Sve do danas diskursima o komparativnim kulturama i civilizacijama dominirala je zaokupljenost sa Zapadom. Ovo stanje stvari nije bilo u tolikoj mjeri posljedica azijskog zaborava svojih vlastitih tradicija, već radije uslijed historijskih prijašnjih događaja.

Još od 19. stoljeća azijske nacije bile su zastrašene zapadnjačkim bogatstvom i moći. Pod kolonijalističkim jarmom azijske nacije nisu imale drugog izbora osim da sami sebe propituju spram svojih gospodara, a ne i svojih susjeda. Čak i nakon stjecanja neovisnosti nisu u stanju da istjeraju duha svojih prijašnjih pretpostavljenih. Otuda su sve njihove energije i napori išli prema potrazi za pariranjem Zapadu, a uzrok tome bili su duboko ukorijenjeni osjećaj inferiornosti i potreba da se vrati njihovo vlastito samopoštovanje. Ovo je bio temeljni razlog krize u azijskoj svijesti, koji je bio manifestiran dubokim osjećajem bespomoćnosti u suočenju sa zapadnjačkom vojnom i političkom agresijom. Prirodna posljedica ovoga bila je gotovo posvemašnja erozija pouzdanja u svoje vlastite tradicije, u njihovu sposobnost da se nosi s novim realnostima.

Sada, gotovo stotinu godina kasnije i nakon što se istočna Azija počela takmičiti s Evropom i Sjevernom Amerikom po ekonomskoj snazi, azijski um se konačno oslobodio intelektualne baruštine. Na pragu smo nove azijske svijesti, koja je okarakterizirana samopuzdanjem, pozitivnijim stajalištem prema našim vlastitim tradicijama, te originalnim zanimanjem za tradicije naših Azijaca. Ukoliko nam je dopušteno da riskiramo povlačeći usporedbu, to je nova svijest u kulturnoj sferi, kao što je Bandung bio u političkoj domeni. Ono u što se upuštamo jeste potraga samootkrivanja, putovanje kroz mirijadu azijskih tradicija kako bismo bolje shvatili i upoznali jedni druge. Ovaj seminar o islamu i konfucijanstvu tek je polazište u potrazi za uzajamim razumijevanjem koje će utrti put za diskurse o drugim glavnim azijskim tradicijama kao što su budizam, hinduizam i taoizam. Čineći tako, mi ne prikazujemo nevažnim značaj kontinuiranog dijaloga i potrebu za približavanjem Zapadu. Zbilja, takva potreba povećava se ne samo zbog njegove vojne moći, ekonomske snage i političkog utjecaja već zbog njegove civilizacijske veličine. Niko od nas ne može pošteno utvrditi da zapadnjačka civilizacija nije ostavila neizbrisiv trag na nas, čak i sadašnje pojačano zanimanje za stvari i ideje koje nisu zapadnjačke, specifičnije one azijske, to jest kolaps moderne kao dominantne perspektive i kontinuirani napad na ustanovljene ideje kroz praksu i dekonstrukciju. Kao rezultat, ne postoji intelektualac od respekta na Zapadu koji danas vjeruje da samo Zapad može ponuditi siguran put prema prosperitetu i politički poredak, koji je jedan od primarnih interesa azijskih društava.

U kontekstu muslimanske svijesti, potraga za znanjem i potraga za većim razumijevanjem u raznolikom svijetu sankcionirana je upravo kur’anskim imperativom: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali... (49, 13).

S obzirom na Kinu, znanje koje bismo trebali zadobiti iz te civilizacije mora naizbježno uključivati razumijevanje Lunyja ili Anala, Daxue ili Velikog učenja, Zhongyong ili Učenja o sredini, taoističke tekstove poput Daode jinga i djela Zhuanga Zija.

Muslimanski svijet kaže da bi duboko razumijevanje islama zahtijevalo upoznavanje s djelima jamca islama al-Ghazalija i Ibn Taymiyye. Također, konfucijanci bi utvrdili da intelektualni i kulturni angažman s konfucijanstvom treba ići iznad površnog interesa i da mora uključiti upoznavanje s neokonfucijanskim procvatom koji proizvode veliki mislioci kao što su Zhu Xi iz Song dinastije i Wang Yangming iz Ming dinastije. Moderni muslimani i svijet duguju društveno-historijskim idejama filozofa-historičara Ibn Khalduna. Slično, moramo puno toga naučiti iz ideja i praktičnog iskustva Wanga Anshija, posebno njegovih reformi i njegove borbe protiv korupcije i nepravde u feudalnoj Kini.

Naše je uvjerenje da bi civilzacijski dijalog između islama i konfucijanstva mogao uvelike doprinijeti globalnom miru i razumijevanju. Ovo su dvije velike svjetske tradicije čiji su sljedbenici općenito živjeli, ako ne u savršenoj harmoniji jedni s drugima, jamačno nisu u antagonizmu i svađalaštvu, većim dijelom posljednjih tisuću godina. Zbilja, kroz genijalnu koegzistenciju oni su doprinijeli, u prošlosti i sadašnjosti, regionalnom poretku i prosperitetu. Podsjetimo se činjenice da su, stoljećima prije Zapada, već bili ustanovili produktivni angažman između muslimansko-malajskog sultanata jugoistočne Azije i konfucijansko-kineske Ming dinastije. Trgovina, prije nego rat, bio je prevladavajući način odnosa. Danas u jugoistočnoj Aziji obje zajednice surađuju u građenju prosperitetnog regiona. U Maleziji one tvore glavni stup partnerstva u različitim područjima – natjecateljskom biznisu, demokratskoj politici, masovnim organizacijama, znanstvenom istraživanju, te u brojnim drugim područjima poduzetništva.

Događaji u svijetu u naše doba i u danima koji će uslijediti uveliko će biti stimulirani ekonomskim imperativima. Otuda će veća integracija istočne Azije nesumnjivo biti fenomen porođen iz istih ekonomskim nužnosti. Unatoč tome, uloga kulture i tradicije ne može biti zataškana budući da među Azijcima postoje zbiljnosti koje su uvelike žive i koje su snažne. Sukladno mojim uvidima, one ne bi smjele biti zbiljnosti za koje moramo tek da se otimamo, već energije koje trebaju biti iskorištene za korist i dobrobiti čovječanstva. Zapravo, budućnost Azije bit će oblikovana kroz kretaivnu interakciju između ovih kulturnih snaga i zahtjeva takmičarskog industrijalizma i demokratske političke zajednice.

Na samom početku prošlog stoljeća Max Weber zagovarao je ideju da kineske religije i nezapadnjačke tradicije ne osiguravaju poticaj svojim društvima da ekonomski napreduju i da se kulturno razviju. Činjenica ekonomskog rasta istočne Azije demaskirala je učinkovito takvu preopćenitu generalizaciju. Neki savremeni sociološki radovi priznali su ulogu konfucijanske etike i načina života u promoviranju društvene discipline, štedljivosti, industrijske revnosti i akumulacije kapitala. Muslimani u istočnoj Aziji napravili su ništa manje značajan društveni i ekonomski progres precizno zbog toga što su smatrali zanimanje za ekonomski rast i razvoj integralnim dijelom islama. Muslimani u Maleziji, naprimjer, ne smatraju važnim društveno-ekonomske programe kao što su iskorjenjivanje siromaštva pribavljanjem osnovnih potrepština koje uključuju kvalitetno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu svakom građaninu, te kultiviranje obrazovanja čisto sekularnim zanimanjima. Nasuprot tomu, mi ih smatramo jednako središnjim za naš poduhvat da zazbiljimo muslimansku viziju pravde i samilosti.

Naši će se napori za olakšanje društveno-ekonomskih uvjeta nastaviti. Međutim, potraga za prosperitetom i gomilanjem bogatstva ne smije služiti tome da potkopa vrline i humanitarna pitanja. U ovom pogledu, konfucijanski prigovor protiv opsesivne gramzivosti jeste nedvosmislen, jer je Konfucije rekao: „Sposoban čovjek misli o vrlini, nesposoban čovjek misli o profitu.“ Zanimanje za bogatstvo mora ići podruku s pristajanjem na društvenu pravdu. Muslimanima je naloženo da posmatraju bogatstvo kao polog koji im je Bog dao, i da ga koriste ne samo za osobni užitak već jednako tako i za dobrobit društva općenito. U ovom pogledu, postoje naročiti imeprativi u Kur’anu u pogledu raspodjele bogatstva siromašnim i onima u oskudici, siročadima i drugima u neophodnoj potrebi, a kako bi se spriječili bogati da postanu još bogatiji, dok siromašni ostaju nezbrinuti.

Postoji određen broj dojmljivih sličnosti između islama i konfucijanstva, u idealima i historijskom iskustvu, u njihovom odbijanju da odvoje religiju, etiku i moral od javne sfere. Islamski argument protiv sekularizma, tj, odvajanja politike i drugih društvenih zanimanja od religije i morala, nije stran konfucijanskoj perspektivi kako ju je predstavio profesor Tu Weiming u svojoj izvrsnoj knjizi Way, Learning and Politics / Put, učenje i politika. Musliman ne bi trebao imati poteškoća u identificiranju s koncufijanskim projektom obnove povjerenja u vladu i transformaciju društva u moralnu zajednicu.

Kako bismo bili u stanju uskladiti suvisliju ulogu za tradicionalne koncepte i vrijednosti u izgradnji nove Azije, kulturna obnova je prethodni uvjet. U takvom činjenju moramo se čuvati od religijskog fanatizma i etnocentrizma čije su destruktivne posljedice dostatno samoočite. Na društvenom stupnju, originalna kulturna obnova širi naše mentalno područje. Ona širi naše horizonte i unapređuje naš prag tolerancije. Na individualnom stupnju, ona pročišćuje našu viziju i vodi nas od egoizma ka altruizmu (nesebičnosti). Komentirajući konfucijansku viziju o odnosu između sopstva, obitelji, zajednice, nacije i ljudskog roda, Huston Smith, slavni poznavalac religijskih tradicija, primjetio je sljedeće:

„U pomjeranju središta našeg zanimanja s nas samih na našu obitelj, transcendiramo sebičnost. Pomjeranjem od obitelji prema zajednici transcendiramo nepotizam. Pomjeranjem od zajednice prema naciji transcediramo parokijalizam, a pomjeranjem na čitav ljudski rod neutraliziramo šovinstički macionalizam.“

Vjerujemo da je revitaliziranje tradicije, uz cjelokupno kulturološko i intelektualno bogatstvo, najučinkovitija kompenzacijska snaga protiv religijskog fanatizma i etnocentrizma. U kontekstu islama, ovaj proces revitaliziranja uključuje ponovno traženje vrline pravednosti (al-adl), tolerancije (al-tasamuh) i samilosti (al-rahmah). Ovi su principi omogućili muslimanima tokom historije da prihvate raznolikost ne samo kao činjenicu već kao suštinsko obilježje ljudske civilizacije koja će se proslaviti. Zbog raznolikosti ljudi postaju bogatiji kroz poticaj traženja da spoznaju i razumiju jedni druge. Otuda su muslimani koji su se vodili ovim principom bili aktivni praktičari i zagovaraoci multikulturalizma, mnogo prije ranije što je ovaj pojam ušao u upotrebu. Muslimansko zgražanje spram rasizma i svih oblika šovinizma ukorijenjeno je u tradiciji Poslanika.

U malezijskom kontekstu, to je naše kontinuirano pristajanje da garantiramo ekonomski uspjeh bez nijekanja humanitarnih vrijednosti. Zadržati ovaj balans ogroman je izazov koji zahtijeva silnu posvećenost kao i duboku skromnost ili tawadu. Skromnost je uistinu izvor snage, budući da sukladno Lao Ziju: „Onaj ko smatra svoja velika postignuća neznatnim, njegova će snaga potrajati.“

Završio bih osobnom bilješkom. Prije nekih 25 godina ponuđeno mi je da služim kao zamjenski učitelj u kineskoj osnovnoj školi u momu rodnom gradu u Bukit-Mertajamu. Mislio sam da je vrijeme da se upoznam s temeljima kineske kulture. Započeo sam s Analima i Mengzijem, kopirajući predivne citate u vježbanci. Danas, kako nastavljam čitati kineske klasike, počeo sam shvatati potpuno značenje izreke poslanika Muhammeda koja kaže: „Mudrost je izgubljeno blago vjernika. On posjeduje pravo na nju kad god je pronađe.“ U ovom duhu izražavam dobrodošlicu islamsko-konfucijanskom dijalogu.

 

 

 

Tu Weiming

 

KA GLOBALNOJ ETICI: DUHOVNE IMPLIKACIJE

ISLAMSKO-KONFUCIJANSKOG DIJALOGA2

 

Osjećam da mi je ukazana velika čast što imam ovu rijetku priliku da istražim duhovne implikacije ovog duboko sadržajnog intelektualnog zajedničkog pothvata. Naslov „Ka globalnoj etici“ utemeljen je na mojoj kritičkoj svijesti da je izrastajuća globalna zajednica u urgentnoj potrebi zajednički djeljivih vrijednosti kako bi prevladala svoju alijenaciju, diskriminaciju i fragmentaciju, te da se zahtijeva istinski značajan međucivilizacijski dijalog kao korak ponad prosvjetiteljskog mentaliteta modernog Zapada za uvođenje raširene po svijetu univerzalne konverzacije o globalnoj etici.

Otuda, počeo bih svoje razmišljanje kritičkim propitivanjem tzv. prosvjetiteljskog mentaliteta modernog Zapada. Pošto sam proučavalac konfucijanskog humanizma, podijelit ću svoje promišljanje o mogućim resursima konfucijanske tradicije za globalnu etiku. Završit ću s nekoliko još provizornih ideja o duhovnim implikacijama za islamsko-konfucijanski dijalog za nastajući novi svjetski poredak.

Prosvjetiteljski mentalitet, koji leži u osnovi nastanka modernog Zapada, najdinamičnija je i najtransformativnija ideologija u ljudskoj historiji. Zapravo, sva glavna područja zanimanja karakteristična za moderno doba duguju ovom mentalitetu: znanost i tehnika, industrijski kapitalizam, tržišna ekonomija, demokratska politika, masovne komunikacije, istraživački sveučilišni centri te profesionalne organizacije. Otuda su vrijednosti koje njegujemo kao definicije moderne svijesti, a one uključuju slobodu, jednakost, progres, diginitet pojedinca, poštivanje privatne svojine, vladavinu za ljude i pomoću ljudi, i kako priliči zakonskom procesu.

Toliko smo priviknuti na prosvjetiteljski mentalitet da pretpostavljamo prihvatljivost njegove opće duhovne filozofije. Vrijednosti koje on utjelovljuje smatramo samoočitim. Možda je prosvjetiteljska vjera u progres, razum i individualizam izgubila nešto od svoje uvjerljive snage u New Yorku, Londonu i Parizu, međutim ona je ostala biti standard inspiracije za intelektualne lidere diljem svijeta. Smatram da Hong Kong, Taipei, Beijing, Singapure i Kuala Lumpur nisu izuzeci.

Međutim, korektno razumijevanje prosvjetiteljskog mentaliteta jednako tako zahtijeva otvorenu raspravu o njegovoj destruktivnoj moći. Odbjegli tehnički razvoj možda je bio spektakularno postignuće ljudske ingenioznosti u ranim fazama industrijske revolucije, ali faustovski progon da se spozna, istražuje, osvoji i podjarmi najviše destabilizirajuća je destruktivna ideologija kojoj je svijet ikad svjedočio. Kako su zapadnjačke nacije pretpostavljale ulogu inovatora, egzekutora i sudija internacionalnih pravila igre definirane u pojmovima natjecanja za bogatstvo i moć, uspostavljena je pozornica za rast, razvoj i, naravno, eksploataciju.

Razularena slijepa sila eklatantno je ispoljila neobuzdanu agresivnost prema ljudskom rodu, prirodi i samoj sebi. Ovaj destruktivni stroj bez presedana po prvi puta u ljudskoj historiji učinio je održivost ljudske vrste problematičnom. Drugim riječima, mi, ljudska bića, izvrgnuli smo opasnosti tolike vrste, koje su se jednako tako sada pridružile popisu ugroženih vrsta. Neka mi bude dopušteno da ubacim opservaciju na ovom mjestu: dok se suočavamo s nečuvenom krizom ljudskog opstanka, već smo postali ugrožena vrsta. Svijet kakav poznajemo podnosi rapidnu i temeljnu restrukciju. Konfliktni tokovi mišljenja danas postoje u svijetu, međutim oni moraju biti prepoznati kao definirajuće karakteristike ljudskih uvjeta.

Prvi je globalizacija, koja ne treba dodatno istraživanje, napose nedavna rasprava o putu informacija. Svijet je međusobno povezan, ako ne ljudskim vezivanjem, ljudskim odnosom, onda barem ovim elektronskim izumom. Međutim, ideja o globalnom selu nužno ne pokazuje integraciju. Ona pokazuje različitosti, diferenciranje te čak diskriminaciju. U isto vrijeme, posebno u posljednjih 10 do 15 godina, drugi vrlo moćni tok mišljenja nastao je u svijetu, to jest, potraga za našim korijenima, urođenošću ili lokalizmom. Kad sam studirao na Harvardu 1962. godine, najveći broj profesora iz modernističkih teorija dokazivao je da je kulturološka raznolikost prolazni fenomen. Modernizacija kao industrijalizacija i urbanizacija naposlijetku će biti glavna homogenizirajuća svjetska sila. Kulturološke različitosti u svijetu bit će prevladane.

Međutim, primordijalne veze koje definiraju našu ljudsku tradiciju, kao što su etnicitet, rod, jezik, zemlja, klasa i vjera, ponovo se javljaju kao snažne sile koje definiraju kulturni identitet u visoko industrijaliziranim društvima: etnicitet u SAD-u i, naravno, u drugim dijelovima svijeta; jezik u Kanadi, kao što je potvrđeno kroz konflikt između francuskog i engleskog jezika, ali jednako tako i u Belgiji između flamanskog i francuskog; zemlja u Palestini, ali jednako tako i u Latinskoj Americi i na Havajima; klasa u podjeli sjever-jug. Nedavno je društveni samit u Kopenhagenu snažno pokušao pozabaviti se pitanjem siromaštva, nezaposlenosti i društvene dezintegracije koja je prouzročena svjetskom krizom i, naravno, vjerovanjem. Godinama smo zabrinuti zbog međuvjerskog sukobljavanja ili konflikta.

S jedne strane, globalizacijski proces neizbježno se nastavlja. S druge, snaga urođeništva ili lokalizma buja. Ne posjedujemo „ili-ili“ izbor. Moramo misliti više od „ili-ili“. Moramo naučiti da mislimo u pojmovima „i-i“. Ovaj način „i-i“ mišljenja pomaže nam da sklopimo ugovor s globalizacijom, s jedne, i lokalizmom, s druge strane. Želio bih ponuditi primjer kako bih ilustrirao kompleksnost ovog problema ne samo za političke i duhovne vođe već jednako tako za bilo koga. Ovo je pitanje o našem naročitom obliku života.

Nedavno sam prisustvovao skupu u Japanu na kojem se raspravljalo o kulturološkim pitanjima u pacifičkom regionu 21. stoljeća. Za mene je bilo i intrigantno i intelektualno izazovno poslušati neke najkreativnije umove u Japanu koji su snažno dokazivali hipotezu koja mora biti konfrontirana s japanskim vođstvom, tj. internacionalizacijom, globalizacijom i reazijaniziranjem.

Mnogi od vas se sjećaju da je prije više od stotinu godina Fukuzawa Yukichi zagovarao Japan koji predvodi Aziju i koji se pridružuje Evropi. Više od stotinu godina Japan je bio uspješan, međutim pitanje nije sada da on bude dio Zapada, već kako da se reazijanizira, da se vrati Aziji. Međutim, istovremeno postoji proces urođeništva koji traži da se prepozna duhovni izvor Japanaca.

Internacionalizacija, globalizacija, reazijaniranje i urođeništvo bit će rukovođeni u isto vrijeme. U urgentnoj smo potrebi nove misije, neke globalne etike, koja bi nam pomogla da plovimo uzburkanim vodama. Predlažem da ključ za uspjeh ovog duhovnog zajedničkog pothvata bude taj da se prepozna uočljivo odsustvo ideje zajednice, a kamoli globalne zajednice, u prosvjetiteljskom projektu.

Bratstvo, funkcionalni ekvivalent zajednice u tri glavne vrline Francuske revolucije zadobio je oskudnu pažnju u najvećem dijelu zapadnjačkog političkog, društvenog i ekonomskog mišljenja.

Moje kolege s političkih znanosti na Harvardu priznale su, na njihovo veliko iznenađenje, da nijedan od velikih teoretičara u zapadnjačkoj političkoj misli nije razmatrao obitelj kao važno pitanje za promišljanje. Oni ostavljaju sociolozima i antropolozima da promišljaju o tim pitanjima, kao da pitanje obitelji ne posjeduje nikakav značaj. Naravno, sada su otkrili njezinu temeljnu važnost.

 

Duhovni resursi globalne zajednice

Voljnost da se tolerira nejednakost, vjera u spasilačku moć koristoljublja i neobuzdana afirmacija agresivnog egoizma uvelike su zatrovali dobru vjeru u progres, razum i individualizam. Potrebu da se izrazi univerzalna nakana za formiranjem „globalnog sela“ i da se artikulira moguća veza između fragmentiranog svijeta iskušavamo u našem svakodnevnom životu, i imaginarnu zajednicu za ljudsku vrstu kao cjelinu, osjeća sve veći broj zabrinutih intelektualaca na Zapadu i jednako tako i u istočnoj Aziji. Ovo zahtijeva, barem u najmanjoj mjeri, zamjenu principa koristoljublja, bez obzira kako se široko definirao – bilo kao koristoljublje neke osobe, kompanije, ili nacije – novim „zlatnim pravilom“: „Ne čini drugima ono što ne bi želio da drugi tebi učine.“

Pošto je „zlatno pravilo“ iskazano u negativu, ono mora biti povećano pozitivnim principom: „Kako bih se ustanovio, moram pomagati druge da se ustanove; kako bih se povećao, moram pomoći drugima da se povećaju.“ Inkluzivni osjećaj zajednice, koji je utemeljen na zajedničkoj kritičkoj samosvijesti refleksivnog uma etičko-religijski je cilj, kao i filozofski ideal.

Mobiliziranje barem tri vrste duhovnih resursa nužno je kako bi se osiguralo da ova jednostavna vizija bude utemeljena u historičnosti i kulturološkim kompleksnostima koji poučavaju naše puteve života danas. Prva vrsta uključuje etičko-religijske tradicije modernog Zapada, naročito grčku filozofiju, judaizam i kršćanstvo. Sama činjenica da su odigrali značajnu ulogu u nastanku prosvjetiteljskog mentaliteta čini neobično zanimljiv slučaj da oni iznova propitaju svoje odnose prema nastanku modernog Zapada kako bi stvorili novu javnu sferu za transvaluiranje tipičnih zapadnjačkih vrijednosti.

Ekskluzivno dvojstvo (dihotomija) materije/duha, tijela/razuma, svetog/profanog, čovjeka/prirode, stvoritelja/stvorenog, ili sopstva/društva morat će se trancendirati kako bi se dopustilo vrhovnim vrijednostima kao što su svetost zemlje, kontinuitet bića, korisna interakcija između ljudske zajednice i prirode te uzajamnost između čovječanstva i neba da bi se zadobila istaknutost koju oni zaslužuju u filozofiji i teologiji.

Grčki filozofski naglasak na racionalnosti, biblijska slika čovjeka koji posjeduje „vlast nad morskom ribom, nad pticom u zraku, te nad svakim živim stvorom koji se kreće po zemlji“, i tzv. protestantska radna etika osigurala je nužne, ako ne dostatne, izvore za protestantski mentalitet. Međutim, nenamjerne negativne posljedice nastanka modernog Zapada potkopale su osjećaj zajednice koja je implicitna u helenističkoj ideji građanina i politike, jevrejsku ideju ugovora, te kršćansku ideju univerzalne ljubavi i prijateljstva koja je moralni imperativ za ove velike tradicije koje su zadržale krajnje kompleksne i tenzijama opterećene odnose s prosvjetiteljskim mentalitetom kako bi formirale svoju kritiku napadnog antropocentrizma koji je u biti prosvjetiteljskog projekta.

Druga vrsta duhovnih resursa izvodi se iz nezapadnjačkih civilizacija aksijalnog razdoblja koje, naravno, uključuju hinduizam, đainizam, budizam u južnoj i jugoistočnoj Aziji, konfucijanstvo i taoizam u istočnoj Aziji i islam diljem svijeta. Kad je riječ o islamu, pitanje je posebno važno za moderni Zapad jer je islam zapravo doprinio pojavi resnesanse, i stoga je doprinio modernoj svijesti. Usto, u sjevernoameričkim i zapadnoevropskim društvima islam je posljednjih godina stigmatiziran od akademske zajednice, mas-medija, te vlada kao radikalna drugost. Te etičko-religijske tradicije osigurali su sofisticirane i praktične resurse u svjetonazorima, ritualima, institucijama, stilovima obrazovanja i obrascima ljudske povezanosti. One mogu pomoći da se razviju stilovi života, kontinuiranja i alternative zapadnoevropskog i sjevernoameričkog ilustriranja provjetiteljskog mentaliteta.

Industrijska istočna Azija, pod utjecajem konfucijanstva, između drugih duhovnih sila, već je razvila manje negativnu, prema tome i manje konfrontacijsku i manje koristoljubivu modernu civilizaciju. Koegzistencija tržne ekonomije s vladinim vodstvom, demokratska politika s meritokracijom (upravljačkom elitom isključivo prema sposobnostima), te individualne inicijative s grupnom orijentacijom učinili su ovaj region ekonomski i politički najdinamičnijim svjetskim područjem od Drugog svjetskog rata.

Implikacije doprinosa konfucijanske etike nastanku industrijske istočne Azije zbog moguće pojave hinduističkih, đainskih, budističkih i islamskih oblika moderniteta dalekosežni su ne samo za Zapad već za svijet kao cjelinu. Pozapadnjačenje tzv. konfucijanske Azije (uključujući Japan, Koreju, Kinu, Singapur, Hong Kong, Tajvan i Vijetnam) možda su zauvijek promijenili njezin duhovni pejzaž, međutim njezini urođenički resursi (uključujući mahajanski budizam, taoizam, šintoizam, šamanizam, te druge folklorne tradicije) posjeduju otpornost na popravljanje i čine poznatim svoje prisustvo u novoj sintezi.

Naravno, upozorenje je to da budući da je istočna Azija ponižavana i frustrirana imperijalističkom i kolonijalističkom vladavinom modernog Zapada više od stotinu godina, nastanak industrijske istočne Azije simbolizira značajnu racionalnost prosvjetiteljskog naslijeđa, u punom smislu riječi. Zbilja, japanski mentalitet i tzv. četiri mini zmaja simboliziran je merkantilizmom, komercijalizmom i značajnom kompetitivnošću. Jamačno, mogućnost njihovog razvijanja ljudskije i održivije zajednice ne bi se smjela uveličavati, niti bismo smjeli potkopati obećanje alternative i usto privlačni oblik moderne civilizacije. Islamsko-konfucijanski dijalog u Maleziji, kao način istraživanja praktičnih mjera, kao i teoretskog vođstva za zazbljavanje takvog obećanja, vrijedan je pažnje.

Treća vrsta duhovnih izvora uključuje tzv. izvorne urođeničke tradicije: domorodačke Amerikance, Havajce, Maore i brojne plemenske domorodačke religijske tradicije u Južnoj Americi. One su demonstrirale, uz fizičku snagu i estetsku eleganciju, da su ljudski životi održivi još od neolitskog doba. Implikacije za praktični život su dalekosežne. Njihov način ljudskog razvoja nije kriva predodžba uma, već iskustvena zbiljnost u našem modernom dobu. Specifično obilježje urođeničke tradicije jeste duboki osjećaj i iskustvena ukorijenjenost. Svaka domaća religijska tradicija utkana je u konkretno mjesto koje simbolizira način opažanja, način mišljenja, oblik življenja, stajalište, svjetonazor. Trebali bismo pokušati učiti iz ove tradicije.

Uzevši u obzir nenamjerne katastrofalne posljedice prosvjetiteljskog mentaliteta modernog Zapada, postoje očite lekcije da moderni način razmišljanja može učiti iz urođeničkih religijskih tradicija izvornih naroda. Prirodna posljedica urođeničke narodne utkanosti u konkretni lokalitet jeste njihova intimna i podrobna spoznaja njihovog okruženja. Zbilja, razgraničenja između njihovog ljudskog prebivališta i prirode su prigušena. Implicitno u ovom modelu postojanja jeste zazbiljavanje uzajamnosti i reciprocitet između antropološkog svijeta i kosmosa, općenito, koji su oboje nužni i poželjni. Ono što se može naučiti iz njih jeste novi način opažanja, novi oblik življenja, novo stajalište i novi svjetonazor.

Kritika prosvjetiteljskog mentaliteta i njezin izvedeni moderni način razmišljanja iz izvorne svijesti, onako kako su je interpretirali zainteresirani i skloni razmišljanju građani svijeta, mogla bi biti misaono krajnje provokativna. Možda nije neskromno kazati da smo započeli razvijati četvrtu vrstu duhovnih resursa iz srčike samog prosvjetiteljskog projekta. Naše disciplinirano promišljanje, zajednički čin, radije negoli izolirana borba, prvi je korak prema mogućnosti „kreativnih zona“ koje su predvidjeli vjerske vođe i etični učitelji. Ovo jamačno uključuje zabrinutost uslijed krize prirodne čovjekove okolice te posebno religijski pluralizam i multikulturalizam. Također, želio bih jednako tako pridodati, za svoju vlastitu identifikaciju, ljudski aspekt feminističkog pokreta. Potreba da se ide preko prosvjetiteljskog mentaliteta bez bilo dekonstrukcije ili odbacivanja njegovog pristajanja na racionalnost, slobodu, jednakost, ljudska prava, te razdiobu vlasti zahtijeva temeljito ponovno ispitivanje modernosti kao višeslojnog koncepta i modernizacije kao kompleksnog procesa.

Vjerujem da je vrijeme dobro za intelektualce u istočnoj Aziji, u regionu Pacifika, te u svijetu, da otkriju iznova svoje vlastite duhovne korijene i revitaliziraju svoje vlastite duhovne resurse, a ne samo da daju odgovor na izazove modernog Zapada, već, kako je razmatran napor, da se kritički ozbiljno osvrne na ljudsku situaciju i da se promisli, zajednički i kritički, o najhumanijem i najučinkovitijem načinu da se razvije globalni napor bogato protkan u ljudskoj duhovnosti.

 

Islam i konfucijanstvo: stjecišta

S multikulturnog i religijsko pluralističkog stajališta, neka mi bude dopušteno da ponudim kratak komentar na konfucijansku duhovnost. Podsjećam na brojna stjecišta, posebno u općem području društvene etike, između islama i konfucijanstva. U obje tradicije naglasak je od izlječenja i razvoja našeg vlastitog duhovnog korpusa da služi političkom korpusu kao zainteresiran i posvećen lider, što je ideja od najvišeg osobnog postignuća. Uzorno podučavanje i liderstvo moraju biti informirani kroz kulturnu viziju i osjećaj prioriteta. U posljednjoj analizi ovo bi trebalo osigurati standard inspiracije. Drugim riječima, duhovni lider jednako je tako politički autoritet u pojmovima osiguravanja standarda inspiracije. Naglasak je na svijesti o dužnosti, a ne jednostavno na pravima pojedinca. Što više osoba postaje utjecajna i snažna, više je dužnosno obavezna za dobrobit društva općenito. Također je naglašeno, u obje tradicije, da se prvenstvo političkog i društvenog poretka temelji na konsenzusu i harmoniji.

Ideja dobrotvorne vlasti i nerazdvojenost između političkog vodstva i moralnog autoriteta jesu ideje koje su zajedničke objema tradicijama. Postoji suštinska različitost između kraljevskog dostojanstva i dobrotvorne vladavine, te između istinski dobrotvorne vladavine i vladavine koja je politički moćna i ekonomski učinkovita. Islam i konfucijanstvo jednako tako dijele zajedničke ideje o suštinskim razlikama između ljudskih bića i drugih članova životinjskog carstva, te između civilizacije i barbarstva. Islamski smisao ljudskog bića treba biti posvećen mogućnosti da pretpostavi odgovornost za svijet, umjesto da ga se uništava. I historijski, islam je bio jedna od glavnih civilizacijskih snaga u svijetu koja je ustanovila nove društvene strukture i institucije. U konfucijanskoj perspektivi, ljudska bića nisu samo racionalna ili politička bića koja su obdarena lingvističkom sposobnošću. Ona su jednako tako posve udružena poetična, društvena, historijska i metafizička bića.

Ljudska bića su, npr., bića koja se bave politikom i muzikom, jer uvijek postoji unutarnja rezonanca između nas kao pojedinaca i naše zajednice, s jedne, i prirode, s druge strane. Ove me uvelike podsjeća na sufijsku tradiciju u islamu, to jest tradiciju koja kopa izvor naše vlastite egzistencije, duboko u zemlji, kako bi dosegnula vrelo ljudskosti. Naravno, sufije su često veliki pjesnici, eksperti u razumijevanju i slušanju unutarnjih glasova ljudskih duša. I mislioci u konfucijanskim tradicijama kazivali su o ljudskom i društvenom biću. Kao izolirani pojedinci, sasvim smo bespomoćni, a kao članovi zajednice posjedujemo unutarnju snagu, kroz umrežavanje i podjelu rada, ne samo za naše preživljavanje već jednako tako i za naš razvoj. Ovo je jednako tako spojivo s islamskom idejom društvenog poretka, koji je utemeljen na saradnji i vođstvu koje se bazira na moralnom autoritetu.

Ljudska bića također su politička bića u tom smislu što ona naglašavaju značaj distributivne pravde, vođstva i fer postupka. Sve su ovo važne vrline i u islamskim i u konfucijanskim tradicijama. Ljudska bića jednako su tako i historijska bića s kolektivnim sjećanjem. Nismo samo odgovorni za naš svijet ovdje. Odgovorni smo također za naše pretke i naše roditelje. I ljudska bića su metafizička bića. Najviša ljudska stremljenja nisu samo da žive kao političke i ekonomske životinje, već kao duhovna bića. Duboko ukorijenjene folklorne tradicije u Kini, pod utjecajem konfucijanske tradicije, ukazujući na to da sustav vjerovanja uključuje barem pet dimenzija: nebo, zemlju, vođstvo, roditelja i učenje. U ovom sustavu vjerovanja jeste i to da osoba nije samo humanistički povezana, nego također i duhovno.

Konfucijanski put može se karakterizirati kao način učenja da se bude čovjek. Ovo uključuje dvije dimenzije. S jedne strane, šireći proces od sopstva prema obitelji, susjedstvu, zajednici, društvu općenito, naciji, svijetu i kosmosu, iznad svega. Prema tome, ovaj proces može se zamisliti u pojmovima serije koncentričnih krugova. Ali on je jednako tako i produbljujući proces. Produbljujući proces ukazuje na to da bismo trebali učiniti sve da naše tijelo održimo zdravim, naše srce i um inteligentnim, našu dušu čistom i naš duh brilijantnim. Uglavnom, to je beskrajni, nepretrgnuti proces kreativnog vlastitog transformiranja, i kao zajednički čin i kao dijaloški odgovor Nebu.

U ovom smislu, ukorijenjeni smo i utkani u naš etnicitet, rod, jezik, zemlju i naše temeljno vjerovanje, međutim istodobno smo otvoreni za sve više šireći horizont značenja u odnosu, za sve više razvijajući odnos komunikacije. Ovo je razlog zbog kojeg konfucijanci razumijevaju svoju vlastitu stazu kao učenje tijela i uma, ili učenje o prirodi i sudbini. Ovo je prepoznavanje da je svako od nas osuđen da bude jedinstvena osoba umetnuta u naročito stanje. Uprkos sudbini i utkanosti kao nužno strukturalnim ograničenjima u našoj uvjetovanosti obdareni smo beskrajnim mogućnostima za vlastito transformiranje u našem procesu učenja da budemo čovjek. Vrline koje su usađene u taj proces, kao što su sloboda, pravičnost, uljudnost i povjerenje, jednako tako su vrline čovječnosti. Dakle, proces vlastitog identificiranja i samorazumijevanja morat će uključivati važan korak prevladavanja usredotočenja na samog sebe, egoizma i sebičnosti.

Proces obiteljske povezanosti neće nam pomoći samo da potcrtamo značaj zajednice i komunikacije, već jednako tako da prevladamo nepotizam. Proces zajedničke solidarnosti zahtijeva od nas da prevladamo parokijalizam. Društvena integracija zahtijeva da prevladamo kulturni šovinizam, ili etnocentrizam. Čak i proces nacionalnog jedinstva zahtijeva da potvrctamo značaj patriotizma, ali da izbjegnemo agresivni, šovinistički nacionalizam. Čak u terminima ljudskog razvoja u internacionalnom poretku trebamo prevladati etrnocentrizam tako da ljudske vrste budu u stanju prepoznati pravi odnos između prirode, s jedne, i čovjeka, s druge strane. Zbilja, potreba za ovim novim svjetskim poretkom nije definirana u pojmovima sukoba civilizacija. Ona se definira u pojmovima dijaloga civilizacija, priznanja religijskog pluralizma i multikuluturalizma, te u prepoznavanju potrebe za zajedničkim vrijednostima i potrebe za globalnom zajednicom i globalnom etikom bez gubljenja iz vida naše ukorijenjenosti u našim vlastitim kulturnim resursima.

 

Implikacije islamsko-konfucijanskog dijaloga

Etičke i duhovne implikacije islamsko-konfucijanskog dijaloga, iz moje ograničene konfucijanske perspektive, barem su trostruke. Prvo, uzevši u obzir da se modernost kontinuirano oblikuje tradicijom i da se azijski oblici modernosti značajno razlikuju od onih u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Evropi, konceptualni aparat koji je korišten da definira modernost kritički će biti ispitan. Neki od ovih su istinski globalni i moderni. Neki su tek američki i evropski. Moramo ispitati iznova, naprimjer, validnost individualizma, tržišne ekonomije, demokoratske politike kao neodvojivih dimenzija modernosti. Pretpostavljajući da modernizam nije tek jednostavna homogenizacija i da modernistički proces možda pretpostavlja raznolike kulturološke oblike, što možemo naučiti iz azijskog iskustva u modernizaciji? Slom bivšeg Sovjetskog saveza i radikalne planske ekonomije u istočnoj Evropi čini se da sugerira da je tržišni mehanizam puno racionalniji i učinkovitiji način organiziranja moderne ekonomije od totalitarnih i autoritarnih društvenih inžinjeringa. Međutim, ovo nužno ne znači da se vladina uloga mora relegirati (prognati) u pozadinu. Azijsko iskustvo jasno pokazuje da snažno vođstvo vlade nije nespojivo s načinom funkcioniranja tržišta.

Da li ovo sugerira da azijski razvojni modeli dopuštaju dinamičnu interakciju između politike i ekonomije koja je inkongruentna (nepovezana) sa zapadnjačkim, posebno američkim iskustvom? Ovo vodi temeljnom pitanju vrijednosti. Možemo li iznova ispitati temeljne prosvjetiteljske vrijednosti kao što su sloboda, jednakost, racionalnost, ljudska prava, privatnost, progres, te primjeren pravni proces u islamskim i konfucijanskim perspektivama kako bi se razumjela u komparativnom kulturološkom kontekstu takva pitanja kao što su napetost između slobode i jednakosti, odnos između svijesti o pravu i svijesti o dužnosti, uzajamni odnos između prava i ritualnog, dihotomija privatnog i javnog te mogućnost neutralnosti između racionalnosti i simpatije? Kakav oblik doprinosa islamsko-konfucijanski dijalog može napraviti u sadašnjoj raspravi između političkog liberalizma i komunitarne etike na američkoj sceni? Pitanje o zajednici čini se da će se prijeteći zlokobno uzdići u ovoj novoj etičkoj konstelaciji. Ovo zahtijeva kritičko ispitvanje ideja o vlastitom identitetu, obiteljskoj etici, društvenom povjerenju i vladavini na nacionalnim, regionalnim i internacionalnim razinama. Stremljenje novom svjetskom poretku utemeljeno je na dijalogu civilizacija, poštivanju ljudskih prava, te se međukulturalna suradnja može činiti odveć idealističkom u svjetlu siromaštva, nezaposlenosti i društvene dezintegracije diljem svijeta. Međutim, sarađivački napor da se proučava kulturološko stapanje zbog uzajamnog obogaćivanja i da se proučavaju kulturološke razlikovnosti zbog uzajamnog uvažavanja vrijedan je istraživanja.

Druga implikacija islamsko-konfucijanskog dijaloga jeste ta da on može značajno doprinijeti duhovnom samorazumijevanju Kine ili Kineza diljem svijeta. U vezi s ovim, važno je prepoznati i, naravno, ponovo utvrditi da postoji značajna manjina muslimana koja zapravo broji 20 miliona u Kini. Oni uključuju narode koji govore i koji ne govore kineski jezik. Oni su integralni dio kineskog samorazumijevanja. Otuda, razumjeti islam u pojmovima njegovih temeljnih vrijednosti, za Kineze, jeste jednako tako samorazumijevanje. Trebali bismo priznati muslimanski doprinos kineskoj kulturi uz široku historijsku perspektivu. Svi smo vrlo familijarni s kineskim ranim trgovačkim ekspedicijama, godinama prije glavnih trgovačkih otkrića zapadnjačkih sila, koje su predvodili muslimani. Naravno, islamsko-konfucijanski dijalog u Kini započeo je puno prije modernog razdoblja. Kada je Marko Polo posjetio Kinu i dvor Kublaj-hana, pronašao je veliki broj glavnih vođa muslimanskog porijekla na dvoru. Regionalno, možemo razumjeti islam kao glavnu religiju u mnogim važnim dijelovima Kine: Guangxiju, Gansuu, Xinjiangu, a da ne spominjemo jednako tako šira granična područja.

Nedavno, određen broj muslimana unutar Kine potcrtao je značaj duhovnosti shvaćene u islamskom smislu za kineske intelektualce. Njihov argument za duhovnost jeste uvjerljiv, jer su kineski intelektualci, priviknuti na prosvjetiteljski mentalitet scijentizma, materijalizma, pragmatizma i komercijalizma, izgubili veliki dio svojih vlastitih duhovnih resursa. Kroz razumijevanje islamske duhovnosti kineski intelektualci mogli bi otkriti dimenzije svoje vlastite duhovnosti.

Treća implikacija jeste ta da, u regionalnom kontekstu, napose u Maleziji, Indoneziji, na Filipinima i u Singapuru u jugoistočnoj Aziji te u Indiji, Pakistanu i Bangladešu u južnoj Aziji, islamsko-konfucijanski dijalog može učvrstiti mir, sklad i razumijevanje između Kineza i njihovih sunarodnjaka. Svi smo kritički svjesni da islamsko-konfucijanski dijalog jeste i treba biti dinamičan proces, prije nego statična struktura. Početni stupanj nalik je slabom rukavcu rijeke koja počinje teći, ali on mobilizira pitku vodu iz vrela ljudske duhovnosti. On će biti nalik potoku u kineskoj izreci: iako je slabašan, on daleko teče. Ono u što se ovdje upuštamo, dakle, jeste duboko smislena, dijaloška komunikacija i uzajamno koristan diskurs.

Konačno, čak i u mojoj krajnje ograničenoj izloženosti islamu, uvjeren sam da postoji veliki dio u islamu koji proučavalac konfucijanstva može naučiti iz njega. Islamsko-konfucijanski dijalog u ovom slučaju može biti uzajamno obogaćujuće obrazovno iskustvo za konfucijance.

Islamska zamisao o Svemogućem jeste razumljivo duhovno pitanje. U jednom smislu ona je spojiva s konfucijanskom tradicijom i, u isto vrijeme, konfucijanska tradicija može naučiti da procjenjuje čistotu te duhovnosti. Ovaj izvor snage, ideje, pokornosti i poniznosti omogućuje nam da se oslobodimo od ropstva, gramzivosti i tjeskobe te da se držimo poželjnog osobnog statusa uz novu duhovnu dimenziju koja je utkana u naš svakodnevni život. Mi, konfucijanci, koji smo odveć priviknuti u našoj potrazi na priznanje, snagu i komercijalni uspjeh, trebamo uzeti u obzir taj savjet. Za mene je inspirativno i misaono provokativno da naučim i primijetim fenomen radosti i ushita koji su sa mnom podijelili brojni muslimanski prijatelji. Ova radost i ushit nisu izvedeni iz bilo čega s čim smo familijarni u ovozemaljskom. To je nešto što je poslanik Muhammed povezao s vjernikovom radošću gledanja Božijeg lica ujutro i uvečer, sa srećom koja nadmašuje sve tjelesne užitke. Ta velika sreća, iz mojeg osobnog ugla gledanja, krajnje je dirljiva i inspirativna.

 

Prijevod s engleskog: Nevad KAHTERAN

Glasnik br. 5-6, 2012