Derviš M. Korkut
Sjećanje na velikog alima DERVIŠ M. KORKUTA Bio je prava poliglotska enciklopedija

Porijeklo porodice Korkut je usko vezano za dolazak Osmanlija na prostore Hercegovine. Naime, kao gazije, dokazani borci ( riječ korkut označava onoga koji uljeva, izaziva strah) trojica braće Korkuta su došli u vojsci sultana Fatiha i dobili posjede kao spahije, te ih uživali kroz nekoliko generacija.
Već od Mahmudbega, tj. na trećem koljenu, Korkuti prelaze od spahijskog na ulemanski stalež.
Od prvog brata Korkutbega, čije je prvo stanište bilo u Ortijašu kraj Mostara, razviće se loza travničkih Korkuta. Pretpostavlja se da je neki bogumil po imenu Strahinja primio islam, pa su ga Turci prozvali Korkut.
Prije Ahmed Munib Korkuta, Dervišovog oca, poznata su imena sedam predaka, počev od Korkutbega, pa do Derviš Muhameda ( 1772.-1877. ). Geneolpgiju porodice Korkut navodi A. Bejtić.
Ahmed Munib, koji je umro 1925. godine, imao je pet sinova i pet kćeri. Njegova prva supruga Šahida je iz porodice Bišćević iz Mostara, a druga Atifa Oruč iz Visokog.
Sa Šahidom je izrodio Sakiba, Derviša i Hamdiju, a sa Atifom, koju ženi nakon smrti Šahide, dobio je sinove Besima i Hazima.
Značajan ulemanski uticaj su imala tri sina A. Muniba na društvena kretanja u periodu, počev od Austro-ugarske vladavine: Sakib (1884.-1923.), Derviš M. (1888.-1969.) i Besim (1904.-1975.). Treba napomenuti da jedna druga loza alima Korkuta ima također Derviša, čije ime se označava sa Derviš A. Korkut za razliku od Derviša M. Korkuta.
Njihov otac je 1847. postavljen za upravitelja Ruždije u Travniku. Poslije je obavljao i dužnost muderiza. Godine 1899. je postao član Medžlisi-ulema-a i tada preselio u Sarajevo. Živio je tu do 1914. i bio zamjenik reisu-l-ulleme. Bio je pjesnik na arapskom i dobar kaligraf. Jedan je od potpisnika poznate peticije (takrir), kojom se osporavalo Austro-Ugarskoj da donosi pravovaljane odluke u poslovima Islamske zajednice u BiH. Umro je 1925. godine.
Obrazovanje
Derviš M. Korkut je prvo završio sibjan mekteb pred Asimom Hadžiosmanovićem, a reformisani mekteb u Čabruši (danas zgrada Travničkog medžlisa). U Travniku je započeo osnovno školovanje, a završio ga je u Sarajevu nakon selidbe 1901., gdje je otac imenovan za člana Medžlisi-ulema. Tu završava i Veliku gimnaziju 1909. Na studije odlazi u Istanbul, gdje juna 1914. završava Teološki fakultet (Ilahijat šubesi). Otac ga je poučio kaligrafiji, koju je položio u Daruk-mualiminu.
Postao je prava poliglotska enciklopedija. Pored turskog, kojeg je poznavao kao bosanski, u komunikaciji i pisanju poznavao je i arapski, a govorio je njemački, francuski i engleski, pa je prevodio sa ovih jezika. Kad su trebali u Sarajevo da dođu gosti iz Poljske, on je naučio poljski za četiri mjeseca i dočekao ih govoreći poljski.
Profesionalni angažman
Krajem avgusta 1914., kad je već počeo I svjetski rat, Derviš se vratio kući u Travnik. Po austrougarskom zakonu bio je kao teolog oslobođen vojske, pa je tu do ljeta 1916. davao privatne časove iz vjeronauke, te turskog, francuskog i njemačkog jezika. Od 1. jula 1916. predaje vjeronauku i francuski jezik na Učiteljskoj školi u Derventi. Nakon godinu dana imenovan je za vojnog imama u činu kapetana II klase, služeći po raznim gradovima tadašnje Austro-Ugarske: Beču, Gödingu, Ljubljani i Udinama. Avgusta 1918. je dodijeljen Vojnom muftijstvu u Sarajevu. Nešto kasnije ga je preuzela Vlada Narodnog vijeća, gdje ostaje do kraja 1918. Po ratu, po proglašenju ujedinjenja Jugoslavije SHS-a, Derviš se vraća na svoje staro zvanje u Derventi, gdje ostaje do kraja 1920., a zatim preuzima mjesto prefekta i nastavnika turskog jezika na Okružnoj medresi u Sarajevu, gdje ostaje do kraja školske godine. Juna 1921. Derviš se prihvata funkcije načelnika Muslimanskog odjeljenja u Ministarstvu vjera u Beogradu, gdje je ubrzo došao u sukob sa Pašićevom strankom Radikala, kao i sa nekim muslimanima u samoj Muslimanskoj sekciji, koju je vodio njegov stariji brat Sakib, po pitanju Zakona o islamskoj vjerskoj zajednici, tako da je dao ostavku juna 1923., samo nekoliko mjeseci nakon odlikovanja kraljevskim ordenom na prijedlog ministra vjera. Nakon neuspjele političke angažovanosti, proveo je, zajedno sa bratom Sakibom, nekoliko teških godina (1925.-1927.) u Travniku bez sredstava za život. Marta 1927. je postavljen za kustosa u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, kad je bio i bibliotekar Balkanskog instituta. Dvije godine kasnije, 20. avgusta 1929., imenovan je muftijom travničke oblasti, sa sjedištem u Travniku, ali godinu dana iza toga prestaje vršiti tu dužnost, jer je novim Zakonom o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije i Ustavom Islamske vjerske zajednice ukinuto 1930. godine travničko i bihačko muftijstvo.
Derviš se, nakon ovoga, ponovo vraća muzejsko-naučnoj struci u kojoj, s prekidom od 1947.-1953., zbog robijanja, ostaje do kraja života, tj. pune 33 godine. Od 1930. radi kao kustos Muzeja u Cetinju. Na toj dužnosti je sedam godina. Uporedo s ovim poslom, Derviš radi u Vrhovnom starješinstvu Islamske vjerske zajednice u Beogradu. U Zemaljski muzej u Sarajevu prelazi 1937., gdje aktivno radi do kraja 1944., kada se privremeno sklanja s očiju ustaških vlasti. Po svršetku II svjetskog rata vraća se svom poslu, na kojem ostaje do juna 1947. godine. Kao jedan od vodećih muslimanskih intelektualaca zasmetao je komunističkim vlastodršcima i biva osuđen, pa će u zeničkoj robijašnici biti do 1953. Posljednja stanica u životu Derviša je Muzej grada Sarajeva, gdje radi punih 16 godina od jula 1953. U ovom muzeju imao je zvanje kustosa, a 28. juna 1965. je promovisan u zvanje višeg kustosa.
Sveusvemu, Derviš je 19 i po godina živom riječju širio kulturu, prosvjetu i poznavanje domaće historije, tumačeći zbirke u Muzeju grada Sarajeva. Bio je vrstan pedagog, kao i drugi Korkuti. Znao je zainteresovati svakog pojedinca ili delegaciju. Iako nije poznavao praznike ili godišnje odmore, objavio je samo jedan mali dio od svog ogromnog znanja. Jednostavno, nije se bavio pisanom riječi koliko živom, iako je napisao i preveo jako mnogo.
Djela
Derviš M. Korkut je objavio mnoštvo stručnih i naučnih radova (54) na temelju bogate arhivske građe, kao i sa kulturnih spomenika, te muzejskih eksponata.
Razne društvene aktivnosti
Prije, u toku i nakon II svjetskog rata, Derviš se posebno istakao kao borac za opstojanost, prije svega svog bošnjačkog naroda, a zatim i kao zaštitnik manjina. To su domaći Jevreji, Romi i Albanci sa Kosova, čiju je historiju posebno istraživao.
Derviš navodi da su tuberkuloza, alkohol i sifilis bile najveća prepreka razvoju ljudi našeg podneblja nakon I svjetskog rata. Austro-Ugarska je mnogo doprinjela širenju ovih bolesti. Tako, dok za 40 godina njene vladavine u Bosni nije uvedeno obavezno školovanje, dotle su uvedene javne kuće, koje su prouzročile mnoga oboljenja, te mnoge mejhane i restorani, gdje se uveliko posluživao alkohol. Dakle, zaključuje Derviš, primjenjivana je kolonijalna, a ne civilizacijska, politika, kao što su činile i druge evropske države u svojim prekookeanskim kolonijama.
Derviš upućuje poziv novoj državi i njenim vlastima, Jugoslaviji SHS, da ne čine iste greške. Traži, što je zastupala JMO, da se zabrani proizvodnja i trošenje alkohola. U tom cilju aktivan je i na svjetskom planu. On aktivno učestvuje na svjetskim kongresima. Tako je jula 1926. u Tarti (Estonija) održao predavanje « Islam i alkohol « u prisustvu predstavnika 13 evropskih zemalja i Amerike, što je privuklo pažnju svih prisutnih. Naglašavao je zašto je propala prohibicija u Americi i zabrana u ruskoj vojsci. On navodi primjer jedne islamske zemlje, pa kaže da je 1924. godine u cijelom Egiptu na 14 miliona duša bilo manje birtija nego u samom Beogradu, koji tada nije imao 140 hiljada stanovnika. Naveo je, istina, da je zbog alkoholizma, između ostaloga, došlo do uništenja Bagdadskog i Španskog halifata, kao i do dekadence Osmanskog carstva. Podsjeća da pijanice po šeriatu zaslužuju 80, a rob 40 udaraca, te da gubi pravo svjedočenja na sudu, što, nažalost mnogi muslimani ne znaju ili neće da znaju.
Na Kongresu muslimanskih intelektualaca, 6. septembra 1928., 95% članova se izjasnilo za opću zabranu alkohola kod nas.
Velika zasluga Derviša je u očuvanju jevrejske Hagade za kojom su nacisti tragali.
Derviš je 1941. učestvovao u izradi stručnog elaborata u kojem se brane Romi kao Arijevci, što je prihvatio i MUP NDH nasuprot nacistima.
Vrlo značajna uloga Derviša ja kao urednika Glasnika Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji. Tu funkciju je vršio od januara 1933. do juna 1936., nakon čega je list preseljen u Sarajevo iz Beograda, pa su drugi bili urednici, Fehim Spaho i Alija Nametak. Za raznolik sadržaj, Derviš je angažovao vrhunske naučnike. On je tu dužnost obavljao usputno kao kustos Državnog muzeja na Cetinju, pa ju je zbog prezauzetosti predao drugima jula 1936.
Iz Banjaluke je 1938. godine sa tavana Sreskog načelstva i Finansijske uprave iz brloga izvukao i spasio oko 300 sitnih turskih dokumenata od historijske vrijednosti, pored više knjiga. To je uglavnom bilo na turskom, a nešto i na francuskom jeziku. Derviš je odnio pun veliki kovčeg, a bilo je više od jednog vagona izmiješanih papirina. Kasnije je Uprava Muzeja Vrbaske banovine tražila da se odneseni materijali vrate. Tom zahtjevu nije udovoljeno, a pri bombardovanju pomenute zgrade u Banjaluci sve je, što je ostalo, propalo aprila 1941. jer je cijela zgrada izgorjela.
Hapšenje i suđenje Derviša dolaskom komunista na vlast
U dobro poznatoj grupi intelektualaca, mahom mualima, na čelu sa Kasim ef. Dobračom, Derviš M. Korkut je na montiranom sudskom procesu, bez ikakve osnove, osuđen na 8 godina lišenja slobode sa prinudnim radom, uz gubitak građanskih prava po izlasku iz zatvora u trajanju od 3 godine, te konfiskaciju cjelokupne imovine. Po presudi, boravio je u zeničkoj robijašnici 6 godina pod vrlo teškim uslovima, od juna 1947.
Po čemu mi je nezaboravan Dervić M. Korkut
O porodici Korkuta mnogo sam saznao još u ranoj mladosti. Moj tetak je bio Sakib, kojeg ne pamtim, ali me samo bašća dijelila od kuće u kojoj je živjela tetka, čiji sin je Seid, svojevremeno jedini, pored Kemala Kapetanovića, od Bošnjaka, koji je primio kraljevsku stipendiju po svršetku Šerijatske Gimnazije, i kćerka Muniba, koja je penzionisani orijentalista i koja je, kao i Derviš., bila kustos Muzeja grada Sarajeva. Osim toga, moj školski kolega u Šerijatskoj gimnaziji je bio šura Derviša, Ljuža Murteza. Derviš je bio oženjen Albankom.
Pored svog napisa o Korkutima, Muniba mi je dala na uvid vrlo opsežan i temeljito obrađen magistarski rad hfz. Džemaila Ibranovića « Porodica Korkut i njen doprinos našoj kulturnoj baštini «. Ali, s velikim epitetom su mi pričali o Dervišu moji ahbabi, koji su, kao Mladi Muslimani, robijali sa njim u zloglasnoj robijašnici u Zenici.
Navešću samo nekoliko dogodovština vezanih za Derviša, koje sam često prepričavao, pri časkanju u ugodnom društvu:
- Neka ekipa novinara, četiri muškarca i jedna žena, iz Evrope, uputila se da nešto više sazna o Bošnjacima i prilikama u BiH.
Sletili su avionom u Beograd, ponešto se raspitivali kod nadležnih organa, a onda se uputili vozom za Sarajevo. Razglabali su o tome šta sve žele da saznaju. Na njihovu sreću, u kupeu sa njima se našao jedan bošnjački intelektualac, koji je mogao pratiti njihov razgovor. Tada im on predloži da se obavezno prvo obrate Derviš-efendiji u Muzeju grada Sarajeva. Prijedlog su, uz zahvalnost, prihvatili i prvo otišli u Muzej grada Sarajeva.
Jezične barijere za razgovor nije bilo, ali su novinari jako mnogo saznali, uz obilazak Muzeja o svemu za njih interesantnom. Međutim, novinarku je jako interesovalo da li kod nas ima slučajeva poligamije, te kako se to sprovodi. Na njeno zadovoljstvo, Derviš im je predložio da po njegovoj preporuci posjete njegovog vrlo uglednog prijatelja u Makedoniji, koji ima tri žene. To su oni i učinili.
Od bega, veoma naočitog, krajnje ljubaznog, bili su veoma dobro ugošćeni. Domaćin ih je lično posluživao, jer nije običaj da njegove žene izlaze pred goste muškarce. Ali, ona je imala priliku da se vidi sa tim ženama, koje su joj pripremile posebnu odaju za konak.
Posjetu begu su završili vrlo iznenađeni, ali zadovoljni, ne samo novinarka, nego i njene kolege.
Na insistiranje novinarke, svi su se vratili u Sarajevo da bi se zahvalili kustosu na preporuci koja je uspješno završena. Pa ne samo to, nego, na iznenađenje kolega, novinarka je izjavila: «Da mi je beg i samo mig učinio, ostala bih da mu budem četvrta žena, jer on to po šerijatu ima pravo.»
- Kao živa enciklopedija poznavanja stranih jezika, Derviš je jako pomagao Mladim Muslimanima da uče strane jezike. Dešavalo se da ga neko upita za neku riječ kako se kaže na nekom jeziku kojeg uči, pa da mu Derviš odgovori: «Počekaj, ne može da mi naumpadne, ali doći će!». Najkasnije sutradan, Derviš se sjetio i rekao kako glasi ta riječ na željenom jeziku. Ovo je bilo u doba tzv. «revidiranja stava» kad nije bio dozvoljen nikakav udžbenik. Čak nisu mogli imati ni papir ni olovku. Ali, najuporniji, Mehmed Arapčić, bilježio je na margini novinskog papira riječi koje je pisao špicem olovke, koji je ispao nekom milicioneru. On je to savijao u trubicu, pa lijevom rukom odvijao i u polutami u rudniku učio nove riječi, dok je desnom rukom gurao vagonet. Zato je iz robijašnice izašao sa poznavanjem sedam jezika, koje je bogato koristio prevođenjem interesantnih članaka i knjiga.
Taj isti Mehmed Arapčić, otišao je kasnije da posjeti svog profesora u Muzeju. Ovaj mu se obradovao, ali mu se izvinuo da ne može odmah da s njim promuhabeti, jer ima neku značajnu gošću u posjeti. Rekao je njeno vrlo složeno ime zamolivši ga da se navrati kroz jedan sahat, dok isprati gošću. Mehmed se tada svratio do mene i izrecitovao mi to složeno ime. Ne mogoh ga zapamtiti, ali ja njemu rekoh kako znam složeno ime jedne turske princeze:»Nazikjnazende gjul ibrišim pembe Almas-piruze hanum!» Bezbeli je on i to zapamtio.
Prošle su možda i dvije godine kada je Mehmed došao ponovno da posjeti Derviša. Ovaj mu se jako obradovao požalivši što se već dugo nisu vidjeli. Pita Derviš Mehmeda: «Koliko ovo ima od našeg posljenjeg susreta?» «Pa, eto, bio sam kod tebe kad si imao onu gošću sa vrlo složenim imenom». Pri tome mu izrecitova sasvim korektno to ime, koje je možda već bio zaboravio Derviš. «E, zaista si me nadmašio. Svaka ti čast», veli mu Derviš.
- Dok sam bio na Metalurškom institutu u Zenici, imao sam specijalizanta mladog Francuza iz Maroka. Da mu ostane u lijepom sjećanju boravak u BiH, povedem ga jednog vikenda u Sarajevo i, kao prvo, odvedem ga u Muzej grada Sarajeva. Iznenađujuće lijepo nas primi Derviš i obiđe s nama cio Muzej uz detaljna objašnjenja značaja raznih eksponata. Sve on to obrazlaže na korektnom francuskom jeziku. Kad meni šapće spezijalizant: «Ove nazive pojedinih eksponata, posebno raznih oruđa i oružja, ja sam ne znam na mom maternjem jeziku, a on ih nabraja bez teškoća».
- Po saznanju da muzeolozi Poljske imaju u svom godišnjem planu da obiđu više muzeja na Balkanu, Derviš je za četiri mjeseca potpuno savladao poljski jezik i, na veliko iznenađenje gosta, dočekao ih je i proveo kroz Muzej, služeći se njihovim jezikom.
Autor: Ismet Kasumagić