U urbanističkom smislu, Banju Luku karakteriše neobična razvučenost naselja: Novoselija, Gornji Šeher, Donji Šeher, Varoš i Predgrađe koja u cjelinu povezuje glavna prometnica, što vodi od Jajca prema Bosanskoj Gradiški. U pisanim izvorima prvi put se spominje 1494. godine, kao utvrđeni grad u Jajačkoj banovini na mjestu današnjeg banjalučkog Gornjeg Šehera. Godine 1528. Turci zauzimaju tvrđavu Banju Luku i istoimenu varošicu pod njom koja se već bila raširila na obje obale Vrbasa. Samo četvrt stoljeća kasnije (1553), vjerovatno, iz vojno-strateških razloga bosanski sandžakbeg Sofi Mehmed-paša namjesničku stolicu iz Sarajeva prenosi u Banju Luku. Time ovaj grad postaje političko središte ondašnje Bosne, a pojedini bosanski sandžakbezi glavni nosioci građevinske djelatnosti. U septembru 1580. godine Bosna prerasta u beglerbegluk kojem u početku, pored bosanskog, pripadaju i okolni sandžaci: Hercegovina, Zvornik, Klis, Požega, Pakrac, Krka (Lika), Vučitrn i Prizren, a nešto kasnije (1592) i Bihać. Ubrzani razvitak Banje Luke, kao upravnog središta višeg stupnja, nastavljen je sve do 1639. godine, kada je namjesnička stolica ponovo vraćena u Sarajevo. Od tada je bosanski paša sa sjedištem u Sarajevu (1639-1697) i Travniku (1697-1850) u Banjoj Luci imao svoga zastupnika (kajmekama).

Slavni turski putopisac Evlija Čelebija koji je u Banjoj Luci boravio 1660. godine (i u mjesecu novembru iste godine pregovarao sa hrvatskim banom Zrinjskim o otkupu iz zatočeništva bihaćkog kapetana) u svome Putopisu (v. str. 213-214) navodi da je tada u Banjoj Luci bilo 45 mahala i isto toliko džamija. Od ovih 45 džamija 12 je davno propalo da im se ni za trag ne zna, a u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) samo u periodu od 9. aprila do 9. septembra 1993. godine porušeno je njih 15. Dragocjene podatke o ovim džamijama dali su Alija Bejtić (v. Banja Luka pod turskom vladavinom - Arhitektura i teritorijalni razvitak grada u XVI i XVII vijeku, Sarajevo, 1953.), Sabira Husedžinović (v. Dokumenti opstanka - Vrijednost, značaj, rušenje i obnova kulturnog naslijeđa, Zenica, 2005.) i Mehmed Mujezinović (v. Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga II, str. 191-230).

Tokom našeg rada u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, u bilješkama prepisivača, vlasnika i vakifa rukopisa i dokumenata, pronašli smo na desetine imena muftija, kadija, imama, hatiba i vaiza iz Banje Luke. Nažalost, neki od najbitnijih podataka kao što su: njihova prezimena, imena očeva i godine kada su na tim dužnostima bili, najčešće su izostavljeni. Ovdje ćemo navesti imena 25 imama, hatiba i vaiza koji su u drugoj polovini XVIII stoljeća svoju službu obavljali u devetnaest banjalučkih džamija kojih više nema. Pri tome ćemo o svakoj od njih navesti najosnovnije podatke kao što su: ime džamije, ime graditelja, ime naselja u kome se nalazila, vrijeme podizanja, dimenzije i vrijeme rušenja.   

1. Sultan Sulejmanova ili Careva džamija (Hunkarija) podignuta je odmah po dolasku Turaka 1528. godine u Gornjem Šeheru. Kada je kasnije u blizini podignuta i druga džamija, Hunkarija je prozvana Atik ili Starom džamijom. Imala je drvenu munaru, a unutrašnje dimenzije su joj bile 10 m x 11,30 m. Stradala je 1688. godine prilikom upada austrijskih četa u Banju Luku. Obnavljali su je muhafiz Bosne Elči Ibrahim-paša 1116/1705. i Sirri Selim-paša 1240/1824-25. godine. Porušena je poslije Drugog svjetskog rata (1957) i na njenom mjestu ukotvljeni su kablovi visećeg mosta. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Sultan Sulejmanovoj ili Carevoj džamiji (Hunkariji) obavljao je neki ‘Alī (el-‘abdu ed-dā‘ī ‘Alī el-imāmu bi džāmi‘i Hunkārijja), hatibsku neki Omer (el-‘abdu ed-dā‘ī ‘Umar el-hatību bi džāmi‘i Hunkārijja, na drugom mjestu potpisan kao el-‘abdu ed-dā‘ī ‘Umar el-hatību bi džāmi‘i Sultān Sulejmān), a dužnost vaiza neki Mustafa (el-‘abdu ed-dā‘ī Mustafā el-vā‘izu bi džāmi‘i Sultān Sulejmān-hān).

2. Sofi Mehmed-pašinu džamiju u Gornjem Šeheru, na desnoj obali Vrbasa, prema vakufnami iz mjeseca safera 962/1554-55. godine, podigao je prvi bosanski namjesnik sa sjedištem u Banjoj Luci Sofi Mehmed-paša. Sudeći po vakufnami koja se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, prvobitna džamija je imala ”visoku kupolu” i bila ”vitki, kakav se rijetko može vidjeti, mesdžid.” Postoje pretpostavke da ju je gradio Kodža Mimar Sinan, veliki arhitekta Osmanskog carstva ili neki od njegovih jedanaest saradnika, od kojih su poslije njegove smrti trojica bili najbolji arhitekti Carstva. Kamena munara Sofi Mehmed-pašine džamije visine 24.5 m sačuvala se u autentičnom obliku do 1985. godine. Prvobitne dimenzije džamije su bile 14,15 m x 9,65 m. Obnavljana je 1196/1781-82. i 1365/1937. godine. Minirana je i do temelja srušena 4. jula 1993. godine. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Sofi Mehmed-pašinoj džamiji obavljao je neki hadži Muhamed (el-‘abdu ed-dā‘ī el-hādždž Muhamed el-imāmu bi džāmi‘i Sofija), a imamsku i hatibsku neki hadži Mustafa (el-‘abdu ed-dā‘ī el-hādždž Mustafā el-imāmu ve-l-hatību bi džāmi‘i Mehmed-paša).

3. Ferhadija džamija podignuta 987/1579. godine na prostoru između tvrđave Kastel, rijeke Vrbas i rječice Crkvene bila je centralni objekat banjalučke čaršije i jedno od najuspjelijih ostvarenja islamske arhitekture u XVI stoljeću na našem tlu. Podigao ju je posljednji bosanski sandžakbeg i prvi beglerbeg Ferhad-paša Sokolović iz sredstava od 30.000 dukata koje je dobio kao otkupninu za mladog habzburškog grofa Engelharda. Njene vanjske dimenzije bile su 19.57 m x 14,93 m, visina tjemena velike kupole 17 m, a munare od 128 kamenih stepenica 42 m. Ferhadija je više puta oštećivana i popravljana. Teže je oštećena u bombardovanju za vrijeme Drugog svjetskog rata, a njenu munaru do šerefe srušio je katastrofalni zemljotres 27. oktobra 1969. godine. Usljed mnogih oštećenja i popravki stradale su i unutarnje prvobitne slikane dekoracije. Njenu restauraciju (1972-75), uključujući i unutrašnju dekoraciju izveo je Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa BiH, pod rukovodstvom slikara-restauratora Nihada Bahtijarevića. Minirana je u noći između 6. i 7. maja 1993. godine u tri sata ujutro, za vrijeme policijskog sata. I pored snažne eksplozije koja je potpuno uništila džamiju i do temelja srušila zidove, munara je ostala uspravno. Slijedeće noći (8. maja poslije ponoći) munara je ponovo minirana i prilikom eksplozije čitava dignuta u zrak, okrenula se i pala, te se poslije toga raspala. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku i hatibsku dužnost u Ferhadiji džamiji obavljao je neki Osman (el-‘abdu ed-dā‘ī el-hādždž ‘Usmān el-imāmu ve-l-hatību bi džāmi‘i Ferhād).

4. Arnaudija ili Defterdarova džamija nalazila se u podnožju mahale Pobrđe, zapadno od Ferhadije. Arnaudija džamija sa kupolom i tri kupolice na trijemu i kamenom munarom, nije se isticala po svojoj veličini koliko skladnim dimenzijama i harmonijom sa okolnim ambijentom. Po svojoj arhitekturi i tlocrtnoj šemi predstavljala je uobičajeni tip bosanskih kupolskih džamija kakva je npr. Ali-pašina džamija u Sarajevu ili kakva je bila Aladža džamija u Foči. Podigao ju je 1003/1594-95. godine Hasan-defterdar, ministar finansija Bosanskog ejaleta u vrijeme Ferhad-paše, njegov lični prijatelj i potpisnik njegove vakufname. Pretrpila je izvjesna oštećenja u zemljotresu 1969. godine, ali su ona kasnije bila sanirana. Minirana je i do temelja porušena zajedno sa Ferhadijom u noći između 6. i 7. maja 1993. godine. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Arnaudiji džamiji obavljao je neki Hasan (el-‘abdu ed-dā‘ī Hasan el-imāmu bi džāmi‘i Defterdār Hasan-efendī), a hatibsku šejh Hasan (ed-dā‘ī eš-šejhu Hasan ve-l-hatību bi džāmi‘i Defterdār).

5. Daudija ili Medreska džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa, južno od rječice Crkvene. Podigao ju je u XVI stoljeću neki Daud po kome je i dobila ime Daudija. Pretpostavlja se da je, možda, starija i od Ferhadije. Naziv Medreska džamija dobila je po medresi koju je uz nju podigao spomenuti Daud. To je bila obična mala džamija sa drvenom munarom. Porušena je 1959. godine, a na njenom mjestu podignuta je stambeno-poslovna zgrada. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku i hatibsku dužnost u Daudiji džamiji obavljao je neki Sulejman (el-‘abdu ed-dā‘ī Sulejmān el-imāmu ve-l-hatību bi džāmi‘i Dāudija).

6. Gazanferija džamija nalazila se u istoimenoj mahali na desnoj obali Vrbasa nasuprot džamije Daudije. Podigao ju je krajem XVI stoljeća Ferhad-pašin savremenik i potpisnik njegove vakufname, vojvoda i zaim Gazanfer. On je bio posjednik velikog timara koji je donosio godišnji prihod od 20.000 do 99.000 akči. Na ratnim planovima iz vremena bitke pod Banjom Lukom (1737) džamija je ucrtana kao masovni objekt sa kupolom, pa se može pretpostaviti da bila izgrađena u stilu monumentalnih građevina XVI stoljeća. Kupola je stradala tokom ove ili neke kasnije bitke. Prilikom njene obnove, prije austrougarske okupacije, džamija je dobila lijepu drvenu kupolu, a njen pokrov nadomješten četverostrešnim krovom. Prije rušenja je imala nižu kamenu munaru. Minirana je i do temelja srušena 4. jula 1993. godine. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Gazanferiji džamiji obavljao je neki Muhamed (el-‘abdu ed-dā‘ī Muhamed el-imāmu bi džāmi‘i Gazanferija), a imamsku i hatibsku neki Omer ((el-‘abdu ed-dā‘ī ‘Umar el-imāmu ve-l-hatību bi džāmi‘i Gazanferija).

7. Hadži Husejinova, Hadži-babina ili Šarena džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa, u predjelu Gornjih Hiseta, na putu iz Gornjeg u Donji Šeher. Podigao ju je neki hadži Husejin 1026/1617. godine. Bila je to džamija manjih dimenzija, sa drvenom munarom i lijepo ukrašenim portalom. Strop Hadži-babine džamije i musandare bili su lijepo izrezbareni i dekorisani, pa je zbog toga prozvana Šarenom džamijom. Natpis na džamiji je bio na perzijskom jeziku, što je u našim krajevima prava rijetkost. Porušena je 1959. godine. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Hadži-babinoj džamiji obavljao je neki Abdullah (el-‘abdu ed-dā‘ī ‘Abdullāh el-imāmu bi džāmi‘i Hādžī-bābā).

8. Halil-pašina džamija nalazila se, najvjerovatnijevje, negdje u blizini njegovog turbeta (minirano 15. decembra 1993), na pola puta iz Donjeg u Gornji Šeher. Halil-paša je porijeklom iz Livče-polja kod Bosanske Gradiške. Bio je oženjen kćerkom sultana Murata III i badženog Ibrahima-paše Bosanca, koji se za vrijeme Murata III nalazio na položaju velikog vezira (Vidi: Muvekit, Povijest Bosne I, str. 174). Halil-paša je na položaju bosanskog beglerbega bio neposredno poslije Ferhad-paše Sokolovića 998/1589-90. Poznato je da je u selu Lijevče, u kadiluku Gradiška, podigao džamiju i da je navedeno selo uvakufio u korist te džamije, ali do sada nije bilo poznato da je podigao džamiju i u Banjoj Luci. Ne zna se kada je džamija propala. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Halil-pašinoj džamiji obavljao je neki Jusuf (el-‘abdu ed-dā‘ī Jūsuf el-imāmu bi džāmi‘i Halīl-paša).

9. Hadži Pervizova ili Potočka džamija nalazila se na desnoj obali Vrbasa, južno od Gazanferije. Podigao ju je 1039/1630. godine Hadži Perviz, sin Abdulazizov. Original njegove vakufname, koju je vrlo kitnjastim stilom na turskom jeziku sačinio sarajevski pjesnik Muhamed Nerkesija (u to doba kadija u Banjoj Luci), nalazi se u Gazi Husrev-begovog biblioteci. Prema imenu Hadži Pervizova oca Abdulaziz - na jednom - i Abdulmennan - na drugom mjestu u vakufnami - moglo bi se zaključiti da je konvertit u islam. Hadži Pervizova džamija bila je malih dimenzija 5,6 m x 5,6 m i imala je drvenu munaru. Spaljena je 6. septembra 1993. godine. Tom prilikom su joj je izgorjeli krov, munara i trijem, a zidovi teško oštećeni. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Hadži Pervizovoj džamiji obavljao je neki Hasan (el-‘abdu ed-dā‘ī Hasan el-imāmu bi džāmi‘i Hadži Perviz).

10. Hadži Salihija ili Stupnička džamija nalazila se na desnoj obali Vrbasa. Podigao ju je neki Hadži Salih, iza Gazanferije kako se grad širio. Dimenzije džamije su bile 8,5 m x 8,5 m i imala je drvenu munaru. Poslije Drugod svjetskog rata džamija je temeljno renovirana. Spaljena je 9. septembra 1993. godine. Tom prilikom su joj je izgorjeli krov i munara, a zidovi teško oštećeni. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Hadži Salihiji ili Stupničkoj džamiji obavljao je neki Husejin (el-‘abdu ed-dā‘ī Husejn el-imāmu bi džāmi‘i Hadži Sālih), a hatibsku neki njegov imenjak (el-‘abdu ed-dā‘ī Husejn el-hatību bi džāmi‘i Hadži Sālih).

11. Sitarska ili Sejjar džamija sa drvenom munarom nalazila se na desnoj obali Vrbasa, između Gornjeg i Donjeg Šehera. Nije nam poznato ko ju je ni kada podigao, ali je to sigurno bilo prije 1604. godine, budući da se spominje u popisu iz te godine. Naziv je dobila po mjestu Sitari. Porušena je poslije Drugog svjetskog rata (1959) i prenesena u Bronzani Majdan, a na njenom mjestu je postavljen metalni kiosk. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Sitariji ili Sejjar džamiji obavljao je neki Abdulah (el-fekiru ‘Abdullāh el-imāmu bi džāmi‘i Sitārija).

12. Mehdi-begova džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa u Donjem Šeheru. Kako joj i samo ime govori podigao ju je neki Mehdi-beg. Džamija je podignuta u XVI stoljeću. Minirana je i potpuno srušena 3. jula 1993. godine. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku i hatibsku dužnost u Mehdi-begovoj džamiji obavljao je neki ‘Ali (el-‘abdu ed-dā‘ī ‘Alī el-imāmu ve-l-hatību bi džāmi‘i Mehdī-beg).

13. Kubad-agina džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa u Gornjem Šeheru, naspram Osman-šahove džamije. Kako se iz njenog imena može vidjeti, podigao ju je neki Kubad-aga u XVI stoljeću, koji je 1555. godine spominje među živima. Bio je konvertit (sin ”Abdulahov”) i vojvoda (upravitelj policije). Imao je veći posjed u današnjem Gornjem Šeheru i vjerovatno je bio starosjedilac. Navedeni podaci nalaze se u vakufnami bosanskog sandžakbega Sofi Mehmed-paše. Džamija je porušena 1929/1930. godine. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Kubad-aginoj džamiji obavljao je neki Almed (el-‘abdu ed-dā‘ī Ahmed el-imāmu bi džāmi‘i Kubād-aga).

14. Debagija ili Tabačka džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa u Gornjem Šeheru, sjeverno od Careve džamije. Pripadala je kožarskom esnafu kao i Tabački mesdžid u Sarajevu. Podignuta je u XVI stoljeću. Radi lakšeg prilaza Tabačkoj mahali, u blizini džamije su se nalazila dva drvena mosta (manji i veći). Porušena je 1919. godine. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku i hatibsku dužnost u Tabačkoj džamiji obavljao je neki Almed (ed-dā‘ī Ahmed el-imāmu ve-l-hatību bi džāmi‘i Debbāgān).

15. Hadži Omerova ili Dolačka džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa, istočno od Ferhadije. Podigao ju je neki Hadži Omer u XVII stoljeću i imala je drvenu munaru. Džamija je zbog dotrajalosti detaljno bila renovirana 1968-69. godine. Minirana je i zapaljena 9. septembra 1993. godine. Tada su joj izgoreli krov i munara. Godinu dana kasnije, u septembru 1993., svi ostaci su joj odvezeni na smetljište i preko njene lokacije planiran put. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Hadži Omerovoj ili Dolačkoj džamiji obavljao je neki hadži Salih (ed-dā‘ī hādždž Sālih el-imāmu bi džāmi‘i ‘Umer-efendī).

16. Kalauzija džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa, sjeverozapadno od Hadži Omerove (Dolačke) džamije. Podignuta je, najvjerovatnije, u XVII stoljeću, a srušena je 31. maja 1944. godine u savezničkom bombardovanju kada su srušeni i drveni trijemovi na džamijama Ferhadiji i Arnaudiji. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Kalauziji džamiji obavljao je neki hadži Jusuf (ed-dā‘ī hādždž Jūsuf el-imāmu bi džāmi‘i Kala‘ūzija).

17. Osman Šahova džamija nalazila se na desnoj obali Vrbasa u Gornjem Šeheru, naspram Kubad-agine džamije, s lijeve i Sofi Mehmed-pašine džamije, s desne strane. Džamiju u istoimenoj mahali podigao je u XVI stoljeću Osman Šah, drugi poznati bosanski sandžakbeg koji je pospješio razvoj Banje Luke. I on je, bez sumnje, ostavio veći imetak za izdržavanje svoje džamije, ali od njega nije ništa sačuvano, čak ni vakufnama. Osman Šahova džamija porušena je 1959. godine. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Osman Šahovoj džamiji obavljao je neki Ahmed (ed-dā‘ī Ahmed el-imāmu bi džāmi‘i ‘Usmān Šāh).

18. Kul-mahal džamija nalazila se na desnoj obali Vrbasa, istočno od Gazanferije. Ne zna se ni ko ju je ni kada podigao, ali se sa sigurnošću može tvrditi da je podignuta poslije Gazanferije. Spadala je među prostranije i ljepše džamije sa drvenom munarom. Porušena je 1954. godine i materijal od nje je prenesen u selo Vrbanjce. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku dužnost u Kul-mahal džamiji obavljao je neki Hadži Muhamed (ed-dā‘ī Hādždž Muhammed el-imāmu bi džāmi‘i Kūl).

19. Hadži Zulfikarova ili Tulekova džamija sa drvenom munarom nalazila se u Novoseliji, najjužnijem i trećem dijelu stare Banje Luke. Podigao ju je neki Zulfikar, najvjerovatnije, u XVII stoljeću. Spaljena je 17. maja 1993. godine, kada su joj izgorjeli krov, munara i trijem, a zidovi teško oštećeni. U drugoj polovini XVIII stoljeća imamsku i hatibsku dužnost u Hadži Zulfikarovoj (Tulekovoj) džamiji obavljao je neki Muhamed (ad‘afu-l-‘ibādi Muhammed el-imāmu ve-l-hatību bi džāmi‘i Zulfikār).

Zanimljivo je napomenuti da se ni jedan od navedenih imama i hatiba nije potpisao kao hafiz, a jeste kao hadžija pa, čak, i kao šejh. Mi smo sigurni da su bar neki, a možda i svi bili hafizi, jer je Banja Luka u prošlosti bila poznata po hafizima. Tome u prilog ide i činjenica da je nekada u Banjoj Luci bilo 56 hafiza i da je, prema kazivanju rahmetli hfz. Mahmud-ef. Traljića, 1915. godine ramazansku mukabelu u Ferdadiji učilo 20 hafiza. U kakvom položaju se muslimani u Banjoj Luci danas nalaze najbolje govori podatak da 2002. godine u njoj nije bilo ni jednog hafiza.

Autor: Haso Popara