosmanović], 1972:73).

Na duhovnome planu ili, pak, na ishodištu i izvorištu Ćatićeve književne inspiracije i životne orijentacije stoji ''filozofija Orijenta, filozofija arapske poezije i kulture koja je došla do procvata, a imala u sebi i nečega realističkog'', kako je to primijetio Tin Ujević[6] (1936-37:12), Musin savremenik i poznanik, u, možda, najljepšem eseju napisanom o Ćatiću.

Izvrsnost Ćatićevih prijevoda

O Ćatiću kao prevodiocu s orijentalnih jezika pisano je u više navrata.[7] Izrečeni su sudovi i ocjene o izvrsnosti njegovih lirskih i proznih prijevoda sa sva tri jezika, posebno s turskog jezika, s kojeg je najviše i prevodio.[8]

 Prema ocjeni Lamije Hadžiosmanović (1980:147), koja u svojoj studiji analizira i sa izvornikom komparira Ćatićeve prijevode poezije s turskog jezika,

Ćatić je očito veoma dobro vladao turskim jezikom, a uz to je poznavao i zakone turskog pjesništva. Zato su njegovi prevodi uspješni ne samo po tome što je, kao znalac jezika, vladao potpuno temom nego i po veoma vještom slijedu metra, rime i melodije prevedene pjesme.

Ova autorica apostrofira da ''Ćatić kao prevodilac turske poezije, i po obimu, i po kvalitetu, zauzima sve do danas jedno od čelnih mjesta''.

 Ćazimovi prijevodi s turskog ''nisu oštećivali značenje originala, nisu ga skraćivali ni radi rime parafrazirali, a davali su u neku ruku prijevodu značaj prevodiočeva originalnog pjevanja'' (N.[ametak], 1965:79). Hamzalija Ajanović,[9] (1968:239) u tekstu povodom prve godišnjice Ćatićeve smrti, prenosi sljedeće riječi jednog svog poznanika - za koga kaže da je dobar poznavalac turskog jezika - ''Mnogi su Ćazimovi prijevodi puno bolji od originala''.

Abdurahman Nametak[10] (1965:146) za Ćatićeve prijevode s arapskog jezika veli ''da su dobri i tačni''.[11] Minka Memija[12] (1980:120), u svojoj studiji koja govori o Ćatiću kao prevodiocu s arapskog jezika, i u kojoj analitički uspoređuje neke Ćatićeve prijevode s njihovim originalom, ocjenjuje ''da je Ćatić zaista poznavao arapski jezik'' te da je ''znao uhvatiti misao i sadržaj i prenijeti u srpskohrvatski (sic!)''. Analizirajući Ćatićeve pjesničke i prozne prijevode Memija (125) zaključuje ''da je Ćatić prevodio s lakoćom i izraženim smislom za taj posao''.

Možemo, prema tome, reći da se Ćatićev prevodilački rad i dar stapaju sa njegovim pjesničkim duhom i talentom. I zbog toga ''njegov prevodilački rad nije samo interpretacija nego dokaz njegovog pjesničkog talenta'' (H.[adžiosmanović], 1972:73). Također, na osnovu navedenog, ime Muse Ćazima Ćatića nezaobilazno je kada govorimo o počecima bosanskohercegovačke orijentalistike.

''Znanstvena djela'', ''vjerske rasprave'', ''vjersko-naučna literatura'',

''djela religioznog i moralističkog sadržaja'',

''studije iz apologetike islama''

Prijevodi knjiga koje su u fokusu ovog rada navođeni su i spominjani u radovima Ćatićevih biografa, bibliografa i istraživača njegovog književnog rada, ali više usputno, bez detaljnije sadržajne analize i kompariranja izvornikâ i prijevodâ.

 Šemsudin Sarajlić[13] (1913-15:373) prvi je, u godini Musine smrti, ukazao na Ćatićeve prijevode znanstvenih djela nabrajajući ih pojedinačno. H. Ajanović (1968:238) napominje da je Ćatićev ''prozaični rad – prijevodi i original – dva-tri puta veći od njegovog pisanja u stihovima'', a, kako to kratko ocjenjuje Ajanović, ''ponajviše su to vjerske rasprave''.

  1. Tajib Okić[14] (1925:243), povodom desete godišnjice Ćatićeve smrti, u kraćem osvrtu, pri samom njegovom kraju, podcrtava da je Ćatić ''kao vrstan poznavalac orijentalnih jezika i literature mnogo zadužio naš narod nenatkriljivim prevodima s tih jezika, naročito prevodima vjersko-naučne literature''.

Najviše podataka o Ćatićevim prijevodima ''vjerskih rasprava'' dao je Hazim Šabanović[15] u tekstu iz 1935. godine, u kome je ukratko prikazao sadržaj svih prevedenih knjiga (353-355). Napominjući da najvredniji književni rad Muse Ćazima Ćatića potječe iz vremena njegova boravka u Mostaru, Šabanović (353) ističe da se tada ''srazmjerno dosta rano, počinje prevoditi grupa islamskih teološko progresivnih pisaca sa Halilom Halidbegom na čelu''. Ovaj tekst, sve do sada, ostaje jedini detaljniji prikaz Ćatićevih prevedenih knjiga.

 Već spominjani T. Ujević (1936-37:46) aludirajući na Ćatićeve prijevode zapaža:

Ćatić je očuvao u sebi jednu doslovnu vjersku ortodoksiju islama (za koju je mnogo učinio kao prevodilac, u čemu je odista neobično bio marljiv i, možda, još najviše imao sistema, čak je za taj rad koji mu je mogao dati oslonca najviše razumijevanja mogao naći u bosanskoj domaćoj sredini).

  1. Nametak (146) predmetne Ćatićeve prijevode oslovljava kao ''opsežnije studije iz područja apologetike islama, najviše turskih, ali i arapskih teologa i naučenjaka''.[16] U Enciklopediji Jugoslavije iz 1956. godine (2/618) koncizno se navodi se da je Ćatić ''preveo s turskog i arapskog veći broj djela religioznog i moralističkog sadržaja''.

Mislioci muslimanskog modernizma

Ono što je zajedničko autorima knjiga koje je Musa Ćazim Ćatić preveo jeste njihov muslimanski ili islamski modernizam. Ali šta je to islamski modernizam? Taj pojam nije jednoznačan; on u sebi uključuje i reformističku, revivalističku, pa i sekularnu orijentaciju. U najkraćem, islamski modernizam se od njegove sekularne tendencije razlikuje po tome što insistira na važnosti vjere u javnom životu, a od islamskog revivalizma i reformizma po tome što prihvata savremene evropske institucije, procese i društvene vrijednosti. Dakle, pod islamskim modernizmom ovdje podrazumijevamo pokret koji zagovara reformu osnovnih islamskih društvenih i političkih institucija u skladu sa osnovnim učenjem islama, ali i onime što se nalazi o u zapadnjačkoj misli i praksi (Cerić, 1990:109). Zapravo, islamski modernisti zagovarali su obnovu islamskog društva i zapadnjačkim vrijednostima kakve su demokratija, ljudska prava, jednakost, građanska prava. Jedna od bitnih odlika islamskog modernizma je racionalizam.

Evo jednog sintetičkog pogleda na islamski modernizam koji nam otkriva neke njegove aspekte:

Islamski modenizam je bio prvi muslimanski ideološki odgovor zapadnjačkom kulturološkom izazovu. Započet u Indiji i Egiptu u drugoj polovini 19. stoljeća, ovaj pokret imao je izvanredan intelektualni razvoj. On se reflektirao u djelu grupe istomislećih muslimanskih učenjaka odlikujući se kritičkim preispitivanjem klasičnih metoda i koncepcija prava i formulacijom novog pristupa teologiji i kur'anskoj egzegezi. Ovaj novi pristup, koji nije bio ništa manje nego potpuna pobuna protiv ortodoksije, prikazao je začuđujuću kompatibilnost sa idejama prosvjetiteljizma (Mansoor Moaddel, 2005:2).

Pored idejnog pripadanja muslimanskom modernizamu, ovi autori i po svojoj biografiji imaju modernističko usmjerenje koje se, prije svega, pokazuje u njihovim biografijama. Naime, nijedan od njih nije imao ulemansko obrazovanje i karijeru u tradicionalnom smislu i značenju.

Abdullah Quilliam (1856.-1932.), rođen kao William Henry Quilliam u Liverpulu, odrasta kao metodist, tj. kao pripadnik Evangeličke metodističke crkve pri Anglikanskoj crkvi, da bi, nakon posjete Maroku, u dobi od sedamnaest godina, primio islam i vratio se u Britaniju kao musliman. Kasnije ga turski sultan Abdul Hamid II., 1894. god., imenuje za šejhu-l-islama Britanskih otoka.

Halil Halid (1869.-1934.) je rođen u Ankari, gdje je prošao početno medresansko obrazovanje, ali 1894. godine napušta Tursku i odlazi u Evropu, djelimično i zbog straha od hapšenja zbog svoje opozicione politike prema vlasti sultana Abdulhamida II., iako je, prema vlastitom svjedočenju, imao dobre odnose sa Osmanlijskom ambasadom tokom svog dugogodišenjeg boravka u Engleskoj. Magistrirao je na Pembroke koledžu Kembridžskog univerziteta (Pembroke College Cambridge) na polju politike i prava. Interesantan je podatak iz njegove biografije da je 1908. god. inicirao kampanju ekonomskog bojkota Austro-Ugarske kao vid protesta zbog njezine aneksije Bosne i Hercegovine te godine.

Mehmed Akif Ersoy (1873.–1936.) godinama studira na Veterinarskom fakultetu, mada je, između ostalog, bio vaiz, hafiz i prevodilac Kur'ana, što će reći da je bio najbliže tradicionalnom pojmu alima. Uživao je čitajući djela autora kao što su: Victor Hugo, Alphonse de Lamartine, Emile Zola i Jean-Jacques Rousse. Danas je od mnogih Turaka prihvaćen kao nacionalni pjesnik; autor je turske nacionalne himne. Najpoznatiji je po svom djelu pod naslovom Safahat iz 1911. god.[17]

Ahmed Neim (Baban) (1872.-1934.) nakon završetka studija na Rušdiji (Višoj školi) u rodnom Bagdadu, odlazi u Istanbul da nastavi više obrazovanje. Godine 1894. diplomira na Mulkiji (Školi građanske administracije). Iste godine zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova, a potom karijeru nastavio u Ministarstvu obrazovanja. Bilježi se da je počeo da prevodi Buharijevu zbirku hadisa. Imenovan je za profesora na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istanbulu (Daru-l-funun), gdje je predavao filozofiju, psihologiju, etiku, logiku i metafiziku. Za kratko vrijeme imenovan je rektorom Univerziteta.[18]

Muhammed Ferid Vedždi (1878.-1954.) osnovno obrazovanje završava u Aleksandriji na francuskom jeziku, a potom daljnje obrazovanje nastavlja u Kairu na engleskom jeziku. Nakon prestanka formalnog obrazovanja, započinje samoobrazovanje. Kroz novine i magazine počeo je učiti arapski jezik. Radio kao novinar, glavni urednik, izvršni urednik i dopisnik. Napisao više značajnih djela, među njima i komentar Kur'ana (u deset tomova) pod naslovom Safwetu-l-'irfan fi tefsiri-l-Qur'an.

Husein Hulki je bio liječnik, dok o Osmanu Namiku, nažalost, nismo uspjeli pronaći biografskih podataka.

Mislioci antikolonijalizma, antivesternizma, antiorijentalizma

i panislamizma

Još dvije važne idejne poveznice spajaju većinu ovih mislioca: antikolonijalizam i antivesternizam, a neke od njih i - panislamizam, što je za Ćatića, panislamistu, bilo, vjerovatno, i najprimamljivije, te - antiorijentalizam.

Od političkih stavova Abdullaha Quilliama bitno je izdvojiti njegov stav da se muslimani ne bi trebali boriti protiv muslimana u korist evropskih vlada. (Stav koji i dan-danas, nažalost, ne gubi na svojoj aktuelnosti!) Također, opužio je britansku vanjsku politiku u Sudanu i pozvao na uspostavljanje svjetskog hilafeta. Svoju popularnost u islamskom svijetu stekao je izdanjem knjige Islam (The Faith), koja je prevedena na trinaest jezika.[19] Tim jezicima, zahvaljujući našem Ćatiću, pridružuje se i bosanski.[20]

Halil Halid je evropske politike smatrao direktno usmjerenim protiv muslimanskog svijeta kao dio općeg evropskog imperijalizma, kome nedostaje moralnih vrijednosti u njegovoj potrazi za ekonomskom i materijalnom dobiti. Kao rješenje, zagovarao je umjerenu formu panislamske alijanse protiv evropskih imperijalističkih politika i njihovog modernog kršćanskog krstaškog rata. Napisao je brojne knjige i tekstove o odnosima Evrope i muslimanskog svijeta.[21] Njegova knjiga Borba polumjeseca i krsta izazvala je mnoštvo pozitivnih kritika u engleskoj, italijanskoj i francuskoj štampi.[22] Izvadak iz tih kritika nalazi se i u Ćatićevom bosanskom prijevodu na kraju knjige.

Mehmed Akif je prilikom raspada Osmanlijske države bio vatreni patriota i dao važan doprinos u borbi za proglašenje Republike Turske držeći govore u džamijama[23] širom Turske u kojima je podsticao na patriotizam i borbu protiv zapadnjačkih kolonizatora.

Prva knjiga Muhammeda Ferida Vedždija bila je protiv rastuće tendencije vesternizacije koja će, na kraju, ljude odvesti u otpadništvo, a to je, prema njemu, zamka koju su postavili orijentalisti. Došao je u kontakt sa istaknutim učenjakom Rešidom Ridaom (u. 1935.), koji je naglašavao potrebu pisanja knjiga na francuskom jeziku kako bi se suprotstavilo orijentalističkoj propagandi. Osnovao je vlastitu novinu El-Hajat radi širenja islamskih pogleda i suprotstavljanja orijentalističkim pogledima. Nakon prestanka izlaska novine El-Hajat zbog finansijskih problema, ubrzo je pokrenuo novi časopis Ed-Dustur. Od Vijeća Džami'atu-l-Azhar (Univerziteta el-Azhar) imenovan je glavnim i odgovornim urednikom časopisa Nuru-l-islam, koji je kasnije preimenovan u Medžellatu-l-Azhar. Predvidio je pad komunizma u vrlo kratkom roku zato što je bio bezbožnički sistem.[24]

Vedždijeva knjiga Muslimanska žena (El-Mer'etu-l-muslime) napisana je kao odgovor na knjigu Nova žena Kasima Emina.[25] Kasim Emin, pišući s pozicije muslimanskog sekularnog modernizma, pozdravlja superiornost žene na Zapadu zagovarajući emancipaciju muslimanske žene u odijevanju, poslovanju i drugim stvarima. Vedždi se, pak, suprotstavlja pojmovima nova žena i emancipacija žene insisitirajući na njezinom boravku u kući i naglašavajući svetost hidžaba.[26]

Zaključak

Musa Ćazim Ćatić je bosanskim prijevodima navedenih mislioca, tj. njihovih djela uradio vizionarski i prosvjetiteljski posao od izuzetnog i neprocjenjivog značaja za bošnjačku islamsku misao i kulturu. I sam projekt ''Muslimanske biblioteke'' i časopisa Biser, također, predstavlja dragocjen dar našoj kulturi.

 Iako postoje opravdane sumnje koje su već iznijeli neki autori (npr. A. Nametak i M. Memija) da je Ćatić radio po narudžbi svoga izdavača i da, možda, neka djela ne bi ni prevodio po svojoj vlastitoj želji, ipak to nimalo ne umanjuje njegov prevodilački i posrednički doprinos širenju ideja muslimanskog modernizma kod Bošnjaka sredinom druge decenije XX stoljeća.

Zahvaljujući Ćatićevim prijevodima Bošnjaci su se upoznali sa intelektualno najaktualnijim idejama, dilemama, pitanjima i odgovorima koji su dolazili iz centara muslimanske kulture i civilizacije u to vrijeme, u predvečerje Prvog svjetskog rata. Među tim idejama najznačajnije i najaktualnije su: antikolonijalizam, antivesternizam, antiorijentalizam i panislamizam. Ova posljednja Ćatića je, čini se, posebno oduševljavala. Ali neke od njih su i danas, nakon sto godina, aktuelne! Zato bi bilo svrsishodno pristupiti objavljivanju reprint-izdanja Ćatićevih prijevoda kao i prevođenju nove literature iz današnjih centara muslimanske civilizacije koja tretira te ideje.

Autor: Almir Fatić

Glasnik br. 9-10, 2015

[1] Na drugoj naslovnoj stranici ove knjige stoji: S turskog preveo Panislamista - jedan od Ćatićevih pseudonima.

[2] Ustvari, riječ je o prijevodu s turskog jezika. Greškom priređivača stavljeno je i označeno ''s arapskog'' (v. Ćeman 1988:397).

[3] Abdurahman Nametak (1965:47), na temelju jednog Ćatićevog pisma Abdulahu Mešiću, pretpostavlja da je bilo i više tih prijevoda te su, moguće, izgubljeni. Vrijedi navesti Ćatićeve riječi: ''Ja sam osim većine radova u 'Biseru' preveo za samu biblioteku 12 raznih knjiga s turskog i arapskog, a to je bio ogroman posao, koji mi je preko mjere izmorio živce i poremetio. Ovih dana sam bio na Ilidži i na Kiseljaku, gdje sam se jednu heftu proveo i liječio.''

[4] Mislimo na sljedeće Ćatićeve prevedene tekstove: (s turskog) Anoinim, ''Žena i porodični život u islamu'', Behar, VI/1905-06, br. 17, 262-263; Faik Zeki, ''Zašto islamski narodi ne napreduju'', Behar, VIII/1907-08, br. 2, 26-27; Turk, ''Islam i znanosti''; Behar, VIII/1907-08, br. 23/24, 367-369; (s arapskog) Anonim, ''Znaci da se budi islamsko ženskinje'', Behar, VIII/1907-08, br. 5, 69-71; Mirza Abdurrahim El-Tibrizi, ''Islam u Americi'', Behar, VIII/1907-08, br. 10, 145-146, br. 11, 161-162, br. 12, 177-178, br. 13, 193-194; Sejjid Muhamed el-Asrem i Dudijanos, ''Islam i Evropa'', Behar, VIII/1907-08, br. 19, 289-290, br. 20, 305-306.

[5] V. ''Menakib-i Islam'' (Crtica o islamu), Behar, VIII/1907-08, br. 15, 240 (osvrt na knjigu: Ahmed Rasim, Menakib-Islam, Istanbul, s.a.); ''Razgovor o vjeri i filozofiji'', Biser, II/1913-14, br. 6, 96 (prikaz knjige Ferid bey, Dini ve felsefe musahabler, Istanbul, 1913.; ''Panislamizam'', Biser, II/1913-14, br. 13, 208.

[6] Tin Ujević (1891. - 1953.) – hrvatski pjesnik, esejist i prevodilac; objavio više zbirki pjesama i eseja.

[7] Najviše je pisala Lamija Hadžiosmanović (r. 1931.), poznata bh. orijentalistica i filologinja, koja je objavila: ''Jedan vrstan prevodilac. O prevodilačkom radu Muse Ćazima Ćatića'', Odjek, XXIV/1971, br. 21, 9; ''Musa Ćazim Ćatić pjesnik i prevodilac'', Treći program Radio Sarajeva, Sarajevo, 1972., I, 137-151; ''Široko interesovanje. Književni prevodi s turskog'', Odjek, XXX/1978, br. 1, 11; ''Prevodilački rad Muse Ćazima Ćatića'', Glasnik VIS-a, 1-2, 1972., 74.

[8] U cjelokupnom Musinom prevodilačkom opusu najviše je stihova sa turskog jezika, manje s arapskog: četiri pjesme sa ukupno 124 stiha, a samo dvije pjesme s perzijskog. Što se tiče proze, ona je zastupljena sa sva tri orijentalna jezika (L.H., ''Prevodilački rad Muse Ćazima Ćatića'', 74; Nametak, 1965:145).

[9] Hamzalija Ajanović (1892/93.-1925.) - rođen u Tešnju; slavistiku i romanistiku studirao u Beču, Zagrebu i Grazu, a diplomirao u Zagrebu 1920.; uključio se u JMO i u toj stranci zauzimao visoke pozicije. Knjigu njegovih izabranih tekstova priredio i objavio Amir Brka: Hamzalija Ajanović, Izbor tekstova, Tešanj, 2000.

[10] Abdurahaman Nametak (1908.-1982.) – profesor, upravitelj pozorišta, dramski pisac; dao značajan doprinos u proučavanju alhamijado književnosti kod nas; na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1958. g. odbranio doktorsku disertaciju o Musi Ćazimu Ćatiću i njegovom književnom radu. Uredio i Sabrana djela Muse Ćazima Ćatića i knjigu Odabrane pjesme Muse Ćazima Ćatića, ''Zora'', Zagreb, 1965. Više v.: Mahmud Traljić, ''In nemoriam: Prof. dr Hadži Abdurahman Nametak'', Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XI-XII, Sarajevo, 1985, 331-333.

[11] Nametak (28) donosi i sjećanje svoga oca Hasana o Ćatićevom prevodilačkom umijeću:

''Njegdje 1914. godine, pred rat, sjedio sam s Bećirom Kalajdžićem u redakciji 'Bisera'. Ćazim je prevodio ili se spremao da prevodi s arapskog jednu knjigu. Da upozna Bećira sa sadržajem, čitao je najprije u originalu, a zatim s takom lakoćom i tečno, tako stilski dotjerano prevodio kao da čita štampani prijevod. Ja sam dosta poznavao arapski i mogao sam prevoditi, a i prevodio sam kraće stvari, ali me je zadivilo njegovo poznavanje arapskog jezika i lakoća prevođenja.''

[12] Emina (Minka) Memija (1938.-2012.) – historičarka književnost i profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; bavila se kulturom bh. prostora u širem smislu, pismenosti i književnosti u osmanskom razdoblju u Bosni i Hercegovini, posebno historijom štampe i periodike te ustrojstvom biblioteka.

[13] Šemsudin Sarajlić (1887.-1960.) – bošnjački književnik, političar i prevodilac; školovao se u Sarajevu i Istanbulu; prevodio s arapskog, perzijskog i turskog; sarađivao u gotovo svim savremenim listovima i časopisima; uređivao list Behar; bio zastupnik JMO u Ustavotvornoj skupštini u Beogradu; šire v: Alija Pirić, Šemsudin Sarajlić: od društvene funkcije do književnoestetske umjetnosti: monografija, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.

[14] Muhamed Tajib Okić (1902.-1977.) - bošnjački intelektualac, društveni radnik; predavao na Univerzitetima u Ankari, Konji i Izmiru; pisao na francuskom, bosanskom i turskom. U Parizu na Univerzitetu Sorbonne završava studij književnosti, doktorira o Hasanu Kafiju Pruščaku i studira turski i perzijski na Nacionalnoj školi za istočnjačke jezike. Specijalistički kurs obavlja, nakon toga, na Univerzitetu Zejtun u Tunisu (https://bs.wikipedia.org/wiki/Muhamed_Tajib_Oki%C4%87).

[15] Hazim Šabanović (1916. -1971.) – poznati bošnjački historičar-osmanist; najviše pisao o historiji Bosne u sastavu Osmanlijske države.

[16] U Ćatićevim Sabranim djelima (314), na kraju druge knjige, koja sadrži izvornu i prevedenu prozu Muse Ćazima Ćatića, stoji Napomena da u ovu knjigu ''nisu unesena djela koja su ranije prevedena, za života pjesnika ili posthumno, objavljena kao zasebne knjige u izdanju 'Muslimanske biblioteke'. To su: Borba polumjeseca i krsta od Halila Halida, Ramazanski post od dr. Husein Hulki, Temelji islamskog morala i Osnovna načela islama, njegova prošlost i sadašnjost od Ahmeda Nazima (sic!), Jedan vaz od Mehmeda Akifa, Islam (Faith of Islam) od Abdullaha Quiliama, Muslimanska žena i Teiste i ateiste (sic!) od Mehmeda Ferida Vedždije. – Od brojnih kraćih članaka u ovu knjigu unesena su samo dva članka kao ilustracija interesovanja Ćatićeva za socijalnu i teološko-filozofsku problematiku muslimana u svijetu''.

[17] Nav. prema: https://en.wikipedia.org/wiki/Mehmet_Akif_Ersoy; https://tr.wikipedia.org/wiki/Mehmet_%C3%82kif_Ersoy.

[18] Ahmet Şeyhun, Islamist Thinkers in the Late Ottoman Empire and Early Turkish Republic, Brill, Laiden, 2014., 59. Više o Neimovim idejama v. str. 60-64, gdje je predstavljen sadržaj njegove knjige Etnicitet u islamu (Islam'da Davay-i Kavmiyet).

[19] Nav.prema: https://en.wikipedia.org/wiki/Abdullah_Quilliam.

[20] Na turski jezik knjigu Islam preveo je Mahmud Es'ad, s čijeg prijevoda Ćatić prevodi na bosanski.

[21] Šire o političkim idejama i stavovima Halila Halida v.: Cemil Aydin, The Politics of Anti-Westernism in Asia: Visions of World Order in Pan-Asian Thought, Columbia University Press, New York, 2007, 64-69.

[22] U onovremenoj bošnjačkoj publistici pojava knjige Borba polumjeseca i krsta izazvala je oduševljenje. List Behar još 1907. g. (VIII, br. 4, 64) skreće pažnju na ovu knjigu u njezinom arapskom prijevodu (El-Hilāl we s-salīb; a prvobitno je objavljena na engleskome jeziku u Londonu 1907. god. pod naslovom The Crescent Versus the Cross). Behar navodi da je u ovom djelu ''krasno prikazana stoljetna borba između islama, njihovi uzroci i posljedice; a najglavnije je u toj knjizi poglavlje u kom taj veliki islamski naučenjak nepobitnim dokazima i logikom opravdava da je islam daleko pristupačniji današnjoj civilizaciji nego kršćanska religija''. Uredništvo lista Biser (II, 1913-14, br. 1, 12-13) prvo je prikazalo sadržaj ove knjige i najavilo da će je početi prevoditi na stranicama svog lista, a potom najavilo (II, 1913-14, br. 11, 176) i njezin skorašnji izlazak u prijevodu Ćatića s napomenom ''da je ona prevedena na turski, ordujski, arapski, ruski i francuski''. Uredništvo Bisera, nadalje, ''ljubiteljima islamskog napretka i prosvjete najtoplije preporučuje ovu knjigu, jer smo uvjereni da će u njoj naći najljepše duševne hrane i upute u odnošaje islama prema kršćanskim narodima i njihovoj neopravdanoj ekspanziji proti muslimanskih zemalja''. No, nije izostala ni negativna kritika: neki M. Čelić-Gazanfer kritikovao ju je u ''Srpskoj riječi''. Odgovor je uslijedio u Misbahu (na arebici), II/1914, br. 17, 3, koji je u cijelosti prenesen u Biser, II, 1913-14, br. 15-16, 250-251. Također, v.: Čelić Mustafa, ''Borba poluimjeseca i krsta'' (prikaz), Srpska riječ, X/1914, br. 23, 1-2. Detaljnjiji sadržaj knjige Borba polumjeseca i krsta, u novije vrijeme, prikazan je u: Amir Karić, Panislamizam u Bosni, Connectum, Sarajevo, 2006., 104-111.

[23] Akifova knjiga Jedan vaz je, prema Ćatićevoj napomeni (5), ''vaz kojeg je mladi teolog M. Akif-beg držao 7. februara o. g. u Fatihovoj džamiji u Carigradu, pa ga mi, evo, u naš jezik prenosimo i u posebnoj knjizi štampamo, jer on sadrži mnogo lijepe pouke i za nas bosanskohercegovačke muslimane, na čiji se kulturno-socijalni život mogu zgodno primijeniti sve misli, što ih je učeni vaiz u ovom vazu iznio''.

[24] Nav. prema: http://islamicencyclopedia.org/public/index/topicDetail/id/290.

[25] Kasim Emin (1863.–1908.) - egipatski pravnik, filozof, islamski modernist i jedan od utemeljitelja egipatskog nacionalnog pokreta i Kairskog univerziteta. Mnogi ga smatraju ''prvim feministom'' u arapskom svijetu jer je branio prava egipatskih žena. Napisao mnoga djela, između ostalih i Tahriru-l-mer'e (Emancipacija žene) i El-Mer'etu-l-džedide (Nova žena); šire v. https://en.wikipedia.org/wiki/Qasim_Amin.

[26] http://islamicencyclopedia.org/public/index/topicDetail/id/290. - List Biser (I, 1912, br. 10, 221) je najavio objavljivanje prijevoda knjige El-Mer'etu-l-muslime na svojim stranicama predstvaljajući, pri tome, i njezin sadržaj. Prema uredništvu Bisera (čitaj: Ćatiću), El-Mer'etu l-muslime je ''glasovito naučno djelo učenog arapskog pisca Muhameda Ferid-bega Vedždije, koje je prije godinu-dvije štampano u Kairu, a u kojem se znanstveno i kritički raspravlja o ženskom pitanju uopće s primjenom na položaj muslimanske žene, što joj ga je Šerijat odredio''. U ''Muslimanskoj biblioteci'' 1915. god. objavljen je prijevod još jedne Vedždijeve knjige: Primjena islama u kulturi, preveo Alija Kadić.