Hubejb ibn Adij, r.a.
Hubejb ibn Adij ibn Amir El-Ensari. Porijeklom je iz medinskog plemena Evs.
Bio je među onima koji su slijedili Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nakon njegovog dolaska u Medinu. Hasan ibn Sabit, muslimanski pjesnik ga je ovako opisao: „Među ensarijama je izgledao kao soko. Allah, dž.š., podario mu je plemenit karakter i lijepo ponašanje.“
Kada su muslimani krenuli u bitku na Bedru, među njima je svakako bio i ovaj neustrašivi borac Hubejb ibn Adij, koji je tom prilikom između ostalih ubio Harisa ibn Amira ibn Nevfela. To su Harisovi sinovi dobro zapamtili i čekali su priliku da se Hubejbu osvete za taj čin. Nije trebalo puno čekati da im se ta prilika pruži, jer se događaj kod Er-Redži'a dogodio već četvrte godine po Hidžri, kada će Hubejb biti zarobljen.
Za njega je specifično to da je on prvi čovjek koji je uveo praksu klanjanja dva rekata nafile prije pogubljenja, tako da se to smatra sunnetom, s obzirom da se desilo za vrijeme Poslanikovog, s.a.v.s., života, kako to navodi Suhejli.
Hubejb je poznati hrabri ashab koji je bio zarobljen od strane mušrika, te je prije smrti mučen i razapet na drvo i tako ubijen. Sve ga to nije odvratilo od njegove čvrste vjere i ljubavi prema Allahu, dž.š., i prema Njegovom Poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s. Evo tog događaja, kako ga bilježe autori koji su pisali o životopisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Događaj kod Er-Redži'a
Četvrte godine po Hidžri došla je delegacija plemena Udal i El-Kare Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., spominjući da su im stigle vijesti o islamu i da imaju potrebu za nekim ko će ih podučiti ovoj novoj vjeri. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je poslao skupinu svojih ashaba u kojoj su bili: Mersed ibn Ebu Mersed, Halid ibn el-Bekîr, Asim ibn Sâbit, Hubejb ibn Adij, Zejd ibn Desine, Abdullah ibn Tarik, a za vođu im je postavio Asima ibn Sâbita.
Buhâri je svojim senedom zabilježio ovaj događaj po predaji Ebu Hurejre, r.a., koji kaže: “Ova skupina ashaba je krenula i kada su bili između Asfâna i Meke, dojavljen je njihov dolazak jednom ogranku plemena Huzejl po imenu Benû Lihjân, pa su njegovi pripadnici krenuli za njima sa blizu stotinu strijelaca, prateći njihove tragove, sve dok nisu stigli na neko mjesto gdje su ashabi boravili. Tu su našli košpice hurmi koje su muslimani ponijeli sa sobom iz Medine. Mušrici su tada rekli: 'Ovo su hurme iz Jesriba', (tj. iz Medine). Onda su nastavili slijediti njihove tragove dok ih nisu sustigli. Kada su Asim i njegovi drugovi vidjeli potjeru, sklonili su se na jedno uzvišenje. Pratioci su stigli, okružili ih i kazali: 'Imate naše obećanje i zavjet, da ako nam se predate, nećemo nikoga od vas ubiti.' Asim je odgovorio: 'Što se mene tiče, ne treba mi zaštita nevjernika niti njegova zadana riječ. Allahu moj, dostavi vijest o nama Svom Vjerovjesniku.' Onda su se počeli borili protiv njih dok mušrici nisu ubili Asima i sedmoricu drugih ashaba pogodivši ih strijelama. Ostali su Hubejb, Zejd ibn Desine i još jedan čovjek, i oni im dadoše obećanje i zavjet, da ih neće ubiti ako se predaju. Kada su im dali obećanje i zavjet, spustili su se do njih. Kada su ih se domogli, odvezali su žice sa njihovih lukova i svezali ih njima. Taj treći ashab koji je bio s njima dvojicom reče: 'Ovo je početak prevare i nije htio da ide s njima. Oni su ga vukli i pokušavali ga natjerati da ide s njima, ali on to nije htio učiniti. Oni ga tada ubiše.'
Preostalu dvojicu zarobljenika, Hubejba i Zejda, su poveli sa sobom i prodali ih u Meki. Hubejba je kupilo pleme Benû Haris, a Hubejb bijaše taj koji je ubio Hârisa na Bedru. Tako je ostao u ropstvu kod njih. Kada su ga htjeli ubiti, pozajmio je britvu od jedne od Harisovih kćerki da se podbrije, kako bi čist i uredan otišao svome Gospodaru. Ta žena je pričala: 'Zaboravila sam na svog malog dječaka, pa je on dopuzao do Hubejba i sjeo u njegovo krilo. Kada sam to ugledala -priča ta žena- osjetih strah koji je on zapazio kod mene, a u ruci je imao britvu.' 'Plašiš li se da ću ga ubiti?', upita me. 'Neću to, ako Bog da, uraditi.' Ta žena je također govorila: 'Nisam nikad vidjela boljeg zarobljenika od Hubejba. Vidjela sam ga kako jede tek ubrano grožđe, a u to vrijeme u Mekki nije bilo nikakvog ploda, a bio je okovan u gvožđe.' Bila je to opskrba od Allaha, kojom ga je počastio. Onda su ga izveli iz harema da ga ubiju. On im reče: 'Pustite me da klanjam dva rekata.' Onda im je došao i rekao: 'Da se ne bojim da ćete ono što činim smatrati kao strah od smrti, još bih duže ostao u namazu.' Tako je bio prvi koji je klanjao dva rekata prije smrti. Onda je izrekao ove stihove:
Kada poginem kao šehid, nije me briga kakva će mi biti smrt
na Allahovom putu, jer, ako On hoće, On će blagosloviti i isječeno tijelo
Onda mu je prišao Ukbe b. Haris i ubio ga.
Kurejšije su nakon toga poslale jednu grupu do njihovog ubijenog vojskovođe Asima da donesu jedan dio njegovog tijela, jer je Asim ubio jednog od njihovih velikana na dan Bedra. Allah je poslao na njega osove, poput prekrivača, koji su zaštitili njegovo tijelo od mušrika, tako da nisu mogli doprti do njega."
Zehebi -rahimehullah- kaže: „Kada je Hubejb, r.a., klanjao dva rekata, oni su ga podigli na drvo da ga razapnu. Tada je on digao ruke i proučio ovu dovu: „Allahu moj, prebroj ih jednog po jednog a onda ih sve uništi, ne ostavljajući nikog od njih! Gospodaru naš, mi smo izvršili zadaću Tvog Poslanika kojom nas je zadužio, pa Ti sutra obavijesti našeg Poslanika o ovome šta nam se desilo!“
Muavija, sin Ebu Sufjana, je bio prisutan toj Hubejbovoj dovi, pa kaže da ga je njegov otac Sufjan, tada bacio na zemlju, bojeći se da ga ne stigne Hubejbova kletva. Po njihovom džahilijetskom vjerovanju su smatrali kada se neko prokune, te se baci na zemlju, da ga kletva neće stići.
Ibn Kesir spominje da je Poslanik, s.a.v.s., na dan Hubejbove, r.a., pogibije, sjedeći u Medini, iznenada izgovorio ove riječi: „Neka je na tebe selam, o Hubejbe!“ Tada je obavijestio prisutne da su Kurejšije ubile Hubejba.
Taberi dodaje na ovo prenoseći od Ebû Kurejba: “Pričao nam je Džafer ibn Avn od Ibrahima ibn Ismaila, koji kaže: 'Obavijestio me je Džafer ibn Amr ibn Umejje od svog oca, on od svoga djeda, da ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao Kurejšijama da izvidi situaciju sa Hubejbom. On kaže: 'Došao sam do stupa na kojem je bio Hubejb, strahujući od špijuna, pa sam se uspeo do njega i odvezao Hubejba, koji je pao na zemlju. Malo sam se udaljio, a kada sam se okrenuo nisam više vidio njegovo mrtvo tijelo, kao da ga je zemlja progutala, niti ga je do danas bilo ko pronašao.'“ Zato su ga zvali onaj kojeg je zemlja progutala.
Prenosi se da je Omer, r.a., za vrijeme svog hilafeta postavio za namjesnika Seida ibn Amira El-Džumehija u području Sirije. Njemu se počesto dešavalo da, kada bi sjedio sa ljudima odjednom padne u besvjesno stanje, pa su ljudi o tome obavijestili Omera, r.a., i rekli da je Seid izgleda bolestan. Prvom prilikom kada je Omer susreo tog čovjeka upitao ga je o tom stanju koje mu nailazi. Tada mu on reče: -O vladaru pravovjernih, nije meni ništa. Ja sam bio prisutan kada je Hubejb, r.a., ubijen i čuo sam onu njegovu dovu koju je tada proučio, pa kada god se toga sjetim padnem u nesvijest. Od tada je Seid postao još draži Omeru, r.a.
Iz biografije ovog čestitog ashaba možemo izvući slijedeće pouke: da vjernik ne smije prihvatiti povjerenje niti zadatu riječ neprijatelja, niti mu se predavati. Iskrenost imana i ljubavi prema Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, jer su obojica ovih ashaba, Hubejb i Zejd, bili sretni da budu ubijeni, a za uzvrat ne bi željeli da Poslanika ubode obični trn. Plemenitost Hubejba prema djetetu koji je dopuzao do njega dok je bio zarobljen. Njegova pažnja i samilost prema njegovoj majci, jer u ovakvoj situaciji on je mogao uzeti ovog dječaka kao taoca i možda se tako domoći slobode. On to sebi nije mogao dozvoliti, nego je svoju šehidsku smrt časno dočekao.
Autor: Fuad Sedić