Isticao se mnogim vrlinama još u predislamskom dobu. Bio je vrlo uticajan u Meki a bio je poznat u cijelom Arapskom poluotoku, po svojoj hrabrosti, pronicljivosti i odvažnosti. 

Ebu Sufjan, r.a., je relativno kasno prešao na islam i to je bilo prilikom oslobođenja Mekke, 8. godine po Hidžri. Prije toga je bio među najžešćim neprijateljima Poslanika, s.a.v.s., i muslimana. Bio je vođa mušrika u mnogim bitkama od kojih su najpoznatije Uhud i Hendek. Bio je vrlo opasan protivnik muslimana, ali ga je Allah, dž.š., obasuo svojom milošću, te je primio islam. 

Nakon što je primio islam postao mu je privržen i nastojao je da uradi što više dobrih dijela, kako bi nadoknadio ono što ga je mašilo sa prvom skupinom ashaba. Kaže se da je tražio od Poslanika, s.a.v.s., da mu naredi da se bori za islam kao što se ranije borio protiv njega. Nakon oslobođenja Mekke odmah je krenuo sa Poslanikom u bitku na Hunejn, a zatim u opsjedanje Taifa. Tada mu je izbijeno jedno oko. Pogodio ga je Seid ibn Ubejd Es-Sekafi. Nakon toga on je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: -Ovo moje oko je pogođeno na Allahovom putu! Tada mu Poslanik reče: -Ako hoćeš ja ću učiti dovu da ti se oko povrati, a ako ćeš to tako prihvatiti dobit ćeš Džennet? Tada Ebu Sufjan reče: -Želim Džennet. Prilikom podjele plijena nakon bitke na Hunejnu, Poslanik, s.a.v.s., mu je dao mnogo imetka, s obzirom da je bio od onih čija je srca trebalo pridobiti za islam. Tada je Ebu Sufjan rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.: „Ti si uistinu plemenit, draži si mi od oca i majke. Tako mi Allaha, borio sam se protiv tebe, pa divan li si borac bio, a sada sam se s tobom pomirio pa divan li si prijatelj, neka te Allah, dž.š., nagradi najljepšom nagradom!“ 

Drugo oko će mu stradati na dan bitke na Jermuku, pa je potpuno oslijepio. Bez obzira na to veliko iskušenje, to ga nije ni malo pokolebalo u njegovoj vjeri, te je i dalje svojim govorima i svojim prodornim glasom podsticao borce na borbu na Allahovom putu. Ibn Musejjeb je rekao: „Utihli su svi glasovi na dan bitke na Jermuku osim glasa jednog čovjeka, koji je pozivao: 'O Božija pomoći, spusti nam se!' Pogledao sam u tom pravcu pa sam vidio da je to bio Ebu Sufjan, koji se nalazio pod bajrakom svoga sina Jezida.“ 

Kada bi se vojska postrojila pred bitku onda bi Ebu Sufjan, r.a., dolazio pred njih, govoreći im o važnosti džihada i podsjećajući ih na dženetske blagodati. Često, dižući borbeni moral vojsci imao običaj reći: „Samo se Allaha bojte, vi ste oni koji pomažete islam i vi ste ponos Arapa, a ovi koji se bore protiv vas su pomoćnici širka i oni su predstavnici Bizanta. Allahu naš, ovo je jedan od Tvojih dana. Allahu naš, spusti nam svoju pomoć!“

Ebu Sufjan je bio stariji od Poslanika, s.a.v.s., deset godina. Živio je nakon njega još dvadeset godina. Omer, r.a., ga je također cijenio, jer je bio Poslanikov punac a bio je i prvak iz plemena Beni Umeje. Doživio je da mu dva sina Jezid a nakon toga Muavija budu namjesnici u Damasku. Volio je položaj i prestiž, pa ga je i Osman, r.a., uvažavao i poštovao. 

Tu njegovu osobinu je prepoznao i Allahov Poslanik, s.a.v.s., pa je nakon ulaska u Meku, prilikom njenog oslobođenja rekao: „Ko uđe u Harem, biće bezbjedan, ko uđe u kuću Ebu Sufjana biće bezbjedan!“ 

Bez obzira na sve negativnosti džahilijetskog doba, imaju neke osobine koje ukazuju na specifičnost ljudi tog podneblja, gdje se pojavio posljednji Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.s. Bez obzira što je Ebu Sufjan bio nemusliman, nije mogao dozvoliti sebi da mu neko kaže da je lažljivac i nije želio da ima kakve veze sa tako ružnom osobinom. Poznato je da se bavio trgovinom i da je vrlo često odlazio u područje Sirije, trgujući robom Mekelija. Nakon što se spasio sa karavanom koja je trebala pasti u ruke Poslaniku, onda je poručio Ebu Džehlu i ostalim mušricima, da je karavana spašena i da nema potrebe da idu na Bedr. Međutim, mušrici su ustrajali u svom naumu i dobro je poznato kakav je bio ishod tog sukoba. 

Ovom prilikom želim skrenuti pažnju čitaoca na poznati hadis koji prenosi Ebu Sufjan, nakon što je prešao na islam. To je događaj i susret Ebu Sufjana sa Heraklom, bizantijskim poglavarom. Nakon što je potpisan ugovor na Hudejbiji šeste godine po Hidžri u kojem je između ostalog stajalo da se prekidaju ratna dejstva na deset godina, tada Muhammed, s.a.v.s., šalje svoja pisma vladarima okolnih država pozivajući ih u islam. Kada je Muhammedovo pismo stiglo vladaru Bizanta, Heraklu, tada se Ebu Sufjan, kao nemusliman, zatekao sa trgovačkom karavanom u tom području. Koliko je Ebu Sufjan bio pouzdan kao trgovac kaže se da nije bilo u Meki ni jedne žene, niti ijednog čovjeka a da tada nije povjerio svoju robu Ebu Sufjanu da njome trguje u području Sirije. Ovaj hadis prenosi Abdullah ibn Abbas, r.a., od Ebu Sufjana koji mu ga je pričao nakon što je primio islam. U njemu se između ostalog kaže: „Herakle je poslao izaslanika po njega i ostale koji su bili trgovci iz Mekke u tom području. Okupio je oko sebe svoje dostojanstvenike, zatim je Herakle preko svoga tumača pitao ko je od njih najbliži po srodstvu tom čovjeku koji za sebe tvrdi da je Božiji poslanik. Tada je Ebu Sufjan rekao da je on. Zatim ga je Herakle približio sebi a njegove saputnike je postavio iza njega i rekao je: -Reci im da ću ja pitati ovoga (pokazujući na Ebu Sufjana) o onome čovjeku (Muhammedu) i ako mi štogod slaže, demantujte ga! Ebu Sufjan kaže: -Allaha mi, da se nisam stidio laži koju bi moji drugovi mogli prenijeti (u Meki), ja bih na njega nešto slagao...U drugoj predaji ovog hadisa stoji da je Ebu Sufjan tada rekao: „Tako mi Allaha, da sam nešto i slagao na Muhammeda, moji drugovi me ne bi demantovali. Ja sam bio poštovan i uvažavan čovjek u svom narodu i laž je bila ispod mog nivoa ponašanja. U ovoj situaciji najlakše mi je bilo slagati nešto na Muhammeda, ali nisam mogao sebi dozvoliti da nešto slažem pa da se moji drugovi vrate u Meku i tamo pričaju kako je Ebu Sufjan lagao na Muhammeda.“

Herakle ga je pitao o Muhammedovom porijeklu, da li je neko od njegovih predaka bio vladar, o broju onih koji ga slijede, da li neko odustaje od te njegove vjere, da li su ga prije toga optuživali za laž. Zatim ga je Herakle upitao: „Da li krši zadanu riječ? Ebu Sufjan odgovori: -Ne, ali sada smo u jednom ugovornom periodu (desetogodišnjeg primirja) s njim i ne znamo šta će on u njemu uraditi. Kasnije je Ebu Sufjan pričao: -Nijedan odgovor nije mi pružio mogućnost da u njega ubacim bilo šta (sumnjivo) osim ove riječi.“ Znao je Ebu Sufjan zasigurno da Muhammed neće prekršiti ni ovaj ugovor, ali je jedino preko ove rečenice kojom otvara mogućnost, uspio da ubaci dio sumnje u njegovo povjerenje, ne bi li ga možda na taj način umanjio u očima Herakla. Kada je razgovor između Herakla i Ebu Sufjana završen i on mu je pojasnio svako pitanje, zašto ga je postavio i kakvu je pouku iz njega izvukao, na kraju tog hadisa Ebu Sufjan govori: „Rekao sam svojim drugovima, kada smo već bili odstranjeni: -Ugled Muhammeda, stvarno je porastao, a plaši ga se, eto, i vladar Bizanta. Od tada sam (rekao je Ebu Sufjan), bio stalno u uvjerenju da će Muhammed zaista pobijediti, sve dok Allah i meni nije dao da sam primio islam.“ 

Ovom prilikom navodim primjer Ebu Sufjana, dok je još bio mušrik i jedan od najvećih Muhammedovih protivnika, on sebi ne dozvoljava da laže na Muhadmmeda, bez obzira na neprijateljstvo koje je među njima. To ukazuje da su ove pozitivne osobine od onoga što je ostalo od ranijih nebeskih knjiga. 

 

Autor: Fuad Sedić