Dža'fer je bio stariji od Alije za deset godina. Kao i njegov brat Alija i Dža'fer je bio izuzetno hrabar borac. Primio je islam među prvim ashabima, prije nego se Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo sastajati sa ashabima u Erkamovoj kući. 

Nakon mnogobrojnih zlostavljanja koja su prvi muslimani pretrpjeli od strane mušrika Dža'fer ibn Ebi Talib čini hidžru u Abesiniju skupa sa svojom suprugom Esmom bintu Umejs. Tamo su im se rodila njihova tri sina: Abdullah, Avn i Muhammed. Dža'fer je u Abesiniji ostao sve do sedme godine po Hidžri, kada se vratio u Medinu. Tada se Poslanik, s.a.v.s., vraćao sa Hajbera i Dža'ferovom povratku se mnogo obradovao, pa je rekao: „Ne znam čemu bih se više radovao, pobjedi na Hajberu ili Dža'ferovom povratku.“ 

Za vrijeme svog boravka u Abesiniji Dža'fer, r.a., je odigrao vrlo važnu ulogu u razgovoru sa abesinskim vladarom Nedžašijem (Negusom). Evo kako to priča jedan od prisutnih ashaba, Abdullah ibn Mes'ud, r.a.

„Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je poslao Nedžašiju a bilo nas je oko osamdeset osoba. Muđu njima su, pored mene bili Dža'fer, Ebu Musa, Abdullah ibn Urfuta, Osman ibn Maz'un. Kurejšije su poslale Amra ibn El-Asa i Umaru ibn Velida (odnosno Abdullaha ibn Ebi Rebi'a) sa poklonima, sa ciljem da ih vrate u Mekku. Kada su njih dvojica ušli kod Nedžašija, poklonili su mu se učinivši sedždu. Tada su sjeli pored njega, jedan sa desne a drugi sa lijeve strane i počeli mu govoriti kako je skupina njihovog naroda iz Mekke došla u njegovu državu, napustivši njihovu vjeru. Nedžaši upita: -A gdje su oni? Oni odgovoriše: -U tvojoj državi. Tada ih Nedžaši pozva da dođu. Dža'fer tada reče svojim drugovima: -Pustite mene da govorim, a vi me slijedite. Kada su muslimani ušli i pozdravili vladara, ovi sa čuđenjem upitaše: -A zašto se niste naklonili i učinili sedždu našem vladaru? Tada Dža'fer odgovori: -Mi ne padamo na sedždu nikome osim Uzvišenom Allahu. Oni upitaše: -A zašto to? Dža'fer odgovori: -Zato što nam je Allah poslao Poslanika i on nam je naredio da nikome ne činimo sedždu osim Allahu. Također nam je naredio da klanjamo i dajemo zekat. Tada Amr reče vladaru: -Oni govore o Isa'u, sinu Merjeminom i njegovoj majci ono što nije u skladu sa vašom vjerom. Tada ih Nedžaši upita o Isa'u i njegovoj majci. Dža'fer reče: -Mi o njemu kažemo ono što je o njemu rekao Allah, dž.š.: „On je Njegov duh i Njegova riječ koju je poslao nevinoj i časnoj Merjemi, koju niko od ljudi nije ni dirnuo. Tada Nedžaši diže jedan štap sa zemlje i reče: -O skupino Abesinaca, patrijarha i monaha, šta hoćete, ovaj govor mi se dopada i ja svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik. To je onaj čovjek čiji dolazak je Isa, a.s., najavio i time nas obradovao. Tako mi Allaha, da nisam na ovom položaju na kojem se sada nalazim otišao bih tom čovjeku, služio ga donoseći mu njegovu obuću i polijevajući mu prilikom uzimanja abdesta.“ Nakon toga Nedžaši reče muslimanima: -Budite slobodni i sigurni u mojoj zemlji. Zatim je naredio da se pokloni koje su donijeli Amr i njegov drug njima vrate. Abdullah ibn Mes'ud, r.a., koji priča ovaj događaj se ranije vratio iz Abesinije, tako da je prisustvovao bici na Bedru. 

Dža'fer je bio vrlo darežljiv i činio je razna dobra djela. Bio je pažljiv prema siromašnima i slabima i stalno ih je pomagao, tako da je dobio nadimak „otac siromaha.“ Za njega Ebu Hurejre, r.a., priča: „Prema nama, siromasima, najbolji je bio Dža'fer ibn Ebi Talib. Vodio bi nas svojom kući i hranio bi nas svačim što bi imao, a kada bi mu hrane nestalo, davao bi nam zdjelu u kojoj se nalazilo maslo, a koja bijaše potpuno prazna, pa bi mi lizali ono što se još u njoj zadržalo. 

Boravak Dža'fera ibn Ebi Taliba, r.a., u Medini nije dugo trajao, samo nekoliko mjeseci. Početkom osme godine po Hidžri opremi Allahov Poslanik, s.a.v.s., vojsku koja je trebala da se suprotstavi Bizantincima u području Šama-Sirije. Za vojskovuđu odredi Zejda ibn Harisa i reče: -Ako Zejd pogine ili bude ranjen, emir će biti Dža'fer ibn Ebi Talib, a ako Dža'fer bude ubijen ili ranjen, emir neka bude Abdullah ibn Revaha. Ako, pak, Abdullah ibn Revaha pogine ili bude ranjen neka muslimani sami sebi odrede emira. Kada muslimani stigoše u Mu'tu, mjesto koje se nalazi na prijelazu iz Jordana u Šam, susretoše se sa neprijateljskom bizantijskom vojskom i saznadoše da ih je stotinu hiljada, a da ih potpomaže drugih stotinu hiljada kršćana iz raznih arapskih plemena. Muslimana je bilo svega tri hiljade boraca. I samo što se vojske sukobiše i bitka otpoče, Zejd ibn Haris pade smrtno pokošen, dok je napadao, a ne bježao. 

Tada Dža'fer ibn Ebi Talib skoči sa svog konja, obzirom da su ga neprijatelji opkolili te se nije mogao na njemu kretati, sasiječe konja svojom sabljom, tako da ga, nakon njega ne uzmu neprijatelji. Onda ponese bajrak i jurnu u neprijateljske redove citirajući ove stihove: „O blagodati džennetske, blizu li ste...“ Tako se probijao sabljom kroz redove neprijatelja, udarajući sve dok ga ne pogodi udarac sablje koji mu odsiječe desnu ruku. On bajrak ponese lijevom rukom, ali ga ponovo udari sablja koja mu odsiječe i lijevu ruku. Tada on privi bajrak nadlakticama ruku uz svoje grudi i krenu dalje. U tom ga pogodi treći udarac koji ga presiječe na pola. Bajrak od njega preuze Abdullah ibn Revaha i hrabro se borio sve dok se nije pridružio dvojici svojih prethodnika. Allah, dž.š., obavijesti Resulullaha, s.a.v.s., o pogibiji njegove trojice vojskovođa, što ga veoma ražalosti i teško pogodi. On ode kući svoga amidžića Dža'fera ibn Ebi Taliba i zateče njegovu ženu Esmu kako se priprema za doček svog odsutnog muža. Mijesila je tijesto i pripremala hranu, a svoje sinove je okupala i lijepo namirisala. 

Dalje priča Esma: „Kada nam dođe Resulullah, s.a.v.s., primjetih na njegovu plemenitom licu žalostan izraz. Odmah osjetih neki čudni strah i nemir, ali ga ne htjedoh ništa pitati o Dža'feru plašeći se da ne čujem nešto loše. On nas poselami i reče: -Dovedi mi Dža'ferovu djecu! Ja ih pozvah, a oni radosni jurnuše prema njemu gurajući se, jer svaki od njih je želio da prvi dođe. On ih privi uza se i poče im milovati kosu, dok su mu iz očiju navirale suze. Tada ga upitah: -O Vjerovjesniče, ti si mi kao otac i majka! Zašto plačeš? Da nisi čuo šta o Dža'feru i njegovoj dvojici drugova. On reče: -Da, danas su poginuli kao šehidi. Tada veseli osmijeh nesta sa lica djece, jer začuše i majku da plače i uzdiše, te ostadoše na svom mjestu kao ukopani ne shvaćajući najbolje šta se dešava. Resulullah, s.a.v.s., ode brišući suze i govoreći: -Moj Allahu, pobrini se za Dža'ferovu djecu! Zatim dodade: -Ja već vidim Dža'fera u Dženentu, a on lebdi na dva krvlju umrljana krila, kojima mu je Allah nadoknadio njegove osječene ruke na Allahovom putu.“ 

Abdullah ibn Omer, r.a., kaže da je na Dža'ferovom tijelu izbrojao više od devedeset rana, sve su bile na prednjem dijelu njegovog tijela.

Abdullah ibn Omer, r.a., bi nazivao selam Dža'ferovom sinu Abdullahu govoreći ovako: „Esselamu alejke, o sine onoga koji ima dva krila.“ 

Dža'rer, r.a., koji je živio nešto više od trideset godina je mnogo sličio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa mu je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom rekao: „Tvoj izgled je sličan mom izgledu, tvoje ponašanje je slično mom ponašanju, ti si moj i od moga roda.“  

 

Autor: Fuad Sedić