Evo nekoliko riječi o još jednom vjerskom službeniku osuđenom za vrijeme jednoumlja i apsolutizma. Kada želimo napisati nešto o ljudima progonjenim, maltretiranim i osuđivanim u vrijeme tzv. socijalizma moramo se zapitati, ko su ti progonjeni ljudi, kakva su to njihova djela zbog kojih su doživljavali zlostavljanja, ubijanja, pa čak i bez presude i zvaničnog osuđivanja i da su im se izricale presude i do 20 godina. O ovim postupcima tadašnjeg režima nužno je upoznati naše mlađe – naša pokoljenja, kako bi dobili pravu sliku o osuđenim. Zamislimo, danas, potomke uglednih ličnosti, koji su časno živjeli među svojim narodom; neki od njih su bili učitelji, profesori, svećenici, muallimi, imami, učenici i sl. Navešćemo samo primjer rahmetli Omera Kovača učenika Gazi Husrevbegove medrese, koga su Oznaši tučom i zlostavljanjem pri isljeđivanju umorili, a da mu se ne zna ni za kabur. Osuđuje se na smrt rah. Mustafa Busuladžić 1945. g. zbog napisane jedne knjige, u kojoj iznosi svirepo ubijanje muslimana u SSSR za vrijeme Staljina, o čijim zločinima su i komunisti iznosili mnogo teže zločine 1948. g. Takvih je kod nas stradalo nevinih i čestitih na hiljade ljudi. Šta da misle potomci tih nevinih ljudi čiji očevi i djedovi su bili robijaši. Ko će im objasniti da je njihov otac, djed ili brat bio na robiji i da ga je takvog bi gajri hakk proglasio apsolutistički režim? Ko će im objasniti da su to bili čestiti, pošteni i moralni ljudi? Ostao je jedini način ovaj, da se piše o tim ljudima istina i da se iznose njihova čestita djela, koja su nekome smetala. Zapitajmo se, primjera radi, kakvo je nečasno djelo učinio rahm. Kasim ef. Dobrača, hfz. Mahmud ef. Traljić, Kajtaz, Fazlibegović, Biber, Stupac, Pločo, Čamdžić i još mnogi čestiti ljudi, koje osudiše na višegodišnje kazne, neke na smrt, a neke poubijaše bez presude, kojima se ni danas ne zna ni za mezar. Oni nisu počinili nikakva nečasna djela, oni su bili žrtve strašne torture tzv. socijalizma. Zbog toga nasilja nad nevinim ljudima njihovi potomci treba da se ponose, jer nisu dozvolili da im se gazi čast, obraz i ono što je najsvetije. Partija koja se identifikovala sa državom rezultira jednoumlje i apsolutizam. U kojoj zemlji se narod dijeli na podobne i nepodobne, u takvoj vladavini nema jednakosti ni pravde. U državi, u kojoj se traži robovanje vođi partije i kliče: „Tito – partija“ i „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ tu nema demokratije. U zemlji, u kojoj partija odgaja omladinu u mržnji prema svima, koji se ne slažu sa ideologijom njihove partije i gdje su takvi izloženi šikaniranjima, uzvicima poniženja, bacanjem jaja i paradajza na nevine ljude, svećenike i sl., da su hodže i popovi najgori lopovi i tome slično, nema slobode. Kako je moguće i danas zastupati istu ideologiju, koju je vodio najkrvoločniji čovjek Staljin, koji je poubijao na milione nevinih ljudi? Kako se može zastupati ideologija partije kojom je vladao „balkanski kasapin“ Milošević i njegovi trabanti Karadžić, Mladić, Šešelj, koji su bili vođe i ideolozi partije, a šef im bio Tito? Neshvatljivo je, da izvjesni pametni i učeni ljudi i danas slijede ideologiju, koja je položila ispit i koja je doživjela krah. Teško je zaboraviti vrijeme kada je veliki broj svećenika, hodža i uglednih ljudi osuđivan i gonjen na prisilan rad. I danas mi stoji pred očima čuvena „trinaestka“ u KPD-u Zenici u kojoj su u četiri reda poredani kao sardine robijaši, njih oko 120, od kojih su 2/3 bili hodže i svećenici. U grupi osuđenih bili su: Abdulah Budimlija (10), Jusuf Bilajac (8), Edhem Šahinović (7), Hazim Hodžić (6) i Husejn Kavazović (3) godine. Alija ef. Sadiković džematski imam iz Janje osuđen kao mladomusliman 1949. g. na šest godina u Tuzli. O njemu u nastavku teksta.

 

ALIJA EF. SADIKOVIĆ

Ali ef. Sadiković rođen je u Janji 1914. godine od oca Mula Alije (Ali ef.) muderrisa. Otac rahmetli Mulalija mu je bio veoma učen, da ga je rah. Džemaludin ef. Čaušević reisu-l-ulema prozvao „sveznalo“, poznavao je arapski, turski, perzijski i latinski. Bio je upućen u mnoge vrste nauke. Najstariji mu sin rahm. Mustafa završio je Mektebi nuvab i službovao kao šer. sudija u Bitolju i Bijeljini. Drugi sin, o kome se ovdje govori je Ali ef., koji je završio Behrambegovu medresu u Tuzli, kao i njegov mlađi brat Ahmed koji je završio Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu.  Koga su zajedno sa njegovim kolegom Mehmedalijom Gutićem strijeljali partizani na kraju II-og svjetskog rata bez suđenja. Neka se zna da je na isti način likvidiran u Janji još jedan vjerski službenik hfz. Faik ef. Jašarević i Hasan ef. sin, koji je svršenik Behrambegove medrese u Tuzli. Rahmetli Ali ef. je po završetku Behrambegove medrese službovao kao džematski imam – matičar u Puračiću kod Tuzle, u Sapni kod Zvornika i u Janji. Ali ef. je bio obrazovan, inteligentan, mnogo je čitao raznu literaturu, bio je pravi zaljubljenik knjige. Imao je veoma vrijednu biblioteku, koja je i danas u životu. Čitav život je proveo u sabiranju knjiga, a naslijedio je veliki broj kitaba od svog oca rahmetli Mulalije. Bio je član muslimanskih društava i pretplatnik raznih listova. Bio je nogometaš i šahista. Bio je jedan od potpisnika Bijeljinske rezolucije 1941. godine sa još sedam vjerskih službenika. Drugi svjetski rat proveo je u Sapni i Janji kao džematski matičar. 1948. godine stupio je u organizaciju „Mladih muslimana“, a 7. 9. 1949. godine je kao takav uhapšen za istu noć kada sam i ja. Zajedno smo sprovedeni u Tuzlu u zatvor tzv. „Štok“, gdje je isljeđivan od strane OZN-e, a isljednik mu je bio Cvjetko Guzina. Proveo je na hodniku 48 sati, nuždu je vršio u veš, jer su mu ruke bile vezane pozadi. Prve dane isljeđivanja proveo je u veoma teškim uslovima. Pored ostalih uobičajenih tortura teško se podnosila glad, koja je trajala tri (3) mjeseca sa malim komadićem prohe u 24 sata (1/4 od prohe vel. 0,12 x 0,12 cm uz sadizam pojedinih islednika. U takvim teškim uslovima vodio je dnevnik na raznim papirićima, koji je dospio u ruke isljednika preko doušnika, kojih je bilo u svakoj ćeliji. Taj dnevnik je vodio na pismu arebici, tako da su morali tražiti nekog koji poznaje to pismo, da im ga pročita. Najviše ih je razgoropadila riječ sadizam, koji su isljednici provodili nad robijašima. Nakon završene istrage i novog isljeđivanja, na kome nije ništa priznao, niti koga otkrio, uslijedila je sudska presuda na Okružnom sudu u Tuzli kojom je osuđen na šest (6) godina zatvora sa prisilnim radom. Nedugo iza presude upućena je grupa od 120 osuđenika u Crnu Goru u Titograd, među kojima je bio i Ali ef. kao i ostala peterica iz njegove grupe „Mladih muslimana“. Bio je to veoma težak i naporan fizički rad, a radilo se na izgradnji MUP-a Crne Gore. Smješteni smo u neku staru kaznionu – tamnicu u mjestu Zagoriš, odakle je trebalo svaki dan putovati više od 3 km do radilišta i nazad (oko 8 km). S obzirom na nepodnošljiv rad i slabu hranu uspio je proturiti pismo Ministarstvu BiH žaleći se na nesnosan postupak. Na to je uslijedila komisija iz Sarajeva čime se ipak nešto izmijenilo stanje. Dok je bio u Crnoj Gori zatražio je obnovu procesa, tako da mu je kazna smanjena na dvije (2) godine, jer ga nije niko teretio. Rahmetli Ali ef. je po izlasku sa robije odselio u Tuzlu i tu se zaposlio u preduzeće „Veletrgovina“ i bio na rukovodećem mjestu sve do penzionisanja. Ko god mu se obratio bio je radostan da mu pomogne, nikoga ne bi odbio. Naročito je izlazio u susret svojim Janjancima tako da su ga nazvali janjanskim ambasadorom. U Tuzli je imao dosta prijatelja, a posebno je cijenio prijateljstvo sa rah Enver ef. Mulahalilovićem. Bio je pravi sin svoga rah. oca Mulalije. Veliku je pažnju polagao na svoju majku i o njoj se brinuo. Njegova supruga rah. Džemila-hanuma je preselila prije njega, mnogo mu je nedostajala. Imao je dva sina Nedžmuddina i Fahrudina, koji su nedugo iza svoga oca preselili, rahmetullahi alejhi. Njegovom zaslugom je dr Huković napisao knjigu o njegovom ocu rahm. Mulaliji. U Janji je njegovom zaslugom obnovljen kabur rahmetli Mulaliji, njegovom ocu. Preselio je na Ahiret svijetla i čista obraza u toku agresije na BIH. Pod granatama je ukopan u mezarju Tušanj uz veliki broj prijatelja, koji su ga ispratili. Tom prilikom sam nešto i rekao o plemenitom liku našeg rahmetli Ali efndije, a govorili su i iz Janje njegovi prijatelji. Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah! 

 

Autor: Abdulah Budimlija