Preko islamske vjerske tradicije Bošnjaci su na “granici” svjetova, kultura i civilizacija izgradili i specifičan društveni način života. Austrougarskom okupacijom Bošnjaci prelaze pod utjecaj, za njih, sasvim nove civilizacije i novog načina života. Sve do tada, njihova sudbina je bila vezana za cjelokupni islamski “ummet”, zajednicu svih muslimana u Osmanskom carstvu, na čijem čelu je stajao njihov, istovremeno i svjetovni (sultān) i duhovni  (halîfa) vladar.

Jedan dio uleme odbio je prihvatiti živjeti pod vlašću kršćanskog vladara, prihvatajući literalističko čitanje Teksta i insistirajući na „islamskom“ znanju, dok je drugi dio uleme odbacio takvo poimanje, tvrdeći da se Tekst ne može čitati i tumačiti i bez ljudskog razuma.

Novi status Bošnjaka tražio je veoma dinamičan odnos prema izvorima islama uz stalno propitivanje izazova vremena, društvenog, ekonomskog i političkog stanja Bošnjaka u potpuno drugačijim okolnostima svakodnevnog življenja. Poremećaj kontinuiteta sa prošlošću bio je veoma radikalan, dok je budućnost bila neizvjesna i nesigurna. Islam, koji je bio važna odrednica Bošnjaka i koji im je stoljećima davao snažan osjećaj identiteta, kako sa ukupnim ummetom sa halifom na čelu, tako i sa vlastitim tlom, Bosnom, bio je marginaliziran sa novim načinom života koji je postao preovlađujući.

Sve je to nametalo potrebu za zaboravljenom praksom idžtihada svih onih koji su hrabro branili stav da se u Bosni mora ostati i opstati sa „svojim“ islamom, za razliku od onih ālima koji su preporučivali hidžru u Osmansko carstvo.

Historija je, kao što to danas znamo, dala za pravo onima koji su islamske tekstove čitali kontekstualno i kritički hrabro, obrazlažući stav da je, sa islamskog stanovišta, prihvatljivo i dozvoljeno živjeti pod nemuslimanskom vlašću.

 

Ključne riječi: Bošnjaci, Bosna, islam, muslimani, Šerijat

Članom XXV Berlinskog kongresa, velike evropske sile su odlučile da Austro-Ugarskoj daju mandat za okupaciju BiH. Okupacijom BiH je faktički postala dio Austro-Ugarske, mada je Carigradskom (Novopazarskom) konvencijom 21. aprila 1879. godine između Osmanskog carstva i Dvojne monarhije propisano da „čin okupacije ne vrijeđa suverena prava sultana“.[1] Zbog osobenosti međunarodnih okolnosti u kojima je izvršena okupacija, unutrašnjih odnosa i prilika u okupiranoj zemlji, složene ustavne strukture Austro-Ugarske, BiH je sve vrijeme okupacije imala poseban državno-pravni status i posebnu organizaciju i strukturu vlasti, pa je proglašena „odvojenim tijelom“ (corpus separatum) i od Austrije i od Ugarske. U tom smislu je 1880. donesen Zakon o upravljanju BiH kojim je u biti zadržana zatečena osmanska administrativna organizacija, pravni poredak, sudski sistem, poreski sistem i postojeće stanje agrarnih odnosa.

Austrougarska vlast je nakon okupacije Bosne i Hercegovine, potpisivanjem Carigradske (Novopazarske) konvencije 21. aprila 1879. godine, zagarantirala slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Član 2 Konvencije “posebno zajamčava muslimanima pravo da slobodno održavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halifa), i da na džamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje je to već bio običaj”.

Austro-Ugarska je željela izbjeći svako miješanje osmanskih vlasti u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine, uprkos članu XXV Berlinskog ugovora. Na takav zaključak upućuje i nota koju je Gjula Andrássy (Đula Andraši), ministar vanjskih poslova Monarhije uputio 21. maja 1879. godine zemaljskom poglavaru herzogu Wilhelmu Württembergu (Virtemberg)  i zajedničkom ministru finansija Leopoldu Hoffmanu preporučujući diplomatsko i oportunističko držanje (podv. E. D.) povodom primjene Carigradske konvencije, naglašavajući da trebaju podržati sve samoinicijativne akcije Bošnjaka koje imaju za cilj prekidanje odnosa između bh. muslimana i Porte, odnosno šejhu-l-islama u Istanbulu.

Ovo „škakljivo pitanje“[2] najbolje je precizirao grof Andrassy kazavši da „...odricanje bosanskih muhamedanaca od autoriteta šeih ul islama čini mi se najvećim mogućim poželjnim ciljem, čije ostvarenje ne treba ni na kakav način zadržavati, nego po mogućnosti ubrzati“ (podv. E. D.).[3]

Historijsko i kontekstualno čitanje Teksta kod Bošnjaka na kraju XIX stoljeća, predstavićemo kroz rad i djelovanje trojice značajnih alima: Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića, sarajevskog i bosanskog muftije i prvog reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH, Mehmeda Teufik-ef. Azapagića, tuzlanskog muftije i drugog reisu-l-uleme, i Mustafe Sidki-ef. Karabega,  mostarskog muftije.

 

Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović: Vojni zakon i formiranje samostalne Islamske zajednice u BiH

Šejhu-l-islam je 9. februara 1882. godine hadži Hilmi-ef. (Hadži) Omerovića (1816.-1895.), sarajevskog muftiju, odredio da rukovodi vjerskim i šerijatskim stvarima Bošnjaka. Ovim je Omerović dobio i pravo da u okruzima i kotarima imenuje zamjenike (naibe). Omerović je bio učen i veoma ugledan u bošnjačkom narodu. Benjamin Kallay, zajednički ministar finansija nije imao nikakve sumnje da je on pravi kandidat za duhovnog poglavara Bošnjaka. Imenovanje Omerovića za bosanskog muftiju, samo je još više učvrstilo Kallaya u njegovim namjerama, kada je iz Sarajeva dobio izvještaj o njemu:    

„...Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović je jedan, Vaše Veličanstvo, vrlo privržen i pouzdan čovjek, koji iz slobodnih pobuda prosljeđuje dopise koji mu stižu preko turske ambasade u Beču, upravitelju pravosuđa u Sarajevu, i koji je po našoj želji objavio fetvu kojom se poziva muslimane da se potčine vojnom zakonu.“[4]

Stoga Kallay 13. oktobra 1882. godine austrijskom caru predlaže da Omerovića imenuje za reisu-l-ulemu bosanskohercegovačkih muslimana i formira jedno tijelo (savjet) od četiri člana, Ulema-medžlis, koji bi funkcionirao slično mitropolitskom konzistoriju kod pravoslavne crkve. On je odmah i predložio četvericu članova Ulema-medžlisa od kojih je, na razne načine, dobio njihov pristanak da uđu u ovo novoformirano tijelo.

Ovaj nacrt kao i prijedlog za imenovanje reisu-l-uleme i članova Ulema-medžlisa, car Franz Josef je odobrio 17. oktobra 1882. godine. Svečano ustoličenje prvog reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini obavljeno je u velikoj sali Konaka u Sarajevu, 15. decembra 1882. godine. Na taj način su Bošnjaci uspostavili vlastitu islamsku organizaciju, neovisnu od šejhu-l-islama u Istanbulu.[5]

            Formiranjem Rijaseta, kojeg su sačinjavali Ulema-medžlis i reisu-l-ulema, te odredivši njihov djelokrug rada u području muslimanskih vjerskih, ali i vakufskih, sudskih i obrazovnih djelatnosti,  austrougarska vlast je zaokružila vjersku upravu i administraciju Bošnjaka (muslimana).

Odmah po okupaciji u vrhu austrougarske vojske planirano je proglašenje vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu, iako austrougarska vlast takav zakon nije mogla donijeti s obzirom na član XXV Berlinskog kongresa, po kome je osmanski sultan i dalje bio suveren u Bosni i Hercegovini. Donošenjem vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu učinjen je najdrastičniji korak u rušenju sultanovog suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom.[6]

Ovaj zakon je donesen s ciljem čvršćeg vezivanja Bosne i Hercegovine za Monarhiju. U januaru 1881. godine počinju ozbiljne rasprave o donošenju vojnog zakona u zvaničnim krugovima Monarhije i regrutaciji bosanskogercegovačkih mladića u austrougarsku vojsku, s čime je bio upoznat i osmanski poslanik u Beču Edhem-paša, koji je izjavio da je nezgodno da bosanskohercegovački regruti polažu zakletvu austrijskom caru zbog sultanovog suvereniteta, i da bi bilo dobro da se iznađe neka druga forma zakletve, te da se poštuju muslimanski vjerski običaji i da po mogućnosti muslimani nose fes.[7]

Proglašenjem Privremenog odbrambenog zakona za BiH (Wehrgesetz) 4. novembra 1881. godine, austrougarske vlasti su propisale vojnu obavezu svim bosanskohercegovačkim „pripadnicima“, koja je trajala tri godine i služili su je mladići sa navršenih dvadeset godina. Milorad Ekmečić tvrdi da je zakon proglašen „na Bajram, 5. novembra 1881.“.[8]

U svrhu regrutacije formirana su četiri vojna okruga: sarajevski, banjolučki, tuzlanski i mostarski, a godišnji kontingent u ovom periodu bio je 1.200 regruta. Ovaj broj je postepeno povećavan, sve dok nije procentualno izjednačen sa godišnjom regrutacijom u obje države Monarhije, tako da je u doba aneksije iznosio oko četiri hiljade regruta. U početku, bosanskohercegovački mladići su služili vojni rok u BiH, dok nije 1891. godine donijet zakon o premještanju bosanskohercegovačkih trupa na teritoriju Monarhije, gdje su formirana četiri bosanskohercegovačka puka sa sjedištem u Beču (prvi i četvrti), Gracu (drugi) i Budimpešti (treći).

Ovim zakonom su bili nezadovoljni i muslimani i pravoslavni. Muslimani odbijaju da služe austrijskog cara, jer se nadaju povratku sultanove vlasti. Koliko su određeni muslimanski slojevi vjerovali u privremenost okupacije i povratak osmanske vlasti, pokazuje slučaj nekog hodže, Salih-ef. Muftića Sarajlije, koji je došao u „Banju Luku i u Ferhad-pašinoj džamiji održao govor da je odziv na vojnu dužnost protivan Kur'anu“.[9]

Austrougarske vlasti su preko vrha Islamske zajednice nastojale utjecati na najšire muslimanske slojeve da prihvate regrutaciju muslimanskih mladića u austrougarske trupe. Tako je Mustafa-ef. Hilmi Hadžiomerović, tadašnji bosanski muftija, koji će 17. oktobra 1882. godine biti imenovan za prvog reisu-l-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, izdao fetvu kojom je pozvao bosanskohercegovačke muslimane da se potčine austrougarskom vojnom zakonu iz 1881. godine i odazovu regrutaciji i mobilizaciji u austrougarsku vojsku, obrazlažući da „sa stanovišta Šerijata, nema nikakve zapreke da austrougarske vlasti regrutiraju muslimanske mladiće u svoju vojsku“ (podv. E. D.).[10]

Muslimani nerado prihvataju služenje austrougarske vojske, jer smatraju da musliman ne može služiti nemuslimanskog, kršćanskog (kaurskog, kako se to u širokim muslimanskim slojevima stanovništva, govorilo) vladara. Takvo raspoloženje muslimana prema služenju u austrougarskoj vojsci prepoznao je i civilni adlatus od 1886-1904. godine, baron Hugo Kutschera (Kučera), koji je izjavio da je muslimane veoma teško uvjeriti da „ispunjavanje vojne obaveze u jednoj nemuhamedanskoj armiji odgovara principima njihove vjere“.[11]

S druge strane, muslimani su stoljećima služili osmanskog sultana koji im je bio i svjetovni i vjerski poglavar, dok im je privremenost okupacije podgrijavala nade u ponovni povratak osmanske vlasti u Bosnu i Hercegovinu.

Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović je već ranije, kao bosanski muftija, u jesen 1878. godine bio potpisnik adrese kojom su Bošnjaci „tražili“ da im austrougarske vlasti formiraju samostalnu islamsku zajednicu, neovisnu od šejhu-l-islama u Carigradu.

            Očito je da je Hadžiomerović odbio historijska tumačenja šerijatskog prava, koja, uglavnom, vuku nazad. Takvim tumačenjima obično romantiziramo prošlost koja se uvijek prikazuje onakvom kakva nikada nije ni postojala. Što se dalje vraćamo u prošlost i što nam je naš kontekst i naše društveno stanje sve lošije, mi, po inerciji, sve više se vraćamo prošlosti koju glorificiramo i ona postaje „monumentalna historija“ (Niče), iz koje se uzimaju njeni najsvjetliji trenuci, primjeri i događaji kao uzori i vodiči svim generacijama koje dolaze. Često su takvi primjeri netačni, nadljudski, preuveličani i nemaju u vidu ljudsku prosječnost. Zbog takvog odnosa muslimana prema vlastitoj prošlosti, uprkos visokom islamskom etičkom sistemu, on rijetko relevantno utječe na svakodnevni život muslimana. Tu, uglavnom, možemo izuzeti muslimansku obrednu i molitvenu praksu. Onda je sasvim razumljiva poznata parafraza Muhammeda Asada o tome „da je prvo upoznao muslimane a ne islam, da nikada ne bi postao musliman.“

Opće je poznato da je „zatvorenost vrata idžtihada“ i okoštalost tumačenja Teksta imala negativne efekte na muslimansko djelovanje i misao uopće. Vrlo brzo u muslimanskim društvima donosioci zakona nisu bili i oni koji su upravljali društvom, te je zakon često ličio na pravničke začkoljice, daleko od realnog života. S druge strane, oni koji su vladali, često odvojeni od vlastitog naroda i realnog života, nalazili su „svoje“ pravnike koji su im „stvarali“ idealne islamske propise, koji ih nisu obavezivali jer su „stvarani“ za obični muslimanski puk. Tako je stvorena „zlatna“ muslimanska povijest, koja se nije živjela u najširim muslimanskim slojevima, a još manje među muslimanskim vladarima.

Jer „ako je islam univerzalna Poruka, koja odgovara svim mjestima i svim vremenima, onda to treba biti pokazano, potvrđeno i izraženo putem stalne refleksije koja ide ka izvorima, a od njih ka stvarnosti; zatim opet od stvarnosti prema izvorima. Ovaj proces treba da se odvija u svako vrijeme i na svakom mjestu tako da primjena islamskog prava ostane vjerna ciljevima Šerijata“.[12]

Shvativši da stara tumačenja u Bosni više ne služe ciljevima Šerijata zbog nastalih društvenih promjena, Hadžiomerović je primijenio novi idžtihad, koristeći već postojeća pravila fikha kao što su kijas (analogno zaključivanje), istihsan (pravna preferencija) i maslehu (javni interes). Idžtihad je bio nužan jer je tekst ograničen a događaji neograničeni.

Vrijeme je pokazalo da je bio u pravu.

Mehmed Teufik-ef. Azapagić: Poslanica o Hidžri

Mehmed Teufik-ef. Azapagić (1838.-1918.), tuzlanski muftija i drugi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (1893.-1909.), autor je čuvene Poslanice o hidžri (’Al-risālatu fī ’al-ḥiğrati), koju je napisao 1884. godine na arapskom jeziku i u kojoj se suprotstavlja tumačenju da su bosanski muslimani obavezni učiniti hidžru u Osmansko carstvo nakon austrougarske okupacije. On tvrdi:

„Ako u jednoj zemlji u kojoj politička vlast pripada nemuslimanima, muslimani imaju pravo da javno prakticiraju svoju vjeru (ezan, džemat, namaz, hadž, itd.) i primjenjuju šerijatsko pravo, makar u personalnim pitanjima, ta zemlja ima s vjersko-pravnog stanovišta karakter dāru-l-islāma.“[13]

Ovakav Azapagićev stav nesporno potvrđuje njegovo poznavanje klasičnog šerijatskog prava jer je i čuveni pravnik Ebu Hasan El-Maverdi, rođen 974. godine u Basri, autor mnogobrojnih djela iz šerijatskog prava, politike i državne uprave, koji nije bio puki kompilator ili interpretator tumačenja svojih prethodnika, nego originalni tumač šerijatskih propisa, pokazujući nezavisnost u vlastitim shvatanjima, iznio sličan stav. Upravo iz tih razloga dobio je naziv „najveći sudija“ (‘aqḍa ’al-quḍāt). Maverdi tvrdi da „ukoliko je neko u mogućnosti da javno manifestira svoju vjeru u nekoj nevjerničkoj zemlji, ta zemlja za njega postaje islamska zemlja (daru-l-islam).“[14]

Doba austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, zahtijevalo je novo čitanje Teksta i razumijevanje konteksta i primjenu stavova i mišljenja hanefijskih i hanbelijskih pravnika koji svakom šerijatskom pravniku postavljaju uvjet „razumijevanja realnosti“ (fiqh ’al-wāki‘). Azapagićevi stavovi u njegovoj Poslanici o hidžri, najbolje potvrđuju da je on bio na nivou zadatka, da je razumijevao Tekst, ali i kontekst društvenih odnosa u kojima je živio. Jer kad god se nametne Šerijat, uspostavi fikhska legislativa bez uvažavanja konteksta vremena, u takvim muslimanskim društvima dolazi do učmalosti i čistog formalizma islamskih propisa i islamske prakse u kojoj se, veoma često, gubi suština. Tu se uvijek gubi i cilj i svrha šerijatskopravne norme, odnosno islamskog propisa. Svaka kritika ovakve prakse se proglašava bogohulnom, a kritičari, neznalicama, ili u gorem slučaju otpadnicima od vjere (murtedima). Jedini istinski odgovor na ovakvo stanje muslimana je: ulaganje maksimalnog napora (idžtihad) za konstantnim tumačenjem i proučavanjem glavnih islamskih izvora.

U ovom periodu, neophodnim su se nametala pitanja i stavovi o islamskoj klasičnoj teoriji o hilafetu, političko-vjerskom vođstvu kod muslimana, praktičnom ostvarenju ove ustanove kroz povijest muslimanskog svijeta, te mjesto i uloga institucije hilafeta u Osmanskom carstvu sa refleksijama na Bosanski vilajet u drugoj polovini XX stoljeća. Ova institucija će protokom vremena, slabljenjem moći muslimanskih vladara i stjecajem okolnosti prerasti, uglavnom, u vjersko vođstvo.

Upravo, na osnovu te činjenice, bosanskohercegovačka ulema (učenjaci) će i obrazložiti stav da je, sa islamskog stanovišta prihvatljivo i dozvoljeno živjeti pod nemuslimanskom vlašću, ali i istaknuti neophodan zahtjev za formiranjem vlastite, autonomne islamske zajednice bosanskohercegovačkih muslimana pod novim okolnostima, austrougarskom okupacijom.

Stoga je austrougarska vlast veoma pažljivo počela raditi na postavljenom cilju. S druge strane, bosanskohercegovački muslimani, potpuno nepripremljeni, iznenađeni pa čak i šokirani okupacijom njihove domovine i sultanovim pristankom da Bosnu prepusti njihovom viševjekovnom neprijatelju s kojim su na granicama Bosne mnogo puta vodili bitke za vlastiti opstanak, potpuno su neracionalno reagirali. Mnogi nisu htjeli prihvatiti da žive pod vlašću kršćanskog vladara u vlastitoj domovini, te su valovi iseljenika krenuli ka pokrajinama Osmanskog carstva.

Jedan dio bosanskohercegovačke uleme pokušavao je objasniti da je muslimanima dozvoljeno živjeti pod takvom vlašću prihvatajući je i čak učestvujući u njoj.

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine je imala veoma velike, kako društveno-političke tako i kulturne i vjerske posljedice, pogotovo za bošnjačko (muslimansko) stanovništvo, koje je preko četiri stoljeća živjelo u okrilju islamsko-orijentalne kulture i civilizacije. Njihov stoljetni duhovni centar se nalazio u Istanbulu, a preko islamske vjerske tradicije bosanskohercegovački muslimani su na “granici” svjetova, kultura i civilizacija izgradili i specifičan društveni način života. Dolaskom austrougarske vlasti oni prelaze pod utjecaj, za njih, sasvim nove civilizacije i novog načina života. Do tada njihova sudbina je bila vezana za cjelokupni islamski “ummet”, zajednicu svih muslimana u Osmanskom carstvu, na čijem čelu je stajao njihov, istovremeno i svjetovni (sultān) i duhovni  (halîfa) vladar.

Njihov novi položaj nije se mogao razumjeti bez poznavanja njihove prošlosti i značajnih događaja iz povijesti Bosne čiji su oni, pogotovo u toku slabljenja Carstva, bili jedini branioci. Iako su bosanski muslimani tokom cjelokupne osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini bili duboko svjesni da je Bosna njihova domovina (vatan) i odbijali da se poistovjete sa Osmanlijama nazivajući ih „Turkušama“ da bi se tako razlikovali od etničkih Turaka, oni su u duhovnom smislu sve to vrijeme, pa čak i u vrijeme kada ih je sultan bio prepustio njihovoj sudbini ili na milost evropskim kršćanskim vladarima, bili jako vezani za svog halifu (padišāha) u Carigradu, želeći na taj način dokazati da sa ukupnim muslimanskim ummetom dijele iste poglede na svijet, odnosno pripadaju jednoj zajedničkoj vjeri, islamu. Ova vjera će upravo i isprofilirati bosanske muslimane (Bošnjake) u jednu posebnu zajednicu, etnikum, koja u sebi nosi kulturno-povijesni trag islama i koja će i biti bitnom odrednicom razlikovanja Bošnjaka od ostalih  etničkih zajednica među Južnim Slavenima.

Svijest o bošnjačko-muslimanskom identitetu koji je jasno omeđen, na jednoj strani rodnim bosanskim tlom, a na drugoj dubokom sviješću o pripadnosti islamu, rezultirao je i to je bilo sasvim normalno, da u svim slučajevima ugroženosti Bosne s bilo koje strane, bošnjačka ulema proglašavala džihad (jihād), borbu za odbranu domovine, kućnog praga (topraka) i vjere (dîna).

Višestoljetni način života kod bosanskih muslimana bio je narušen austrougarskom okupacijom i strahom od promjena, od novog, nepoznatog. Zato će bosanski muslimani u prvim godinama okupacije biti zbunjeni, utučeni, izgubljeni i razočarani, odnoseći se sa nepovjerenjem, pa i mržnjom prema okupatoru. Takvo stanje među njima podržavat će i okupaciona uprava, ali i jedan dio konzervativne uleme, koja je propagirala tezu da musliman ne može živjeti pod nevjerničkom (kaurskom) vlašću i da je sada vjerska obaveza napustiti Bosnu i Hercegovinu, kako se to često moglo čuti među muslimanskim masama. Za argumentaciju su korišteni neki nevjerodostojni hadisi ili pogrešno interpretirani, te neki primjeri iz historije islama. Uglavnom, konzervativci su iznosili mišljenje da je Bosna i Hercegovina, nakon austrougarske okupacije, postala područje neprijateljske zemlje (dār ‘al-ḥarb), te su prema tome svi vjerski obredi koji se vrše pod okriljem nevjerničkog vladara pravno nevaljani i svi muslimani koji drže do svoje vjere dužni su se iseliti u područje pod vlašću pravovjernog vladara (dār ‘al-islām). I ovdje se među ulemom javila dilema: da li je Bosna i Hercegovina postala neprijateljskom zemljom ako je po odluci Berlinskog kongresa sultan (dakle, pravovjerni vladar) i dalje suveren u Bosni, ili će ona takvom postati tek činom aneksije kada je definitivno Bosna i Hercegovina pripojena Dvojnoj monarhiji?

Ova pitanja su bila veoma aktuelna, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u muslimanskom svijetu zbog engleskih i francuskih kolonijalnih osvajanja na Bliskom istoku. Upravo će veliki islamski učenjak kraja XIX i početka XX stoljeća, Muhamed Rešid Rida, učenik velikog egipatskog reformatora Muhameda Abduhua, u časopisu ‘Al-Manār (Svjetionik) iz 1906. godine, odgovarajući na pitanje Muhameda Zahirudina Tarabara iz Zenice o iseljenju (hidžri) bosanskih muslimana, odgovoriti da bosanski muslimani mogu ostati živjeti u Bosni i Hercegovini, jer mogu u njoj prakticirati svoju vjeru, a da ih niko u tome ne uznemirava. Rida čak tvrdi da u pitanjima vjerskih obreda i braka nema nikakve razlike između muslimana koji žive u nevjerničkoj ili u islamskoj zemlji.

Slične stavove iznijet će i dvojica velikih učenjaka među Bošnjacima: hafiz Muhamed Emin-ef. Hadžijahić i Mehmed Teufik-ef. Azapagić. Hadžijahić, jedan ugledni bošnjački alim, obraćajući se bošnjačkom življu i protestirajući protiv iseljavanja piše:

“…Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče od vjere i domovine? (…) što je u našem vilajetu potpuno osiguran mir i što se čuva vjera i poštenje ipak se, nažalost, neki naši islamski žitelji od okupacije Bosne ovamo dadoše u neko povjerenje i uobraženje, te se tamo-amo raseliše. Ima našijeh zamljaka, koji o pošljedicama ne razmišljaju i koji nijesu stradanje ovoga svijeta iskusili te misle da je iseljavanje uputno. Koje okolnosti primoravaju islamski narod po Šerijatu na iseljavanje? Bez sumnje one, kao što je napadaj na našu vjeru, i na našu čeljad. No u našem vilajetu, hvala Bogu, ne samo da nema ni jedne ovakve nepovoljne okolnosti nego joj ni traga nema. Na sve strane je savršena sigurnost vjere, poštenja i imanja, sloboda i jednakost narodna vladaju.“

Osuđujući iseljavanje, Hadžijahić smatra da zbog takvih “najposlije će se u Bosni zgrada islamstva s mjesta pokrenuti ili se može biti iz temelja oboriti”.[15]

Azapagić je, svojom Risalom o hidžri, u listu Vatan 1886. godine, dižući glas protiv iseljavanja Bošnjaka, pozvavši se na mnogobrojne autoritete iz šerijatskog prava, ustvrdio, citirajući čuveni hadis “poslije osvojenja Mekke, nema hidžre (iz svoga mjesta)” da “u našim krajevima vlast ne ometa izvršavanje vjerskih dužnosti koje se obavljaju slobodno i neometano” i u tom slučaju je “dozvoljeno ostati u zemlji, mada je Bosna i Hercegovina postala nemuslimanska zemlja. Prema tome, svaki razlog za seobu otpada i hidžra u ovakvim uvjetima je nedozvoljena (podv E. D.)”. Azapagić, na kraju risale, dodaje:

“Umjesto da čovjek ostane u svojoj zemlji i da govori svojim jezikom, da se ne odriče svojih običaja, zar ima smisla da ide u tuđu zemlju i da prihvata tuđe?”

Iseljavanje će biti nastavljeno i nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine kada će reagirati protiv iseljavanja Bošnjaka list Tarik i Odbor muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu. Tarik objašnjava hidžret i tvrdi da je “pravi hidžret samo onaj hidžret koji se čini u ime toga da čovjek očuva svoju svetu vjeru”, objašnjavajući da  ni “prvi muslimani i naš pejgamber (s.a.v.s.)  nijesu ostavljali svoga vatana (domovine, E. D.) Mekkei-Mukerreme sve dotle dok nije zaprijetila velika pogibija”, a kada je i to zaprijetilo, dozvolio im je “da se sele u Habeš (Abesiniju, E. D.) – kršćansku državu, gdje im je moguće čuvati svoju vjeru…”, tvrdeći da je za takvo stanje Bošnjaka krivo veliko neznanje i pogrešna interpretacija vjerskih propisa, jer “mi svaku Božiju zapovijed krivo izvodimo”.

            Neposredno, nakon okupacije Bosne i Hercegovine i austrougarskoj vlasti je odgovaralo iseljavanje bošnjačkog stanovništva, jer je na taj način dolazila do obradivog zemljišta koje je dodjeljivala svojim kolonistima iz Monarhije. S druge strane, uspjela se riješiti jednog dijela stanovništva koje je učestvovalo u otporu austrougarskoj vlasti, a pogotovo dijela uleme koja je bila radikalna u svom stavu da se Bošnjaci iseljavaju (hidžret čine) u pokrajine Osmanskog carstva. Iako je i podsticala iseljavanje, austrougarska vlast je pred evropskom javnošću morala i nastojala je umanjiti razmjere ovog egzodusa, jer je mogao biti protumačen kao odraz velikog nezadovoljstva Bošnjaka, čime bi se kompromitirala u očima evropske javnosti kojoj je i objašnjavala, na Berlinskom kongresu, da je cilj okupacije provođenje reformi i poboljšanje životnih uvjeta za sve stanovnike Bosne i Hercegovine.   

Značajnu ulogu u iseljavanju Bošnjaka odigrala je i sama osmanska vlast, jer je željela kolonizirati neka područja u Osmanskoj carevini, na granicama Srbije, Bugarske i Grčke, zbog održavanja ravnoteže hrišćanskog elementa, izjavljujući da je već preko 200.000 lica predalo Porti molbe za zemlju i državljanstvo. Također zbog nepodnošljivog položaja muslimana na području sa kojih se povukla osmanska vlast, šejhu-l-islam je 1887. godine od sultana Abdul Hamida II tražio da svim balkanskim i muslimanima sa Kavkaza dozvoli useljenje u Osmansko carstvo.

Pored gore spomenutog razloga o ugroženosti islama i prelaska u novi, zapadnoevropski način života, svakako je utjecao i proces novog, kapitalističkog načina privređivanja i novi ekonomsko-politički razvitak za koji Bošnjaci nisu bili spremni. Provođenju reformi u Osmanskom carstvu koje je započeo još krajem XVIII stoljeća, sultan Selim III, koji je želio raspustiti janjičare i uvesti novi nizamski red, vrlo rano su se suprotstavili i Bošnjaci i tako su se nastavili ponašati i prema svim budućim reformama u Osmanskom carstvu, smatrajući, da će na taj način najbolje zaštiti svoje, ali i interese Bosne. Međutim očito je da su na taj način sve više ugrožavali temelje same Bosne pred naletima evropskih osvajačkih sila, što će i biti realizirano Berlinskim kongresom iz 1878. godine.

Iseljavanju je doprinosilo i bošnjačko gubljenje pozicija koje su imali u vrijeme osmanske vlasti u Bosni, ali i prozelitističke akcije katoličkog klera sa vrhbosanskim nadbiskupom dr. Josipom Stadlerom (Štadler) na čelu. Samo u Kallayevo doba u Bosni i Hercegovini je izlazilo šest katoličkih listova koji često nisu bili lišeni propagandnih i političkih tendencija, a veoma često su sa zanosom pisali o slučajevima preobraćenja u katoličku vjeru. Poučeno iskustvom ranijih progona i eliminacije muslimanskog stanovništva sa osmanskih prostora u Evropi koje su zauzele evropske kršćanske zemlje, muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini je sasvim s razlogom strahovalo da i njih ne zadesi ista sudbina. Stoga je njihov strah bio sasvim opravdan i rezultirao iseljavanjem u Tursku.

Preferiranjem latiničke pismenosti, gotovo svi bošnjački učenjaci koji su pisali na spomenuta tri jezika i svi koji su bili pismeni i pisali na ovim jezicima ili na arebici, činom okupacije su postali “nepismeni”. Bio je to težak udarac za sve bošnjačko stanovništvo, čije je višestoljetno obrazovanje izgubilo “vrijednost”. Sasvim je normalno da je i ova činjenica utjecala na svijest mnogobrojnih Bošnjaka koji nisu htjeli učiti latinicu ili kaursko pismo, kako je često nazivano među bošnjačkim masama, te su reagirali tako što su se odlučivali na iseljenje iz Bosne i Hercegovine.  

Ovi i mnogi drugi razlozi bili su prevelik izazov za mnoge bosanskohercegovačke muslimane koji nisu mogli pristati da žive pod vlašću nevjerničkog (kaurskog) vladara, ostavljajući čak i mnoga imanja bez ikakve naknade i odlazeći u Osmansko carstvo. Njihova vjerska svijest (mada pogrešno formirana) bila je jača od svih ovosvjetskih dobara. Nažalost, iseljenje (hidžra) bit će, uglavnom, bošnjački odgovor na sve krize, ratove i genocide sve do naših dana. 

Zato je Azapagićeva Risala o hidžri bila istinska primjena šerijatskog prava i pravne nauke (fiqh), koja je, svakako, uzimala u obzir osnovne islamske izvore, ali i društveni, kulturni, politički i ekonomski kontekst tadašnje Bosne i Hercegovine. Ova primjena je dinamična, fleksibilna i otvorena za promjenu, uvažavajući promjenjivost društvenog konteksta i životnih uvjeta.

 

Mustafa Sidki-ef. Karabeg: „Mi nismo zaduženi onim što nismo u stanju učiniti!“

Mustafa Sidki Karabeg (1832. -1878.), mostarski muftija (1857.-1878.), bio je poznati ālim iz mostarske porodice Karabeg. Bio je član Savjeta (Medžlisa) muftijā koji je formirao sultan Abdulhamid II (1876.-1908.). Upravo u to vrijeme dešavaju se presudni događaji kao na traci za BiH, balkanske muslimane, pa i za Osmansko carstvo. Bitkom kod Plevne (1877.), kada su Rusi zauzeli grad Plevnu, pošto je čuveni Gazi Osman-paša (Lav od Plevne) predao Plevnu 10. decembra 1877. godine, nakon šestomjesečne opsade, Osmanlije su bile prisiljene na potpisivanje San Stefanskog mirovnog ugovora (3. marta 1878.), što je značilo osmanski i muslimanski poraz i izgon sa Balkana. Slijedilo je sazivanje Berlinskog kongresa (13. 06. - 13. 07. 1878.), čiji će rezultat biti austrougarska okupacija BiH. Upravo tih dana muftija Karabeg se vraća iz Istanbula, sa jedne od sjednica Savjeta muftijā, i izjavljuje:

„Vodio sam narod, dvadeset godina, posebno u vrijeme ovih nesreća, i primijetio sam, između ostalog, da se ljudi ne pokoravaju Šerijatu ni zakonu, da izazivaju veliku smutnju i da moralno padaju iz dana u dan. Njihovo neprihvatanje savjeta prati nesreća i teškoća tri godine.“[16]

Nakon što je u Sarajevu formirana Narodna vlada sa Smail-begom Selmanovićem – Taslidžakom na čelu, šejhom Muhamedom Hadžijamakovićem, Abid-agom Gačaninom, Ahmedom Nakom i Šerifom Zildžićem, koja je pozvala sve „islame, Hristjane i Latine“ da se „složno odupru neprijateljima“ i pruži otpor austrougarskim trupama, koje su 29. jula 1878. godine, sa sjevera preko Save i sa juga iz Dalmacije ušle u BiH, muftija Karabeg se usprotivio pružanju otpora:

„Braćo moja, gledajte kako gledaju učeni i pametni koji imaju u vidu posljedice, a ne kao što gledaju neznalice i djeca koji gledaju na trenutak, a ne primjećuju ćud posljedica. Otuda je naša dužnost zaštititi vjeru od posrtanja, zaštititi obraz i porodice od štete onoliko koliko je moguće. Mi nismo zaduženi onim što nismo u stanju učiniti, jer Allah Uzvišeni kaže: Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegove (Kur’an: 2/286). Rat je nešto veliko i strašno. Njemu ništa ne liči. Rat je ubijanje ljudi, rušenje naselja i gradova! Zbog toga je potrebna snaga za odbranu i ustrajnost. (...) Mi nemamo snage da se borimo mjesec dana, a kamoli više. Ovaj rat se ne može porediti ni sa ratom protiv Srbije i Crne Gore, mada je i taj rat u punoj svojoj snazi doveo do stradanja, a Austrija je velika zemlja, raspolaže velikom vojskom i ostalim jakim ratnim potencijalom, koji je deset puta veći od moći Srbije i Crne Gore, pa i više...

Situacija je takva da je Berlinski kongres prihvatio da se Austrija pozabavi Bosnom i Hercegovinom i prisilio Osmansku carevinu na to. Mi smo sada ostali usamljeni, opkoljeni Austrijom, Srbijom i Crnom Gorom. Kada bi nam pošlo za rukom da pobijedimo Austriju i protjeramo je sa naše zemlje u saradnji sa Srbijom i Crnom Gorom i ostalim nevjernicima, mi bismo pali pod vlast naših najvećih neprijatelja, Srbije i Crne Gore. Prolivanje naše krvi bilo bi radi vlasti Crne Gore i Srbije! Pa zar bi mogao biti veći gubitak i grozota od ovoga kod Allaha i kod ljudi?!“[17]

Za muftiju Karabega razumijevanje Kur’ana kao Riječi Božije i Poslanikove tradicije (sunneta), nisu bili prepreka njegovom historijskom, kontekstualnom i kritičkom čitanju. On ih je razumijevao znajući odrediti kategorije i norme koje nam garantiraju da ostanemo vjerni Tekstu (Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegove) i tekstu (...Mi nismo zaduženi onim što nismo u stanju učiniti...), ali i da nađemo sklad s kontekstom, onda kada nas svi razumni argumenti suočavaju sa onim što je naše iskustvo (...Rat je nešto veliko i strašno. Njemu ništa ne liči. Rat je ubijanje ljudi, rušenje naselja i gradova! Zbog toga je potrebna snaga za odbranu i ustrajnost. (...) Mi nemamo snage da se borimo mjesec dana, a kamoli više. Ovaj rat se ne može porediti ni sa ratom protiv Srbije i Crne Gore, mada je i taj rat u punoj svojoj snazi doveo do stradanja, a Austrija je velika zemlja, raspolaže velikom vojskom i ostalim jakim ratnim potencijalom, koji je deset puta veći od moći Srbije i Crne Gore, pa i više). Samo takvo čitanje Teksta  može biti efikasno i plodonosno. U protivnom, ako kontekst teksta nije naš vlastiti kontekst, nije naše vrijeme u kome živimo, skoro je nemoguće da će interpretacija teksta imati neki smisao i značaj za nas koji živimo ovdje i sada. Dodatno moramo imati u vidu da je islamska jurisprudencija (fiqh) u fazi svoga nastanka, u sebe inkorporirala mišljenja klasičnih pravnika iz imperijalnog doba muslimanskog društva, kada je formulirana i kodificirana. Iz pozicija moći muslimanskog društva, svijet je i izgledao jednostavnije: posmatran je kroz crno-bijelu optiku. To dodatno potvrđuje i klasična tadašnja podjela svijeta koju su izvršili muslimanski pravnici, na „kuću, teritoriju rata“ (dār ‘al-ḥarb) i „kuću, teritoriju islama, mira“ (dār ‘al-islām). U svoje vrijeme oni su protumačili Tekst, međutim On traži da bude protumačen u svakoj epohi jer „vjernost načelima ne može uključivati vjernost historijskom modelu jer se vremena mijenjanju, društva i političko-ekonomski sistemi postaju složeniji pa je u svakom vremenu, zapravo, nužno osmisliti model koji će odgovarati društvenoj i kulturnoj stvarnosti“.[18]

Muftija Karabeg je odbio biti fatalist, formalist, statično i slijepo slijediti dotadašnja mnogobrojna mišljenja o neprihvatanju austrougarske vlasti, zbog toga što je ona eminentno kršćanska, jer za njega biti musliman znači imati otvoreni identitet koji se „temelji na intelektualnom stavu u kojem se razumijevanje tekstova vezuje za razumijevanje konteksta. Zbog toga je definiran putem jednog aktivnog i dinamičkog razumijevanja koje zahtijeva znanje, slobodu i smisao za odgovornost (podv. E. D.)“.[19] On Tekst isčitava iz svog vremena, procjenjujući i ljudski i društveni kontekst, koristeći svoje znanje i stručnost, nastojeći uspostaviti ravnotežu zakonitosti i autoriteta u donošenju vlastitog mišljenja, stava (fetve), nesporno vodeći računa i o etici. Zato Karabeg poentira, dokazujući da je spreman na vlastitu žrtvu, ali iznosi i razuman razlog (... Austrija se ne protivi vjeri i imovini ...) za nepružanje otpora okupaciji:

„Što se tiče mene, tako mi Allaha, ja ne bih mario za svoju krv ni koliko za šaku suhih šljiva da nije djece i porodicā, ali sačuvati ih od poniženja, koliko možemo, naša je obavezna dužnost. Uostalom, Austrija se ne protivi vjeri i imovini (podv. E. D.). To je odluka svih učesnica država na Berlinskom kongresu.“[20]

            Nažalost, ovaj veliki ālim završio je pod kamenicama mostarske rulje i ološa, koji su mu presudili, smatrajući ga izdajnikom vjere i naroda. Njegova porodica, supruga i djeca, jedva su izbjegla istu sudbinu. Ista ta rulja je, samo nekoliko dana kasnije, u svojoj prevrtljivosti i licemjerju, prihvatila austrougarsku okupaciju, „podavivši rep“ pred carskim soldatima.

            Davno je postalo jasno, pa i u Bosni, da su muslimani izgubili „duh prvih generacija nošenih islamom. Zadatak koji je musliman pojmio bio je globalan; i on je želio da bude siguran da ga je u potpunosti ispunio. Priroda zadatka je moralna i vjerska s obzirom na to da musliman nije bio okupiran ni političkom foteljom ni ekonomskim prednostima. To je bila zemlja vođena novim svjetskim poretkom kojeg je nastojao uspostaviti; zemlja gdje nepravda ne može pobjeći a da se ne sretne sa svojom ispravkom; gdje se ideje slobodno razmjenjuju i gdje su ljudi slobodni da priznaju i da budu priznati; i gdje islam može pozivati ljude jednoći Boga, istine i vrijednosti“.[21]

Autor: Dr. Enes Durmišević

Glasnik br. 7-8, 2016

 

[1] Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914, Magistrat i Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007., 13.

[2] Ovako je odvajanje bh. muslimana od šejhu-l-islama nazvao Jozef Slavi (Szlávy), ministar finansija u Monarhiji (Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., 355).

[3] Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), 354.

[4] Istorijski razvoj institucije Rijaseta (priredio Omer Nakičević), Rijaset Islamske zajednice u RBiH, Sarajevo, 1996, 83.

[5] Enes Durmišević, Uspostava i pravni položaj Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1882-1899, Magistrat, Sarajevo, 2002., 113.

[6] Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), 460.

[7] Tomislav Kraljačić, Mjere Kalajevog režima na pacifikaciji ustaničke oblasti, u: Sto godina ustanka u Hercegovini 1882. godine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1983., 37-38.

[8] Milorad Ekmečić, Ustanak u Hercegovini 1882 i istorijske pouke, u: Sto godina ustanka u Hercegovini 1882. godine, 14.

[9] Galib Šljivo, Sprovođenje zakona o vojnoj obavezi u banjalučkom i bihaćkom okrugu 1881-1882. godine, u: Sto godina ustanka u Hercegovini 1882. godine,120.

[10] Enes Durmišević, Uspostava i pravni položaj Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1882-1899, 112.

[11] Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), 463.

[12] Tariq Ramadan, Biti evropski musliman – izučavanje islamskih izvora u evropskom kontekstu, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2002., 122.

[13] Mehmed Teufik Azapagić, Risala o hidžri, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XV-XVI (1990), Sarajevo, 204.

[14] Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu, Bemust, Zenica, 1997., 194.

[15] Ibrahim Kemura, Dva patriotska apela bosanskih muslimanskih prvaka iz prvih godina austro-ugarske okupacije, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, 9-10/XXXIII, 1970., 440-442.

[16] Omer Nakičević, Karabeg, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2001, 123.

[17] Omer Nakičević, Karabeg, 127-128.

[18] Tarik Ramadan, Evro-američki muslimani i budućnost islama, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2002.,51.

[19] Tariq Ramadan, Biti evropski musliman – izučavanje islamskih izvora u evropskom kontekstu, 238

[20] Omer Nakičević, Karabeg, 172.

[21] Isma‘il al-Faruqi, Tevhid – njegove implikacije na mišljenje i život, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2008., 92-93.