Rođen je prije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na dvije godine u Mekki gdje je i odrastao. Bio poznat po svojoj strogosti u suzbijanju nepravde. 

Jedan od najslavnijih muslimanskih boraca čije specifično ime je oduvijek bilo povodom i razlogom da mnogi muslimani svojoj djeci nadijevaju upravo to ime. Hamza nije bio samo fizički jak nego je bio i mudar i preduzimljiv. Zato je njemu bilo prirodno da slijedi čovjeka u čiju je iskrenost i istinoljubivost bezrezervno vjerovao. 

Kada je njegov bratić Muhammed, s.a.v.s., počeo pozivati ljude da obožavaju samo Uzvišenog Allaha i da se klone kipova, Hamza se dvoumio u primanju nove vjere. Međutim, kada je čuo da je Ebu Džehl prevazišao svaku mjeru u uznemiravanju Allahovog Poslanika, s.a.v.s., onda ga je Hamza jako udario i tada je obznanio svoj prelazak na islam. To je značilo veliku podršku Poslaniku i ostalim nemoćnim muslimanima, tako da su ljudi tada rekli: „Danas je Muhammed potpomognut jer će ga Hamza zaštititi od daljnjeg zlostavljanja.“

Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga je nazvao počasnim nazivom „Allahov lav“ i „Najodabraniji šehid.“ Džabir, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Najodabraniji od šehida je Hamza, a zatim čovjek koji ustane kod nepravednog vladara pa mu naredi (ono što je naređeno) i zabrani (ono što je zabranjeno) te ga taj vladar ubije.“

Nakon što je Hamza učinio Hidžru u Medinu bio je prvi kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dodijelio bajrak u jednoj vojnoj izvidnici. Njega je Poslanik, s.a.v.s., zbratimio sa Zejdom ibn Harisom, r.a. Nakon toga je učestvovao u bici na Bedru gdje se hrabro borio ubivši najveće protivnike muslimana i glavne kurejševićke predvodnike. Kaže se da se borio sa dvije sablje a njegova oznaka je bila crveno nojevo pero kojim bi se kitio u bitkama. 

Prije njegove pogibije na Uhudu kaže se da je ubio više od trideset neprijateljskih vojnika. U ovoj bici Kurejšije su se posebno okomile na dvije osobe: na Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i na Hamzu, r.a. 

Sead ibn Ebi Vekkas, r.a., kaže: „Hamza, r.a., se borio u bici na Uhudu ispred Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sa dvije sablje, govoreći: „Ja sam Allahov lav.“ 

U bici na Bedru poginuo je Tuajme ibn Adijj, amidža od Džubejra ibn Mut'ima koji je imao abesinskog roba Vahšija. Pred bitku na Uhudu Džubejr je Vahšiju obećao slobodu pod uvjetom da ubije Hamzu. Nakon toga Kurejšije su poslale Vahšija do Hinde, supruge Ebu Sufjana da ga podstakne na ubistvo Hamze jer su joj u bici na Bedru između ostalih poginuli otac, amidža i brat. Ona je željela da se osveti Hamzi i obećala je Vahšiju svoj skupocjeni nakit i veliku nagradu. Vahši je otišao sa Kurejšijama u bitku na Uhud sa jednim jedinim ciljem a to je ubistvo Hamze. Evo kako on sam priča o tom događaju: 

„Bio sam abesinski rob koji je bacao koplje na abesinski način, tako da sam rijetko kad mašio cilj. Kada su se vojske sukobile, potražio sam Hamzu dok ga nisam našao, a on je kao ogromna deva bio usred borbe u kojoj je ubijao svakog oko sebe. Ništa ga nije moglo zaustaviti. Tako mi Allaha, dž.š., bio sam spreman da ga napadnem i to sam želio. Sakrio sam se iza drveta kako bih ga mogao napasti i kako bi mi se on približio. U tom momentu mu je prije mene prišao Siba' ibn Abduluzza. Kada ga je Hamza ugledao, povikao je: „Priđi, sine one koja obrezuje!“, a zatim ga je udario pravo u glavu i tako mi Allaha, nisam vidio da išta brže pada od njegove odsječene glave. Ja sam nakon toga protresao svoje koplje, dok nisam stekao potpunu kontrolu nad njim i bacio ga. Koplje ga je pogodilo s leđa i probilo ga tako da je izašlo napolje na mjestu među njegovim nogama. Pokušao je ustati, kako bi me dohvatio, ali nije uspio i ubrzo nakon toga je umro. Prišao sam njegovom tijelu, uzeo koplje, vratio se i sjeo. Nisam htio ništa drugo da činim sa njegovim tijelom. Ubio sam ga samo zato da bih bio oslobođen.“ Vahši dalje nastavlja svoju priču: „Kada sam se vratio u Mekku, oslobodili su me ropstva. Ostao sam tamo sve do dana kada je u Mekku došao Poslanik, s.a.v.s., na Dan oslobođenja Mekke. Pobjegao sam u Taif. Kada je delegacija iz Taifa otišla da izjavi svoj prelazak na islam, mnogi ljudi su rekli da bih ja trebao otići u Siriju ili Jemen ili neko drugo mjesto. Dok sam bio u toj nedoumici, jedan čovjek mi reče: "Jadan ti! Poslanik, s.a.v.s., ne ubija nikoga ko pređe u njegovu vjeru.“ Otišao sam Božijem Poslaniku, s.a.v.s., u Medinu i čim me je vidio ja sam već izgovarao moj iskreni šehadet. Kada me je ugledao upitao me: „Jesi li to ti, Vahši?“ Jesam, Allahov Poslaniče“, odgovorio sam. On reče: „Ispričaj mi kako si ubio Hamzu?“ Ispričao sam mu i kada sam završio, on mi reče: „Teško tebi, smakni mi se sa očiju i nemoj mi se više pojavljivati!“ Od tada sam uvijek izbjegavao mjesta gdje je išao Poslanik, s.a.v.s., da me ne bi vidio, sve do njegove smrti. 

Nakon toga, kada su se muslimani borili protiv Musejleme Kezzaba (lažnog poslanika) u bici kod Jemame i ja sam išao sa njima. Sa sobom sam ponio isto ono koplje sa kojim sam ubio Hamzu. Kada su se vojske sukobile, ugledao sam Musejlemu kako stoji i drži svoju sablju. Spremio sam se da ga ubijem, protresao svoje koplje dok nisam imao potpunu kontrolu nad njim, bacio ga i ono se zabolo u njegovo tijelo. Pošto sam tim kopljem ubio jednog od najboljih ljudi, Hamzu, htio sam da mi to Allah, dž.š., oprosti tako što ću njime ubiti jednog od najgorih ljudi, Musejlemu.“ 

Nakon bitke na Uhudu, kada je Poslanik, s.a.v.s., vidio kako je Hamza izmasakriran puno se ražalostio zbog toga i rekao je: „Da ti se Allah smiluje moj dragi amidža, zaista si ti bio od onih koji održavaju rodbinske veze i čine dobra djela.“ Također se u jednoj slaboj predaji prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., tada rekao: „Ako budem u mogućnosti ja ću izmasakrirati trideset Kurejšija,“ pa je objavljen ovaj kur'anski ajet: „Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.“ (sura En-Nahl, 126) Nakon toga je Poslanik odustao od tog zavjeta. 

Kada su šehidi Uhuda ukopavani u mezarje Poslanik je ukopavao dvojicu ili trojicu skupa u jedan kabur. Hamza je ukopan skupa sa Abdullahom ibn Džahšom, r.a. Kaže se da im Poslanik, s.a.v.s., nije klanjao dženazu namaz, nego je rekao: „Ja ću vama biti svjedok na Sudnjem danu.“ 

Koliko je Allahov Poslanik, s.a.v.s., cijenio i uvažavao šehide na Uhudu ukazuje naredni hadis. Džabir, r.a., kaže: Kada bi se spomenuli šehidi na Uhudu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi rekao: „Tako mi Allaha, volio bih da sam poginuo sa onima u podnožju brda Uhud.“ 

Posljednih dana svoga života Allahov Poslanik, s.a.v.s., je otišao u posjetu šehidima Uhuda, učio dovu za njih i na taj način se oprotio sa njima. 

 

Autor: Fuad Sedić