Doskora se većinom radilo o muslimanskim gastarbajterima koji su trbuhom za kruhom dolazili na prostore zapada, zatim su za sobom dovodili i svoje porodice da bi se nakon nekog vremena počeli pojavljivati i kao vlasnici firmi i nekretnina, koje su kupovali u zemljama “domaćinima“.

Drugi način dolaska bio je preko univerziteta, gdje su muslimanski studenti dolazili na evropske i američke univerzitete radi studiranja, te su često poslije završenih studija i ostajali u tim zemljama.

Muslimani su u evropske zemlje dolazili i s povlačenjem kolonizatora sa islamskog Magreba i ostalih koloniziranih zemalja.

“Jedna od najznačajnijih parola sadašnjeg doba je 'osvajanje prostora'. Razvijena su sredstva komunikacija koja su daleko nadmašila snove ranijih pokoljenja; ta nova sredstva stavila su u pokret mnogo brži i sveobuhvatniji prijenos dobara nego ikada prije u povijesti čovječanstva. Rezultat tog razvoja je ekonomska međuzavisnost naroda.

Nijedan narod (nacija) ili skupina ne može sebi dopustiti da ostane po strani od ostalog svijeta. Ekonomski razvoj prestao je biti lokalnim. Obilježje mu je globalnost. On se ne osvrće, barem u svojoj tendenciji, na političke i geografske udaljenosti. On nosi sa sobom, a to je vjerovatno čak važnije od čisto materijalne strane problema, stalno rastuću potrebu prijenosa ne samo roba nego i misli i kulturnih vrijednosti.”[1]

   “Unatoč općenito raširenoj pretpostavci, većina muslimana ipak nisu Arapi. Zapravo svega 20% od ukupno 1,2 milijarde muslimana u svijetu potječe iz arapskih zemalja. Najveće muslimanske zajednice nalaze se u Indoneziji, Pakistanu, Bangladešu i Indiji.

Posljednjih desetljeća islam se u vjerskom krajoliku Amerike i Evrope prometnuo iz gotovo neuočljive vjeroispovijesti u uglednu vjeroispovijest. Muslimani su dio širokoga raspona rasnih i narodnosnih grupacija, a u islamu se očituju kao starosjedilačka i useljenička skupina. U Americi, uz domaće afro-američke muslimane, izrazite useljeničke narodne skupine čine: Afganistanci, Afrikanci, Albanci, Arapi, Bangladežani, Bosanci, Indijci, Indonežani, Maležani, Pakistanci i Turci.”[2]

 Evropa se živo suočila sa islamom u „svojim njedrima“ tj., u srcu Evrope. Odjednom, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Rusija i druge zemlje Evrope broje milione muslimana unutar svojih granica. Svakako, ne smijemo zaboraviti ni Ameriku koja je već više od sto godina domovina brojnim muslimanskim zajednicama.

Strah od islama je sve prisutniji, na internetu, tv-u, radiju itd. Gledamo i slušamo brojne „eksperte“ za islam i Bliski Istok, a sve češće preko medija gledamo i slušamo o zemljama „osovinama zla“ – naravno, opet, pored Sjevene Koreje koja je izuzetak, ostalo su sve islamske zemlje.

Uz ovaj i ovako pojačani strah od islama, pojavila se i pojačana želja zapadnog čovjeka za izučavanjem te „opasnosti svjetskih razmjera“. Uz to izučavanje uporedo je išlo i konvertiranje ljudi u islam, što otvara još jednu ‘’kategoriju’’ muslimana na Zapadu, autohtoni domicilni muslimani, koji nisu došli iz nekog drugog i drugačijeg kraja svijeta, nego su rođeni i odrasli tu, igrali se i trčali po komšiluku, odjednom je njihov svjetonazor postao drugačiji. Njih zapadni čovjek nije mogao čekati da odu negdje odakle su i došli. Ovi konvertiti ne žele šutjeti o svojoj vjeri, nego često i glasnije nego islamski autoriteti koji su rođeni i odrasli u islamu, govore o slasti „nove vjere“, razni sportisti, kulturni radnici, diplomate itd.

Muhammed Asad je obilježio čitavo stoljeće svojim plodnim radom na polju islama.

Također i Murad W. Hofmann, njemački diplomata, svojim radom i djelom na polju islama, je mnogo zadužio  Ummet. “Dr. Hofmann, koji je islam primio 1980. godine, rođen je u katoličkoj familiji 6. jula 1931. godine, u Aschaffenburgu u Njemačkoj, gdje je i proveo svoje djetinjstvo, preživljavajući prvo nacistički režim, a kasnije i strateška bombardovanja i vojnu okupaciju. Njegovo  univerzitetsko obrazovanje počinje studijem na Union Collegeu u New Yorku 1950. godine. Obrazovanje je nastavio na minhenskom univerzitetu okončavajući ga doktoratom iz oblasti njemačkog prava 1957. godine. Dodatne studije američkog prava završava magistraturom na Harwardu 1960. godine.”[3]

Napisao je nekoliko djela kojima je dao svoj doprinos u približavanju islama zapadnom čovjeku.

 

Islam u trećem mileniju

Ono što možemo zaključiti  već na samom početku čitanja  ovoga djela, jeste činjenica da Hofmann govori o upućenosti Istoka i Zapada jednih na druge, o mogućnosti njihovog zajedničkog opstanka, rada i razvoja sveukupne ljudske zajednice. Putujući kao predavač Zapadom i Istokom – od Helsinkija do Kuala Lumpura, od Rijada do Los Angelesa i od Kartuma do Leipziga – kako bi svakoj strani pomogao da razumije onu drugu, Hofmann pravi mostove razumijevanja pokušavajući ukrotiti nakupljene osjećaje agresije.

Čitajući ovu knjigu vidljivo je da autor ne koristi puno literature, a i ono što koristi uglavnom je s njemačkog govornog područja, ne bez razloga, nego sa ciljem, kako sam autor kaže da “širi utiske o :

  1. Intenzitetu i otvorenosti unutar islamske diskusije o velikim temama našeg doba kao što su demokratija, ljudska prava i uloga žene;
  2. Rastućoj dominaciji teme 'islam' čak i u zapadnim sociološkim naukama;
  3. O ulozi engleskog jezika (a tako i drugih evropskih jezika) u samoj unutarislamskoj raspravi. Islam ima odskora dva glavna jezika; u međuvremenu se o islamskim temama više objavljuje na engleskom nego na arapskom jeziku”[4]

Da bi ostvario realnu sliku Istoka i Zapada i onoga što se sa ovim dvjema stranama danas dešava, autor prilazi jednom zanimljivom načinu oslikavanja stanja ova dva svijeta. O Zapadu govori ustima dvojice studenata sa Istoka, a o Istoku govori ustima dvojice studenata sa Zapada koji su primili islam i dolaze u dodir sa zemljama islama.

 

Slika Zapada

“Savremeni je Zapad vođen, u svojim aktivnostima i nastojanjima skoro isključivo promišljanjima o praktičnoj korisnosti i dinamičkom razvoju. Njegov inherentni cilj je eksperimentisanje s mogućnostima života ne pripisujući mu neku njegovu vlastitu moralnu realnost. Za savremenog Evropljanina ili Amerikanca pitanje smisla i svrhe života odavno je izgubilo svaki praktičan značaj.”[5]

Prvi student  preko kojega  nam autor u svojoj knjizi govori o Zapadu je, više bi se moglo kazati jedan “kulturo-musliman, koji je prije dolaska na Zapad sanjao o njemu i svoj život usklađivao prema standardima i normama koje tamo vladaju. Ovaj student nije Bog zna kakav 'praktikant' islama, te nastoji što više u sebe upiti zapadnu kuturu, običaje, način života, kako bi se što manje razlikovao od zapadnjačke okoline. On nam govori o uređenom društvu, državi i privredi, u čijem središtu je pojedinac koji ima svu moguću policijsku i sudsku zaštitu.“

“Građani određuju svoje vlade, ako ne i  svoje suce, pristupajući glasačkim kutijama u procentu manjem od 99,9 posto. Vrijednost novca je stabilna. Proizvodi i lijekovi koji se kupuju za taj novac nisu falsificirani. Kvalitet se stalno kontrolira, ne samo kod nadležnih institucija.”[6]

Neke od osnovnih zamjerki drugog studenta idu u pravcu odricanja od religije kroz razne filozofske ideje i pravce koji tutnje Evropom u 19. i 20. stoljeću. Autor navodi primjer Njemačke u kojoj je veliki odliv članova katoličke zajednice. “Njemački sedmični magacin Der Spiegel ustvdrio je u svom članku od 15.6.1992. da je Savezna Republika Njemačka postala paganska zemlja sa ostacima kršćanstva.”[7]

Dalje na stranicama ove knjige možemo čitati o krizi porodice na Zapadu, neželjenoj djeci, vikend-roditeljima koji ljubav svoje djece kupuju, pokušavši tako nadomjestiti svoje odsustvo usljed prevelikih obaveza. Zatim možemo čitati o seksualnim divljanjima i poremećajima.

“Simptomatično za trend 'seksualne podivljalosti' koji je pokrenula 'seksualna revolucija' je pornografija u medijima (bar u privatnim), prikazivanje seksualnih izopačenosti na ekranima, ali, također i promjena javnog odnosa prema homoseksualizmu. Na psihijatriji je pornografija još dugo nakon Drugog svjetskog rata smatrana seksualnom perverzijom. A onda je u američ- kom Dijagnostičkom priručniku za klasifikaciju psihičkih bolesti iz 1972. homoseksualizam mutirao u bolest. Ali već u sljedećem izdanju istog priručnika homoseksualizam više nije ubrajan u psihičke bolesti koje treba liječiti, nego u životnu 'orijentaciju', 'životni stil', tj. normalni fenomen koji ne treba liječiti.”[8]

 

Slika Istoka

Autor nam govor o dva različita doživljaja Istoka, od strane dvojice zapadnih studenata koji su prihvatili islam kao svoju religiju.

Prvi student govori o porodici koja je u muslimanskoj zajednici još uvijek temelj društva. Još uvijek se sastaju porodice bar jednom sedmično na tzv. porodičnim medžlisima, kojim prisustvuje i po 80 članova porodice.

Nezaobilazna je i spremnost za pomoć, koja “sija iz muslimanskih zajednica: poslovično bratstvo ummeta”. Ljubaznost i obzir koji vladaju među svjesnim muslimanima u islamskim centrima može za Evropljanina biti izuzetno radostan doživljaj. Ovo je jedan od razloga zašto se mnogi katolički Filipinci, koji se u Arapskom zaljevu nalaze kao strani radnici, odlučuju da prime islam. Ovo bratstvo je je još uočljivije u Americi, gdje na donatorskim večerama bude skupljeno od 100.000 do 500.000 dolara za stvar islama. Ummet je davno prevazišao rasne granice, što je najuočljivije tokom hadža, kada ljudi svih boja kože stoje čvrsto jedan uz drugog u safovima oko Kabe poredanim.

“Ništa više ne upućuje na napredak jedne civilizacije i činjenicu da zaslužuje da postoji i upravlja svijetom, kao što to ukazuje veličina humanosti kod njenih pojedinaca, punih dobrote, dobročinstva i milosti prema svim društvenim slojevima, pa čak prema svemu što živi na Zemlji, bilo da je to čovjek ili životinja. Prema ovom mjerilu svjetske civilizacije postaju vječne, te se prema njihovim tragovima vrednuje stepen civiliziranosti i materijalnog napretka.

Naš Ummet je dostigao u tome vrhunac koji nije dostigao niti jedan narod prije njega, a niti ga je dokučila bilo koja nacija do dan-danas. Što se tiče starih vremena, narodi i civilizacije nisu poznavali oblike dobročinstva, osim u užem okviru koji ne prelazi okvire sinagoge i škole. U današnje doba, iako su zapadni narodi dostigli vrhunac na polju zadovoljavanja društvenih potreba kroz društvene organizacije i putem općih udruženja, oni nisu dostigli vrhunac iskrene ljudske plemenitosti u ime Boga, kao što je to dostigao naš Ummet u periodu svoje moći i slave ili u doba njegove slabosti i dekadencije. Doista je traženje slave, postizanje ugleda ili vječne spomeni imalo najveći udio u aktiviranju Zapada ka općim humanim aktivnostima, dok je prvi pokretač našeg Ummeta u činjenju dobrih djela bila potraga za Allahovim, dž.š., zadovoljstvom, svejedno da li to ljudi znali ili ne.”[9]

Fiktivni zapadnjački musliman završava svoje nabrajanje pozitivnih strana islamskog društva u koje se on već uklopio, tvrdnjom da se “ugodno osjeća samo u okolini u kojoj Bog zauzima mjesto koje Mu i pripada. Neupitno je da je ovo karakterističnije za muslimanski svijet nego za Zapad. Kad vozač upali auto kaže 'bismillah!' Isto to će učiniti i svaki predavač, pilot pri pozdravljanju putnika i otac prije nego što za stolom dodirne svoju kašiku.”[10]

Druga slika Istoka nam nudi nešto drugačiju situaciju, koja ne pobija gore navedeno, ali iznosi realno stanje koje je prisutno pored ovih pobrojanih pozitivnih strana. Primjer su i milioni stranih radnika na Arabijskom poluotoku koji su tretirani kao islamska braća, a koji žive u gotovo neljudskim uslovima za život.

U siromašnim zemljama prije nailazimo na primjere raskoša i luksuza, nego u bogatim zapadnim zemljama. Autor preko ovog fiktivnog studenta upućuje oštre zamjerke za ovakav stil života i raskoša koji je prisutan u muslimanskim zemljama. Zamjera im i odsustvo demokratije, iako ponekad i budu organizirani poneki izbori.

Poštovaje koje vlada među muslimanima ima i svojih nedostataka, jer prijeti da se pretvori u slijepo slijeđenje autoriteta, čime se zatvaraju vrata svemu što je novo i zapada se u taklid.

“Ovaj razvoj, koji nije određen nikakvim koncilom niti ga je neki od halifa objavio, uopće se kao duhovna klima sve više prihvata, fatalno približavajući islam stanju kršćanskih crkvi učahurenih u dogme i zabrane mišljenja i preko umno-duhovne stagnacije dovodi do vojno-tehnički-privredne propasti islamskog svijeta i njegove dekedencije između 17. i 19. stoljeća.”[11]

Autor dalje navodi da muslimanski svijet još uvijek pati zbog prisustva cenzure, kao i zbog jednostrano prenesene prednosti duhovnih nauka u odnosu na priridne, “kao da se Bog nije manifestovao dvojako: u Svojoj Knjizi i u Svojoj prirodi.”

“Nakon gore rečenog da li ima još iko koga bi začudilo da muslimanski svijet daje nobelovce na području književnosti, ali do sada samo jednog na području prirodnih nauka, posebno naprednih nauka koje prelaze granice poznatog: istraživanje mozga i gena, kibernetika, mikrofizika, biohemija i astronomija.”[12]

Također, u oči upada, a to i sam autor navodi, neodgovornost službenika koji piju čaj dok ljudi čekaju.

Od samog početka muslimani smatraju svoju misiju za globalni zadatak. Ovo se manifestira već 628. godine, dakle, prije osvajanja Mekke, u vidu pismene kampanje Muhammeda, a.s. On je sve okolne vladare pozvao da prime islam…tada je zahtjev Muhammedov da prihvate islam kao Pravi put predstavljao nečuvenu provokaciju. Od tada do danas vrlo malo se promijenilo, kao što se može zaključiti iz današnjih žestokih reakcija na namjeru da se sa munara u Njemačkoj uči ezan.

Četrnaest stoljeća duga historija odnosa islama i Zapada obilježena je brojnim periodima dugih i teških, kako sam autor kaže “zlih” godina. U toku ove priče islam se pojavio kao velika opasnost za Zapad, zatim se ta opasnost pretvorila u problem koji je trajao 250 godina, da bi se sredinom 20. stoljeća, ponovo pretvorio u opasnost.

 

Mediji

Danas mnogo zavisi od medija i slike koju oni šalju svijetu sa svojih stranica. Tako, npr., ako govorimo o kulturološkim zajednicama Amiša u Americi, svakako to se po medijskim izvještajima posmatra s velikim simpatijama, a na istim stanicama izvještaji o razaranju Bagdada prolaze gotovo neopaženo (samo kao ratna rubrika sa Bliskog Istoka) jer opet “oni” nešta traže. Slika Marije s mahramom na glavi predstavljena je kao nešto sveto, vrijedno pažnje i nešto što budi mnoštvo pozitivnih emocija, a slika muslimanke s mahramom na glavi uglavnom je popraćena s negativnim komentarima. Uz dan očeva u Americi pored slika i priloga o roditeljima i djeci po američkim gradovima, idu i slike ubijene palestinske djece, koja nisu ništa kriva, ali te slike prođu neopaženo.

„Teško se može i posumnjati da netolerancija koja i dalje traje prema svemu islamskom – čime ujedno pomaže i antiislamsku kolektivnu historijsku svijest – nije, prije svega djelo medija. Akbar Ahmed je bez oklišanja rekao: Ništa u njihovoj čitavoj historiji nije muslimane više ugrozilo kao zapadnjački mediji... U ovoj medijskoj igri muslimani ne mogu pobijediti.“[13]

Autor navodi niz tv kuća i njihovih emisija u kojima se na jedan blasfemičan način govori o islamu, muslimanima i o Muhammedu, a.s. Mediji o islamu još uvijek govore više kao o ideologiji nego kao o religiji.

“Islam odbacuje zapadni materijalizam. Ali neki muslimani odbacuju čitavu kulturu Okci- denta. Postoji jedan trend koji se naročito ističe po tome što odbacuje zapadnu tehnologiju, kao da postoji neka islamska tehnologija. Prije svega studenti iz nekih islamskih zemalja često ne razumiju da ne postoji neka dobra ili loša tehnologija, već samo korisna primjena tehnologije od strane dobrih ili zlupotreba od strane loših ljudi. Pošto se raznovrsnost primjene tehnologije ne vidi, u današnje vrijeme se bježi od zapadne civilizacije, čak i od nekih aspekata koji su u svojoj osnovi islamski. Naravno, jasno je da nema bijega od tehnologije; ili će muslimani dominirati tehnologijom ili će tehnologija dominirati njima. Druge alternative nema.”[14]

“Muslimani ne smiju samo vrtiti palčeve i čekati da se vakat promijeni, nego moraju raditi na tome da dođe do promjene, a između ostaloga, stipendijama za muslimane studente novinarstva i prava, kao što to radi Američka organizacija CAIR (Council on American – Islamic Relatios). Pored toga, mogu se pisati za čitaoce novina lahko shvatljiva pisma, praviti naljepnice sa mudrim izjavama, praviti islamske WEB stranice ili radio i tv programi. Ovo sve spada u domen medija.”[15]

 

Demokratija

“Danas se uporno potencira mišljenje da bi muslimani, u slučaju da negdje steknu političku vlast,uspostavili jedan totalitarni i teokratski režim koji bi označavao kraj temeljih ljudskih prava i sloboda, političkog pluralizma i opozicionih stavova, što bi ljudsku zajednicu vratilo u srednjovjekovnu tamu. Dužnost je prvenstveno muslimanske inteligencije da kroz istraživanja pokažu da li je ovakvo razmišljanje ispravno ili ne.”[16]

Ne treba biti previše načitan da bi se prozrele želje Zapada u vezi s Istokom. Stoga je vidljiv interes nekih sila na Zapadu da ovjekovječe bajku o nespojivosti islama s ljudskim pravima i demokratijom. Prema ovakvim stavovima i idejama koje se svakodnevno poturaju i proturaju sa Zapada, “muslimani su prinuđeni dokazivati svakodnevno kako nije istina ono što im se zamjera sa Zapada kao tri najveće brige:

  1. Islam odbija da prizna ljudska prava,
  2. Osnovna ljudska prava za žene nisu na zadovoljavajućem nivou i
  3. Muslimani su još ostali dužni da pokažu kako su sposobni za demokratiju.”[17]

“Demokratija je pojam koji se danas često spominje i citira. Mnogi se simpoziji održavaju, bezbrojna djela napisana su i pišu se, zatim cijele stranice posvećene su ovoj temi i raspravama o demokratiji, kako na Zapadu tako i u muslimanskim zemljama. Također, jedna od neizostavnih tema, kada se govori o islamu u kontekstu savremenih društava jeste islam i demokratija.”[18]

Na Zapadu danas postoji jako uvjerenje da su demokratija i ljudska prava proizvod Zapada. Polazi se od toga da se o tim ljudskim pravima vodi računa samo na Zapadu, a da ona ne postoje ili postoje u jednom malom obliku u islamskom svijetu. Stoga se u pogledu demokratije islamski svijet eliminira kao ozbiljan sagovornik, iako realno stanje ne odgovara tim pretpostavkama.

Dodatni problem  stvara i mišljenje da demokratija i ljudska prava nisu kompatibilni s islamom. Ta ista demokratska zapadna zajednica o sebi govori kao o zajednici koja se temelji na kršćanstvu, pri tome zaboravljajući da demokratija i ljudska prava nemaju ama baš ništa zajedničko sa kršćanstvom, koje je papinskim ukazima spaljivalo na lomači one koji nisu bili saglasni s njihovim stavovima. Tek sa enciklikom “Pacem in Terris” od 11. 4. 1964. ljudska prava su stupila na tlo Vatikana.

U zemljama Trećeg svijeta, tj. zemljama u razvoju, gdje spada i većina islamskih zemalja, nastoji se dovođenjem  pod znak pitanja univerzalnosti ljudskih prava, minimizirati značaj istih. Prema njima ljudska prava su eurocentrična i etnocentrična, te su kao takva strana kulturama Azije i Afrike. Ta prava su dobrim dijelo inflaciona, tzv. moderna ljudska prava, kao što su:

  • pravo na strah – strah od nuklearnog, hemijskog i biološkog oružja
  • pravo na opojna sredstva – legalizacija droga,
  • pravo na slobodnu seksualnu orijentaciju – istospolni brakovi,
  • pravo na usvajanje djece u takvim brakovima…

Međutim, ne treba zaboraviti da su tu i:

  • pravo na život,
  • pravo na obrazovanje,
  • pravo na mišljenje i savjest,
  • vjerske slobode,
  • sloboda kretanja i sl.

“Mnogo bolja strategija je da se u okviru islamske jurisprudencije, dakle na osnovu Kur’ana i sunneta, pozabavimo fenomenom ljudskih prava. Pri tome ćemo prvo ustvrditi da se pojam ljudska prava nije razvio ni u judazmu, ni u kršćanstvu, a ni u islamu… Izostanak ovog pojma je i protivljenje vjernika da u stvorenoj individui vide vlasnika prava, jer Bog je Stvaralac, prema njihovom shvatanju, Prauzrok svih prava. Božija prava za čovjeka: da, prava čovjeka: ne.

U pogledu ljudskih prava očitovala se i Organizacija islamske konferencije (OIC), Islamsko vijeće Evrope itd., a svoj doprinos su dale i poznate ličnosti svijeta islama: Muhammed Hamidullah, Ebu E'ala el-Mevdudi, princ Hassan od Jordana i dr.

Prvi zaključak konferencije glasio je: “Svi ljudi nosioci su ljudskih prava.”

Osnovne razlike u stavovima o ljudskim pravima između zapadnog i islamskog skupa ljudskih prava, mogu se prikazati u stavovima o:

  1. apostaziji,
  2. ropstvu,
  3. statutu štićenka
  4. pravima žene i
  5. tjelesnim kaznama.

Kada uspoređujemo demokratiju s islamom, ne smijemo zaboraviti da je islam vjera progresa, vjera koja ljude ne lišava dunjaluka radi ahireta. “Bog je za muslimana istovremeno transcedentan i imanetan. Zbog toga on dnevno moli: Bože, daj nam dobro na ovom svijetu i dobro na onom svijetu (2: 201).Kur’an ga, također, upozorava: Ne zaboravi svoj udio na ovom svijetu.(28: 77)”[19]

Autor navodi i primjer Poslanikove vlasti u Medini za koju kaže da je prva republika, u kojoj se do odluka dolazilo šurom.

“Jedna analiza zapadnog sekularizma pokazuje, ipak, da su država i društvo, odnosno, politika u najširem smislu i pored svog opovrgavanja i dalje pod kršćanskim utjecajem – bilo pod utjecajem kršćanske religije u užem smislu ili pod utjecajem kršćanske civilizacije. Jeffrey Lang smatra da je oznaka 'sekularno' za Zapad sasvim pogrešna odluka.”[20]

Autor nam navodi primjere iz svoje države gdje imamo:

  • vjerske praznike koje štiti država,
  • javna vjerska tijela koj su priznata od države,
  • država ubire porez za Crkvu,
  • u državnim školama organiziraju se časovi vjeronauke a vjeroučitelje plaća država,
  • na sudu i u vojsci zaklinje se Bogom,
  • savezni ustav se poziva u svojoj preambuli na Boga,
  • prisustvo vojnih svećenika,
  • na školskim zidovima vise krstovi,
  • zaštita vjerskih osjećaja građana,
  • za Božić predsjednik Republike i savezni kancelar obraćaju se svome narodu.

Naravno da Nijemci u ovome ne vide ništa sporno. Zašto bi se onda islam napadao zbog istih potreba prema svojim pripadnicima? Pa ni on ne želi ništa drugo osim gore navedenih stavki!

“Krajnja svrha islamske države je da osigura politički okvir za muslimansko jedinstvo i kooperaciju. Prema tome, islamska država nije sama sebi cilj, nego je njezin cilj napredak zajednice građana koji pristaju uz jednakost i pravdu, uz dobro a protiv zla – ili, da se još preciznije izrazimo, zajednice građana koji rade na stvaranju i održavanju takvih društvenih okolnosti u kojima bi što je moguće veći broj ljudi u moralnom i fizičkom smislu živio u skladu s prirodnim Allahovim zakonom, islamom. A da bi se to postiglo, neophodno je da se razvije vrlo snažan osjećaj bratstva u takvoj zajednici.”[21]

U svojoj knjizi autor se osvrće i na “žensko pitanje” koje je prisutno, u različitim formama, kako na Istoku tako i na Zapadu, ali se ovaj problem imputira muslimanima, a sve zbog nerazumijevanja propisa islama. U svim debatama između muslimana i kršćana nezaobilazno je pitanje tipa: “Kakav je stav islama o ženama?” Pri traženju odgovora najbolje je iznijeti Poslanikov, a.s., primjer, koji je najbolji način da se zatvore sve sumnje! Zar nije Poslanik rekao da je dobra žena džennet ovoga svijeta? Zar nije Poslanik volio svoju ženu? Zar se nije Poslanik igrao sa svojim kćerkicama?

Danas na Zapadu postoje, u skoro svim klinikama i odjeljenja za rješavanje neželjene trudnoće. Statistike pokazuju da se abortusom ubijaju najviše ženska djeca, baš kao što su to radili i pagani prije islama. Dakle?

 

Rasizam

Još jedna u nizu za muslimane bitnih tema! Da bismo vidjeli zašto, ne moramo ni čitati autorovo pojašnjenje. Bilo koji granični prijelaz, pasoška kontrola i sl., posvjedočit će nam zapadnjačko robovanje ovom naslijeđenom stereotipu o drugosti ljudi koji su drugačije boje kože.  Brojne konvencije i godine borbe protiv rasizma, sportski tereni okićeni transparentima tipa “Stop rasizmu!”, kao da postižu kontraefekat.  “Dvije posljednje trećine 20. stoljeća načinile su više ljudi izbjeglicama iz vjersko-etničkh razloga nego ijedno stoljeće prije toga… Dvadeseto stoljeće je u biti bilo stoljeće izbjeglica, masakara i gasnih komora.”[22]

Islam je u velikoj mjeri uspio potisnuti  rasizam, te bi se moglo sa sigurnošću ustvrditi da ovdje ima šta za ponuditi Zapadu, koji se još uvijek guši u svom vlastitom rasizmu. Zar nije nakon Obamine pobjede na izborima, u svim medijima bila udarna vijest o prvom crnom predsjedniku Amerike, sa naglašavanjem ovoga “crnom”.

U vrijeme Poslanika, a.s., prvi mujezin je bio “crni rob” Bilal, koji je ulaskom u islam uživao sva prava koja pripadaju jednom muslimanu.

 

Netrpeljivost prema islamu

Muslimani su dali veliki doprinos u razvoju evropske kulturne historije i ugradili su sebe u evropski kontekst i kulturni identitet. Ne možemo ni zamisliti gdje bi danas Evropa bila da nije slijedila pionirske poduhvate muslimanskih naučnika koji su mračnu i barbarsku Evropu oplodili svijetlim plodovima nauke, kojom su tada suvereno vladali muslimani. Međutim, “od stare slave se ne živi”. Evropa, a sa njom i čitav Zapad su, bar što se nauke i kulture tiče, krenule naprijed, a Ummet kaska za njima.

Zbog toga su mnogi krenuli ka tom Zapadu, ekonomski i kulturno naprednijem od mnogih muslimanskih zemalja. Zbog toga je i moguće slušati razna pitanja tipa:

  • Šta će islam ovdje?
  • Kako se otarasiti neželjenih useljenika?
  • Da li će i ostati?
  • Kako ih integrirati i asimilirati u zapadno društvo?

“Pitanje šta islam želi na Zapadu može se pročitati i kao pitanje šta će on uopće ovdje. Iza toga se krije pogrešna pretpostavka da je islam arapska, odnosno orijentalna religija, koja za razliku od kršćanstva nije pogodna za Evropu i Ameriku.”[23] Pri tome se zaboravlja da je istok kolijevka ne samo islama nego i judaizma i kršćanstva, koji su svi sa tih svetih područja potekli na sve strane svijeta. Pa i objave su potekle na različitim dijalektima sličnih orijentalnih jezika.

Muslimanima se upućuju zamjerke zbog njihove različitosti i upornosti te često možemo čuti kako muslimani:

  • Nose bradu,
  • Muslimanke nose mahramu,
  • Nekako drugačije izgledaju, previše južnjački,
  • Previše upotrebljavaju arabizme u svojoj svakodnevnoj konverzaciji,
  • U supermarketima traže posebne certifikate na proizvodima,
  • Previše čitaju sitno pisane dekleracije o proizvodu,
  • Pri najmanjoj sumnji da ima svinjetne u proizvodu, isti vraćaju na policu,
  • Ne jedu svakakve čokolade niti druge slatkiše, zbog alkohola u njima,
  • Ne rukuju se sa ženama,
  • Previše se nerviraju zbog izrugivanja prema Muhammedu, a.s.

I vjerski obredi muslimana privlače pažnju zapadnog čovjeka: namaz, ezan, post, hadž i sl.

Svi ovi problemi stvaraju veliki izazov muslimanima u borbi da se integriraju u društvo, a da pri tome sačuvaju i svoju posebnost, tj., da se ne asimiliraju.

 

Šta islam nudi Zapadu?

“Srećom, na Zapadu ne postoje samo naznake za rastući otpor prema islamu, nego i za sasvim suprotno. To upućuje na to da spremnost za prihvatanje islama na Zapadu raste i pored upravo opisanih problema prisutnih i na islamskoj i na zapadnoj strani.”[24] Islam teži ka potpunom priznanju na Zapadu, te teži da iz uloge molitelja prijeđe u ulogu partnera, koji nije samo egzotičan, nego i ljekovit - sa sobom nosi neophodne lijekove koji su prijeko potrebni zapadnoj civilizaciji!

Ti lijekovi su:

  • Ljudska toplota – u vrijeme otuđenosti porodice i drugih članova zajednice, muslimani žive u priličnom socijalnom skladu, zajedništvu i spremnosti na žrtvu.
  • Multietičnost – rasistički “daltoizam” islama je u suštoj suprotnosti sa javnim i sa prikrivenim rasizmom prisutnim u svim sferama života.
  • Islamska emancipacija vjernika – islam uči da je svaki pojedinac u direktnom odnosu, komunikaciji sa Bogom, bez posrednika i bez klerikalne hijerarhije, što posebno privlači mlade ljude na Zapadu.
  • Racionalna trezvenost islama, koja ne propagira razna čudesa, iako ih ne negira, ali osnovno “čudo” islama je Kur’an, koji svojim nenadmašnim stilom, rječitošću i snažnim porukama, plijeni srca ljudi.
  • Čisti monoteizam bez ikakvih primjesa politeizma, koji je već dobro ophrvao kršćanski zapad.
  • Trezvenost – koja se suprotstavlja svim oblicima ovisnosti. Ovisnost se izjednačava sa otpadništom od vjere. Tako npr. gradski oci u Philadelphiji i Los Angelesu u borbi protiv droge angažiraju afroameričke muslimane te se tako na miran način oslobode te zaraze.
  • Očuvanje porodice, osnovne ćelije ljudskog društva. Dajući porodici veće značenje nego bilo kojoj drugoj društvenoj zajednici, muslimani signaliziraju sljedeće: dekadencija društva počinje u porodici, ali i završava u njoj. Mnoge ljude je doživljaj muslimanske porodice naveo da prime islam.
  • Pravo na život – u borbi protiv abortusa islam je mnogo efikasniji nego bacanje bombi na klinike.
  • Brak kao vjerska obaveza –trezven stav islama prema seksualnosti odgovara čovjekovoj fitri, jer je apstinencija od braka – monaštvo strano islamskom učenju.
  • Emancipacija žena – metod islama se pokazao djelotvornim, jer ona u islamu nije samo predmet niti objekt. Svojim velom sačuvala je svoje dostojanstvo, koje se golotinjom izgubilo kod zapadne žene.
  • Borba protiv side i nastranosti – islam je i ovdje efikasan, jer strogo zabranjuje homoseksualnost i sve ono što nije prirodno.
  • Disciplina u vršenju ibadeta pomaže i na zdravstvenom planu.
  • Stresne momente u životu musliman ne liječi kod psihijatra, nego ih efikasno otklanja namazom i učenjem Kur'ana.
  • Islamska privreda bez kamate i zelenašenja – u vrijeme ekonomske krize i pada bankarskih sistema na Zapadu, najbolje rješenje se pojavilo u obliku islamskog bankarstva, što je svakako jedan od najboljih brendova koje islam može ponuditi savremenom zapadu.
  • Kvalitetan život – o kvalitetnom životu se gotovo i ne diskutira na Istoku, nego uglavnom na Zapadu: opušten odnos prema vremenu, spokojan život, iskreno gostoprimstvo i komšiluk su samo neke od blagodati koje islam ima za ponuditi Zapadu.

 

Umjesto zaključka

Sa sigurnošću možemo ustvrditi da su islam i Zapad kompatibilni. Muslimani su kompaktna zajednica diljem Zapada, te se sve više i više ujedinjuju u razna udruženja koja premašuju nacionalne okvire. Muslimani se uspješno integriraju u društvo gdje god im se dozvoli pravilna integracija. Okrenuti su ka prvoj Božijoj objavi iz svetog teksta Kur’ana te, posebno kada govorimo o američkim muslimanima, mi govorimo o visokoobrazovanim ljudima, koji daju veliki doprinos društvu i tako se zahvaljuju svojim domaćinima.

“Muslimani moraju imati u vidu da žive u Evropi, unutar kulture sekularnog humanizma koji podrazumijeva intelektualni, kulturni i ekonomski napredak. Nužno je pravilno razumjeti svoju ulogu u jednom ovakvom sekularnom svijetu koji je prožet i pseudovrijednostima permisivne zapadnjačke civilizacijske kulture. Naravno, treba sačuvati na prvom mjestu elemente koji čine islamski identitet, ali isto tako integrirati sva pozitivna iskustva nauke, općenito civilizacije u svoj sopstveni kulturni habitus. Nužno je otvoriti pitanje filozofije i metafizike tehnike. Jer, tehnika sama po sebi nije nešto loše, nešto što je u protuslovlju sa islamom. Uvijek je samo upitna upotreba tehnike, šta se to sa tehnikom hoće. Ili, još bolje, što je funkcija, krajnja svrha ili smisao tehničkog razvoja.”[25]

Summary

It's safe to say that Islam and the West are compatible. Muslims are compact communities across the West, and more and more united in various associations that exceed national boundaries. Muslims are successfully integrated into society wherever they allow proper integration. They are oriented to the first God's revelation of the sacred text, of Qur'an, and especially when we talk about American Muslims, we are talking about highly educated people, who give a great contribution to the society and on this way they are grateful to their hosts.

Muslims must have in mind that they live in Europe, within the culture of secular humanism, which implies the intellectual, cultural and economic progress. It is necessary to understand properly their role in the current secular world that is imbued with the pseudo values permissive culture of Western civilization. Of course, on the first place should be preserved the elements that make the Islamic identity, but also to integrate all the positive experience of science, general civilization in its own cultural habitus. It is necessary to open the question of philosophy and metaphysics techniques. Because the technique is not a bad thing itself, something that is in contradiction with Islam. It is always questionable just a use of technology, what it wants with the technique. Or, better yet, what is the function, the ultimate purpose or the sense of technical development.

Literatura:

  1. Islam u trećem mileniju, Murad Wilfried Hofmann, Libris, Sarajevo, 2004.
  2. Islam i Zapad – kako izbjeći katastrofu i služiti islamu, Murad Wilfried Hofmann, hrestomatija tekstova, eseja i intervjua, biblioteka savremeni islamski mislioci, bosnamuslimmedia.com, 2009.
  3. ISLAM NA RASPUĆU, Muhammed Asad, KAJ, Zagreb, 1994.
  4. Otvoreni put islama – obnova duhovnosti, Muhammed Asad, hrestomatijatekstova i eseja, bosnamuslimmedia.com, 2009.
  5. Što bi svatko trebao znati o islamu, John, L., Esposito, filozofsko – teološki institut družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 2003.
  6. FENOMENI ISLAMSKE CIVILIZACIJE, Mustafa Siba’i, Bihać, 2005.
  7. Islam i demokracija – teokracija i totalitarizam, Ali Bulac, NIPP Ljiljan, Sarajevo-Ljubljana, 1995.,
  8. Glasnik Rijaseta islamske zajednice u BiH, članak A. Velić, Islam i demokratija
  9. Takvim za 2013, Almir Hadžić, „Muslimani u kulturnom identitetu Evrope“

Autor: Ibro Mulić  

Glasnik br. 7-8, 2014

[1] Islam na raspuću, Muhammed Asad, KAJ Zagreb, 1994. str. 11

[2] Što bi svatko trebao znatio islamu, John, L., Esposito, filozofsko-teološki institut družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 2003, str., 21.

[3] ISLAM I ZAPAD – kako izbjeći katastrofu i služiti islamu, hrestomatija tekstova, eseja i intervjua, M.W.Hofmann, biblioteka savremeni islamski mislioci, www.bosnamuslimmedia.com, str. 8-9.

[4] Islam u trećem mileniju, Murad Wilfried Hofmann, Libris, Sarajevo, 2004, str. 9.            

[5] Islam na raspuću, Muhammed Asad, str. 22.

[6] Islam u trećem mileniju, str. 14.

[7] Ibid, str.19.

[8] Ibid, str. 22.

[9] Fenomeni islamske civilizacije, Mustafa Siba’i, Bihać, 2005.godine, str.143.-144.

[10] Islam u trećem mileniju, str. 38.

[11] Ibid, str.42.-43.

[12] Ibid, str. 45.

[13] Ibid, str. 66.

[14] Islam i Zapad, Hofmann, str. 17-18.

[15] Ibid, str. 72.

[16] Islam i demokracija– teokracija i totalitarizam, Ali Bulac, NIPP Ljiljan, Sarajevo-Ljubljana, 1995., str. 13.

[17] Islam i Zapad, Hofmann str. 77.

[18] Glasnik Rijaseta islamske zajednice u BiH, članak A. Velić, „Islam i demokratija“, str.  637.

[19] Ibid, str. 91.

[20] Ibid, str. 93.

[21] „Otvoreni put islama - obnova duhovnosti“, Muhammed Asad, hrestomatijatekstova i eseja, www.bosnamuslimmedia.com, 2009.godina,   str. 150.

[22] Islam u trećem mileniju, Hofmann, str. 158.

[23] Ibid, str.169.

[24] Ibid, str. 185.

[25] Takvim za 2013., Almir Hadžić, „Muslimani u kulturnom identitetu Evrope“, str. 202.