Trinaestog juna 2005. godine navršava se dvadeset godina od preseljenja na Ahiret hadži-hafiza Fuad-ef. Subašića, imama Sultan Ahmedove (Čaršijske) džamije u Zenici. Hafiz Fuad-ef. je bio istinski bošnjački alim, neobične skromnosti i od onih Allahovih robova za koje h.Alija kaže da su neprimjetni kad su prisutni, a puno nedostaju kad su odsutni. Upravo je to razlog više da evocirajući sjećanja na njegov lik i djelo, pokušamo predstaviti čovjeka koji je bez sumnje svojim ilumom i djelom obilježio vrijeme u kome je živio. 

Hadži-hafiz Fuad-ef. Subašić rođen je 5.4. 1921. godine u Biljanima kod Ključa od oca Husein-ef. i majke Emine. Završio je GHB medresu u Sarajevu 1941. godine. Kao imam, hatib i mu'allim prvi put se zaposlio u džema'atu Jezerski, dijelovi Medžlisa Bosanska Krupa. Tu se oženio kćerkom Husein-ef. Crnkića. U džema'at Bužim -  centar dolazi 1946. i ostaje do 1954., kada prelazi u Čaršijsku džamiju u Zenici. U Zenici radi sve do odlaska u penziju 1981. godine. Dvadeset šestog ramazana uoči Lejletu-l-Kadra 1405.h.god. ili 15. juna 1985. godine vraća se svome Gospodaru u ahiretsku vječnost u 64. godini života. Dženazom uoči Lejletu-l-Kadra koju Zeničani još uvijek svježe pamte završena je jedna iznimno svijetla stranica u historiji Medžlisa IZ Zenica i Bošnjaka uopće. Na vlastiti zahtjev ukupan je pored džamije u Klopču kod Zenice. 

Hafiz Fuad-ef. proveo je svoj dunjalučki život u stjecanju znanja. Lično sam slušao, naše eminentne alime poput dr. Ahmeda Smajlovića i hfz. Mahmuda Traljica gdje kažu da hfz. Subašić iz Zenice spada u naše najveće alime i najbolje hafize koje smo ikada imali, a koga nažalost većina Bošnjaka uopće i ne zna. Iako u poznim godinama svog života bio je u stanju da u jednom mahu prouči cijeli Kur'ani-Kerim napamet. Hafiska dova mu je proučena 1964. godine u Zenici u njegovoj 43. godini života. Bio je vrstan poznavalac arapskog jezika. Nakon što je zavšio fakultet Orijentalistike u Sarajevu, nuđeno mu je mjesto asistenta na fakultetu. Naravno, hafiz je tu ponudu odbio rekavši da ne namjerava napustiti imamski poziv. Jedini je bošnjački alim koji je sam u cijelosti preveo s arapskog najpoznatije hadisko djelo Sahihu-l-Buhari. Preveo je također i hadisko djelo Bin bir hadis. Za njega kažu da je bio alim bez promocije jer njegovo obrazovanje nije bilo vezano isključivo za obrazovne institucije. Titule i funkcije bile su strane ovom Allahovom robu. Često bi govorio mlađim kolegama: "Bavite se ilumom da bi hizmetili Allahovom dinu. Nemojte žuditi za funkcijama. Lakše će vam biti." Resulullah, s.a.v.s. kaže: "Sejjidu-n-nasi hadimuhum" - Prvak ljudi je onaj koji ih služi. Hafiz-efendija je upravo tako razumijevao i živio svoj život. Tragajući za naukom stizao bi i do Bagdada. Jedne je prilike otišao do čuvene Bagdadske biblioteke, uzeo iz te bašte znanja šta mu je trebalo i vratio se u Bosnu. Nije "usput" ništa kupio. Volio je puno putovati i uzimati ibrete sa tih putovanja. 

Mnoge anegdote ili crtice iz života ovog dinskog velikana govore upravo o snazi imana i ljepoti ahlaka kojim je bio darovan hafiz-efendija. Svi koji su se s njim družili stjecali su njegovu snažnu imamsku ličnost. Govorio je više djelom nego riječima. Bojao se Gospodara Svevišnjeg pa zbog toga nije imao razloga da se boji ljudi. Posebna svojstva koja su ga krasila bila su darežljivost i obazrivost prema siromasima, djeci i bolesnicima. U vezi s tim spominje se da je za vrijeme imamske službe u Bužimu na Ramazanski bajram svu hediju koju je dobio od džematlija utrošio u kupovinu prozora i vrata najsiromašnijoj porodici u svom džema'atu, rekavši stolaru da to ni pred kim ne spominje. Također za vrijeme pedesetih godina kad je Bosnom harala glad, uzeo bi punu torbu hljeba i podijelio siromasima iako je i sam bio vrlo skromnog stanja. O takvima Svevišnji kaže: "I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i zarobljeniku (Ed-Dehr, 8)". Zijaret bolesnicima bio je neizostavni dio hafizovog životnog programa. Sve haste koje je poznavao obilazio je ne gledajući koliko su daleko. Hrabrost i neustrašivost u vremenu komunizma bile su vrline samo rijetkih insana. Hafiz Fuad-ef. je bez sumnje bio jedan od njih. Prilikom hapšenja muslimanskih intelektualaca 1983. god. kada su strah i panika uveliko zahvatili muslimanske redove, snažno i odlučno stao je u odbranu svih onih kojima se zulum činio. U trenucima kulminacije svih tih iskušenja popeo se na mimber Čaršijske džamije u Zenici i hrabro i smjelo snagom imana između ostalog rekao i ovo: "Šta ste se prepali, glavu gore, doći če i njima kraj". Danima islijeđivan, zastrašivan i prisiljavan da bude od onih koji će se pridružiti hajki na muslimane kategorički je sve odbio ne obazirući se ni jednog momenta na moguće posljedice takvog svog stava. 

Spominju čak i jednu šaljivu anegdotu iz tog perioda. Nakon hapšenja trinaesterice mladih muslimana dolazi mu grupa uplašenih džematlija i pitaju ga: "Šta ćemo sad dragi hafize, zatvoriše nam prvake"? Hafiz im smireno i šaljivo odgovori: "Ne bojte se, uvijek se zaključavalo ono što vrijedi."

Život i djelo hadži-hafiza Fuad-ef. Subašića može biti lijep primjer mlađim generacijama imama kako dostojanstveno nositi emanet vjere i uspješno odgovoriti zahtjevima vremena i prostora. 

"Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv." (El-Hašr, 10)

 

Autor: Sead Šahinović
(Medžlis Zenica)