A naučno djelo Hazima Šabanovića je upravo takvo djelo, veliko djelo koje traje i  prema kojem se slobodan čovjek ne može odnositi bez     poštovanja i  radosti. 

          Bilo bi teško precijeniti naučnu vrijednost i  kulturnu važnost  Šabanovićeva pisanog opusa. To je opus   koji djeluje  snagom   naučne logike i   preciznog, jasnog naučnog izraza, opus u kojem fascinira značajnost tema i utemeljenost i pouzdanost   uvida  autora koji je napustio ovaj svijet na   početku pedesetšeste  godine života.  Da je iza sebe  ostavio samo Bosanski pašaluk,  ili samo studiju, prijevod i historiografske i terminoške  komentare Putopisa Evlije Čelebije, ili samo Književnost muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima Hazim Šabanović bi zaslužio opće    poštovanje. Ova djela su, međutim,  dio Šabanovićeva opusa, svakako značajniji, poznatiji  dio,   ali dio  opusa kojemu također pripada  obilje   radovi koje je Hazim Šabanović objavio u  periodičnim, prigodnim i samostalnim publikacijama, kao  i zamašni fond njegovih neobjavljenih prijevoda i obrada osmanskih dokumenata. 

        Poznati i manje poznati radovi Hazima Šabanovića   su prilozi osmanistici,  historiji kulture Bošnjaka,  predmodernoj  povijesti južnoslavenskih  zemalja. U pravilu, to su  izvorni   prilozi    naučnim disciplinama historije i   stoga značajni  prilozi nauci  i  njezinim   kulturnim učincima. Premda bi vrijedilo, u ovoj  prigodnoj riječi ne  mogu  ispitivati porijeklo njihove suštine i  veličine,  zalaziti u izvore njihove naučne  i kulturne vrijednosti. Želim ukazati na to   kako su mi preporuke  klasične mudrosti  pomogle da sebi bolje predstavim opus Hazima Šabanovića, da u njemu jasnije vidim događaj  u događanju nauke,  bosanskohercegovačke, evropske, svjetske,   ali i djelotvornu potvrdu nauke u širim tokovima    kulture, povijesti, društvenog života.   

          Za događaj  se kaže da je  prekid uobičajenog toka stvari,  čin koji ima učinke. Za pisani opus Hazima Šabanovića  se zna  da je  djelo  koje je  djelovalo i koje djeluje.  Bosanski pašaluk je temeljna studija o formiranju i upravnom ustrojstvu Bosanskog ejaleta,  bosansko je izdanje  Čelebijine Sejahatname, sa tekstom prijevoda i razjašnjavajućim tekstovima prevodioca, nezaobilazno u kulturno-historijskim studijama   južnoslavenskih gradova,  zemalja i naroda u sedamanestom stoljeću,  posmrtno objavljeno, i nezavršeno,  djelo Književnost muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima, temeljno je djelo kulturne povijesti Bošnjaka. U sličnoj djelotvornosti su objavljeni i traju   Krajište Isa-bega Ishakovića, Šabanovićeve studije o povijesti Beograda, Bosanski divan. 

        Kako mi je klasična mudrost  osigurala bolje rasvjetljenje ovog kompleksnog opusa,  već na prvi pogled vidljivog u njegovoj naučnoj i kulturnoj značajnosti?  

         U temeljima duhovnog, religijsko-etičkog i društvenog života Kineza je učenje dvojice učitelja,   Lao Cea i Konfucija, utemeljitelja taoizma i konfuijanstva.  Po tradiciji su savremenici, premda se za prvog  pretpostavlja da je samo  posljednje  desetljeće života proživio u petom stoljeću prije nove ere, dok se  za drugog  zna da je živio u petom stoljeću.  Lao Ce je učio  čovjeka vezama sa vječnošću, univerzumom, prirodom, i razvijanju tih veza do ostvarenja potpunog jedinstva, do sjedinjenja čovjeka s Taoom. Konfucije  je učio ispravnim djelima pobožnost i pravednosti, odgoju    i učenosti kojima se postižu uzajamno poštovanje ljudi i harmonija u društvu.  I u vremenu ili vremenima  dvojice učitelja Kineza nije bilo malo, bilo ih je i tada  zacijelo više nego tadašnjih stanovnika  evropskog kontinenta, i Konfucije, koji je   učio Kineze vrlini i poštivanju društvenih normi, poučavao ih je    djelotvornom prihvatanju istine da samo jedan od njih može biti kineski car.  Njegova pouka je bila da je jedan car Kineza,  ali da svaki Kinez   može biti     car,  car u poslu kojim se bavi. 

          Godinama i desetljećima  sam znao tu Konfucijevu mudrost, razumijevajući u   njoj poziv svakom čovjeku koji se bavi nekim poslom da nastoji da  bude najbolji u svom poslu. Pritom sam u pozivu razumijevao važnost rezultata  nastojanja,  ali i važnost makar zamišljenog, idealnog  krajnjeg rezultata.  Konfucijeva mudrost je sadržavala mobilizacijsku praktičnu vrijednost i u odnosu  na rezultat, jer postići stupanj  najboljeg stolara, zabavljača ili majstora za izradu mačeva u Kini u tim vremenima značilo je osigurati sebi  položaj prvog stolara, zabavljača ili majstora za izradu mačeva na carskom dvoru. A onda sam se, ne tako davno,  u relativno kratkom vremenu, susreo sa moćnim  primjerima  rasvjetljavajućih    potvrda      Konfucijeve  carske preporuke i   prelaženja granica njezina praktičnog smisla u poslu u kojem se to u pravilu ne očekuje.

         Naišao sam  na misao  francuskog mislioca Pierre Josepha Proudhona da je pravi zemljoradnik čovjek koji uživa u sjetvi kao i u žetvi, i  njegovo navođenje  riječi francuskog seljaka koji je kazao: „Kada zaorem prvu brazdu osjećam se poput kralja.“ Nedugo potom dogodilo mi se da slušam o  zemljoradniku iz Gradačca, koji, kako sam razumio iz kazivanja onih od kojih sam to slušao, usmeno izlaže dugu pjesmu u prozi  u čast motike, svojevrstan  esej o   svojstvima i   vrijednostima   motike  kao njegove  životne veze sa njivom, zemljom,  svijetom života. (Nadam se da je neko zabilježio ili će barem zabilježiti tu epsku pohvalu motici. ) Čudesna su, nedvojbeno, ova dva priznanja ljubavi prema poslu    koji se, nipošto slučajno, u našem jeziku zove težačkim. U njima je nemoguće ne vidjeti  carske mogućnosti čovjeka   na koje je uputio Konfucije, a moguće  je vidjeti čak i nešto više od onoga na  što je Konfucije uputio. Riječi francuskog seljaka iz devetnaestog stoljeća  i  kazivanje bosanskog zemljoradnika iz dvadesetprvog stoljeća   svjedočanstva su  ljudi       kraljevskog osjećanja i poimanja  vlastitog posla. Mene su navela na produbljenije razumijevanje Konfucijeve carske preporuke, - barem tako mislim, -  a produbljenije razumijevanje Konfucijeve misli me navelo  na jasnije sagledavanje djela Hazima Šabanovića. I djela drugih naučnika koji su imali kraljevski odnos prema  poslu kojim su se bavili.      

          Biti car  ili kralj u stolarskom, glumačkom, rudarskom, naučničkom poslu, ne znači  biti trofejni car  stolara, car glumaca, car rudara, car naučnika. I Konfucije je bio svjestan da  car može biti loš vladar, i opravdavao je pobunu protiv lošeg vladara.  Biti car  u nekom poslu ne znači imati  carske privilegije već  znači imati vrhunsku   ljubav prema poslu i spremnost na vrhunske  žrtve u njegovom obavljanju,   znači  nastojati da se  na kraljevski način ispunjavaju    najbolje  mogućnosti posla.  U bavljenju naukom je to vjerovatno više izraženo nego u drugim poslovima. Istina nauke kao nastojanja da se dođe do  istine je da su stvari komplicirane i da njihovo razjašnjavanje nije lahko ni jednostavno. Stoga je povijest nauke  određena i ispunjena primjerima ljubavi prema nauci i žrtvovanja za nauku. Jedan od njih je i  čuveni slučaj sa Ebu Rejhanom Birunijem, koji je tri dana okopavao vrt hinduskom svećeniku da bi mu svećenik razjasnio  jednu riječ iz nekog teksta na sanskritu.  Biruni je to učinio istražujući svijet indijskih religija i kulturnih tradicija i  prikupljajući građu za jedno od najznačajnijih djela u komparativnoj historiji kultura i religija.

          Muhamedu Hami Šabanoviću, koji je sudionik večerašnjeg susreta, dugujem znanje o  sličnom   primjeru odnosa Hazima Šabanovića prema poslu kojim se bavio.  Jednog poslijepodneva, Hazim je došao na željezničku stanicu u Sarajevu da među putnicima na čuvenom „lokalu“, vozu koji je saobraćao između Sarajeva i Kaknja kao glavno prevozno sredstvo radnika, učenika i studenata tih šezdesetih godina, nađe komšiju   Jamakovića iz Poriječana. Kada ga je našao upitao  je Jamakovića  kako njegova mati zove kolić koji se zabija u zemlju, a koji je na vrhu špage kojom se veže krava ili konj da pase.  Jamaković je rekao da ne zna i Hazim je, vjerovatno razočarano,  objasnio da je ustao iza radnog stola i došao na stanicu da se  podsjeti na  bosansku riječ koju  najstariji ljudi u Porijerčanima koriste za kolić, jer  mu je stalo do bosanske  riječi a ne njezina opisnog zamjenjivanja.   Kada je   Jamaković predložio da mu sutra ujutro prenese tu riječ od matere, a Hazim kazao da ne može čekati do sutra, neko je iz društva „lokalaca“ sugerirao Hazimu da sjede u „lokal“ i ode u Poriječane, obavijesti se lično  i noćnim  „lokalom“ vrati u Sarajevo. I on je tako i postupio. 

          Hazim Šabanović je preselio na današnji dan prije 46. godina. Bilježeći njegovu smrt osam dana kasnije,  Alija Nametak je naveo da mu je  tri mjeseca bio profesor materinskog jezika u medresi, a Hazim ga je, citiram, „čitavog svog, nažalost, kratkog života nazivao ustazom“ . Tu je,  uz ostalo, iznio i sadržaj svoga razgovora sa poznatim profesorom sarajevskog Pravnog fakulteta i budućim dopisnim članom ANUBiH, Vladom Jokanovićem, koji su vodili u vrijeme prerastanja Nučnog društva BiH u ANUBiH. Na Nametkovo pitanje kako će se birati akademici, Jokanović je odgovorio protupitanjem: „A ko se uopće u nas bavi naukom i ko bi mogao biti akademik“, i, po njegovom svjedočenju, odmah nastavio: „Ja u Sarajevu znam samo dvojicu: (ne znam  tko je bio prvi kojega je spomenuo, - navodi Nametak, - čini mi se  da je dotični bio profesor Veterinarskog fakulteta u Sarajevu) i dr. Hazim Šabanović.“ 

 Naučno djelo Hazima Šabanovića  potvrda je  kraljevskog nastojanja u nauci, neprolazni   izraz   vrhunskog naučničkog   znanja i odgovornosti,  ljubavi i žrtve. 

Autor: Hilmo Neimarlija