Bošnjački narodni uspomenar

To je mjesto gdje su derviši, uz poseban ritual, obavljali zikr, a i danas ga obavljaju. Tekija u Blagaju pripadala je raznim derviškim redovima: najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvođena vekilom (zamjenikom šejha) nakšibendijskog reda. Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1466. godine, a najkasnije oko 1520. U tom najranijem periodu bektašizam je važio kao vladajuća ideološka doktrina, posebno među akindžijama (lahkim konjičkim jedinicama)... Na turbetu u krugu tekije i danas se s vanjske strane vide u reljefu uklesani sablja i topuz, što upravo upućuje na simboličnu povezanost duhovnoga (tekije) s vojnim (sablja i topuz). Do danas se sačuvalo uvjerenje da je u turbetu ukopan Sari Saltuk, a do njegovog mezara je mezar njegovog učenika Ačik-baše. Inače narodno predanje prepoznaje Sari Saltuka kao značajnu ličnost iz sredine l3. stoljeća koja je širila islam u Evropi... U okolini tekije oduvijek su bili zabranjeni lov i ribolov, a ovdje je bogat svijet riba i ptica (računa se da ih ima oko 20 vrsta). Načelo je da mjesto gdje se vrši zikr mora biti sigurno (emin) od svakog nasilja, što podrazumijeva i zaštitu životinjskog svijeta. U blizini tekije (oko trista metara desno iznad izvora) nalazi se „Zelena pećina“ s tragovima ljudskog staništa iz neolitskog doba i fosilnim ostacima ptica i vodozemaca. (Izvor: Maksumić, Ismet. Tekija: Kuća derviša. Blagaj, izdavač Salih Đono, s.a. 16. str.)

Bobovac

1) Bobovac je srednjovjekovni bosanski grad – jedno od glavnih sjedišta bosanskih banova i kraljeva. Prvi put spominje se 1349.-50. godine. Osmanlije su ga osvojile 1463. godine i držale u njemu posadu do početka XVII stoljeća. Smješten je na visokom planinskom grebenu, u pozadini Kraljeve Sutjeske na pola puta između gradova Vareša i Kaknja. Od sredine XIV stoljeća smatran je najutvrđenijim bosanskim gradom, pa se u njemu čuvala i kraljevska kruna. Kompleks kraljevskog dvora unutar zidina Bobovca obuhvatao je dvije palače, zatim dvije odbranbene kule, tri predvorja s tri rezervoara za vodu, tri radionice i još nekoliko pomoćnih objekata. Pročelje i unutrašnjost dvorske palače i kapelica, koja je također sastavni dio kompleksa, bili su bogato umjetnički opremljeni. U ruševinama grobnog mjesta nađene su razvaljene grobnice kraljevske familije i dijelovi nadgrobnih ploča kralja Tvrtka II i kralja Tomaša. Karakteristike umjetnosti grada Bobovca upućuju na njenu srodnost s gotikom, preovlađujućim stilom vremana kojem ovaj kraljevski grad pripada. (Na osnovu različitih izvora) (E.K.)

2) Bobovac: predanje o kraljevskom gradu

„Na klisurama u prekrasnom kraju kod Kraljevske Sutjeske u Bosni (srez Fojnica), smjestio se sad već porušeni a nekada slavni i skoro neosvojivi grad Bobovac. To je bila prestonica bosanskih kraljeva. Stjepan Ostojić naziva ga ‘Slavni dvor kraljevstva mi u Bosni’ a Stjepan Toma naziva Bobovac ‘Naše stolno mjesto’. Kralj Tvrtko naizmjenice je stanovao sad u Sutjesci, sad u Bobovcu. Ovde su se pravili mnogi ugovori koji su bili od velike važnosti po istoriju Bosne. Bijaše to sedište i naslednika Tvrtkova, kralja Dabiše i žene mu Jelene, zvane ‘Gruba’. Kralj Ostoja iz Bobovca je odbio napadaj bosanskog plemstva, koje se bilo diglo na njega. Bobovac je u svakom pogledu najslavnije mesto u istoriji samostalnosti Bosne. Oko Bobovca su se u 14. veku bili bojevi i između samih nesložnih bosanskih kraljeva i vlastele. Koliko je bila dična uloga Bobovca, toliko je bio žalosni kraj kojim Bobovac završuje svoj život. Kada su Osmanlije sa vojskom pale pod Bobovac, kralj Stjepan Tomašević ode u Jajce da sakupi vojsku, a obranu grada prepusti knezu Radaku, koji, nadavši se visokoj nagradi, odmah po odlasku kralja, predade grad Osmanlijama. Oni ga, govoreći: ‘Kako ćeš ti nama služiti, kad si svom rođenom kralju bio izdajica’, strmoglavce niz klisure grada bace u ponor. Po tome se i nazva ta klisura Radakova stijena. Osvajači do temelja uništiše grad, te mu u daljnjoj istoriji Bosne nema ni spomena.“ (N. LJ., Prosveta, X, 1, Sarajevo, 1931)

Bogumili

Jedan od najznačajnijih fenomena srednjovjekovne Bosne bila je njena vjera, poznata u našem narodu kao bogumilstvo.

1) O bogumilima hadži Mehmed efendija Handžić iznosi sljedeće mišljenje: „Djedovi bosanskohercegovačkih muslimana bili su bogumili, koji su listom svojevoljno prešli na islam. Često se govori o uzrocima, koji su natjerali bogumile, da svojevoljno napuste svoju vjeru, a prigrle uzvišeno islamsko vjerovanje. Bez sumnje tih uzroka ima više, ali nema sumnje ni u tome da mnogi, prikazujući samu stvar tendenciozno, zločinstvo čine nauci i iznose potpuno neistinite i neosnovane uzroke. Po mome mišljenju, a sigurno se prevario nijesam, najjači uzrok leži u samom vjerovanju bogumilskom, koje je bilo bliže islamskom vjerovanju, nego li i katoličkom i pravoslavnom.

Bogumilstvo je, kako je već poznato, niklo na istoku. Njihovo vjerovanje nalazi uglavnom izvor u kršćanskoj sekti pavlićana, koju je zasnovao antiohijski episkop Pavle Samostatski, a koji je 165. godine bio isključen iz Crkve. Nove se pristaše kasnije naseliše u Bugarskoj oko Plovdiva, gdje dobiše slavensko ime ‘bogomili’, ili ‘bogumili’.“ Mehmed Handžić. „Glavni uzrok prelaza bogomila na islam“. Izabrana djela. Knj. I (Sarajevo: Ogledalo, 1999., str. 55-58)

2) Mihajlo Đ. Popović o bogumilima kaže slijedeće:

„Od Bosanaca i Hercegovaca najpre su primili islam bogumilska vlastela, koja je, proterana iz zemlje, živela u Carigradu i radila na tome da Turci Bosnu i Hercegovinu što pre osvoje, da bi mogli povratiti raniju svoju vlast i imanja. Posle propasti Bosne i Hercegovine (1463), islam su primila i druga bosanska vlastela, da bi sačuvala svoju dotadanju vlast i svoja dobra. Za ovima je i veliki deo seoskog stanovništva primio islam, poglavito od XVII veka, od pojave janičara.“ (Balkanski narodi muhamedanske vere. Nova Evropa, VII, 15 (21. maj 1923.), str. 449)

Bosančica

1) „U muhamedovaca je to pismo još nedavno bilo običajno u svim begovskim kućama, a još i danas imade dosta familija, koje ostadoše vjerne bosančici. To pismo bilo im je ostavština iz vremena, kad su njihovi pradjedovi bili još plemići ‘rusaga’ bosanskoga, prije nego li se poturčiše, a kao takvo cijenili su ga. Tim pismom ne samo da su muškarci pisali, već i žene – pojava, koja ide među najrjeđe u muhamedovskom svijetu...“ (Truhelka, Ćiro. „Bosančica.“ GZM, I, 4, Sarajevo, 1889., 6)

2) „Još i danas u našim begovskim porodicama služe se bosančicom. Majka Idrizbega Ljubovića iz Jajca, 80-godišnja starica, lanjske godine, piše na parčetu hartije svom sinu Idrizbegu da joj iz dućana pošalje kućne potrebštine. Početak tog pisma glasi: ‘Idrizu, ako hoćeš, a ti uzmi mesa.’“ („Tradicija i njene posljedice u vezi sa prelazom na Islam.“ Spomenica dvadesetipetogodišnjice Gajreta: 1903-1928. Uredio Hamza Humo. Sarajevo, Glavni odbor Gajreta, 1928., str. 8)

Bosanska Gradiška

„Stranci je zovu Berbir, varoš na utoku Vrbasa u Savu, u lijepoj ravnici naspram slavonskoj Gradiški, ima staru tvrdjicu, koju je god. 1789. Laudon uzeo, i skelu na Savi. Gradiška broji 300 muhamedanskih i 200 (katoličkih i pravoslavnih) kuća, te preko 1700 žitelja. Udaljena je od Banjaluke 8 sati. Katolici imaju tuj župu brojeći 1151 dušu (u samoj. Varoši 323) i pučku školu. Laktaši, mjesto izmedju Gradiške i Banjaluke, imade dobre toplice. Kobaš, selo i skela na Savi. Prnjavor, varošica od 100 muhamedovskih i 20 pravoslavnih kuća. Muhamedovci imaju 1 džamiju, a pravoslavni svoju župu. Nova i Drenova (su) velika sela pravoslavna u žitorodnoj okolici.“ (Vj. Klaić. Bosna, 1878., str. 181)

Bosanska Kostajnica

„Bosanska Kostajnica je varoš na Uni naspram Hrvatske Kostajnice, broji do 4000 većinom muhamedovskih žitelja.“ (Klaić, Vjekoslav. Bosna... 1878., str. 193)

Bosanska Krupa

Krupa je prema Klaiću, „varoš sa tvrđavom na desnoj obali Une pod Lipsan-planinom. Broji preko 200 muhamedovskih kuća i 1300-1500 žitelja, te ima 3 džamije. Kod Krupe ima dobar drveni most na Uni.“ (Vj. Klaić. Bosna... 1878., str. 188)

Bosanska kuća

„U Bosni običavaju graditi kuće uz pogodbu u đuture ili uz nadnicu. Gradi li se kuća u đuture, znači da je gospodar pogodio dunđere (tesare) za neku svotu (poprijeko), ako se pogodi na nadnicu, to se ima sam poskrbiti za potrebiti broj dunđera, koji će graditi kuću. Bilo ovako ili onako, važan je to posao, pa ga valja svečano započeti. Sahibija (gospodar) dočeka dunđere na mjestu gdje će se kuća graditi, ponudi ih dobrom šljivovicom, a zatim izmjeri se temelj kući. Kad se izmjerio temelj, valja ga i iskopati, a zatim slijedi opet valjan ručak.

Kućište nazivlju Bošnjaci miljać, miljće, milć, a potiče od riječi „milk“ (mjesto), što je preudešeno iz istočnih jezika.

Kad se kuća graditi započne, naročito od drveta, metnu se četiri kamena i to na svaki ugao (ćoše) po jedan. To su temeljnjaci. Gradi li se kuća od čerpića (ne pečene opeke) tada valja temelj u zemlju zidati. Kad se prvi kamen metne, običaj je kod pravoslavnih, da taj kamen posvećuju i svetom vodom poliju.

Vlasnik (sahibija) kuće dužan je na taj kamen baciti novca, koliko može, a novac podijele majstori (dunđeri) među se. Isto tako običavaju i rimokatolici i muhamedovci na temeljnjak novca baciti.

Kad se temeljnjak položi, progovorit će najstariji majstor gospodaru: Dragi gazdo! Ovaj kamen ne može stajati, a da ga ne prikujemo za zemlju ili da ga ne pritisnemo zlatnim ili srebrnim komadom. Majstor okreće i namješta temeljnjak ovamo i onamo, dok gospodar ne baci bakšiš. Kad gospodar baci bakšiš, nastavi majstor blagosivljati: Hvala gazdo, ago! Živ i zdrav bio, sinove ženio, kćeri udavao. Ako je gospodar muhamedovac, pridat će: Na ćabu otišao, ako kršćanin: U Jerusolim otišao, pa se živ i zdrav vratio! Taj se novac baca za sreću u kući, za zdravlje družine i da kuća dok je onaj kamen pod njom, sretna bude.

Običaj je također, da gospodar temelj okrvari t.j. da zakolje horoza (pijevca), ovna ili jarca, pa ako ništa drugo, barem jare. Ta se životinja mora upravo na temeljnjaku zaklati, da krv kamen polije, a meso majstori potroše.

Prve grede, što na zidan temelj dođu, zovu se temelji ili balvani. Ako se kuća od brvana pravi, zovu se dalnji komadi brvna, građa i nalog (japija). Četiri ćošetna direka (stupovi ušaci) zovu se ćošetnjaci, a srednji srednjaci (poberusi, uslužnjaci). Dijelovi ćošetnjaka i srednjaka (uslažnjaka, nabornjaka), što su zatesani (zakulačeni) te idu u temeljnjak, zovu se kulaci, a isto tako zove se i rupa u temeljnjaku.

Kuća, koja se gradi od šepera (kratki nalozi stijena) treba više direka, a ta se gradnja zove dizmeta. Direci što podbočuju ćošetnjake i srednjake s desna i s lijeva zovu se dizmeta. Građa zove se šeper, a radnja šeperanje. Na direke dođu vjenčanice duge i kratke t.j. po duljini i širini kuće. Tako se zovu grede, za koje će šašovci prikovani biti.

Vrh ovih dođu opet gornje vjenčanice. Gdje se vežu vjenčanice zove se ćert, a vezati ih veli se ćertiti. Gvozdeni ili drveni klinci koji vežu ćerčiva zovu se ićiluci. Ako je ićiluk od pol metra, ili više zove se palamar. Mjesto na kojem je rog urezan u vjenčanicu, zove se stopa, a utvrdi se ićilukom. Rog, koji je prokopan zove se ženskić, a zatezni rog zove se muškić. Pri vrhu se rogovi spoje pantrom. Po rogovima dolaze basgije (letve, živke) i sad se pokriva šintrom ili šimlom. Četiri ćošetna roga zovu se mahije ili parožci. Na krovu se ostavlja izlaz za dim i tomu se veli badža (vidjelica), a prut čim se otvara srg, kominjača. Kad se stavlja šljeme, mora gospodar dunđera častiti, a neće li, onda majstor udari ozgor sikirom po badži, a dim ostaje u tavanu. Ako gospodar obeća častiti, onda majstor udari sikirom odozdol po badži, te tako dim izlazi i nikada se ne dimi. Kad se šljeme stavlja ima gospodar kuće pokriti čohom (suknom), peškirima, maramama itd. Ovo se čini, da šljeme dugo staje i da ne puca. Ne samo gospodar, već i susjedi i prijatelji onoga, komu se kuća gradi, nose darove, pa se ti objese na šljeme, a pripadaju dunđerom. Ti darovi vise po cio dan na šljemenu, a kad tko donese kakav dar, onda se popne jedan od dunđera na šljeme i viče, što ga grlo nosi da cijelo selo čuje: Ova i ova donijela nam je dar (kaže kakav je), živila! Kćeri poudala, sinove poženila itd.

Grede što ih usade pod patos (pod) zovu se podvale, i na ovo dođe pod. Da se trenice (Reichladen) jedna uz drugu bolje sljube, ima za to majstorengače (pijavice) i drveni klin. Posljednja trenica zove se čatnica. Šeper blatom mazati zove se ljepiti i zatim krečiti (ošerbetiti). Tavan treba pokriti šašovcima (šišetom). S desna i lijeva dolaze dovratci, atim s dola dolnji i s goa gornji prag (podvoj, podboj, nadvoj, nadboj). Ako se dovratci i pragovi ljepšom trenicom pokuju, zovu se pervajzi (Futter). Vrata se prave od dviju ili triju trenica, a vrh ovih dolazi pervajz. Iznutra dođu kušaci, što drže trenicu i baglamu. Drvena ključanica, kojom se vrata izvana privlače zove se držak i rudatka. Pendžeri (prozori) se pervajzuju. Utvrde na prozorima, da se ne može unutra, sastoje se od gvozdenih ili drvenih šipka (rešetka). Te spreme zovu jabučicama, a vrh ovih dolaze šipke. Okvir, što staklo drži, zove se ćerčivo. Postruga, kamo staklo dolazi, zove se kinjiš. Pendžeri, što se odozgor dole otvaraju zovu se čekme, a što ih drži, zovu zavrtaljkama. Polica u sobi zove se rafa, a podbočanj pod rafom baga. U kućama grčko-istočnjaka nalazi se ikonostas. U turskim kućama ima ormarić sa sva krila i zove se musandra (kupalište). Mjesto gdje se voda iz musandre lijeva zove se banjica. Kad se peć pravi, učini se najprije ognjište, zatim dolnji i gornji sanduk a na posljetku sulenar (dimovod). Ako se u peć iz sobe loži, zove se hasma. Zahod izvan zgrade (bine) zove se ćenifa na kuburi. Ima kuća, na kojima se prepust ostavi, pa se načini kao kod nas hodnik i to se zove divanhana, a tih ima na ćemere (svodove). Rešetke što se stavljaju na divanhane i prozore zovu se mušepci.

Stepenice na prvi kat zovu se basamaci. Kad se prave basamaci, najprije se podignu malo od zemlje, a to je papučluk (valjda zato, što se papuče ondje ostavljaju). Sa strane dolaze basamačnice, a preko njih tabanluci. Tu i tamo viđaju se nad basamacima spremnice za čaše, što ih zovu služnicama. Okolo basamaka, a često i dalje oko kuće nalaze se trabozani (trabozane, hodnici), koji su ograđeni sa parmaklucima, što će reći lijepo izrezuckanima, metar i više visokim uskim daščicama. Lošija takova ograda sastoji se od prostih dasaka, pa se tomu veli: trabozani na „perdice“, a najbolja ograda sastoji se od poluokruglih „basgija“ (baskija). Vrata što izgledaju kao duplja, zovu se vrata na lambu. Kad je kuća gotova, valja da gazdarica dunđere kajmakom (vrhnjem) podvori, inače će ju na preostalom trešću spaliti.

Kuće su obično jednokatne, ili kako Bošnjaci broje, od dva kata, oni broje i prizemne sobe, te koliko kuća ima redova prozora, toliko ima kuća katova (bojeva). Oko svake kuće udešeno je dvorište, koje je ograđeno visokom perdom. U dvorište (avliju) ulazi se na vrata (vežu), koja su vazda zatvorena. Na muhamedanskim kućama ima na vratima maleno zvono (klepka), te čim se vrata otvaraju, umah klepka zaklepeće, pa tako znadu ukućani, da netko dolazi. To osobito treba kod Turaka, da se mogu bule sakriti, ako dolazi muškarac. Iz avlije možeš umah stupiti u podrum ili magazu. U magazi ima u zidu mali prostor, što ga zovu ‘mazgal’, a rabi za prozor, pa se u zimu kladom zaklanja. Mazgali viđaju se ređe, osobito kod novijih zgrada. Kod siromašnijih Bosanaca, koji ne imadu pojata napose, stoji u podrumu blago, a u kutu podruma je telešnjak za teliće. Inače je podrum magaza, gdje stoji razno žito i povrće.

Prije nego se uđe u samu kuću, ima malen prostor pred vratima, gdje se u ljetno doba sjedi, zatim se uđe u samu kuću. Čim u kuću stupiš udarit će ti oči ognjište, gdje se kuha. Ima tu i tamo i posebni odjel za kuhinju, pa ga zovu ‘kućerak’. Tu je razno suđe, što rabi kod kuhanja n.p. maše, sprava kojom se vatra vadi, zatim ožeg, čim se vatra zgrće, a ima i sudopera, kojom se suđe tare.

S lijeve strane vrata nalazi se malena sobica kirelj (kiljer), gdje stoji mlivo, maslo i razne stvari, a do toga je maleni dolaf (ormarić) u kojem stoji suđe.

Na desnoj strani vrata je glavna soba, u kojoj po vas dan ukućani borave, u njoj sjede i spavaju, pa je dosta i velika. Nedaleko sobnih vrata smješteno je razno posuđe za vodu, kao npr. ibrik (malena bakrena posuda za vodu), đugum (isto takova, nu mnogo veća posuda), testija (zemljena posuda, lijepo izrađena, te zeleno obarvena). Osim toga poredani su tu: fučije (vućije), breme, bardaci i susak (limena posuda kojom se grabi voda, kada treba leđen vodom napuniti, gdje će se umivati). Soba je sva zastrta sagovima, pa se vidi malo gola poda. Premda prozori nisu veliki, ipak je malo kuća, koje bi napred imale tri prozora, već obično samo dva. Prozor se sastoji od više stakala, a svako takovo staklo zove se ‘okno’, ili ‘oko’. Svaki prozor ima jedan ili više otvora t.j. jedno ili više okna (oka) udešeno za otvaranje. Ako se otvor sastoji od jednog ili više okna, veli mu se ‘kapčić’, otvaraju li se dva okna, onda se zove ‘čekma’, koja obično polovinu prozora zaprema. Drvce kojim se kapčić ili čekma zatvara zove se ‘špitilj’. Zastore pred prozori nazivaju ‘zarovi’. Nigdje nema prozora sa željeznim rešetkama, već su posvuda drvene, a radi sigurnosti namješteni su zaklopci (kapci), koji se prije lijeganja privuku. Pod prozori je pročelje, a to je mjesto nešto uzvišenije u sobi, pa se zove sećija, prikrita je zilijom. Uokolo sobe uz duvar nalaze se jastuci. U bogatijim kućama nalaze se u oba kuta s pročelja dva šilteta, na jednom sjedi kuće gazda.

Na dvije strane sobe prikovane su rafe (police) vrlo ukusno izrađene, na koje smještaju tanjure, čaše i drugo uersno suđe. Pod rafom (policom) nalazi se srg, na koji se haljine vješaju. Na lijevoj strani sobe u kutu stoji furuna (peć), ona se sastoji od dva dijela. Cijela je peć od zemlje, a sastoji se od malenih zemljanih lončića (pećnjaka, petnjaka, keljaka) koji su razno obojadisani. Peć je obično 1 i 1/2 metar visoka. U peć loži se izvan sobe, a mjesto jednog lončića, metne se po jedan komad debela stakla (srče) da se može iz sobe vidjeti gori li vatra u peći ili ne. Pod furunom je obično jošte maleni prostor gdje mačka stanuje. Uz veliku sobu nalazi se i jedna manja.

Kad izađeš iz sobe, na protivnoj strani vidiš opet vrata, koja su ulazom u drugi boj (kat), kamo se po drvenim stubama ulazi. Pred sobom gornjega boja je veliki prostor, a zove se divanhana. Gornja soba mnogo je ljepša od dolnje, tamo se obično ne stanuje, već se tu samo gosti i uglednici primaju. U gornjoj sobi poredani su i sanduci, gdje stoji razno žensko odijelo. U gornjem boju stanuje se ljeti, a u dolnjem zimi.

Tavan je prazan jer kod Bošnjaka ne ima dimnjaka, već je samo na krovu otvor, što ga zovu badža (vidjelica), kojim izlazi dim. Preko tavana udešena je gredica (vješalica, pantra), na kojoj se meso suši.

Bosanski dunđeri trebaju pri gradnji kuće slijedeći alat: sikeru, bradvu, keser, testeru, konac, rende i svrdao, tezgeru ili tralje. Bošnjaci osobito spominju prag i vrata u slijedećim rečenicama: ‘Najveća mi je planina kućni prag’ (kad od kuće na put odilazi); ‘Zatvorila se kuća mrtvim kocem’ (t.j. kuća je opustila).

Uz zgradu za ljude (kuću) ima u dvorištu jošte drugih gospodarskih zgrada kao: mutvaci, (kiljeri), gdje se kruh kuha, kačare (kuhinje za rublje prati), ćumezi (kotci), koši ili saloši (kukuružnjaci), česme i kamare (drvarnice).“ (Ferdo Hefele, „Bosanska kuća“. Glasnik Društva za umjetnost i umjetni obrt, III (Zagreb, 1888/89), str. 43-46)

Bosanska kuća, enterijer

„...unutarnja uredba kuće je ova: jedna ili dvije sobe u prizemlju služe zimovanju, isto su često sigurne od požara, bez svoda građene i zovu se magaze. Bukne li vatra, tada se ovamo sakrivaju sve dragocjenosti, a kuća se prepušta svojoj sudbini. Konstrukcija ovakove magaze vrlo je jednostavna, ali se je uvijek još pokazala probitačnost. Demirima proviđene prozore i vrata zatvaraju izvana kapci, strop pako je jednostruk i nose ga masivne grede, a naslažu često stopu visoku, vapnom rastvorenu ilovaču, na ovom stropu počiva čitava konstrukcija gornjega sprata. Uz to se najvećom pomnjom pazi, da iz zida ne proviruje ni malo nutarnje drvene konstrukcije, a gdje to ipak biva, tamo se na dotičnom mjestu naslaže dovoljno jake ilovače. Osim tih magaza imade u prizemlju mutvak (kuhinja) i inih prostorija što služe za konobe.

Kuhinja uređena je posve jednostavno. Pošto bosanskom muhamedancu sva bolja jela, pečenke ili kolače priređuje ekmekdžija (pekar) to je za kuhanje ostalih jela dovoljna sasvim jednostavna uredba. Ista sastoji se u sredini kuhinje na podu se nalazećeg, kamenom obzidanog otvorenog ognjišta, nad ovim visi na lancu kotao. Većina jela pako kuha se u posuđu, sačem pokrivenom i žeravicom obasutom.

Osim tog ognjišta imade u svakoj kuhinji po jedan komin, gdje se kahva prži i kuha, pa se stoga zove i kahve-odžak. Konačno imade tu još sanduka za brašno, kaca za vodu i kupus, okruglih sinija, a po zidovima rafa, na kojima se posuđe reda.

Uski basamaci, proviđeni potpornikom iz zavojnih stupčića, vode u gornji sprat. Kako je dolje sve što jednostavnije, to je začudo, kojim finim ukusom Bošnjak umije unatoč najprimitivnijim sredstvima dom svoj iskititi. Ovdje sve smjera na udobnost i ljepotu. Bosanski muhamedanac, koji više živi kući i obitelji, nego li vanjskom svijetu, obraća svu svoju pomnju na nutarnje urešivanje svojega doma.

Rafinirane raskoši dašto da nećemo tu zateći, nu prirođeni smisao za ljepotu i skroz uspjelo prilagođavanje forma tradicionalnome načinu života urodi urođenim dekorativnim slogom, koji se svakomu mili i originalnošću svojom svakoga zanima.

Pokućstva, naročito gibivog, muhamedanac malo treba, dapače nema ni stolova ni stolica. Donašaju li se jela, dosta je peškun - niska stolica, na koji se postavlja često ogromna dimirlija (bakren tanjur) sa jestivinama koja se nakon objeda opet odstranjuje. Isto tako ne poznaje muhamedanac ni postelje u modernom smislu. Najvećim marom očišćeni pod se prostre ćilimom, na nj se meću dušeci i jastuci i muhamedanac spava pod svojim pokrovom ko u najudobnijem krevetu. Ujutro se posteljina sprema u dolaf. Muhamedanac ne zna ni za mobilne ormare, već ih nadomještavaju masivni često s prijeda bogato iscifrani sanduci iz orahovine.

Što bosanski muhamedanac od pokućstva još potrebuje, to je suko skopčano sa arhitekturom. Prije svega valja spomenuti minder – drveni stalak koji se uzduži zida poput divana prostire, što ga pokrivaju dugačke uske šilte i nalik ćilimu satkani, često svilom i zlatom bogato izvezeni makat, dočim je o zid prislonjeno više shodnih jastuka. Tu muhamedanac sjedi skrštenih nogu uživajući sve udobnosti, što ih obdan potrebuje.

Gdje minder ne zaprema svu duljinu zida, već je prekinut, tamo je namještena uska škrabija, u koju se meću manji često potrebiti predmeti. Najvažniji posobak, koji ne smije manjkati u nijednoj kući, jeste dolaf, po prilici 80 cm. od zida izbočena, bogato ukrašena uklada, koja se svojim vratašcima, oblucima, popuncima – sve to sopstvenom tehnikom bogato izrađeno neobično živo prikazuje. Dolaf, što ga jednostavno popriječno poplate dijele u razne dijelove, imade više bitnih sastojaka.Prije svega vode redovito krozanj vrata u sobu. Tik ovih stoji crijepna peć. Stupovlje okolo ulaza i peći ukrašeno je više manje bogatom, često uličenom rezbarijom. Do peći su vrata što vode u usku sobicu od jedva četvornog metra površine. To je banjica (kupaonica), jednostavno, ali svrishodno uređena. U zemlji naime nalazi se plosnato korito od kamena ikli drveta, odakle se rabljena voda kroz limene cijevi odvađa. Da bude uvijek tople vode, uzidan je u jedan ugao peći bakren kotao. Akoprem sprava ta ne dostaje zapravo za kupanje, to je ipak dovoljna za umivanje, naročito pak za ritualna čišćenja što ih Kur’an propisuje. Uz banjicu i gdje to inače prostor dopušta, urađene su poplate poput ormara za spremanje posteljine i inih predmeta, kojima nema mjesta u sanducima. Arhitektura ovih dolafa skroz je pravilnog sloga i svi razgledi jasnog su značaja. Nad podom, naime, nalazi se uski, jednostavno iscifrani podnožak. Sada slijede izmjenice svrsi svojoj služeći popunci, koji su skroz ukrašeni drvenom mozaik-rezbarijom. Pojedine plojke ovog mozaika obrubljene su žljebastim letvicama i bogato su iskićene mjedenim ružicama i širokim klinčanim glavicama. Završuje se pako bogato izrađenim, nakićenim frizom, na kojem počiva zubasto izdjelana rafa, koja se često poput galerije stere po ostalim, inače praznim zidovima, u istu se u stanovitim razmacima zabiju kuke za vješanje odijela.

Nad ulaznom arkladom i nad pećima se nalazeći lukovi počivaju na konsolima u obliku stalaktita. Ostali su zidovi redovito bez uresa, samo se kad i kad rafom slika široki ornamentalni friz.

Cijelu stranu zaprema red prozora, koji oživljuju zid i rasvjetljuju prostor. Prozori ženskih odaja proviđeni su gustim, iz tankih plosnatih šipki mrežasto načinjenim mušebakom, koji svaki pogled u harem sprečava, a sobu nekom prijatnom polutminom ovije.

Osim drvenih mušebaka imade u Bosni još drugih, vrlo dekorativnih formi, koje u orijentu osobitu vrst mozaika stakla zastupaju. Iz sadrene plohe zgotavlja se naime ornamentalni prošupljeni motiv, svijetli otvori na naličju šareno se ustakle i čine tim načinom efekt transparenta, koji primitivna sredstva daleko nadamšuje.

Strop skroz je od drveta konstruiran i bogato iscifran. Bošnjak si pomišlja strop kao nebeski svod, zato i fond u najviše slučajeva prikazuje iz šipki izrađene zvjezdane uzorke. Usred toga fonda nalazi se velika orta, a na rubu široki, često višečlani opšav.Na orti i pojedinim razglobima stropa ponavljaju se isti ornamentalni motivi, koji se nalaze na dolafima. Tako cijelo pruža jedinstveni, slogoviti efekat, koji se ugodno doima gledaoca.

Da popunimo sliku bosanske kuće moramo spomenuti još uredbu peći. Ista je, kako rekosmo, načinjena od crijepova koji se zbijenom ilovačom slijepljivaju, roštilja za pepeo nema, a dimnjak siže samo do krova iz kojega izlazi dim kroz badže, ili kroz tornjaste otvore, proviđene prošupljenim poplatama. Da bude uvijek brza vatra pri ruci, rabi se u južnim zemljama običajna mangala. Ista počiva na ukusnom, od mjedenog tenećeta izrađenom visokom stalku, imade često široku, stolu nalik mjedenu podlogu i svedeni, mrežasto prošupljeni poklopac. Pojedine česti mangale često su bogato bosirane i pozlaćene...“ (Milenijska izložba u Budimpešti...)

Bosanski Brod

„Bosanski Brod je varošica na Savi naspram Slavonskog Broda, ima do 2000 žitelja ponajviše Muhamedovaca. Oni imaju dvije džamije, a katolici malu kapelicu i kapelaniju sa 1300 duša (u samoj varoši 78). Kod Broda je znatna skela na Savi, kojom se omogućava promet između Slavonije i Bosne... Brod je tačka u kojoj su vojske i trgovci ulazili u sredinu Bosne – Sarajevo i Travnik.“ (Vj. Klaić. Bosna... 1878., str. 183)

Bosanski konj

„Bosanski je konj malen, srednja mu je visina od 13 šaka, ljeti je bolje ugojen nego li zimi, kad mu je hrana loša. Bosanski je konj uza to miran, uztrpljiv, te zadovoljan i slabijom hranom, a osobito je spretan za putovanje po gorskih predielih. On se uzpinje veoma lasno i na najstrmija mjesta, prelazi sigurno preko pećina i ruševina, pače preskakuje i porušeno stablje, na nesigurnih mjestih veoma je oprezan, te si traži najprije prednjimi nogami mjesto, kuda će proći. I po močvarah ide polagano, traži čvrsto tlo, pa ne nađe li ga, to ne ide dalje. Kad se je cijeli dan namučio, dosta mu je samo po koj sat odmora i nešto paše, da se opet oporavi i nanovo pođe pod vrh. Obični bosanski konji slični su našim hrvatskim konjem po gornjoj krajini, plemenitijih pasmina, osobito arapske ima malo, te su veoma skupi. Konja bijaše u Bosni 1865. godine oko 195.000.“ (Iz izgubljenog izvora)

Bosanski jezik

Godine 2007. je u izdanju Instituta za jezik u Sarajevu objavljen Rječnik bosanskog jezika (Sarajevo, Institut za jezik, 2007., 1313 str.). Ova značajna knjiga rezultat je rada grupe stručnjaka spomenutog instituta, a građu su pripremili i obradu pojedinih slova izvršili: prof. dr. Ibrahim Čedić, Hadžem Hajdarević, mr. Aida Kršo i prof. dr. Naila Valjevac. Za konačnu obradu bili su zaduženi prof. dr. Ibrahim Čedić i prof. dr. Naila Valjevac. Inače, u predgovoru Rječnika piše:

„U ovom rječniku su sistematski zapisane riječi (lekseme) bosanskog jezika, njihov oblik, značenje, gramatičke i semantičke osobenosti. U principu, zbog ograničenog prostora u rječniku davane su najosnovnije i najbitnije osobine kada je u pitanju gramatička struktura, tj. navođeni su oblici koji se zbog neke svoje osobine razlikuju od ostalih oblika u paradigmi. Npr. kod pridjeva nisu navođeni oblici ženskog i srednjeg roda jer je to poznato iz gramatike, ali su navođeni određeni i neodređeni vid zbog tendencije u praksi da se sve više mjesto određenog vida upotrebljava oblik neodređenog vida. Također, potrebno je bilo navesti oblike u kojima je izvršena neka glasovna promjena, dubletne oblike“ itd...

...Potrebno je još reći da je ovim rječnikom u velikoj mjeri preslikana naša jezička stvarnost koju smo nastojali predstaviti na što jednostavniji način i osvijetliti pravu prirodu bosanskog jezika i otkloniti sva lutanja i nedoumice šta je bosanski jezički standad koji ne treba zamjenjivati nečim drugim. Naravno, ovaj rječnik će prihvatiti oni korisnici koji bosanski jezik prihvataju kao svoj. Međutim, zbog politike mnogi u Bosni i Hercegovini smatraju da je njihov neki drugi jezik, iako se u međusobnoj komunikaciji svi sasvim dobro sporazumijevaju.“ („Predgovor“. Rječnik bosanskog jezika. Sarajevo: Institut za jezik, 2007.)

***

(Odnos prema bosanskom jeziku)

„U nas je nastala u najnovije doba prava jagma za sve, što je tuđe, naročito u mlađem naraštaju. Danas se naša omladina slijepo povela za tuđincem i slijedi ga u svakom njegovom koraku i bez obzira, da li joj stranac prednjači dobrim ili hrđavim primjerom, ne misleći ni na posljedice, u koje ih može dovesti njihova sljepoća...

Naši stari umjeli su bolje cijeniti svoje običaje i svoj jezik te su ga s toga bolje i čuvali. I oni su bili u dodiru sa mnogim stranim narodima i što se samog jezika tiče, može biti u nepovoljnijim okolnostima, nego mi danas. Oni su tuđe poštovali, a svoje vrlo dobro čuvali...

Glasoviti Mehmed paša Sokolović nije se stidio govoriti svojim materinskim jezikom ni onda, kad se je popeo do najveće časti, do časti velikog vezira. Turska nam istorija (tarih) kazuje, da se je tada u kancelariji velikog vezira govorilo samo bosanski. Za to, što je Mehmed paša tako ljubio svoj narod i svoj materinski jezik, nazvaše ga neki turski istorici podrugljivo ‘bosanskim patronom’. Ali plemeniti Mehmed paša nije se plašio tog podrugivanja, već ostade vjeran svojoj miloj otadžbini i svom materinskom jeziku do zadnjeg časa svog života, a to je poznato u svemu naučnom svijetu.“ (Salihaga. „Čuvajmo materinski jezik.“ Bošnjak, I, 5 (Sarajevo, 30. jula 1891. / 5. muharrema 1309., str. 1)

***

„Naš jezik je naš moral, i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: bosanski jezik... Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik imao je i vlastiti tok do početka XX vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status. Muslimani Bošnjaci, kao zaseban kulturni sloj u višestoljetnom bosanskom društvu, stekli su vremenom drukčija iskustva od svojih susjeda te, kada je u pitanju prirodno pravo na materinski jezik i njegovo ime, nije bitna količina razlika...

Narod koji je u prvoznoj geopolitičkoj zajednici spontano imenovao svoj jezik, kako to čine svi samosvjesni narodi – i najveći i najmanji, u bilo kome historijskom trenutku, nije iščezao, nije izumro, nije se raselio, nije se pretopio u druge narode. Potomci davnih Bošnjana i danas žive u bosanskom jeziku koji je ostavio intenzivan trag, bezmalo – savršen kontinuitet, ostavio u svome jeziku kazivana i pisana djela neosporne književne i znanstvene vrijednosti, dostojne svekolikog poštovanja i modernoga lingvističkog elaboriranja.“ (Isaković, Alija. Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku. 2. dop. izd., Sarajevo, Svjetlost, 1992 (?) str. 6-8)

***

„Službeni su jezici u Federaciji bosanski jezik i hrvatski jezik. Službeno je pismo latinica.2) Ostali se jezici mogu koristiti kao sredstva komunikacije i nastave. 3) Dodatni jezici mogu se odrediti kao službeni većinom glasova u svakom domu Parlamenta Federacije, uključujući većinu glasova bošnjačkih izaslanika i većinu glasova hrvatskih izaslanika u Domu naroda.“ (Ustav Federcaije Bosne i Hercegovine. Sarajevo: JP NIO Službeni list BiH, 1996., str. 5)

***

Osamnaestog februara 2000. godine Međunarodna organizacija za standarde (ISO), među kodove za predstavljanje naziva jezika uvrstila je i kod za bosanski jezik (639-1: bs., 639-2/B: bos., 6392/T:bos., engleski naziv za jezik Bosnian, francuski naziv za jezik: bosniaque). Dodatni podaci o ovome sadržani su na mrežnoj stranici: <www.lcweb.10c.gov/standards/iso639/codechanges>.

***

„Ovako kratak uvid u jezičku problematiku Hvalovog zbornika potvrđuje ranije iznesena mišljenja da su predlošci ovoga, kao i ostalih bosanskih srednjovjekovnih kodeksa bili vrlo stari, te da su karakteristične osobine najstarijeg jezičkog sloja u njemu dobro sačuvane. To se, prije svega, odnosi na leksiku i sintaksu, ali jasnih tragova starine ima i u morfologiji, pa i fonetici, mada je na ovim jezičkim planovima, kao što je i razumljivo, jasno vidljiv i nezaobilazni uticaj narodnog jezika, koji ovaj spomenik dijalekatski vezuje za jugozapadnije štokavsko područje, za razliku od nekih drugih spomenika „crkve bosanske“, kao što je npr. Divoševo jevanđelje.“ (Zbornik Hvala Krstjanina. Redaktor Herta Kuna. Sarajevo, Svjetlost; ANU BiH, 1986., str. 19)

***

- „Pouzdavši se u Boga zadubio sam se u misli,

- Te se u taj mah (čas) prisjetih (dosjetih),

- Da skupim jedan rječnik na bosanskom jeziku,

- Nek i on prema sebi (kako mogne) bude jedna luča (svjetlo, svijeća),

- Mnogo je lijepih rječnika napisano,

- Sve kao dragi kamen pribranih (cijenjenih i omiljelih,

- Ali nema napisana na bosanskom jeziku,

- Ni sastavljena u prozi ni skićena u pjesmu (stihove)

- Moje je započeti, a Božije da mi dade da uspijem.“

(Dr. Huković, Muhamed, dr. Ahmet Kasumović, dr. Ismet Smailović. Muhamed Hevai Uskufi. Tuzla, Univerzal, 1990., str. 115)

***

„Ispoviedaonik sabrani iz pravoslavnieh naučitelia po P.O. meštru Jeronimu Panormitanu / prinesen u iezik bosanski trudom Stipana Matievića Solinianina, - S. l.: s.n., 1630 (In Roma: Nella Stampa della S.Cong. de Propag. Fide). - 102 str.; 16 cm.“ (Dr. Anto Slavko Kovačić. Bibliografija Franjevaca Bosne Srebrene: Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture. Sarajevo, Svjetlost, Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Franjevački provincijalat „Bosne Srebrene“, 1991., str. 244)

***

„Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda. - Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci („Bošnjak“). Samo draže im je kad se kaže Bosanci („Bosnevi“). Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom. Eto, ovdje ćemo donijeti nešto iz toga jezika u prozi i stihovima.

Na tržištu broje ovako:

jedan = 1, dva = 2, tri = 3, četiri = 4, pet = 5, šest = 6, sedam = 7, osam = 8, devet = 9, deset = 10.

Učenjaci i pjesnici šeher-Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku u stihovima.“ (Evlija Čelebi. Putopis: Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo. „Sarajevo Publishing“, 1996., str. 121)

***

„Narod u Bosni je jedan, i to slavjanski, nariečja ilirskoga, ono malo Ciganah i Jahudiah izvadivši. Turski govore činovnici Osmanlie, i Bošnjaci Turci, koji su ga u medrezah naučili. Ostali bosanski Turci govore kako po selih tako i po varoših ilirskim jezikom, koga oni „bošnjačkim“, a Hristjani „bosanskim“ zovu.“ (Bosanski prijatelj. Časopis. Sadržavajući potrebite, koristne i zabavne stvari. Urednik: I.F.Jukić Banjalučanin. Svezak III. Izdan troškom Matice Ilirske. U Zagrebu. Brzotiskom Antuna Jakića. 1861., str. 32)

***

„Bosanski Hrvati zovu sami svoj jezik „bošnjačkim“ ili „n a š k i m“, ređe pako h r v a t s k i m ili srbskim. Ne samo kršćani, nego i muhamedovci ljube svoj jezik materinji nada sve, ter smatraju ga najljepšim i najrazširenijim po svem carstvu turskom. Paše i begovi, ta bosanska vlastela, premda znadu i turski jezik i Turci se zovu, ipak vole svojemu narodnijemu govoru. Kad jim tko po turski što kaže, to oni uviek bošnjački odgovaraju, te dodavaju, da je „bošnjački jezik od svih najljepši na svietu.“ Kako u obće bosanski begovi ljube svoj jezik, pripovieda nam neki pisac, koj je dugo medju njimi živio. On veli: Begovi, premda su veliki zlikovci i kršćanluk progone, no opet narodnost bosansku sveto čuvaju. Promjena haljina, to je kod njih čelna opačina. Malo ne svi znaju turski govoriti, no to neće bez velike potrebe, dapače kad jih i ova usiluje, ter turski progovore, onda se opet okrenu Bošnjakom, pa će bosanski: „A jeli tako, vjere ti?!“ Jedan Kulenović beg reče: „Kad sam bio u Carigradu, u nedjelji dana da ja nebi našim jezikom progovorio, ja bi crknuo; zato kad nebi imao ni s kim govoriti, išao bi na ladju, da bar ondje nadjem kakova Dalmatinca i da se naški izgovorim; nema bo sladskosti bez materinskoga jezika.“ (Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine. Sabrao jih i poredao: Vjekoslav Klaić. Prvi dio: Zemljopis Sa devet slika i dvie geografske karte. U Zagrebu 1878. Nakladom „Matice Hrvatske“, str. 74)

***

(Gramatika)

Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole. Dio I. i II. Nauka o glasovima i oblicima. Sarajevo: Nakladom zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, štampa zemaljske štamparije, 1890.

***

„Naši stari umjeli su bolje cijeniti svoje običaje i svoj jezik te su ga s toga bolje i čuvali. I oni su bili u dodiru sa mnogim stranim narodima i što se samog jezika tiče, može biti još u nepovoljnijim okolnostima, nego mi danas. Oni su tugje poštovali, a svoje vrlo dobro čuvali...

Glasoviti Mehmed paša Sokolović nije se stidio govoriti svojim materinskim jezikom ni onda, kad se je popeo do najveće časti velikog vezira. Turska nam istorija (tarih) kazuje, da se je tada u kancelariji velikog vezira govorilo samo bosanski. Za to, što je Mehmed paša tako ljubio svoj narod i svoj materinski jezik, nazvaše ga neki turski istorici podrugljivo „bosanskim patronom“. Ali plemeniti Mehmed paša nije se plašio tog podrugivanja, već ostade vjeran svojoj miloj otadžbini i svom materinskom jeziku do zadnjeg časa svog života; a to je poznato svemu naučnom svijetu...“ (Bošnjak: List za politiku, pouku i zabavu. Broj 5. U Sarajevu, četvrtak dne 30. jula 1891. God I)

***

Ukidanje naziva bosanskog jezika.

„Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu najposlije došla je do uvjerenja da izmišljanje imena ovome jeziku i ovome čestitom srpskom narodu i pored sve sile i bajoneta ne može da opstane. Za to je sad ukinula izmišljeni naziv „bosanski jezik“, za koji se uzalud borio i jedan veliki naučenjak, Jagić. Sad je izdala naredbu da se ovaj jezik zove „srpsko-hrvatski“. I ovo je nakalamljeno, jer gdje ima u svijetu još primjera da jedan jezik ima dva imena? Zašto se u njihovoj monarhiji njemački ili madžarski jezik ne zove „austro-ugarski“? I otkud onaj priljepak srpskom nazivu, kad ovamo nikad nije bilo Hrvata. Ta jesu li i sami rimokatolički fratri zvali ovaj jezik srpskim? Ajd’ polako, pa ćemo dočekati da i vlada prizna pravi i istorijski naziv srpski. To želimo i očekujemo, pa da se i zastava kao državna uzakoni srpska trobojnica. I to će biti čim vidimo naše sinove na najvišim mjestima u državnoj upravi.“ (Bosanska vila. List za zabavu pouku i književnost, br. 21 i 22, god. XXII. Sarajevo, 15. i 30. novembra 1907., str. 354)

***

„G-đa Isidora Sekulić napisala je (Politika od 24. novembra 1936. god.) vrlo zanimljiv članak pod naslovom „O jeziku Bosne na osnovi starih i mladih tekstova“. Tu se ona, povedena originalnim osobinama jezika bosanskih pisaca, pita: da li Austrija nije donekle imala prava kada je jezik Bosne nazivala u zvaničkom i privatnom govoru bosanskim jezikom. Možda je ona, misli g-đa Sekulić, makar nešto osetila od individualnosti toga jezika koju tako jako oseća sama g-đa Sekulić. G-đa Isidora Sekulić teško će se sećati one bure koja se podigla kada je V.Jagić u Delegacijama govorio o ‘bosanskom jeziku’. Tada su istaknuti ljudi našega naroda pisali otvorena i oštra neprijateljska pisma Jagiću u kojima su dokazivali da nema bosanskog jezika, sem u planovima Austrijinim, koja je htela na osnovu bosanskog jezika da stvori i bosanski narod kao zasebnu etničku jedinicu na Balkanskom Poluostrvu. I Jagić se za poslednjih dvadeset i više godina života uporno branio od pripisivane mu želje da oglasi bosanski jezik za nešto samostalno, i to sve naširoko pominje u svojim ‘Spomenima’ (II knj. 243-245). Da li je Austrija bila u pravu ili oni koji su protiv samostalnosti bosanskog jezika tako ogorčeno protestovali? Ima li u bosanskom jeziku takvih osobina da se na osnovu njih može zaista zaključiti o njegovom samostalnom položaju?“ (Belić, Aleksandar. Oko našeg književnog jezika. Članci, ogledi i popularna predavanja. Beograd, 1951., str. 206)

***

Proglas o bosanskom jeziku

„Sudbina Bosne, Bosanskih Muslimana i bosanskog jezika zajednička je. Boreći se za fizički opstanak Bosne, kao i za slobodu, koja podrazumjeva i elementarno pravo na slobodno imenovanje svoga jezika. Zatiranje bosanskoga jezika bilo je u službi zatiranja Bosanskih Muslimana.

Postoji Bosna kao hiljadugodišnja činjenica, više od pola milenija jedan autohtoni evropski narod, u granicama nekadašnjeg Bosanskog pašaluka, oplemenjen islamom: Bosanski Muslimani ) Bošnjaci. I taj narod ima svoj Bosanski (bošnjački) jezik, kao bitnu konstitutivnu komponentu bića. Oko 90% bosansko-hercegovačkih Muslimana na popisu stanovništva 1991. godine izjasnilo se da je njihov maternji jezik bosanski. I to je dostatno za genocid, koji uključuje nasilje nad jezikom jednoga naroda. Genocid danas postaje vid komuniciranja: njime nam fašisoidni susjedi priznaju ono što oduvijek spore - da postojimo, i da smo drugačiji.

Od iskona Bosanski Muslimani svoj maternji jezik imenuju Bosanskim. Svjedočanstva o tome sežu čak u 14. i 15. stoljeće. Kroz cio osmanski period ime bosanskoga jezika proteže se na sve tri nacionalne skupine u Bosni. Od kraja 19. stoljeća, i danas, to je osnovno narodno ime jezika Bosanskih Muslimana. Bosanski jezik izraz je cjelokupnoga života našega naroda, naša kulturna smotra, naše utočište, u tome imenu prepoznajemo svoju ukupnu jezičku aktivnost u prošlosti i danas.

U posljednih stotinu godina nastupilo je za Bosanske Muslimane doba zaborava vlastitih korjena, i gotovo da je izgubljeno bilo sjećanje na ime svoga jezika. Povjerili smo drugima da nam imenuju jezik. Da pišu udžbenike u kojima nema muslimanskih imena. Da prave školske programe u kojima su neadekvatno zastupljeni bosanskomuslimanski autori. Da propisuju pravopisnu i književnojezičku normu koja tanji i dokida vezu sa našom duhovnom i jezičkom vertikalom. Da vode jezičku politiku koja nas i ne spominje. Da izdaju našu književnu baštinu u suprotnosti sa duhom bosanskoga jezika. Da pišu rječnike zajedničkoga jezika koji nedopustivo marginalno zahvataju bosanskomuslimanske izvore. Tako su brojne generacije Bosanskih Muslimana odgajane u suprotnosti sa maternjim jezikom, u unitarističkoj koncepciji srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga jezika.

Iako važećim pravopisom „duva promaja“, u zaborav nisu definitivno otpuhana sva „zlatna zrnca“ bosanskoga jezika, jer su ih najbolji pisci sačuvali u svojim djelima i u ovom stoljeću. Naredbom iz Beča (1907) nije se, eto, zatrlo ime jezika u koje je naš narod projicirao sebe. Vrijeme je da se drugom naredbom tome imenu vrati pravo javne upotrebe.“ (Kongres bosansko-muslimanskih intelektualaca: 1992. godine. Sarajevo, Vijeće Kongresa bosansko-muslimanskih intelektualaca, 1994., str. 191)

***

Alija Isaković: Predgovor četvrtom izdanju Rječnika karakteristične leksike bosankog jezika

„Tokom lipnja 1992. pojavili su se prvi primjerci Rječnika karakteristične leksike u bosanskom jeziku. To je bila prva knjiga objavljena u opkoljenome i razaranome Sarajevu. Zbog nestašice papira, to skromno izdanje pojavilo se na sarajevskim ratnim tezgama. (Knjižare već nisu radile)

Početkom 1993. objavljeno je reprint izdanje u Wupertalu (Njemačka), bez odobrenja autora, zatim reprint izdanje u Sarajevu 1993., a najavljivana su i drugdje reprint izdanja (Mostar, Zagreb, Zenica), međutim ratne nedaće su to onemogućile.

Ovo izdanje dopunjeno je i ispravljeno, premda su današnje prilike u Sarajevu nepovoljnije od prošlogodišnjih. U međuvremenu (24. VIII. 1992.) spaljena je čak i naša Narodna i univerzitetska biblioteka, pod vrhovnim zapovjedništvom tzv. JNA, književnika i akademika Srpske akademije nauka i umjetnosti, Dobrice Ćosića. Tako su mi neke starije knjige ostale nodostupne. Osim toga, Rječnik JAZU (23 toma) i Rečnik Matice Srpske (6 tomova) ugradio sam u balkonska vrata kao zaštitni zid od snajperskih hitaca i gelera, što mi je činilo dodatne teškoće i nagnalo me na premišljanja: ‘Da li su knjige korisnije ako pune glavu saznanjem ili su korisnije ako je štite od punjenja olovom.’ Ne bih želio da ovo dragocjeno iskustvo bilo kome zatreba.

Dopune se sastoje u tome što sam uvrstio oko 170 odrednica, a oko 1400 novih riječi uneseno je na nagovor čitalaca koji su predlagali da među odrednicama budu i nove riječi koje nisu karakteristične, nisu ekscerpirane iz građe, ali se, iz pravopisnih razloga, upućuje na njih uobičajenim načinom vidi (v.), npr. bolestnik, v. bolesnik; expedicija, v. ekspedicija; karadžoz. v. karađoz; sitnozor, v. mikroskop; sveza, v. veza; zvizda v. zvijezda i sl. Mislim da je ovako korisnije i Rječnik cjelovitiji. U tome slijedu modificiran je i sam naslov Rječnika.

Poslije ovoga valjalo bi uraditi pravopis i pravopisni priručnik bosanskoga jezika i rječnik bosanskoga jezika, pri čemu ovaj rječnik može biti korisna građa. Razumije se da su ovo samo počeci bavljenja bosanskim jezikom i da će budućim generacijama ostati znatan dio posla.

Zahvaljujem brojnim čitaocima koji su se javljali s pismenim ili usmenim primjedbama i prijedlozima.

***

Slovo o bosanskom jeziku

Naš jezik je naš moral, i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: bosanski jezik.

Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika,

nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik imao je i vlastiti tok do početka XX. vijeka kada su političke prilike izmijenile njegov javni status. Bošnjaci, kao zaseban kulturni sloj u višestoljetnom bosanskome društvu stekli su vremenom drukčija iskustva od svojih susjeda te, kada je u pitanju prirodno pravo na maternji jezik i njegovo ime, nije bitna količina razlika.

Naime, ako Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore, u osnovi, jednim jezikom, tada je bosanski jezik sociolingvistički objašnjen analognim pojmovima: srpski jezik, hrvatski jezik, crnogorski jezik. Jer, nestajanje bosanskoga jezika iz lingvističke terminologije XX. vijeka nije nikakva lingvistička uzročnost, kao što nestajanje Bošnjaka iz jugoslovenske sociologije XX. vijeka nije uzrokovano biološkom činjenicom već političkom igrom. Vremenom, razumije se, sve dođe na svoje mjesto. Kada čujete da neko kaže: ‘Nazuj čarape, obuj cipele, obuci odijelo, ustakni kaput!’; kada vaš sagovornik kaže: ‘Kosa se izmiva, lice umiva, ruke peru, tijelo kupa’; kada neko zapjeva: ‘Nit sam džennet nit džennetska hurija!’; kada vam se neko povjerava: ‘Neću s njime kahvenisati, ja sam obrazli!’; kad sirotica, posvojče, sažme svoj život u rečenicu: ‘Nisam ni gladovala, ni golovala!’, to nije samo leksika, to nije samo stil!

Narod koji je u prvotnoj geopolitičkoj zajednici spontano imenovao svoj jezik, kako to čine svi samostalni ljudi, i najveći i najmanji, u bilo kome historijskom trenutku, nije iščezao, nije izumro, nije se raselio, nije se pretopio u druge narode. Potomci davnih Bošnjaka i danas žive u bosanskome jeziku koji je ostavio intezivan trag, bezmalo - savršen kontinuitet, ostavio u svome jeziku kazivana i pisana djela neosporne književne i znanstvene vrijednosti, dostojne svekolikog poštovanja i modernoga lingvističkog elaboriranja.“ (Isaković, Alija. Rječnik karakteristične leksike bosanskoga jezika. 4. dopunjeno i ispravljeno izd. Sarajevo, Bosanska knjiga, 1995.)

***

„Pored arapskog, turskog i perzijskog jezika, sastavljanja i prepisivanja njihovih rječnika, naši su pisci izučavali i bosanski jezik. Oni sastavljaju i rječnike bosansko-turskog jezika. U drugoj polovici 15. st. priređen je četverojezični priručnik - na arapskom, perzijskom, grčkom i bosanskom jeziku - koji je služio sultanima za učenje stranih jezika / Rukopis u Biblioteci Aya Sofya u Istambulu, br. 4749-4750). U tom priručniku naš bosanski jezik ravnopravno stoji uz tadašnje vodeće jezike Istoka - arapski, perzijski i grčki. Godine 1631. nastao je bosansko- turski rječnik Muhameda Hevaije Uskufije pod nazivom Maqbūli-Ārif ili Potur- Šāhidija - rječnik je sastavljen dvije stotine godina prije izdanja rječnika Vuka Stefanovića Karadžića. Poslije su nastali mnogi rječnici raznih autora te njihovi brojni prijepisi.

U 19. i početkom 20. stoljeća nastali su slijedeći rječnici i priručnici bosanskog jezika: Ibrahim Berbić Edhem: Elif-bai Bosnevi, Sa starom i novom jazijom bosanske elifnice, (Istambul, 1304/1886); Muhamed Agić Zaim: Ovo je virovanje na bosanski jezik. (Istambul, 1866); Ibrahim Salim Puška: Tedžvid-i edaiyye-i Bosnevi (Sarajevo, 1325/1907); Arif Sarajlija Brkanić: Tercuman mevludski na jezik bosanski (Istambul.Mahmud-bey Matbaasi, 1329/1911), Abdulah Mustajbegović: Tursko-bosanski rječnik, (?) i Ahmed Kulender: Mali turski-bosanski rječnik (Monastir = Bitola), 1912.

O bosanskom jeziku pisali su npr. Ibrahim Alajbegović Pečevi u 17. stoljeću, zatim u 19. poznati slavist Vatroslav Jagić, srpska književnica Isidora Sekulić i mnogi drugi pisci.

U vrijeme austro-mađarske vladavine tiskani su udžbenici na bosanskom jeziku, koji je bio i zaseban predmet u školama I i II stupnja sve do 1907. god., kada je dekretom Zemaljske vlade u Sarajevu upotreba naziva bosanski jezik zamijenjena uvođenjem naziva srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik. Bošnjacima (muslimanima) bilo je ostavljeno da u nacionalnim institucijama zadrže naziv bosanski jezik, to je trajalo sve do 1918. godine.“

(Ćeman, Mustafa. Bibliografija bošnjačke književnosti. Zagreb, Sebil, 1994., str. 15-16)

***

Pravopis bosanskoga jezika

„Ovo je prvi pravopis bosanskoga jezika. Namijenjen je Bošnjacima, kojima je bosanski jezik maternji (upravo tim imenovanjem jezika - a ne imenom bošnjački - Bošnjaci obuhvaćaju svoju ukupnu kulturnu okomicu; i na popisu stanovništva 1991. to se potvrdilo: oko 90% Bošnjaka, odnosno 38% žitelja Bosne i Hercegovine izjasnilo se da im je bosanski jezik maternji ), kao pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i u svijetu koji bosanski jezik prihvaćaju kao svoj.

U narodnim govorima, književnoj i ukupnoj jezičkoj djelatnosti Bošnjaka sačuvana je neprekinuta veza sa slavenskim naslijeđem od najranijeg razdoblja. Bosanski se jezik u ukupnosti svojoj, dakle prirodno razvijao; razloge uslijed kojih tek danas pristupamo normiranju bosanskoga jezika ne treba tražiti u jeziku samom - oni su društvene naravi.

Bosanski jezik spada u jezike čija je norma u oblikovanju. Ako se ima u vidu i to da još nemamo zadovoljavajuće priručnike u službi pismenosti i opće kulture jezika te da, uslijed tolikoga našeg zaostajanja u ovome području, javnost očekuje od samoga pravopisa odgovore na brojna pitanja, bit će razumljivo da smo se obreli u neugodnome procijepu između želje da pripremimo knjigu iz koje će se korisnici moći obavijestiti samo o tome kako se pišu pojedine riječi i njihovi oblici, što se i očekuje od djela ove vrste, na jednoj, i potrebe da se ujedno daju i neke obavijesti koje inače pripadaju leksičkoj i gramatičkoj normi, ne bi li se makar koliko nadomjestile postojeće praznine, na drugoj strani.

Od 1960. služili smo se pravopisnim priručnicima rađenim na osnovama Novosadskoga dogovora. Ti priručnici nisu uvažavali osobenosti bošnjačkog jezičkog bića, razarajući ga neštedimice, a to je istodobno ishodilo jaz između važeće norme i samoga života, koji ju je u mnogim pojedinostima odbacivao kao neprimjerenu. (Tako su, npr., normativni rječnici obuhvaćali tek do 1,8% bošnjačkih izvora od ukupnih.) Jedino je Marković - Ajanović - Diklićev pravopis predstavljao unekoliko unapređenje u željenome smjeru. Potreba za pravopisom bosanskoga jezika osjećala se, dakle, odavno.

Prihvativši se izrade ovoga pravopisa augusta 1992., pripremili smo prijedlog i dali ga u ljeto 1993. na raspravu Pravopisnoj komisiji (u koju je ušlo osamnaest istaknutih lingvista, znanstvenika bosniakista i književnika) u Centru za bošnjačke studije Kulturnoga društva Bošnjaka Preporod. Razmotrivši brojne pojedinosti u vezi s budućim pravopisom, Komisija je odgovorila na sva otvorena pitanja, usvojila i dogradila prijedlog te odredila okvire koje smo imali u vidu tokom pripreme rukopisa. Poslije obavljenoga posla, krajem augusta 1995., dostavili smo rukopis na uvid, raspravu i recenziranje članovima Komisije. Zahvaljujući dragocjenim primjedbama i nesebičnoj pomoći članova Komisije djelo je popravljeno i dograđeno. Prečišćeni rukopis komisija je prihvatila 11. novembra 1995.“ (Halilović, Senahid. Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo, Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, 1996., str. 6-7)

***

„Nauka je isticala da u ranom formiranju i etničkom istovjećenju naroda bitnu ulogu imaju dva faktora: država kao teritorijalno zasnovan i organizaciono utvrđen savez plemena, i jezik kao sredstvo međusobnog saobraćanja i povezivanja. Smisao ovog uvodnog izlaganja je da iznese činjenice o imenovanju Bosne, Bosanaca i njihova jezika u izvanbosanskim povijesnim, geografskim, leksikografskim i drugim znanstvenim djelima i napisima, te u književnim i kulturnohistorijskim izvorima do vremena preporodnih pokreta u nas u XIX stoljeću, uz komparativno ukazivanje na etničko označavanje naroda, posebno muslimanskog, unutar bosanske regije i granica Osmanskog carstva, sve s ciljem da se vidi kako je, zapravo, drugi svijet, onaj evropskog civilizacijskog kruga, sudio o Bosni, kako ju je doživljavao i kakve je predstave imao o njenoj državno-povijesnoj, geopolitičkoj i jezično-kulturnoj cjelini...

U evropskom znanstvenom svijetu i knjigama izdanim na slavenskom Jugu ali izvan Bosne traje neprekinut kontinuitet njena imena i naziva njena jezika i pisma još od vremena njene državnosti, odslikavajući zapravo taj tradicionalno-državni i suvremeno-etnički kulturni identitet Bosne, koji je u evropskoj svijesti egzistirao i poslije 1463. godine, kada je ona pala pod osmanlijsku vlast, iako su mu politički nosioci bili Bošnjaci koji su prihvatili islam...“

(Rizvić, Muhsin. Bosna i Bošnjaci: Jezik i pismo, Sarajevo, Preporod, 1996.)

***

(Uređivačka koncepcija časopisa Bosanski jezik)

- „Časopis Bosanski jezik izlazit će u Tuzli najmanje jednom godišnje u tiražu od 500 primjeraka.

- Osnovna ocijentacija pri uređivanju Časopisa zasniva se na svim jezičkim vrijednostima Bosne i Hercegovine.

- Svi objavljeni prilozi u ovom časopisu bit će znanstveno ocjenjivani i rangirani prema svjetskim metodologijama.

- Svi objavljeni prilozi imat će kratak sažetak i njegov prijevod na jedan svjetski jezik.

- Časopis će istraživati kulturu bosanskoga jezika, valorizirati je, baštiniti i sugerirati uspostavljanje standarda (rječnik, gramatika, pravopis...)

- Bitan cilj koncipiranja Časopisa bit će osvjetljavanje veze bosanskoga jezika s orijentalnim jezicima (arapski, turski, perzijski jezik), germanskim, romanskim te drugim jezicima.

- Radi fotografiranja jezičkoga stanja s aspekta sinhronije i dijahronije Časopis će objavljivati, pored znanstvenih i stručnih jezičnih radova, i karakterističnu (ilustrativnu) prozu i poeziju, te esej i kritiku, prikaz isl.

- U objavljenim prilozima bit će zastupljene sve razine funkcioniranja bosanskoga jezika.

- Časopis će značajnu pažnju posvetiti karakteristikama bosanskoga jezika u dijaspori.

- U posebnoj rubrici: Pitanja - Odgovori, uspostavit će se neposredna saradnja s čitaocima, školama, institucijama u privredi, uslužnim djelatnostima itd.

- Časopis će njegovati isključivo naučnoistraživački (odnosno umjetnički) stil izražavanja.

- Ukupna uređivačka koncepcija časopisa „Bosanski jezik“ realizirat će se u skladu sa zakonima i propisima BiH.

- Časopis će nastojati mobilizirati i pojedince i ustanove da individualno i kolektivno afirmiraju bosanski jezik i bosanskohercegovačku književnost, pa je u svakom pogledu javno i otvoreno glasilo za saradnju.“

(Bosanski jezik. Časopis za kulturu Bosanskoga književnog jezika, br. 1, Tuzla, 1997.)

***

Predgovor Leksikona bosankoga jezika

„Odavno je postojala potreba za leksikonom u kome će se bosanskohercegovačkoj javnosti prezentirati pojmovi o bosanskom jeziku i jezičkoj nauci uopće. Ova knjiga je pokušaj da se udovolji takvim potrebama.

U njoj čitač neće pronaći sve, jer namjera autora i nije bila popis, nego izbor pojmova o bosanskom jeziku i jezičkoj nauci. Ciljevi su praktični: na jednom mjestu, sažeto i jednostavno interpretirati jezičku terminologiju (pojam, značenje, funkciju u jeziku). Kad se to sve nađe u jednoj knjizi, onda je ona svakodnevno korisna i praktična.

Pisana je za učenike i studente, ali i za one koje zanima jezička nauka ili im je ona životno (radno) zanimanje.

S obzirom da su i pojedinac i ustanove uskraćeni za ovakvu literaturu, očekivati je da će ova knjiga biti u službi udžbenika. Iz nje će učenici i studenti, ali i svi drugi, jednostavno i za kratko vrijeme saznati definiciju, tumačenje, mjesto i funkciju brojnih pojmova iz bosanskog jezika i jezičke nauke uopće.

Nudeći ovu knjigu na korišćenje ali i na sud i uvid, autori su svjesni da se moglo više reći, na neke druge načine, bolje ili detaljnije. Osnovna namjera je bila - praktična informativnost, a buduća izdanja nadomjestit će nedostatke i uvažiti sve korisne prijedloge.“ (Kasumović Ahmet, Butković Redžo. Leksikon bosanskog jezika, Tuzla, Prava riječ, 1997.)

***

Zaključci „Simpozija o bosanskom jeziku“ održanog u Bihaću 07.-08. sept. 1998.

Učesnici Simpozija o bosanskom jeziku nepodijeljenog su mišljenja da je bosanski jezik standardni jezik koji u zajednici slavenskih jezika stoji naporedo sa srpskim i hrvatskim jezikom.

Da bi bosanski jezik mogao udovoljiti komunikacijskim potrebama, neophodno je uraditi sljedeće:

1. kadrovski osnažiti Institut za jezik u Sarajevu, redefinirati njegove zadatke i preimenovati ga u Institut za bosanski jezik;
2. Odsjek za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu preimenovati u Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik;
3. bosanskom jeziku osigurati međunarodni status putem koda za jezik;
4. zasnovati kratkoročne projekte izrade:
5. a) gramatike bosanskog jezika za osnovnu i gramatike za srednju školu;
6. b) školskog pravopisnog priručnika i
7. c) jednotomnog rječnika bosanskog standardnog jezika;

5) zasnovati dugoročne projekte izrade:

1. a) gramatike bosanskog jezika;
2. b) velikog rječnika bosanskog jezika i
3. c) pravopisa bosanskog jezika;
4. izraditi priručnike bosanskog jezika za različite tematske i gramatičko-jezičke vidove nastave u osnovnoj i srednjoj školi, te priručnike za praktičnu upotrebu u javnim glasilima – štampi, radiju i televiziji;
5. u dogovoru s ministarstvima pedagoški zavodi trebaju pronaći nove forme rada, kako bi se prevladale teškoće koje se sada javljaju u nastavi maternjeg jezika (novi vidovi seminara, stalna predavanja o bosanskom jeziku i sl.) (Učesnici Simpozija o bosanskom jeziku, Bihać, 07. I 08. 09. 1998.)

***

„Govoriti o jeziku - o našem lijepom bošnjačkom jeziku i svakodnevnoj komunikaciji i umjetnićkoj funkciji, odnosno o funkciji našega jezika u umjetničkim djelima, u pjesništvu, dobar je povod s obzirom da u ovom pravcu mi sandžački Bošnjaci još nemamo zajednički stav koji se tiče definisanosti i normativnosti, te jedinstvene primjene, posebno kod naših pisaca koji se služe drugim normama i standardima. Međutim, Bošnjaci i ostali, širom Bosne i Hercegovine, standardizovali su svoj bosanski odnosno bošnjački jezik, jer se on istorijski razvijao isto onako i onoliko kao i drugi srodni jezici u njegovom okruženju, stekao je pravo na svoje postojanje u korpusu južnoslovenskih jezika i literatura. Od bosanskog//bošnjačkog jezika neodvojiv je naš sandžački bošnjački, koji čak nije ni njegova varijanta, već jedinstven jezički sistem i jezička norma.

Današnja jezička situacija i jezički standardi potvrđuju da i naš narod posjeduje argumente za svoj nacionalni jezički identitet, a o tome ima pisanih potvrda od dvanaestog vijeka i dalje, sve do današnjih naučnih i literarnih argumenata. Naravno, ovo se odnosi na jezik bosanski//bošnjački kojem, kao što je rečeno, pripada i sandžački bošnjački govor. (Džogović, Alija. Almanah. Časopis za proučavanje, zaštitu i prezentaciju kulturno-istorijske baštine muslimana - Bošnjaka. Podgorica, br. 3-4, 1998., str. 195)

***

Naziv bosanskog jezika

„Naziv bosanski jezik historijski je naslijeđen i potiče iz starine kulturnoga bića Bosne. Teško je utvrditi kada se prvi put pojavljuje, mada se u literaturi javljaju pokušaji da se to datira (možda je moguće znati kada se prvi put u pisanoj formi spominje taj naziv, u kojem dokumentu; nije nam poznato da se u literaturi operira tim podatkom). Za nas je ovom prilikom interesantnije kada se taj naziv mogao početi upotrebljavati, tj. kada su mogli za to sazreti lingvističko-historijski uslovi. On se, prema našem mišljenju, upotrebljavao već negdje od XII vijeka. Naziv bosanski jezik vjerovatno se počeo upotrebljavati u bogomilskom etnosu, jer su u Bosni tek tada sazreli uslovi da se jezik nazove svojim regionalnim imenom. Tako nešto se moglo događati jer se tu pojavio etnos religijski suprotstavljen zapadnom i istočnom etnosu. Naša je hipoteza da naziv bosanski jezik datira iz vremena kada se na bosanskohercegovačkom tlu širi bogomilsko učenje i kad u vezi s tim prevladava svijest tog slavenskog etnosa o svojoj individualnosti i „historijskoj usamljenosti“. Bogomili su sebe nazivali „Bošnjanima“ („Dobrim bošnjanima“), a u vezi s tim vrlo je mogućno da su i svoj jezik u nazivu povezivali sa tom geografskom odrednicom. Skupa sa procesom iščezavanja bogomila ide i gubljenje naziva za njihov jezik, a on će se ponegdje sačuvati, kako su se (u raznim formama) još čuvali bogomilski tragovi. Prelaskom na islam, bogomilsko stanovništvo jedno vrijeme je (u susretu sa nehrišćanskom orijentalnom kulturom) moglo i zaturiti trag nazivu tog jezika. Za sve to vrijeme bosanskim se mogao imenovati i jezik pravoslavnog i jezik katoličkog življa u Bosni i Hercegovini, mada vjerovatno sa nešto drukčijim značenjem, kako se vremenom širila i učvršćivala islamska kultura, tako se domaći jezik nalazio u specifičnom položaju. Gubio je kulturni prestiž, mada se nije prestajao upotrebljavati ni u pisanoj formi. Negdje od XVII vijeka dolazi do raširenije upotrebe naziva bosanski jezik, začetog još u bogomilsko vrijeme. Taj naziv se i dalje upotrebljava prilično neprecizno i konfesiono neodređeno. Vremenom on ipak postaje precizniji, jer se odnosi između slavenske i orijentalne komponente u Bosni manifestiraju potrebom za većim preciziranjem u odrednici jezika, ne samo u regionalnom već i u etničko-vjerskom smislu.

Naziv bosanski, međutim, sve više se upotrebljava u bosansko-muslimanskoj sredini, čime dobija značenje na koje se kod nas u literaturi nije obraćala dovoljna pažnja. U orijentalnome jezičkom okruženju bosanski jezik sve više dobija svoje osnovno značenje: njime se prije svega ističe da on nije orijentalni već je maternji, dakle - bosanski. Ta odrednica bosanski i dalje je bivala neprecizna, lingvistički neobrazložena; bilo je najvažnije da se njome naglasi bosanska, tj. slavenska pripadnost. Tu se i kriju najdublji korijeni naziva bosanski jezik. Njime se nije iskazivao odnos prema zapadnoj ili istočnoj južnoslavenskoj teritoriji već odnos prema neslavenskom okruženju. U tome i jeste suština porijekla i značenja naziva bosanski jezik, što se kod nas nedovoljno shvata. tim se nazivom isticalo porijeklo, svoj jezik i prošlost.

U XIX vijeku taj naziv opet nestaje; on podsjeća na historijsku ponornicu. Tek krajem XIX vijeka, u sklopu Kallayeve politike bosanske nacije, ponovo se aktuelizira, da bi nakon neuspjeha te politike snova iščeznuo. Potom nastupa onaj „najsušniji“ period, kraj XIX i prva polovina XX vijeka, kad sasma nestaje iz upotrebe. I tako dolazimo do ovog vremena, do devedesetih godina XX vijeka. Naziv bosanski jezik ponovo se javlja i rehabilitira. Tako se kroz historiju događalo sa jednom jezičkom odrednicom-ponornicom, koja ima svoju unutarnju, organsku vitalnost i uspijeva vazda da preživi sva svoja zatočenja, ‘političke lagere’ i ‘Sibire’.

Apsurdna je, dakle, tvrdnja da je naziv bosanski jezik ‘politički naziv’, vještački isforsiran, neutemeljen. Najbolji dokaz te apsurdnosti je vitalnost samog naziva i njegova sposobnost da opstane. To što je i njemu (kao svakom drugom nazivu jezika) nužna politička podrška, ne govori uopće o njegovoj ispolitiziranosti i vještačkom porijeklu. Svaki naziv jezika ispolitizirana je pojava, jer on je političko, a ne naučno pitanje. Ali ako je naziv zaista samo politička tvorevina, on ne može opstati, jer nema unutarnje, značenjske vitalnosti da preživi. Svako vještačko nastajanje historija odbacuje. Ostaje samo ono što je organski stvoreno, organski u smislu historijske zakonitosti nastanka i razvoja. A naziv bosanski jezik upravo je takva pojava.“ (Jahić, Dževad. Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora. Sarajevo, Ljiljan, 1999., str. 44-45)

***

Predgovor Školskog rječnika...

„Osnovni cilj sastavljača Školskog rječnika lingvističkih termina u bosanskom jeziku je bio da što kraćim objašnjenjima uz navedeni termin uputi čitaoca na semantiku raznih riječi domaćeg i stranog porijekla kojima se služimo u lingvistici kako bismo imenovali lingvističke pojmove. Objašnjenja i definicije su usklađeni sa znanjem koje nalazimo u našoj udžbeničkoj i drugoj lingvističkoj literaturi i predstavljaju svojevrstan sažetak onoga što je tamo opširnije predstavljano, ali i direktnu pomoć korisniku da se na jednom mjestu obavijesti o nizu lingvističkih pojmova.

Rječnikom su obuhvaćeni svi termini koji su u upotrebi u nastavi našeg jezika u osnovnoj i srednjoj školi, te na fakultetima i akademijama. Termini su uvrštavani prema potvrdama u korpusu sastavljenom od aktuelnih udžbenika i druge lingvističke literature. S tim u vezi, ovim priručnikom se mogu poslužiti svi koji su vezani za nastavu našeg jezika, ali i drugi koji žele da ovladaju ovom terminologijom.

Čest je slučaj upotrebe po formi različitih termina za jedan te isti pojam i vrlo rijetko je u praksi moguće odrediti koji od njih ima prednost. Stoga je autor samo negdje naznačio kako poneki od termina ima izraženiju frekvenciju, što ne znači da mu se u upotrebi daje prednost na štetu nekog drugog. Rječniku nije svrha da normira terminologiju, nego da pruži osobitu pomoć svima koji ne znaju ili ne razumiju značenje ili funkciju određenih termina.

Ovo djelo najvjerovatnije ima svoje nedostatke i zadatak je sastavljača da ih u eventualnom sljedećem izdanju ukloni, u čemu će ozibljne i dobronamjerne kritike biti dragocjena pomoć. Jedno je sigurno: pojavljivanjem ovakvih knjiga omogućava se popunjavanje velike praznine koja je naročito izražena u oblasti leksikografije.“ (Čedić Ibrahim. Školski rječnik lingvističkih termina u bosanskom jeziku. Sarajevo, Institut za jezik, 1999., str. 7)

***

(Budućnost bosanskog jezika)

„Tako, upravo ovi primjeri pokazuju da se lingvističke modifikacije i reforme dešavaju i vjerovatno će nastaviti da se dešavaju u Hrvatskoj i Srbiji, ove promjene će evoluirati više postupno nego radikalno. Šta to znači za Bosnu, ja vjerujem da će najvjerovatnije iako postepeno doći do polarizacije vokabulara u srpskom i hrvatskom standardu, a da će bosanska varijanta, zbog njene centralne i multietničke prirode, biti sve više različita što se vokabulara tiče od njih oba. Dubleti koji su prethodno zvanično tretirani kao ravnopravni, gdje je u stvarnosti postojala jasna preferencija u Bosni, biće kodificirani kao takvi u standardnim rječnicima i gramatikama da bi tako predstavili pravu prirodu jezičke stvarnosti.“ (Husić, Geoffrey. „Is There/Will There Be a „Bosnian Language?“ Aspects of the Language Question in Post-War Bosnia“. South Slavic Journal, 20, 3-4 (London, 1999.-2000.) p. 20)

***

Predgovor Gramatike bosanskoga standardnog jezika

„U našoj se javnosti već dugo osjeća potreba za Gramatikom bosanskoga standardnog jezika. Ta je potreba posebno istaknuta u posljednjih desetak godina, otkad bosanski standardni jezik ide vlastitim putem. Stoga smo se - na poticaj i uz podršku ministra obrazovanja dr. Fahrudina Rizvanbegovina - prihvatili teškog i odgovornog posla njezine izrade. Gramatika koju predajemo javnosti nastala je, dakle, kao plod nastojanja da se bosanskome jeziku u oblasti grmatičke norme postave čvrsti temelji. Ona je po svojoj naravi opisna i normativna, a u daljem procesu normiranja bosanskoga jezika moći će - nadamo se - poslužiti kao osnovica.

Ova je gramatika namijenjena, prije svega, učenicima srednjih škola, ali će ona - vjerujemo - biti korisna i studentima viših i visokih škola, nastavnicima bosanskoga jezika te, na koncu, svima koji se žele obavijestiti o gramatičkome ustrojstvu bosanskoga jezika.

Pojedine odjeljke ove gramatike napisali su:

Dževad Jahić:                Uvod, Fonetika i fonologija,

Senahid Halilović:        Morfologija i Tvorba riječi,

Ismail Palić:                  Sintaksa.

Imajući na umu nedostatak odgovarajuće literature ove vrste, u ovoj smo gramatici nastojali sistematski opisati gramatičko ustrojstvo bosanskoga standardnog jezika. Taj je sistematski opis, dakako, morao biti ograničen namjenom ove knjige i profilom, njezinih korisnika. Stoga smo u opisu pojava kojima smo se bavili težili što većoj preglednosti i jasnoći. Kako bi se stekla šira saznanja o bosanskome standardnom jeziku i njegovu razvoju, uvodni je dio duži negoli je to uobičajeno u ovakvim knjigama.

Svjesni važnosti očuvanja veze s našom gramatičkom tradicijom, trudili smo se - koliko god je to bilo moguće - primijeniti njezina dostignuća, ali smo, isto tako, imajući na umu savremene tokove nauke o jeziku, rado usvajali i saznanja do kojih je došla moderna gramatika. Omjer ovih dvaju pristupa u svakog autora nije isti. To je osnovni razlog što smo pojedine odjeljke ove gramatike odvojili u posebne cjeline, koje se, istina jedna od druge manje ili više metodološki i stilski razlikuju, ali se ipak u značajnoj mjeri međusobno dopunjuju. Svjesni, dakle, postojećih razlika u pristupu, trudili smo se, ipak, usvojiti i primijeniti jedinstvena načela i - gdje god je to bilo nužno - usaglasiti mišljenja, kako bi ova knjiga činila jednu jedinstvenu i koherentnu cjelinu.

Upućivanja iz jednog odjeljka na tačke u drugom odjeljku u kojima se govori o istom pitanju vršena su na uobičajeni način. Velikim slovima F, M,T i S, uz koje se nalazi broj tačke ili tačaka, označeni su odjeljci na koje se upućuje: F = Fponetika i fonologija, M = Morfologija, T= Tvorba riječi, S = Sintaksa.

Terminologija kojom smo se koristili uglavnom je uobičajena i poznata, a ako su gdje morali biti uvedeni novi termini, oni su posebno objašnjeni. Pri navođenju primjera trudili smo se da oni budu stilski raznovrsni. Razumljivo, najveći dio njih potječe iz djela bošnjačkih pisaca XX stoljeća; ako su veličine rečenice ili više rečenica (npr. u Sintaksi), uz njih se nalaze podaci o tome iz kojeg su djela uzeti.

Za nesebičnu i stalnu pomoć koju nam je pružila pri izradi ove gramatike veliku i iskrenu zahvalnost dugujemo uredniku, glavnom stručnom savjetniku i recenzentu dr. Hasniji Muratagić - Tuni. Isto tako veliku zahvalnost dugujemo i recenzentima: dr. Marini Katnić-Bakaršić, dr. Ilijasu Tanoviću i prof. Amiri Hadžagić, koji su s velikim strpljenjem iščitali rukopis i dali vrlo korisne primjedbe. Autor sintakse posebno je zahvalan dr. Ivi Pranjkoviću i dr. Josipu Baotiću, koji su pročitali njegov rukopis i autoru omogućili da se okoristi njihovim vrlo značajnim zapažanjima. Zahvalni smo, također i svim kolegicama i kolegama koji su pažljivo čitali dio po dio rukopisa i svojim korisnim primjedbama pridonijeli njegovu kvalitetu, te svima koji su nam na bilo koji način pružili podršku i tako pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana. Posebnu zahvalnost dugujemo i izdavaču - Domu štampe iz Zenice.

Na koncu valja kazati: za sve što je u ovoj gramatici dobro urađeno zaslužno je mnogo ljudi, a za sve propuste krivicu snose isključivo njezini autori.“ (Jahić, Dž., S. Halilović, I. Palić. Gramatika bosanskoga jezika. Zenica, Dom štampe, 2000.)

***

Zaključak Neumske konferencije o jeziku i demokratizaciji

„Imam tužnu dužnost da zaključim našu Neumsku konferenciju. Uvjeren sam da je Konferencija bila uspješna, važna, čak možda i historijska. Prvi put nakon deset godina se okupio toliki broj istaknutih stručnjaka za naš jezik iz svih važnih centara gdje se taj jezik proučava. Mi organizatori smo zadovoljni, jer osjećamo da se vraćamo kući ne samo pametniji već i mirnije duše. Nakon deset tragičnih godina, punih patnje i punih mržnje, pokazalo se da je moguće voditi razumne diskusije o vrlo emocionalnim pitanjima. Bilo je živih diskusija, a to je dobro, mnogo bolje nego kad se ne bi smjelo govoriti otvoreno. Važni su bili, uvjeren sam, i neformalni susreti van konferencijske dvorane.

Ideju da bi trebalo organizirati takvu konferenciju dobili smo, kolega Josip Baotić i ja, na jednoj konferenciji u Oslu u jesen 2000. godine, kad se raspravljalo o temama saradnje norveških univerziteta i univerziteta Jugoistočne Evrope. Norveška vlada je naime pokrenula ambiciozni program saradnje iz oblasti visokog obrazovanja i nauke kao nastavak Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. U okviru četverogodišnjeg programa dodijeljena su znatna sredstva za projekte iz raznih oblasti, prije svega ekonomije, ekologije, ljudskih prava i sl. Tu je našao svoje mjesto i naš prijedlog pod nazivom „Jezik i nacionalni identitet“, zajednički projekat Instituta za jezik u Sarajevu i Instituta za istočnoevropske i orijentalne studije u Oslu. Ovogodišnja konferencija u Neumu je prvi konkretni rezultat ove saradnje. Želio bih da se zahvalim kolegama u Institutu za jezik koji su izvršili sve praktične pripreme za konferenciju. Imali smo vrlo dobru saradnju i divim se efikasnosti kojom su radili ne tako jednostavan posao. Tu je posbeno za pohvalu kolega Fahro Trtak, bez njega Konferencije ne bi bilo.

Htio bih da se zahvalim i svim kolegama iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore koji su se pozitivno odazvali na poziv. Drago nam je i što je izvjestan broj mlađih saradnika mogao prisustvovati Konferenciji. Bilo je i vrlo dragocjeno prisustvo velikog broja profesora gimnazije i nastavnika iz cijele Bosne i Hercegovine koji su na svoj trošak došli u Neum. Važan je kontakt između teoretičara i onih koji svakodnevno osjećaju probleme u školstvu.

Ovom prilikom imam zadovoljstvo da najavim mogućnost, u okviru spomenutog projekta, da nastavimo sa radom za dvije godine. Predlažem dakle da se 2003. godine organizira druga neumska konferencija pod sličnim uvjetima. Na narednoj konferenciji možemo razmatrati razvitak na našem području, ne samo na istraživačkom planu, već i što se tiče promjena u sociolingvističkim okvirima u kojima se naš jezik i naši standardi razvijaju.

Još jednom velika hvala svim učesnicima konferencije i do viđenja u Neumu za dvije godine!“ (Monnesland, Svein. Jezik i demokratizacija: Zbornik radova. Language and democratization: (proceedings) Sarajevo, Institut za jezik, 2001., str. 9)

***

„Lingvonim „bosanski jezik“ stavio sam pod navodnike stoga što je Odbor za standardizaciju srpskog jezika u Odluci br. 1. i Zaključku br. 11. utvrdio da se (i zašto se) traži jezički standard na (bivšem) srpskohrvatskom govornom prostoru i ne može se, u srpskom jezičkom standardu, zvati bosanskim jezikom. Odbor se, da se podsetimo, nije bavio ni priznavanjem ni osporavanjem trećeg jezičkog standarda u okviru i dalje istoga standardnojezičkog sistema, srpskohrvatskog, u kojem su dosad postojala dva standardnojezička izraza, dve varijante istoga standardnog jezika, i, u krajnjem ishodu, istorijskih zbivanja, dva odelita standardna jezika, srpski i hrvatski; bavio se prvenstveno njegovim nazivom, još prezicnije terminologizacijom jednoga njegovog naziva. Odbor je utvrdio da se trećem standardnojezičkom izrazu, koji se tek uspostavlja, može pridružiti jedino atribut bošnjački, usklađen s novoprihvaćenim nazivom treće naciotvorbene etnokonfesionalne zajednice - Bošnjaka.“ (Brborić, Branislav.<http://main.amu.edu.pl/~sipkadan/OSVR81.HTM>)

***

Crnogorski jezik na Sorboni

„Pariska Sorbona, jedan od najstarijih i najuglednijih univerziteta na svetu, na svom odseku slavistike od nedavno, pored srpsko-hrvatskog, ima odsek za učenje srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika. Tačnije, crnogorski je upisan u program, ali se još ne izučava jer se očekuju određeni politički uslovi. Na čelu odseka nalazi se profesor Pol-Lui Toma, lingvista i nekadašnji predavač na Beogradskom univerzitetu. Studije su četvorogodišnje, a proučavaju se pravopis, gramatika, književnost i civilizacija svakog od naroda. Nastavni kadar je francuskog, srpskog, hrvatskog i bosanskog porekla.“ http://www.knjizara.com/pkch/data01/crnogorski_na_sorboni.html

***

Chorwacki i bosanski

„Gazeta Krakowska je, izvještavajući o otvorenju kongresa, prebrojila čitateljima „13 jezykow slowianskich, ktorymi posluguje sie blisko 300 mln osob (...) polski, czeski, slowacki (...) dolno- i gomoluzycki (...) rosyjski, bialoruski i ukrainski (...) bulgarski, serbski, chorwacki, macedonski (...) slowenski“. Bosanski jezik nije spomenut. Usput rečeno, Bosna i Hercegovina je bila jedina slavenska zemlja koja nije poslala ni jednog slavistu, pa zato nije ni spomenuta na plakatu kongresa. (U Organizacijskom komitetu mi rekoše da iz BiH nisu ni odgovorili na poziv na Kongres. Ipak, na traženje potpisnika, komitet je barem u publikaciji programa izlaganja uz njegovo ime i izlaganje naveo „Bosna i Hercegovina - Švedska“. Nastup hrvatskih slavista pridonio je ne samo ugledu kroatistike i hrvatske slavistike nego i afirmaciji hrvatske bitnosti, u kojoj su joj jezik i književnost jedni od temeljnih uporišta. Njihova izlaganja, kao i popratne diskusije, vođeni su na hrvatskom jeziku.“ (Hrvatsko Slovo: Vjesnik za kulturu, godina IV/broj 178 Zagreb, petak 18.rujna 1998., http://www.hks.hr/178. htm)

***

Deklaracije crnogorskog P.E.N. centra o ustavnom položaju crnogorskog jezika

„U Ustavu Republike Crne Gore iz 1992. godine jezik Crnogoraca naziva se srpski. Do tada se ustavno imenovao kao srpskohrvatski. S raspadom SFRJ, srpskohrvatski-hrvatskosrpski jezik se napušta u svim njenim republikama u kojima je bio zvaničan. Hrvati se definitivno opredjeljuju za hrvatski, Srbi za srpski, Bošnjaci (Bosanci) za bosanski jezik. Tako su od četiri naroda, kojima je srpskohrvatski bio službeni jezik, jedino Crnogorci u svoj novi Ustav unijeli odredbu da im maternji jezik nosi ime drugoga naroda i nacije, što je naučno i politički neodrživo.

Dok je bio na snazi, na pojam srpskohrvatskog jezika gledali smo kao na konvenciju prihvaćenu na Novosadskom dogovoru iz 1954. godine. Ali, bilo je jasno da zakonitost: ime svakog narodnog, odnosno nacionalnog jezika izvire iz bića naroda, kao njegovog tvorca. Ime jezika određuje njegov sadržaj koji uvijek pokazuje da je to jezik ovog ili onog naroda, odnosno nacije. Narodnosno ili nacionalno atribuiranje i nominiranje štiti svaki jezik od razgradnje i asimiliranja. Stoga svi slovenski jezici, (izuzev jezika Crnogoraca), nose svoje etničko, nacionalno ime. Sa stanovišta nauke, ne postoji naučni razlog, a sa stanovišta interesa Crne Gore politički razlog da se crnogorski jezik ne imenuje, naučno i ustavno-pravno, svojim imenom.

Pod pojmom crnogorski jezik ne podrazumijevamo sistemski poseban jezik, nego jedan od pomenuta četiri naziva (crnogorski, srpski, hrvatski, bosanski) kojim Crnogorci imenuju svoj dio štokavskog sistema, koji zajednički baštine sa Muslimanima, Srbima i Hrvatima. To je njihovo prirodno pravo, koje je neotuđivo. Dakle, mi ne prihvatamo, jer je nenaučno, a politički štetno, da se crnogorski jezik predstavlja i tretira kao podvarijanta, dijalekt srpskoga jezika. Crnogorski jezik genetički, tipološki i strukturno gledano nije ništa drugo do podsistem, varijanta, slovenskog jezičkog sistema, markantno oformljen u prepoznatljiv narodni jezik zavisan od postanka i razvitka Dukljana (Zećana) – Crnogoraca. Kao takav, taj jezik ima svoje fonološke, prozofijske, morfološke, sintaksičke, semantičke, leksičko-frazeološke, pravopisne i druge posebnosti, vlastitu istoriju i književnu samopotvrdu. Isto važi i za srpski, hrvatski i bosanki jezik. Danas se crnogorski jezik, u Ustavu RCG tretira kao srpski jezik, pa se tako sve njegove posebnosti potiru, a književna i praktična realizacija ukida ili ugrožava. Zato zahtijevamo da se u Ustavu RCG jezik Crnogoraca imenuje kao crnogorski jezik, što je naučno ispravno, a politički neophodno. Ustavnim preimenovanjem crnogorskog jezika u srpski, de jure se Crnogorci preimenuju u Srbe, što predstavlja lingogenocid nad crnogorskim narodom. Apelujemo na crnogorsku kulturnu i naučnu javnost da se prema svojemu jeziku odnosi kao prema vidu sopstvenog postojanja i da ga njeguje, vrjednuje i proučava na način kako to rade kulturni i civilizovani centri, jer je to jedan od bitnih uslova slobode i opstanka.“ (www.montenet.org/language/pen-decl.htm, 11. juli 2003.)

***

1) „Službeni su jezici u Federaciji bosanski jezik i hrvatski jezik. Službeno je pismo latinica.2) Ostali se jezici mogu koristiti kao sredstva komunikacije i nastave. 3) Dodatni jezici mogu se odrediti kao službeni većinom glasova u svakom domu Parlamenta Federacije, uključujući većinu glasova bošnjačkih izaslanika i većinu glasova hrvatskih izaslanika u Domu naroda.“ (Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Sarajevo, JP NIO Službeni list BiH, 1996., str. 5)

Priručnici

Babić, Stj., B. Finka, M. Moguš. Hrvatski pravopis, 5. izd., Zagreb, Školska knjiga, 2005.

Čedić, Ibrahim et. al. Rječnik bosanskog jezika, Sarajevo, Institut za jezik, 2007., 1313 str.

Halilović, Senahid. Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, 1996. Treće izdanje za školske potrebe objavljeno u Novom Pazaru u okviru Centra za bošnjačke studije 2005.

Jahić, Dž., S. Halilović, I. Palić.Gramatika bosanskoga jezika. Zenica, Dom štampe, 2000.

Jezik u Bosni i Hercegovini. Ur. Svein Monnesland. Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu., Oslo: Institut za istočnoevropske i orijentalne studije, 2005.639 str.

Muratagić-Tuna, Hasnija. Bosanski, hrvatski, srpski: aktuelni pravopisi – sličnosti i razlike. Sarajevo: Bosansko filološko društvo, 2005., 689 str.

Pešikan, M., J. Jerković, M. Pižurica. Pravopis srpskog jezika, Novi Sad, Matica srpska, 1993.

Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika. Izradila pravopisna komisija. Novi Sad: Matica srpska, Zagreb, Matica hrvatska, 1960.

Valjevac, Naila. „Bosanskohercegovački dijalekatski kompleks i bosanska standardnojezička norma“, Književni jezik, 21, br. 2 (Sarajevo, 2003), str. 27-40.

„Uvod u slavistiku“: (<www.rastko.org.yu/filologija/>). (2.08.2006).

Bosanski jezik u Sandžaku

„Prema tvrdnji Senada Mahmutovića, u Sandžaku je obrazovanje Bošnjacima na maternjem jeziku zagarantovano članom 13 Saveznog zakona, a postupak i procedura za ostvarenje ovog prava su u toku. Treba podsjetiti da su, upravo zahvaljujući ovom zakonu o nacionalnim manjinama, odbornici u Skupštini Opštine Novi Pazar donijeli prije dvije godine odluku da pored srpskog jezika i ćirilice, latinica i bosanski jezik budu u zvaničnoj upotrebi na teritoriji te opštine.“ (Oslobođenje, 8.VI 2004., str. 23)

Bosanski Novi

Bosanski Novi je varoš za zapuštenom tvrđavom na utoku Sane u Unu, koja ovdje postaje plovnom, broji 250-300 kuća i 2600 žitelja. (Vj. Klaić. Bosna... 1878., str. 193)

Bosanski Šamac

„Bala ili Gornja Azizija, varošica na Savi, osnovana godine 1863. turskom vladom, koja je tu naselila muhamedovske iseljenike iz Srbije. Šamac ima ravne i široke ulice, koje teku uporedo sa Savom, a kuće malene, u kojih može stanovati 5-6 duša. Kuća ima ukupno 350, a žitelja do 2000. Šamački žitelji trguju mnogo sa susjednom Slavonijom, osobito s Babinom gredom. Na Savi ima skela, isto tako i na Bosni.“ (Vj. Klaić. Bosna... 1878., str. 175)

Bosanskohercegovački sabor

„Bosanskohercegovački sabor osnovan je poslije austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, s ciljem da se u anektiranoj pokrajini Monarhije stvori formalni oblik parlamentarne uprave, ponajviše u cilju smirivanja dotadašnje aneksione krize. Otvaranju Sabora prethodilo je proglašenje Ustava obavljeno u Sarajevu 20. februara 1910. godine, poslije čega je, za 2. juni 1910. sazvano prvo zasijedanje Sabora. Parlament je sazvan još četiri puta: 2. oktobra 1910., 2. oktobra 1911., 22. oktobra 1912., i 29. decembra 1913. godine. Peto zasjedanje Sabora koje je potrajalo od 29. dec. 1913., do 28. juna 1914. godine zaključeno je rješenjem od 9. jula 1914. i Sabor nije više sazivan. Carskom odlukom Sabor je raspušten početkom 1915. godine. Sabor Bosne i Hercegovine sastojao se od 72 izabrana poslanika i 20 virilnih članova. Kroz rad Sabora, karakterističan po nejedinstvenosti saborskih zastupnika, koji su, čak i unutar pojedinih vjersko-nacionalnih grupacija, nerijetko imali protivrječne stavove, demonstrativno napuštali sesije itd., prelamali su se zapravo svi važniji događaji u zemlji i na Balkanu općenito, kao što su bili balkanski ratovi, skadarska kriza, zavođenje iznimnih mjera u BiH početkom maja 1913. godine i slično.“ (Vodič Arhiva BiH. Sarajevo, Arhiv BiH, 1987., str. 47)

Bosna, ime

„Mnogo prije spomena prvog imenom poznatog bosanskog bana Borića (1154.-1136.) stvorena je jasna predstava o Bosni kao zemlji i državi. Od tada srednjovjekovna bosanska država traje sa manjim i većim usponima i padovima, da bi od vremena Stjepana II Kotromanića (1322.-1353.) to bila zemlja sa visokim stupnjem državne samostalnosti, jakim trgovačkim – ekonomskim vezama, razvijenim rudarstvom i izrastanjem gradskih naselja evropskog tipa. Svoj najveći procvat Bosna dostiže u vrijeme Tvrtka I Kotromanića (1353.-1391.), koji je 1377. godine proglašava Kraljevinom i na taj način je uzdiže na viši stupanj suverenosti u srednjovjekovnom svijetu, a sebi pribavlja čast prvog bosanskog vladara sa kraljevskom titulom. U tom periodu Bosna dostiže svoj najveći teritorijalni obim i preuzima kormilo prve zemlje južnih Slovena. Svoju samostalnost srednjovjekovna Bosna je izgubila u drugoj polovini 15. stoljeća, u vihoru osmanlijskih ratnih osvajanja, ali je nakon pada još dugo vremena uspijevala održati tradicije bosanske države.“ (Bosna i Hercegovina kroz arhivska dokumenta: katalog izložbe.)

Bosna, teritorija

„...Teritorij Bosna je uslovno različit po veličini njenih sustavnih dijelova i tipologijski neiscrpan uzorak kao dinamički model i za primjenu teorije o antropotoposu i praćenje kontinualnosti struktura. Predstavlja jedinstven primjer prožimanja više različitih tradicija i kulturnih areala, mnogih etničkih grupa, naroda ili cijelih autohtonih populacija, gusto i istovremeno disperzno raspoređenih, zbog datosti njene geografije, gdje granice teritorija mogu jedino i konvencijalno biti homogenim i cjelovitim dijelom jugoistočne Evrope. Relativnu konstantu – može poslužiti i kao jedinica modeliranja – kao unikat, ali tačno definirana kulturno-historijsko-prostornu cjelinu, predstavlja malo bosansko naselje kao antropogena i interpretativna naučna varijabla. Jedinstvo, raznolikosti Bosne o kojoj ćemo pisati u narednom dijelu i opće filozofske doktrine o strukturalnoj antropologiji, obezbjeđuju nam valjane dokaze koji su bili zapostavljeni. Bosanska milenijska stvarnost, kristalno jasna prostorna homogenost i uslovna međuregionalna ovisnost, dinamička koheziona diskontinualnost njenih toposa, virtualnost kulturnih sinteza, a i terra incognita (za neznance), ponudila mi je svoju samosvjesnost i čast da decenijsko istraživanje njenog antropotoposa učinim vidljivom i istinitom paradigmom i doprinosom naučnom praksisu: ‘Kako misliti Bosnu’. Uvjeren da ovako doprinosim dobrobiti Dobroj Bosni.“ (Izvor. Hamidović, Muhamed. Gramatika toposa Bosne: antropološko teorijska studija o spoznaji bitka mjesta. Zenica, Muzej grada Zenice, 2000., str. 127)

Bošnjaci, aristokracija

Srpski etnograf Vuk Karadžić za višu bošnjačku klasu kaže: „Od onijeh zakona Turskoga vrlo malo ima seljaka, nego su najviše varošani, među kojima ima i težaka. Iza ovijeh u njih idu zanatlije i trgovci, po tom age i spahije, pa onda begovi, tako među njima ima više klase naroda, ali jedno što se njihova viša klasa od prostote ne razlikuje nikakvom naukom ili osobitijem znanjem, nego samo bogastvom i gospostvom, a drugo što njihov i najprostiji seljak i težak, samo ako ima otkuda, može nositi haljine i oružje, jahati konja, načiniti sebi kuću i življeti kao i najveći aga ili beg, i s pomoću junaštva i razuma, osobito rječitosti, postati najveći gospodin, za to njihova viša klasa gotovo nigdje nije sa svijem odvojena od prostote.“ (Etnografski spisi. Beograd, Prosveta, 1964., str. 37)

2) „Premda je sve muslimansko bošnjačko stanovništvo (u osmanskom carstvu) imalo povoljniji politički položaj od nemuslimana, svi Muslimani nisu bili jednako povlašteni. U povlaštenom položaju od početka osmanske vlasti u Bosni bili su spahije, čuvari tvrdjava, ulema i janjičari. Naravno, ni svi ti slojevi nisu imali jednak društveni i politički položaj. (E.K.)

Bošnjaci, politički subjekat

„Među pitanjima koja ima da reši ova država – a koja pouzdano neće rešiti ova naša iznurena, nemoćna i pokvarena politička generacija – muslimansko je pitanje jedno od najkrupnijih i najvažnijih. Ono je možda i ponajkomplikovanije jer se u njemu stiču mnogi i razni momenti i elementi. Osim toga, o njemu smo svikolici mi – ovaki kako nas je ratni vihor pokupio i stresao na jedno mjesto, iz raznih sredina – još ponajmanje obavešteni, ne samo zbog njegove mnogostrukosti nego i usled namerne izolovanosti od celog ostalog sveta onih koji su tu posredi. Pre nego što bismo se dakle upustili u bilo kako razmišljanje i predlaganje o načinima rešavanja muslimanskog ‘problema’ i razdrešavanje muslimanskog čvora, u spletu narodnih i državnih poslova, koji čekaju na sposobnije i dalekovidnije potomstvo da budu konačno svršeni, držimo da treba što bolje ispitati i uočiti činjenice, te obavestiti o njima i našu javnost. Kao jednu od glavnih teškoća već pri ovom pripremnom poslu, koja baca značajnu sen unapred na buduće rešavanje samog problema, predviđamo to, što oni kojih se sve ovo najviše i neposredno tiče, sami naši muslimani, kao da nisu načisto sa sobom, i kao da nisu čak ni dovoljno obavešteni o sebi, o svome stanju i o prilikama svoje uže i šire sredine. Ovo sudimo po tom, što tako malo i tako nerado govore o sebi i svojima, sve i kad su svesni potrebe da to čine i koristi koja bi otud proizišla za njihovu i za opštu narodnu stvar. Mi smo, na primer, odlučili još pre više meseca, da jedan broj Nove Evrope posvetimo gornjoj svrsi: obaveštavanju naše javnosti u pogledu naših muslimana, i što je s njima u svezi, pa smo to – kako će se sećati naši čitaoci – poodavno već i oglasili, profesor beogradskog Univerziteta, G. Dr. Tih. R. Gjorgjević, i još neki naši saradnici, pomogli su nam, i predložili šta sve da iznesemo i koga da pozovemo na saradnju. Obratili smo se na razne strane za materijal, pozvali smo naročito naše ugledne i pismene muslimane da nam pošalju svoje priloge, s kakvim uspehom? Neki nam nisu ni odgovorili na poziv, a neki su obećali poslati članke ‘kad stignu’, ali eno, nemogući dalje odlagati, mi smo pripremili broj bez ijednog muslimana (osim pisca članka koji sledi, no koji smo imali još od ranije)! Zar to nije karakteristično za nedovoljnu spremnost obaveštenosti za slabi dah današnje muslimanske inteligencije koja, svesna važnosti pitanja, sama ne čini ništa da ga gurne unapred? (Jedan od najistaknutijih muslimanskih prvaka-političara, u odgovoru na naš poziv, uverava, da će nas ovo pitanje ‘mučiti još dugo godina, i trebati velikog i usrdnog rada, da taj zaostali i zalutali svet uvedemo u osećajno i opšte naše narodno kolo’, on zahvaljuje što mu i mi poklanjamo pažnje, ‘jer verujte, muslimansko pitanje nije samo radi toga teško, što je samo po sebi takovo, nego i radi toga što ga ne shvataju, i neće da se potrude da ga prouče, ni oni krugovi od čijeg shvatanja i držanja mnogo zavisi pravilno rešenje toga pitanja. Opazili ste da naša javnost, i ona u Beogradu i ona u Zagrebu, mesto napred, gura to pitanje sve više natrag’. – Opazili smo, medjutim, i to, da je pisac ovoga pisma pretpostavio da podje čas pre u agitaciju za izbore nego da ostane još koji minut pri pisaćem stolu te da nam i sam svima da malo više mogućnosti da proučimo ovo teško pitanje!)

Nismo tako neskromni, da samo iz ovog našeg skorašnjeg iskustva crpemo uverenje o nedostatku pregalaštva medju onima koji danas vode naše muslimane, i koji su prvi pozvani da o njima obaveštavaju našu širu javnost, - mi ga navodimo samo kao primer iz prve ruke. A ko pogleda kakvu „veliku“ politiku vode danas muslimanski političari, lako će naći krupnijih i zamašnijih dokaza za ovo što mi kažemo. Ipak ne krijemo svoga mišljenja, da bi ti političari i „prvaci“ i u ovom pogledu, u svom držanju prema nama – i prema drugim neutralnim i nezavisnim glasilima kao što je „Nova Evropa“, ako ih ima u Jugoslaviji -, veću uslugu činili stvari kojoj služe kad bi se držali taktike G. Korošeca i njegovih Slovenaca. U tome, uostalom, i jeste razlika između jedne politike koja zna za čim ide (bez obzira da li je mi odobravamo) i kolebanja i vrludanja muslimanskih aga i begova, koji nemaju jasnog cilja pred očima nego se, u strahu za svoj lični i uži klasni interes, potucaju između Pašića i Radića, služeći ovima za potkusurivanje u njihovim makinacijama oko održanja vlasti ili u njihovim demagoškim ekspektoracijama. Inače, današnje držanje naših muslimana u političkom pogledu ima – s jednog višeg državnog gledišta posmatrano – taj pozitivni rezultat, da dokazuje nesmisao i apsurdnost plemenske deobe u našoj stranačkoj borbi, jer ako Jugoslovenska muslimanska organizacija može u blok sa velikohrvatskom seljačkom i velikoslovenačkom klerikalnom strankom, onda ih pouzdano tera na okup, u prvom redu, drugo nešto nego plemenska opredeljenost, i onda može uz to društvo sasvim lepo pristati i kakva srpska republikanska ili zemljoradnička sranka, koja bi bila protivu današnjeg režima. Onda, dalje, ima isto toliko smisla, da i muslimani traže svoj medicinski fakultet u Sarajevu kao što ga traže, i već imaju, Slovenci u Ljubljani itd. itd.

Ali nećemo zalaziti dublje u politiku, i u rešavanju muslimanskog problema i njegova odnošaja prema srpskom i hrvatskom i slovenačkom separatističkom, ili ‘velikom’ ‘problemu’. Nama je zasad namera samo da dajemo obaveštenja, to jest da pokupimo što bolje podatke, od onih koji ih mogu dati, o našim muslimanima i njihovim prilikama. Zato što predmet smatramo tako važnim, a i zato što nismo još uspeli prikupiti sav materijal i dati ga odmah u zaokrugljenoj slici kao što smo želeli, mi ćemo se vratiti na stvar, i posvetiti muslimanskom pitanju još jedan ili dva broja ili, ako treba, i više brojeva ‘Nove Evrope’. Ako naši muslimanski saradnici i političari misle da smo im činili krivo svojim gornjom tvrdnjom, imaju eto prilike da dokažu protivno. Mi ćemo biti prvi koji ćemo, ako oni to učine, reći: aferim! (Izvor: Milan Ćurčin „Naši muslimani.“ Nova Evropa, VII, 15 (Zagreb, 21. maj 1923.)

Bošnjačka dijaspora

Bošnjački roman

Već duže od stotinu godina bošnjački roman je nepobitna činjenica – a šta se sve zbilo u minulom stoljeću na ovim prostorima i kako to proživljava romanopisac Bošnjak te s njim i njegov čitalac, činilo bi knjigu, roman o romanu. Bošnjački roman javlja se vremenski relativno kasno, zamišljajući to na još nenapisanim uporednim hronološkim tablicama, što nije ništa iznimno i gotovo je usaglašeno sa našim davnašnjim vajkanjima o kašnjenju na balkanskim prostorima. Neke opće procjene, mada se ne odnose izravno na roman, kao što su „pripovjedačka Bosna“, „sa strana zamagljenih“ ili „tamni vilajet“, čuvaju ipak jednu crtu bošnjačkog romana i ma koliko su kulturno-historijske i književno-stilske oznake, ipak su upućivanja na jedan vid pripovijednog izražavanja. Bošnjački roman – nakon prvih oglašavanja u austrougarskom razdoblju – u razdoblju između dva svjetska rata postupno razvija svoju prisutnost u novinskim i periodičnim „nastavcima“, a onda mu rast čuvaju pojedinačna ukoričenja, da bi snagu i zrelost pokazao u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i potvrdio je u bibliotekama „Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine“, „Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga“, „Muslimanska književnost XX vijeka“ te konačno u ediciji „Bošnjačka književnost u 100 knjiga“.

Zapadnoevropski roman, nastao iz potreba zabave, preko viteškog i pikarskog sadržaja, kao „ogledalo koje se nosi na putu“, kao „televizija devetnaestog stoljeća“ ili „kriška života“ (A. Žid), upija u sebe cijeli život, u nakani da izrazi puninu života, pri čemu ipak pojedinac, sa svim tipičnim u predstavljanju, biva izdvojen iz kolektivnih zbivanja. Teorija romana će u ovom proznom iskazu otkrivati novu strukturalnu nosivost, sve do sinteze svih umjetnosti, ali i do konstatacija o njegovom umiranju. Roman jeste i „nezavršen žanr“ (Bahtin), transformira svoju formu i sa njom dolazi do preobrazbe njegovog pojma, ima jasnu samosvijest da umjetničko djelo „više živi od oblika nego od građe“ (Gaset), a uz sve inovacije što ih oblikuje u statičkim i dinamičkim dijelovima svoje strukture, svi pojmovi u njemu i sa njim postaju upitni: i savremenost, i modernost, pa i sami oblik ove književne vrste. Iskustva teorije romana o njegovoj nesamjerljivosti s antiromanom, kao formom koja ga kritički iskušava i unapređuje, primijenjena je na bošnjački roman, otkrivajući slična kretanja u razvoju i njegove osnovne tendencije.

Bošnjački roman nije se iščahurio iz mitova i legendi, nego iz ukupnog predanja zapadnog i istočnog porijekla, iz bošnjačke usmene i pisane tradicije. Opečatili su ga shvatanja života i svijeta bošnjačkog čovjeka na ovim balkanskim prostorima, ostavili su u njemu trag društvena zbilja i shvatanja bošnjačke porodične i šire zajednice, doživljaji ljubavi i mržnje, dobra i zla, pomirenosti sa sudbinom i bunta, različitih ideoloških usmjerenja u njihovoj dinamičnoj prepletenosti i slično. Kako teorija romana, zbog razuđenog određenja ovog književnog žanra, dozvoljava različite sadržinsko-stilske slobode, to i bošnjačkom romanu zabunu o njegovom klasificiranju donose i kritičarske natuknice i autorske odrednice u podnaslovima djela. Nerazlučivanje pojmova ovog žanra pripovijetke, pripovijesti, dnevnika, autobiografije i memoara može ga činiti hibridnim pojmom. Današnja prozna ostvarenja ove vrste tome još više doprinose, jer autori svoje djelo – da li kao zamku ili vlastito uvjerenje? – često preciziraju kao „proza“, „proze“, „zbir novela“, „autobiografska proza“, „dokumentarna proza“, „kratki roman“, „skraćena verzija romana“ ili „dijabolična komedija u obliku apsolutnog romana“. Žanrovska preplitanja očita su zbog tematskog obilja, kvantitativnosti, oblikovnog i sinkretičkog pojavljivanja. Sasvim su drugog značenja odrednice „roman za djecu“ ili „roman za mlade“, koje ovdje također opisujemo kao značajan paralelni rukavac tzv. ozbiljnom djelu, odnosno namjenski upućenom drugom biološko-psihološkom i intelektualnom uzrastu.

Sljedstveno periodizacijama u historiji književnosti, koje se čine na osnovi nekih historijskih, kulturno-političkih, ideologijskih ili estetskih izmjena, o bošnjačkom romanu, kao i cjelokupnoj bošnjačkoj književnosti, koja se tek u novije doba znanstevno sagledava u njezinoj cjelini – pregledima, antologijama i bibliografijama – može se govoriti u širokim i obuhvatnim potezima, kako su do sada činili Midhat Begić, Muhsin Rizvić i Enes Duraković, koji će se izborom najprimjerenije metodologije rasvijetliti i protumačiti. Nedvojbeno je da je to neodložan zadatak i „bosniace“ i književne historije, ali i književne kritike o bošnjačkoj književnosti.

Do primjene rezultata teorije romana Wolganga Kaysera – i s obzirom na metodologiju i s obzirom na teorijska polazišta – služimo se ipak nekim ustaljenim periodizacijama i tipologizacijama ove književne vrste u bošnjačkoj književnosti. Uslovnu podjelu možemo načiniti na slijedeći način: (a) razdoblje do Prvog svjetskog rata; (b) roman međuratnog razdoblja; (c) roman od 1945. do 1992. godine i (d) roman od 1992. godine do danas. Ova razdoblja karakteriziraju različiti tipovi romana, sagledavani i tematski i prema stavu pisca u odnosu na pripovijednu građu te u odnosu na prevladavanje objedinjavajućih činilaca. Prvo razdoblje određeno je početnim odlikama i ograničenjima proze općenito. Drugo razdoblje određuje utjecaj usmenog pripovijedanja, zatim folklorno-socijalni elementi, psihološko-realistički, etičko-društveni, s ekspresionističkim izrazom u postupku. Treće razdoblje stilsko-izražajno, obilježeno je u početku socrealistički, s intimno-mediativnim, humorističko-ironijskim i alegorijsko-povijesnim u postupku, a četvrto razdoblje, još svježe i preblizu da bi se dobila neophodna distanca, može se odrediti kao „čovjek u ratu i rat u čovjeku“. Jasno je da su prepleti ovog pripovijednog tkanja u svim spomenutim razdobljima ispunjeni i međuslojevima, te različitim duhovnim silnicama i pripovijedno-tehničkim pokusima. Bahtinova formulacija da se „radovi o romanu svode na što potpuniju registraciju i opisivanje varijanti romana“ čini nam se sasvim uputnom. Razumljivo da u razmatranje o bošnjačkom romanu uvrštavamo sve bošnjačke pisce, bez obzira na njihovo bivše ili sadašnje mjesto boravka jer su oni – kako je to primijetio M. Begić – gradili Bosnom „svoje biće u njenom ljudskom, duhovnom, psihološkom i jezičkom pogledu“.

Formalni početak bošnjačkog romana vezuje se za rad književnog dvojca koji su činili Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, poznatog kao Osman-Aziz, koji su 1895. i 1897. zajednički ispisali romane Bez nade i Bez svrhe, odnosno za prvi cjelovit roman bošnjačkog pisca, Zeleno busenje Edhema Mulabdića 1898. godine. U razdoblju između dva svjetska rata, posebo između godina 1927. i 1934., bošnjački roman javlja se i u novinama i periodičnim glasilima, a da se ti naslovi nisu poslije pojavili kao zasebne knjige. Tako će Ahmed Muradbegović u Gajretu objaviti djelo Ponos, roman iz „muslimanskog aristokratskog života“, Hamid Šahinović Ekrem će u tadašnjim časopisima i listovima objaviti proze: Propali su...; Muhadžiri, Beskućnici i U pandžama strasti, Husein Đogo Dubravić će u Novom beharu štampati roman Sreća mladog Ljubovića. Ovome treba pridružiti i djela koja su nastala u razdoblju između dva svjetska rata, a koja su sačuvana u rukopisnoj ostavštini pisaca. Tako će A.H. Bjelevac ostaviti iza sebe u rukopisu romane Napuljsko šumsko preduzeće i Hazer; Šemsudin Sarajlić će također u rukopisu ostaviti tri romana: Proljeće, Srodne duše i Kreposna žena, kao i Enver Čolaković, čija će dva romana (Lokljani i Mali svijet) ipak biti objavljena u novije doba, dok je djelo Mujića Hanka ostalo u rukopisu.

Književna kritika, koja se nije sustavno bavila bošnjačkim romanom, pažnju je usmjeravala na neke značajne momente njegovog razvoja. To se odnosi na Zeleno busenje Edhema Mulabdića, u kojem se ističu dramatični trenuci svijesti po dolasku austrijskih trupa u Bosnu i sukob starog s novim. I poetski roman Grozdanin kikot Hamze Hume, s paganskom erotikom poniklom iz bogumilskih vremena, bio je podsticajan za kritiku. Roman Ćamila Sijarića Bihorci, koji je dobio l956. godine prestižnu književnu nagradu „Narodne prosvjete“, kritika je – nakon romana koji su u kolektivnom duhu hroničarski svjedočili o ratnim stradanjima - ocijenila kao romaneskno osvježenje, budući da je donosio naraciju asocijativno razvijenu i obogaćenu folklornim osobenostima. Roman Derviš i smrt označen je prvim pravim modernim bošnjačkim romanom koji je zaokupljen složenim odnosima pobunjene svijesti prema zlu. Kritički je znatno opservirano i romaneskno djelo Derviša Sušića Pobune, Uhode i Hodža Strah, u kome probija misao o otporu bosanskog čovjeka svakojakim porobljivačima i doušnicima, i djelo Nedžada Ibrišimovića (Ugursuz, Karabeg i veziri) koje se doima kao prva trilogija bošnjačkog romana, ispunjeno mračnim strastima i spletkama, bilo je izazovno književnoj kritici. U ovom spominjanom kritičkom praćenju romana valja istaknuti i zanimanje za roman Ponornica Skendera Kulenovića; Istočni divan Dževada Karahasana, romane Irfana Horozovića (koji čine trilogiju: Pisaći stroj ručne izrade, Rea i sličan čovjek), te roman Istorija bolesti Tvrtka Kulenovića. Ističemo da se prvi roman jedne Bošnjakinje – Larva Bisere Alikadić – pojavljuje tek 1974. godine. Mnogi bošnjački romanopisci bogatijeg opusa zaslužuju analitičke pristupe, posebno oni iz starije generacije, budući da im je djelo završeno i sedimentirano narativno-estetskim kvalitetima (Enver Čolaković, Zaim Topčić, Rasim Filipović, Muhamed Kondžić, Derviš Sušić, Alija Isaković, Rešad Kadić, Šemsudin Sarajlić i drugi).

Nemoguće je, pa makar i u kratkim potezima, skicom ispisati tematsko obilje, oblikovnu raznovrsnost i tehničko inoviranje bošnjačkog romana. Obuhvatio je sudbinu čovjeka Bosne (neznatno u prekomorskim zemljama, ili u gastarbajterskoj sudbini), stilskim različitostima, zavisno od pripovijednog vremena. Između slika socijalno-etičkih i didaktičkih poruka i totaliteta ljudske svijesti, kao druge krajnje tačke romanesknoga klatna, smještene su brojne slike „tokova sjećanja i tokova svijesti“, lirizam, kolektivni život u ratu i miru, slike postvarenog čovjeka, apokaliptična viđenja, alegorizirana prošlost, zlo u različitim oblicima i još štošta što čini život i san o njemu.Sve je izatkano na domaćoj riječi, koja nosi zvon i mehkoću naninu i djedovu, oštrinu vezirskog obraćanja, smirenost uleme i obješenjačku podsmješjivost mladeži. „Roman nije pisanje avantura“, s pravom primjećuje Žan Rikardo, „nego je pisanje avantura“. Izraziti svu složenost čovjekove sudbine, u kome je on, prema modernoj znanosti i modernoj estetici, stjecište procesa, traži kreativno silaženje u čovjekov svijet, od arhipredstava do poznavanja elektromagnetskih i inih talasa. Odgovoran, stvaralački posao, svakako.

Značajan tok bošnjačkog romana čini tzv. roman za djecu, odnosno roman za mlade. Duhovito je primijećeno da se ta cjelokupna literatura, okrenuta mlađima, može smatrati samo dopunskom literaturom za odrasle. Maštoviti svijet lelujave granice između stvarnosti i sna, život sačinjen po nepisanim pravilima igre, čulno-imaginativna spoznaja života, brza sazrijevanja usred grubosti odraslih, nadgornjavanje života humorom – sve su to samo neki sadržaji koji pune život mladih, a onda i roman za djecu. Roman u ovoj namjeni pokazuje svoju strukturnu prilagodljivost i biva, ono čime ga bitno određuje Mišel Bitor – „laboratorija za pravljenje priče“. Pisac prati pjenušava razotkrivanja dječije duše i uma, projicira iskustva vlastitog djetinjstva ili senzibilno iscrtava nadrealistička spajanja svijeta, govori i u ovoj vrsti bošnjačkog romana – bajkovitim liriziranim jezikom, na tragu kaze, basne, bajke i anegdote do razlomljenog robotiziranog jezika koji sliči onom početnom djetinjem. Najznačajniji bošnjački pisci za djecu otkrivaju vlastite poetike u gradnji tog svijeta,koji u pripovjedačkoj materiji izrastaju u metaforička i simbolička značenja. Tako patuljak nije to što jeste, ni šuma, ni vrabac, ni mrav, ni aždaha, ni čudovište Vauvan... Ahmed Hromadžić, rodočelnik ove vrste romana u bošnjačkoj književnosti, sasvim na tragu ćopićevskog narativnog naslijeđa, romaneskni svijet svoga djela doživljava kao „poeziju šume“. Advan Hozić u znaku je dobroćudnosti i vedre priče, Derviš Sušić i Zaim Topčić, ipak kao saputnici ove vrste romana, prate odrastanje do znakova zrelosti. Nusret Idrizović nudi doživljaj simbola, Irfan Horozović se krije iza iskaza da je pripovijedni svijet „pronašao u šumi“, da ga je „prepoznao i snio“, a Aliju Dubočanina i njegovu naraciju određuje iskaz tipa: „Nije čamac ušao u dan, nego dan u čamac“, dok Nura Bazdulj-Hubijar, i za transponiranje i prijem tog svijeta, veli: „Najtragičnije je ostati amputirane duše.“ Ova vrsta romana, koja se pojavila nakon l945. godine, prevladava suhu didaktičnost i moraliziranje, oslobađa izraz – a s njim i mlađeg čitaoca – do spontaniteta i različitim pripovijednim modalitetima otkriva, istražuje i prilagodjava stvarnost.

Na kraju, ma kako ocjenjivali roman sa znanstvenog ili društveno-kulturološkog polazišta, kao „veliku maturu svake literature“, kao „glavno mjerilo razvoja“ ili naprosto kao činjenicu kulture koja pokazuje rast nacionalnog duha, bošnjačkom romanu priznajemo opstojnost i ma koliko još bio neizučen i nepoznat – uprkos kritičarskim sigancijama raskršća, biserje, suočenja, lektire, interpretacije, pregleda ili nekako drugačije – stekao je svoju prepoznatljivu samosvojnost, koju će naredna izučavanja još u većoj mjeri potvrditi. Pokušaji ovakvog tipa iformativnog su usmjerenja i panoramnog pogleda. Samo su kamičak u gazu, na koji može stati budući kritičar u nastojanju da pređe na obalu poznatog.

Nismo vršili estetsku valorizaciju romana niti se ponašamo kao nadmoćni i obaviješteni narator u romanu. To pripada temeljnim i širim znanstvenim zahvatima. Ovo je samo poticaj da ovom bogatom bibliografijom – koja će vjerovatno iznenaditi i znalce – ovom popisnom listom jednog vida kulturnog naslijeđa, ohrabrimo na druga i drugačija sagledavanja i tumačenja. (Izvor: Begić, Hamid. „Sto godina bošnjačkog romana.“ Predgovor katalogu Izložbe organizirane u okviru Međunarodnog festivala Sarajevska zima, Sarajevo, 1998.)

Bošnjak, narodno ime

1) M. der Bosnier, Bosnus homon, Bošnjakinja, Bošnjakuša, f. vide Bosanka, Bošnjanin, m. Der Bosnier, Bosnus. (Izvor: Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima. Skupio ga i na svijet izdao Vuk Stefanović. U Beču (Wien, Viennae), 1818.)

2) U Rječniku jezika Petra II Petrovića Njegoša. knj. prva (Beograd etc., 1983. Str. 46) u odrednici „Bošnjak“ pod a) kaže se da je to čovjek iz Bosne muslimanske vjeroispovijesti, a pod b) uopće čovjek iz Bosne.

Bošnjani, spominjanje imena 1332. godine

„...Gospodin ban Stepan utvrdu zakon ki je prvo bio megju Bosnom i Dubrovnikom, da zna svaki človjek koji je zakon prvo bil.

1. Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjanina, da ga pozove prjed gospodina bana ili prjed njegova vladaoca, roka da mu ne bude odgovorjeti...“ (Izvor: Listina koju je ban Stjepan izdao Dubrovčanima 23. otobra 1332. godine sadrži na nekoliko mjesta dezignaciju „Bošnjanin“. Vidjeti Ćiro Truhelka. „Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka.“ GZM, XIII (Sarajevo, 1901), str. 183)

Brčko

1) Brčko je znamenita varoš, koja se sve više diže, leži na utoku Brke u Savu. Ono je glavnim gradom bosanske Posavine (u užem smislu), odatle se izvozi 125.000-150.000 metričkih centi suhih šljiva, bilo lađom bilo kolima, a uvozi se opet sol za svu Bosnu. Brčko broji do 3000 žitelja svih triju zakona. Kuće su u varoši građene ponajviše od opeke, te je po tome Brčko mnogo ljepše od ostalih bosanskih gradova. Turci (Bošnjaci!) imaju više džamija, pravoslavni svoju župu, a katolici imaju kapelaniju (koja po svemu broji 526 duša). (Klaić, Vj. Bosna... 1878., str. 172)

2) Brčko: Ruždija

„Druga narodna osnovna škola u Brčkom osnovana je 1903. godine pod imenom „Ruždija“, u kojoj su učeni i orijentalni jezici (turski i arapski), kako bi se učenici ove škole pripremili za pohadjanje Darul-mualimina i Šerijatske sudske škole. Od 1925. godine u ovoj se školi ne uče orijentalni jezici. Ova je škola osnovana trudom umrlog Ibrahimbega Kučukalića, a zgradu je napravio 1897. godine njegov umrli otac Hadžialijaga Kučukalić i istu poklonio Vakufu, gdje je bila smještena medresa sve do 1903. godine. Za školsku zgradu plaća kiriju ovdašnja gradska općina Kučukalića Vakufu. Sadašnja je godišnja kirija 15.000 dinara.

Na ovoj su školi bili slijedeći nastavnici: Omer Mekić, hadži hafiz Husejin Imamović, hafiz Ahmet H. Abdulahović, Mehmed Abdulahefendić, Murat Sinanagić, Abdija Berberović, Omer Kapić, Božena Soukup, Vinko Sandri, Helena Kenik, Anđuša Ribičić, Dragica i Karolina Hruška, Numan Hadžiefendić, Desanka Bulić, Neđeljko Ivanović, Hasna Hadžić, Ahmet Sulejmanović, Ćamil Midžić, Nikola Ivanović, Munira Kršlak, Ljubica Raić, Vidosava Maslić i Jozefina Aleksić.

Škola je osnovana s jednim odjeljenjem, godine 1904. otvoreno je drugo odjeljenje. U 1913. godini otvoreno je treće, 1924. četvrto, 1927. peto i 1928. godine šesto odjeljenje.

Mnogi bivši đaci ove škole danas su pravnici, učitelji, bankovni činovnici, valjani i napredni trgovci i zanatlije.

U ovoj je školskoj zgradi od 1930. godine smještena Opšta zanatska trgovačka škola, koja sada ima četiri odjeljenja.

(Potpisuje upravitelj škole Sulejman Hadžialijagić 29. juna 1931. godine. Izvještaj osnovnih škola Sreza brčanskog krajem školske 1930/31. godine. Brčko: Nastavničko veće Sreza brčanskog, 1931. str. 36-38).“

3) Bukvica dr. Abdulah-beg

„Dr. Abdulah beg Bukvica rodio se u Rogatici 1881. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Sarajevu 1901, a medicinu na Bečkom univerzitetu godine 1908. Bio je na praksi u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu do 1910, kad je dobio službu u Brčkom kao gradski liječnik i upravitelj Gradske bolnice... Godine 1923. i 1925. i 1927. biran je za narodnog poslanika na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije u tuzlanskom okružju. Godine 1937. izabran je za člana Vakufsko-mearifkog sabora u Sarajevu, pa je u užem saborskom odboru kao i u odboru za izbor Reis-ul-uleme i članova Ulema medžlisa. Musliman uzornog privatnog života on ima veoma značajnu ulogu u javnom životu bosanskohercegovačkih muslimana. Predsjednik je agilnog muslimanskog društva „Islahijet“ u Brčkom, a više puta je bio biran u Glavni odbor „Narodne uzdanice“ u Sarajevu, dok je duša mjesnog odbora u Brčkom. Bavi se i književnim radom pa je objavio nekoliko uspjelih članaka iz područja higijene u našem kalendaru, ‘Novom beharu’ i ‘Pravdi’, a ne ustručava se popeti se i na ćurs i tu držati svijetu vazunasihat iz higijene...“ (Izvor: Narodna uzdanica, kalendar za godinu 1940. (1358.-1359. po Hidžri), god. VIII (Sarajevo, 1939.)

 Brezovo Polje

„Brezovo Polje je mala varošica na Savi sa skelom, u njoj je 1450 žitelja, većinom Muhamedovaca došavših iz Srbije.“ (Klaić. Vj. Bosna, 1878., str. 173)

Autor: dr. Enes KUJUNDŽIĆ

Glasnik br. 3-4, 2012