Hadži-Hasan-efendija Spaho, otac još poznatijih sinova, ministra dr. Mehmeda i reisa Fehim-efendije, jedan je od najistaknutijih alima Sarajeva, pa i cijele Bosne i Hercegovine s kraja 19. i prve dvije decenije 20. stoljeća

Njegov otac hadži-Ahmedaga imao je četvericu sinova, hadži-Avdiju, hadži-Mustafu, hadži-Mehmeda i hadži-Hasan-efendiju. Hadži-Hasan-efendija stupio je na ulemanski put, a braća mu se posvetila zanatstvu i trgovini.

Hadži Hasan-efendija Spaho, sin Ahmed-agin, rođen je 1841. godine u Sarajevu. Početne nauke pohađao je u Sarajevu, a onda otišao na studije u Istanbul. Učio je pred uglednim alimima Omer-efendijom Hulusijem Vidinlijom i Mustafa-efendijom Šefketom.

Po okončanju školovanja vratio se u Bosnu i ubrzo imenovan za učitelja u ruždiji u Jajcu 1869. godine, gdje je ostao oko dvije godine, a onda premješten za učitelja ruždije u Sofiji (Bugarska). 

Po povratku u Sarajevo, 1873. godine postavljen je za upravitelja Daru-l-muallimina (Učiteljske škole za muslimane) u Sarajevu. Od 1878. godine predavao je više predmeta u Gazi Husrev-begovoj Hanikah medresi. Već naredne godine postavljen je za nastavnika orijentalnih jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu. S njim je tada u istoj školi predavao i kurra-hafiz Šakir-efendija Tuzlo (u. 1934). Obojica su bili članovi Prvog nastavničkog zbora te škole. 

Godine 1888. Spaho je imenovan profesorom Šerijatske sudačke škole, u kojoj je predavao. me'aniju, mantiq (logiku), fikh i akaid, a kada je direktor Azabagić preuzeo dužnost reisu-l-uleme, prihvatio  je i usuli-fikh i predavao ga do odlaska u mirovinu.  

Od 1892. do 1894. godine bio je upravitelj Prve muhamedanske ženske škole (u Džininom sokaku) i Druge (u Bakarevića sokaku) u Sarajevu. Na njegov prijedlog ove škole su i osnovane. Kasnije je imenovan inspektorom ženskih škola. Predlagao je još onda da djevojke u tim školama uče šiti i krojiti i da se osnuju radonice za tkanje ćilima i beza. Godine 1892. Spaho je u ime Vakufske komisije, a po odluci Zemaljske vlade, obavio inspekciju sarajevskih mekteba i o tome podnio iscrpan izvještaj.  

Za direktora Šerijatske sudačke škole imenovan je 1905. godine i na tom položaju ostao do 1912. godine kada se povukao u mirovinu, nakon 43 godine plodonosnog nastavničkom djelovanja. Bio je nosilac Ordena vitez reda Franje Josipa I.

Pisana djela hadži Hasan-efendije Spahe

Spaho je bio veoma obrazovan čovjek i dobar poznavatelj sva tri orijentalna jezika, naročiito je ovladao arapskim i turskim jezikom. Pisao je djela iz disputacije (nauka o pojmovima) i šeri'atskog prava, na arapskom jeziku. Učenici su ga pamtili kao strogog, ali dragog, pravednog i sposobnog muderrisa. Mnoge od njih doveo je do idžazeta.

Hasan Husni ibn Ahmad al-Bosnevi as-Saraji Sipahi-zade je napisao i uručio dvije idžazetname iz šeri'atskog nasljednog prava Numan-efendiji Čaršimamoviću iz Zenice, 1299/1882. i 1303/1886. godine (GHB, R-10315, fol. 4b-7a i 1b-3b), a 1303/1886. godine idžazetnamu iz tradicionalnih i racionalnih znanosti (GHB, R-10314, fol. 1b-6a). Iste godine sastavio je i uručio idžazetnamu iz tradicionalnih znanosti Ibrahimu Zihniji, sinu Saliha Habibije iz Konjica (GHB, R-2862, fol.1b-6a). Spaho je ove diplome napisao na arapskom jeziku, u vidu knjige od po desetak stranica, visokim stilom, u skladu sa najboljom tradicijom pisanja ovakvih sastavaka. U uvodnom dijelu, nakon zahvale Bogu i blagosiljanja Poslanika, hvali i veliča znanje, nauku, obrazovanje, odgoj, poziva se na Kur'an, Hadis i tradiciju u tom pogledu, hvali svoje učenike i preporučuje im prenošenje znanja drugima, onako kako su naučuli od njega, a on od svojih učitelja. Zatim, u neprekinutom lancu, navodi svoje profesore i njihove prethodnike sve do Poslanika. Idžazetname je, veoma lijepim, kaligrafskim nashi pismom,  prepisao naš poznati kaligraf i učitelj kaligrafije šejh Behauddin-efendija Sikirić. 

Odskakao od svojih savremenika

Pripadao je staroj ulemi, ali su mu ideje bile napredne i daleko je odskakao od svojih savremenika. Školovao je sinove kada se govorilo da je bolje biti i nepismen nego ići u „ala franga škole“. 

Al-Hasan al-Husni ibn Ahmad al-Bosnasaraji Sipahi-zade je, na arapskom jeziku, napisao djelo pod nazivom Šarḥ Risāla fī ādāb al-baḥṯ, komentar na Šejh Jujino djelo o disputaciji (UB, TC 8;). Pošto se Ejubovićevo djelo sastoji od uvoda i dva poglavlja tim redom ih je Spaho i komentirao. Autograf se čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu (OIS, R-146), ali je uz rat propao sa ostalim rukopisnim blagom ove ustanove. Srećom, sačuvan je jedan prijepis u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-8432-4. Komentar u ovom rukopisu zauzima 26 stranica srednje veličine.

Na osnovu građe iz raznih djela Spaho je napisao opširno djelo iz teorije islamskog prava Muntaḫab al-uṣūl li intiḫāb al-wuṣūl  i štampao ga u Kairu 1321/1903. godine (141 str). 

Rukopis koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-10192) sastoji se od 246 stranica srednje veličine, pisan lijepim i krupnim ta'liq pismom.

Handžić navodi da je napisao i raspravu o upotrebi arapskih riječi u prenesenom smislu, pod naslovom ‘Alāqa. Prevodio je neke radove sa orijentalnih jezika. Dok je bio šejh i muderris Hanikaha preveo je Gazi Husrev-begovu vakufnamu sa arapskog na turski jezik.

Ostalo je nezapaženo da je Spaho autor prve pjesme jednog Bošnjaka na latinici objavljene u prvom godištu Bosansko-hercegovačkih novina, prvog decembra 1878. godine, kao prva originalna pjesma muslimanskog književnika objavljena latiničnim pismom na narodnom jeziku u doba austro-ugarske vladavine. Objavljena je pod naslovom Pjesma i potpisna imenom Hadži Hasan. Koliko je nama poznato to je jedina njegova pjesma i on se više nikada neće oglasiti kao pjesnik, ali će ideje prilagođavanja koje je on prvi izrazio u svojoj pjesmi nastaviti da egzistiraju kao jedan od vidova idejnosti u prvom periodu publicističko-književne djelatnosti Muslimana pod austrougarskom vladavinom. (M. Rizvić)

Hadži Hasan-efendija je bio dobar vaiz i često je ljudima vazio po sarajevskim džamijama i drugim prigodnim mjestima. Bio je lijep i dostojanstven čovjek, sa crnim džubbetom, dubokom bijelom  ahmedijom i njegovanom bijelom bradom.

Preselio je na Ahiret 8. aprila 1915. godine. Odana mu je počast »kakova se u Sarajevu ne pamti i kakova se samo velikoj ulemi, kudemai-kjamilinu odaje: od kuće pa do džamije i odavle pa do mezara na Grličića Brdu nošena je dženaza na rukama, praćena od nepreglednog svijeta«. Tarihe na turskom jeziku spjevali su mu šejh Sejfuddin Fehmi-efendija Kemura i Muhammed Enveri-efendija Kadić. Početak Kemurinog tariha glasi:

 

Neka plače krvlju šeher Sarajevo, neka plače svakog dana i noći,

što je izgubilo za vječna vremena besprimjernog učenjaka 

Spaho-zade Ahmedagina sina...

Žena mu je bila Fatima, rođena Bičakčić. Njegovi su sinovi dr. Mehmed Spaho, u više navrata ministar Kraljevine Jugoslavije, Fehim-efendija, reisu-l-ulema i Mustafa, svršenik Visoke škole za kulturu tla u Beču, aktivista Gajreta. Imao je i kćerku Habibu koja je umrla 1910. godine, a tarih smrti spjevao joj je također Muhammed Enveri-efendija Kadić. 

Izvori i literatura: Kadić, Zbornik, XXVIII, str. 518; Salnama za 1871., str. 131; Salnama za 1877., str. 55; Tridesetgodišnji izvještaj ŠSŠ, str. 41; Spomenica ŠSŠ, str. 64, 75, 110; Handžić, Književni rad, str. 26; M. Mujezinović, „Merhum šejh Sejfudin-Fehmi efendija Kemura kao epigrafičar“, Glasnik VIS, IX/1958., br. 6-8, str. 300-302; Blaškovič, Katalog, str. 207; Šabanović, Književnost, str. 406, 608; Ćurić, Školstvo, str. 146, 160, 251, 263; Lavić, Katalog GHB, sv. 10, str. 239-240; Popara, „Idžazetname“, Anali GHB, XXV-XXVI, str. 24-26; Lavić, Katalog GHB, sv. 17, str. 301-302, 340-341; Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, str. 474-475.

Autor: Ahmed Mehmedović