Bio je od malog broja pismenih ljudi koji su znali čitati i pisati arapski jezik, još prije početka Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva. 

Kada je prihvatio islam ovaj časni ashab je skupa sa Ebu Burdetom ibn Nijarom polupao kipove plemena Beni Haris. 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zbratimio Ebu Absa ibn Džebra sa Hunejs ibn Huzafom Es-Sehmijem, također učesnikom bitke na Bedru. Ovaj Hunejs, r.a., je bio prvi suprug Hafse, r.a., Omerove kćeri, i nakon njegove pogibije Hafsa, r.a., će se udati za Allahovog Posalnika, s.a.v.s. 

Pored učešća u presudnoj bici na Bedru Ebu Abs ibn Džebr, r.a., je učestvovao i u drugim bitkama, na Uhudu, Hendeku. Također je bio među onima koji su ubili židova Ke'aba ibn Ešrefa, koji je bio veliki neprijatelj Muhammeda, s.a.v.s., i muslimana. On se u svojim pjesmama izrugivao Muhammedu, s.a.v.s., i bestidno se izražavao o njegovoj porodici. 

Ibn Hadžer -rahimehullah- u njegovoj biografiji spominje i ovu predaju od Dahhaka, koji kaže: Kada je Ebu Abs ibn Džebr oslijepio Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je dao jedan štap i rekao mu: „Osvijetli sebi put sa ovim!“, i taj štap mu je osvjetljavao put toliko i toliko oko njega.

Omer i Osman, r.a., su za vrijeme svoga hilafeta slali Ebu Absa ibn Džebra kao sakupljača zekata od ljudi, što ukazuje na njegovo posebno mjesto i vrline koje je posjedovao. Bio je vrlo povjerljiv po pitanju tuđeg imetka a pogotovo zekata i ostalih sadaka. Međutim, pored tolike brige za tim povjerenim emanetom čovjek treba da odgovara, pa čak i za najmanju sitnicu. Ovo bi trebala biti pouka svima onima kojima je neki emanet povjeren. Na to ukazuje naredni slučaj, kada je ovaj ashab bio u samrtnoj postelji. 

Za vrijeme bolesti Osman, r.a., ga je obišao i našao ga u besvjesnom stanju. Kada se osvijestio, Osman ga upitao: „Kako si se osjećao u ovim momentima? On odgovori: -Dobro, i sva moja djela su uglavnom dobra osim nekoliko grla (deva) od zekata koje su upropaštena, nepažnjom mene i ostalih sakupljača zekata, pa smo se zbog toga jedva opravdali.“ 

Ebu Abs ibn Džebr, r.a., je umro za vrijeme Osmanovog hilafeta 34. godine po Hidžri i tada je imao oko sedamdeset godina. Džanazu-namaz mu je klanjao Osman, r.a., ukopan je u Medini, u Džennetul-Bekijji, a u kabur su ga spustili njegovi saborci sa Bedra Ebu Burde ibn Nijar, Katade ibn Nu'man, Muhamamed ibn Mesleme i Seleme ibn Selame, r.a.

Ebu Abs, r.a., je iza sebe ostavio velik broj svojih potomaka od koji su neki živjeli u Medini a neki u Bagdadu. Ebu Absove hadise koje on prenosi od Poslanika, s.a.v.s., zabilježili su Buharija, Tirmizi i Nesai. 

 

Autor: Fuad Sedić