Halid bin Velid ibn El-Mugire je iz plemena Mahzum, koje je pripadalo Kurejšijama. Rodio se trideset i četiri godine prije Hidžre. Bio je visok, snažan i lijep muškarac, vedra i bijela lica. Mnogo je ličio na Omera ibn Hattaba, tako da je dosta ljudi, koji su ih slabije poznavali, često mijenjalo jednog s drugim. 

Halid je odrastao u bogatoj porodici. Njegov otac Velid ibn El-Mugire je sam opsluživao Kabu jedne godine, dok bi cijelo pleme Kurejš opsluživalo druge godine. O bogatstvu njegovog oca Velida u Kur'anu se kaže: „Meni ostavi onoga koga sam Ja izuzetkom učinio, i bogatstvo mu ogromno dao, i sinove koji su s njim, i čast i ugled mu pružio.“ 

Čak je ovaj Halidov otac za sebe govorio da je preči da bude Božiji poslanik, o čemu se i u Kur'anu govori: „I još kažu: -Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada.“ 

Halid je bio poznati vješti ratnik na svom konju još u džahilijetskom periodu, a kada je prešao na islam Poslanik, s.a.v.s., mu je povjerio vodstvo konjice u muslimanskoj vojsci. 

Relativno kasno je prešao na islam i to je bilo tek početkom osme godine po Hidžri, skupa sa Amr ibn El-Asom, r.a. Od tada je snaga i ratno iskustvo ove dvojice poznatih ratnika koristilo samo muslimanima. Amr ibn El-As, r.a., je rekao: „Nakon što smo ja i Halid primili islam, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije sa nama mogao nikog usporediti, kada su u pitanju ratne vještine.“ 

U bici na Bedru Halidov brat Ummare je bio zarobljen i nakon što je otkupljen on prelazi na islam, kada je vidio kako su prema njemu korektno postupali muslimanski vojnici. Kada su ga upitali zašto nije primio islam dok je bio u zarobljeništvu kod njih, on im odgovori: „Mrzio sam da neko kaže da sam prešao na islam kako bih izbjegao taj veliki trošak koji sam isplatio za svoje oslobađanje.“ Njegov brat Halid je i dalje ostao sa mušricima, boreći se sa njima protiv muslimana. Poznata je njegova uloga kao vojskovođe konjice u bici na Uhudu, kada su muslimanima nanijeli velike gubitke i već izgubljenu bitku preokrenuli u pobjedu. 

Prošlo je nekoliko vremena te mu njegov brat Ummare napisa pismo u kojem ga poziva da pređe na islam. Između ostalog mu je napisao: „Pa zato, dragi brate, požuri za svojim spasom da što prije nadoknadiš ono što si propustio.“ Također mu je spomenuo da je i Poslanik, s.a.v.s., za njega pitao, gdje je i zašto ne prelazi u novu vjeru. Poslanik, s.a.v.s., je čak njegovom bratu nagovijestio da bi Halid uskoro mogao preći na islam rekavši: „Dovešće ga Allah uskoro!“ 

Tako je i bilo i Halid je ubrzo prešao na islam došavši u Medinu skupa sa Amr ibn El-Asom i Osmanom ibn Ebi Talhom. Kada ga je Poslanik, s.a.v.s., ugledao, osmjehnuo mu se i izrazio mu dobrodošlicu, rekavši: „Hvala Allahu koji te je uputio! Znao sam da si razuman čovjek i očekivao sam da te tvoj razum navede na ovaj korak.“ 

Nakon toga Halid zatraži od Poslanika, s.a.v.s., da zamoli Allaha, dž.š., da mu oprosti grijehe jer se dugo borio protiv muslimana. Poslanik mu pojasni da prelazak na islam briše sve ranije počinjene grijehe. Međutim, Halid je, strahujući zbog svog neprijateljstva prema muslimanima insistirao da Poslanik za njega moli, što je on napokon i učinio rekavši: „Moj Gospodaru, oprosti Halidu sve što je učinio na putu odvraćanja od Tvoje vjere!“ 

Halid se odmah uključio u muslimanske redove da pokuša bar donekle nadoknaditi ono što ga je mašilo od hajra. Krenuo je u bitku na Mu'ti u kojoj su poginula sva trojica vojskovođa koje je Poslanik, s.a.v.s., odredio, Zejd ibn Harise, Dž'afer ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Revaha. Nakon toga ljudi su izabrali Halida za svog vojskovođu i on je svojim lukavstvom i vojnom vještinom uspio izvući muslimansku vojsku sa minimalnim gubicima. O tome je Poslanik, s.a.v.s., odmah obavijestio ashabe u Medini rekavši: „Sva trojica vojskovođa su poginuli pa je komandu preuzeo Halid / Allahova sablja,“ i dalje je Poslanik govorio ashabima o događajima u toj bici a suze su mu tekle niz lice. O žestini te bitke dovoljno govori podatak da se u Halidovim rukama tada polomilo devet sablji. 

Nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti Ebu Bekr, r.a., je imenovao Halida kao glavnog vojskovođu u bitkama protiv otpadnika, protiv Musejlema/kezzaba i slično. Protiv Perzijanaca Halid je vodio petnaestak bitaka i nijednu nije izgubio. Jednom prilikom je Perzijancima napisao ovakvo pismo: „Dolazim vam sa vojskom koja više voli pogibiju nego što Perzijanci vole vino.“ 

Halid je također bio glavni vojskovođa muslimana u bici na Jermuku protiv Bizantinaca. U toj bici je Halid izgubio svoju kapuljaču. Naredio je da mu se pronađe. Kada su je našli vidjeli su da je to već dobro dotrajala kapuljača i čudili su se zašto je Halid tako brižno traži. On im reče. Kada je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom obavio umru obrijao je svoju glavu pa su ljudi požurili jagmeći se za njegovu mubarek kosu. Ja sam se tada domogao jednog čuperka njegove mubarek kose koji sam stavio u ovu kapuljaču. Kad god bi išao u bitku i ova kapuljača bila na mojoj glavi, uvijek sam pobjeđivao.“ 

Halid, r.a., je bio vrlo brz, kada je u pitanju korištenje sablje, što je rezultiralo time da je jednom prilikom u nesporazumu ubio i zarobio neke ljude, zbog čega je Poslanik, s.a.v.s., podigao ruke i dva puta proučio ovu dovu: „Gospodaru ja nemam ništa s ovim što je Halid učinio!“ Nakon toga je šteta ovim ljudima nadoknađena. Bojeći se ove Halidove brze intervencije sabljom, Omer je sugerirao Ebu Bekru da ga smijeni sa položaja glavnog vojskovođe, što je Ebu Bekr odbio, pravdajući to time što ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s, nazvao „Allahovom sabljom“ koja se bori protiv nevjerstva i munafikluka. 

Kada je Omer, r.a., preuzeo hilafet on je poslao pismo u kojem je Halida smijenio sa mjesta glavnog vojskovođe i postavio Ebu Ubejdu ibn Džerraha umjesto njega. Kaže se da je ta naredba prvo došla do Ebu Ubejde, r.a., ali s obzirom da je vrlo značajna bitka bila u toku, Ebu Ubejde nije ništa htio govoriti Halidu, dok se bitka nije završila, da ta smjena, u toku bitke ne bi utjecala na ishod bitke. Nakon bitke došlo je do smjene glavnog komandanta što je Halid, r.a., velikodušno prihvatio i postao jedan obični vojnik, nakon što je bio dugogodišnji zapovjednik te iste vojske. 

Ovaj neustrašivi borac, poznati vojskovođa, kojem je odlazak u bitku bio draži od bilo kakvog drugog ovodunjalučkog uživanja, koji je žudio za šehadetom i pogibijom na Allahovom putu, ipak umire na svojoj postelji, prirodnom smrću. Kada je on to uvidio zaplakao je, što je začudilo prisutne. On im tada reče: „Tako mi Allaha, nimalo mi nije žao što umirem. Žao mi je što nakon toliko bitaka koje sam vodio i poslije kojih nema nijedan dio moga tijela, ni koliko pedalj velik, a da na njemu nema rana od sablje, koplja ili strijele, ja umirem ovako poput starog konja ili deve.“ 

Umro je u Himsu, u Siriji i tu je ukopan, neka je Allah, dž.š., sa njim zadovoljan i neka ga nagradi deredžom šehiha za kojom je žudio. 

 

Autor: Fuad Sedić