ABDULHAMID ef. SERDAREVIĆ  (poznat kao MUNLA EFENDIJA)

1856 – 1912.

Abdulhamid ef. Serdarević je rođen 1856. godine u Zenici. Njegov otac Muhamed ef. bio je poznati zenički muderris i imam. Mektebske znanosti učio je pred svojim ocem, zatim je naukovanje nastavio u Travniku u Hadži Ali-begovoj medresi pred Ahmed ef. Žujom, uglednim alimom porijeklom iz Stoca. Dersove je učio i pred Derviš ef. Korkutom, travničkim muftijom, i Fadil ef. Kurtom, nasljednikom Ahmed ef. Žuje.  

Nakon smrti svog oca Abdulhamid preuzima imamske obaveze u džamiji Osman Čelebi mahale (poznatija kao Potočka džamija) u Zenici i muderrisa Sultan Ahmedove medrese. Tokom cijelog života bdio je nad knjigama. Pored arapskog poznaovao je i turski i perzijski jezik. Slovio je kao jedan od najpriznatijih zeničkih alima. 

Prenosi se da je bio šutljiv, da se nije isticao, da ne bi govorio ako nije za nešto upitan. Ako bi bio upitan za kakvu meselu, bilo dunjalučku ili ahiretsku, krupniju ili sitniju, uvijek bi pričekao. Često su ga znali po više pita pitati isto pitanje. Kad bi davao odgovore onda bi bili precizni, tačni i pametni. U svojim besjedama nije pokazivao znakove konzervatizma, fanatizma, praznovjerja, bajki. Međutim, bio je poprilično liberalan. Nikad se nije protivio da se vjerski kitabi prevode na naš jezik. Štaviše isticao je besmislenost predavanja vjeronauke u mektebima iz kitaba koji su pisani stranim jezikom. Njegova predavanja bila su posebno cjenjena. Nikada na predavanjima nije duljio. Bio je izuzetno rječit.

Cjeli svoj život proveo je u svojoj Zenici, osim medresanskog perioda u Travniku. Sama dva puta je dolazio u Sarajevo, i nijednom se nije zadržao u njemu dulje od jednog dana.  Njegova smrt bila je veliki gubitak za Zenicu. Iza sebe je ostavio tri sina i dvije kćeri. Njegov najstariji sin Muhamed ef., također, spada u naše najpriznatije alime.

Hfz. MUHAMED ef. HADŽIMULIĆ

1866 – 1918.

Muhamed Hadžimulić potiče iz ugledne sarajevske porodice. Mekteb i hifz završio je pred Mehmed ef. Ramićem, u Sarajevu poznat pod imenom Topal-hodža. Dok je Mustafa Hilmi Omerović, sarajevski muftija a kasnije i prvi reisu-l-ulema, bio predavač u Kuršumli medresi Muhamed Hadžimulić pohađao je ovu školu i pred njima završio svoje redovno školovanje. Nakon medrese tri godine pohađa Šerijatsku sudačku školu. Tu je pokazao veliko interesovanje za fikh.

Po okončanju školovanja jedno vrijeme je bio pomoćni muderris u Kuršumli medresi, poslije muderris u Merhemića medresi, te 1899. učitelj orijentalnih predmeta na sarajevskoj ruždiji. 1912. Godine postaje profesor na Šerijatskoj sudačkoj školi, gdje ostaje do smrti. Predavao je arapski jezik, usuli fikh, tefsir, hadis. 

Ono što posebno krasi Muhameda Hadžimulića jeste činjenica da nikada nije napuštao mihrab. Bio je dvadeset godina i imam - hatib Gazi Husrev-begove džamije. Kroz svo vrijeme radeći kao imam sabah namaz je klanjao s hatmom. Red redovnih dersova u džamija držao je i privatne dersove, što je jedna od tradicija sarajevskih muslimana. Povodom šesdeset godina od smrti hafiza Hadžimulića, hfz. Mahmud Traljić je u Takvimu 1978. godine istakao da je Muhamed Hadžimulić živio uzornim islamskim životom, svojom poštenošću i ozbiljnošću izazivao je poštivanje svih, koji su dolazili s njim u dodir. Prema učenicima kojima je predavao odnosio se očinski i u svakoj prilici nastojao im je biti od pomoći. 

 

MUHAMED SEID ef. SERDAREVIĆ

1882-1918.

Muhamed Seid Serdarević potiče iz poznate zeničke ulemanske porodice Serdarević. Rođen je 1882. godine u Zenici. Početno obrazovanje stekao je u Sultan Ahmedovoj medresi, na kojoj je i njegov otac Abdulhamid bio muderis. Zahvaljujući dobrom predznanju na Kuršumliji medresi se 1899. godine uključuje na najviši tečaj. Darulmuallimin završava 1904. godine. 

Po završetku obrazovanja Muhamed se vraća u Zenicu gdje je postavljen za prvog muallima mektebi-ibtidaijji. Na tom položaju ostaje sve do 1910. godine kada je postavljena za urednika Muallim, mjesečnog časopisa udruženja Ilmijje. U Sarajevu ostaje sve do 1913. godina, kada se gasi Muallim. Po povratku u svoju Zenicu postavlja se za imama u zeničkoj kazneonici i muderisa na Sultan Ahmedovoj medresi, naslijedivši svog oca. Na ovim dužnostima ostaje sve do smrti. Poziv Uleme Medžlisa da preuzme poziciju travničkog muftije odbio je obrazlažući da želi ostati imam i muderis u Zenici, vjerujući da na tim mjestima može više koristiti zajednici. 

Zanimljiv je podatak da je tokom svog boravka u zeničkoj kaznionici u svojstvu imama pisao upustva iz oblasti ibadeta. Nešto kasnije će ta svoja upustva sastaviti u jedno djelo nazvavši ga Fikhu-l-ibadat. Treba istaći da se to djelo i danas koristi kao udžbenik u našim medresama, te da se ni nakon sto godina niko ne usuđuje da parira ovom velikom alimu i njegovom djelu. 

Kao prvi zenički alim organizirao je odbranu srpskih porodica u Zenici, koji su bili na udaru nakon terorističkog napada na austrijskog prestolonasljednika u Sarajevu 28. juna 1914. godine. Kada su 1918. godine bile napadane hrvatske porodice u Zenici Muhamed Seid Serdarević organizirao je zaštitu hrvatskih kuća na Crkvicama u Zenici. Tada se i razbolio i u 36 godini života preselio na ahiret. 

Pored činjenice da nikada nije napuštao mihrab i dužnost imama Serdarević je ostavio dubok trag na prosvjetnom, književnom, kulturnom, pedagoškom, i svakom drugom polju u životima muslimana Bosne i Hercegovine. Pisao je djela, brošure, studije, članke, iz svih oblasti islamskog učenja. Njegova studija Istinitos Božijeg bivstva i Muhammedova poslanstva, svrstava Serdareviće u najveće mislioce u Bosni, pa i šire. Zanimljivi je da je ta studija bila sebeb orijentalisti Milivoju Maliću u prihvanju islama i uzimanju imena Abdur-rahman Mirza. Serdarević je među prvima kod nas pisao historiju islama na bosanskom jeziku. Pripada mu velika zasluga i za reformu naših obrazovnih institucija. Zalagao se za štampanje udžbenika na našem jeziku. Također, jedan je od najvjernijih pristalica i saradnika reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića u nastojanju da se arebica učvrsti u našem narodu. Stoga je i sam svoja djela pisao arebicom kao i časopis Muallim. Mahmud Traljić je govorio da je 80% tekstova u Muallimu pisao Muhamed Seid Serdarević. 

 

Hfz. SULEJMAN ef. UŽIČANIN

Umro 1934. 

Sulejman ef. Užičanin bio je jedan od najčestitijih imama i prema riječima njegovih kolega jedan od najboljih bošnjačkih hafiza. Studirao je u Banja Luci i Carigradu. Obavljao je dužnost imama i hatiba glavne džamije u Doboju. Kao muallim isticao se svojim radom i uspjesima. Bio je bez sumnje jedna vrijedna pčela radilica na terenu za islam i bošnjački napredak u svakom pogledu. 

O Sulejman ef. Užičaninu najbolje govori njegova dženaza, na kojoj su prisustvovali svi muslimani Doboja te brojni muslimani iz drugih mjesta, kao i gotova sva bošnjačka ulema iz Tuzle i sjeverne Bosne. Iz Tešnja muslimani su organizirano, autobusima, došli na džanazu ovom velikom alimu.  

Sulejman ef. bio je aktivni član udruženja ilmije. Smatrao je da je dobra organizacija ilmije svih klasa jedan od najvažnijih uslova za napredak islama. Prema kazivanjima njegovih prijatelja uvijek je govorio o stanju muslimana, njihovom ekonomskom i kuklturnom uzdizanju, o prosvjeti, mektebima, medresama, ilmiji, itd.

Povodom preselja na ahiret Sulejman ef. Užičanina časopis Hikmet je istakao da su muslimani izgubili čovjeka i druga smjela i borbena. Želio je iz duša našeg staleža izbiti puzanje i pretjeranu poniznost i uliti im više ponosa tako da ih političari ili oni s boljih položaja ne izrabljuju za svoje poglede i ciljeve lijepim riječima i praznim obećanjima. 

 

Hfz. AHMED HILMI ef. MUFTIĆ

Umro 1934. Godine

Ahmed ef. Muftić spada u najpriznatije i najuvaženije imame, koji su živjeli i djelovali u jednom teškom i za bosanske muslimane izuzetno dramatičnom periodu. Prema riječima Husejina Đoze Ahmed ef. spada u plejadu naših prvih obnovitelja. Živio je i djelovao u Gradačcu, gdje je bio imam i muderis.  

Prema riječima njegovih učenika, hfz. Ahmed ef. među prvima je prevodio hutbe i objašnjavao s minbere vjerske tema na maternjem jeziku. Uzimajuću u obzir krajnje patrijarhalni ambijent i kanzervativnu sredinu, gdje hutbe nisu provođene, gdje su knjige o vjeri pisane na arapskom i truskom jeziku, angažman Ahmed ef. nam kazuje da je riječ o značajnoj historijskoj ličnosti koju ubrajamo u pionire naše obnove.

Jedno vrijeme bio je član Hodžinske izborne kurije. Kada je izborna kurija htjela smjeniti reisu-l-ulemu Džamaludina Čauševića zbog izjave da bih volio vidjeti sestru muslimanku da otkrivena lica pošteno sebi zarađuje izdržavanje nego da pokrivena živi od nemorala, Ahmed ef. je uspio urazumiti ostale članove kurije da to ne rade i uvjeravao ih u ispravnost reisovog gledanja na svijet i život. 

Povom obilježavanja četrdeset godina od preseljenja na ahiret ovog cjenjenog imama u Husejniji džamiji u Gradačcu 1974. godine, džamija i harem bili su puni njegovih učenika. 

I svoju djecu upučivao je na nauke, kako vjerske tako i svjetovne. Njegov sin Hazim bio je jedan od naših najeminentnijih pravnika. 

 

OSMAN ef. REDŽOVIĆ

1884 – 1935.

Osman Redžović sin Jusufa rođen je 1884. godine u Strgačini (Rudo). Pohađao je medresu u Čajniču, zatim Atmejdan medresu i Darulmuallimin u Sarajevu, te Mektebi nuvab u Sarajevu. U spomenici Mektebi Nuvaba izdatoj 1937. godine povodo 50 godina od pokretanja ove institucije u spisku imama svršenika Mektebi nuvaba iz 1913. godine stoji i ime Osmana Redžovića.

Kratko vrijeme nakon završetka školovanja obavljao je kadijsku dužnost u Tuzli, a tokom Prvog svjetskog rata bio je vojni imam. Zbog neslaganja s predpostavljenim starješinama u vojsci Osman je penzionisan. Poslije završenog Prvog svjetskog rata nastupa teško vrijeme za Osmana Redžovića. Jedno vrijeme provodi u mektebu Aheda Hende na Vratniku gdje se o njemu brinuo Abdullah Fočak, poznati sarajevski imam, s kojim je Osman još iz školskih dana ostao veliki prijatelj. Nakon toga Osman prelazi u Atmejdan medresi gdje je spremao đake za polaganje različitih ispita. Od svoje skromne penzije kupovao je hranu i slao ocu u Strgačinu. Zbog zdravstvenih razloga napušta Sarajevu i odlazi u Smršnicu kod Visokog, gdje su ga ljudi dobro primili i izuzetno poštovali. 

Njegovi učenici s velikim respektom govore o svom imamu i muallimu te ističu da ga je krasila čvrsta vjera i istinsko svjedočenje istine, što je ponio još iz kuće a tokom školovanja još više učvrstio, te na taj način bio je poput čvrste planine koje nisu ni najveće oluje mogle uzdrmati. 

Osman ef. najbolji je primjer hadisa u kojem Božiji poslanik Muhammed a.s. kaže da nakon smrti čovjeka njegova dobra djela prestaju s radom osim u tri slučaja; trajna sadaka, nauka koja koristi i dobra djeca. Osman ef. ostavio je toliko učenika i u njima izgradio zgradu šerijata te da gotovo nema mjetsa u Bosni a da njegovi učenici nisu podučavali i hizmet činili islamu. Medresa koja je pokrenuta tokom agresije u Velikom Čajnu (Visoko) i koja i danas uspješno djeluje nosi ime po ovom velikom imamu i alimu. 

Osman ef. Redžović preselio je na ahiret 1935. godine. Ukopan je u haremu džamije u Gračanici kod Visokog. 

 

IBRAHIM ef. AJANOVIĆ

1884 – 1941. 

Ibrahim ef. Ajanović rođen je u Šljedovićima (Rogatica) 1884. Mekteb i medresu pohađa u Rogatici. Školovanje nastavlja u Merhemića medresi i Darul-mualliminu u Sarajevu. Po završetku školovanja imamsku dužnost obavljao je u rodnom mjestu. 

Kao najuvaženija osoba u Rogatici, na nagovor velikog broja prijatelja i uglednih Rogatičana, Ibrahim ef. Ajanović prihvata položaj načelnika općine Rogatica. 

Ibrahim ef. posebno se isticao u radu u mektebu, gdje je bez ikakve materijalne naknade postizao zavidne rezultate. Mektebski plan i program toliko je proširio da ga je doveo u ravan s planom i programom medresa. O kakvim je rezultatima u mektebu riječ najbolje pokazuje podatak da su muslimani iz Višegrada i Goražda dovodili djecu u Rogaticu pred Ibrahim ef. Ajanovića. 

Njegovo djelovanje i aktivnosti odredili su ga pravim duhovnim liderom. Svaku moguću priliku koristio je da održi vaz i uputi lijepe riječi. Svojim autoritetom i elanom 1925. godine pokrenuo je izgradnju osnovne škole uz džamiju i mekteb.   

Početkom Drugog svjetskog rata Srpske trupe upale su u selo i Ibrahim ef. podigli iza iftara. Na licu mjesta ubili su mu trojcu braće i dvojicu amidžića, dok su Ibrahima ef. odveli u Rogaticu u zatvor, gdje su ga nakon dugog mučenja strijeljali.

Ibrahim ef. samo je jedan od primjera naše teške i krvave historije. Ovaj džematski imam, koji je 23. decembra 1941. godine ubijen od komšija Srba u Rogatici, bio je prva meta ciljanog i planskog ubijanja muslimana u Drugom svjetskom ratu.  

 

MUHAMED ef. BJELAN

Ubijen 1942. u strašnom zločinu nad muslimanima Foče

Muhamed ef. Bjelan jedna je od fočanskih imama, koji je doživio sudbinu brojnih fočanskih muslimana na početku Drugog svjetskog rata. Ovog cjenjenog fočanskog imama ubile su komšije Srbi na kućnom pragu te zajedno s drugim muslimanima bacili u rijeku Drinu. Naime, samo u Foči tokom Drugog svjetskog rata ubijeno je oko sedam hiljada muslimana. 

Muhamed ef. bio je imam i muderis i Husejin ef. Đozi. U jednom od svojih tekstova prof. Đozo opisuje svog imama kao jednog od najsvjetlijih likova koje je u životu upoznao. Bio je veoma dobre, plemenite i blage naravi. Uživao je ugled učena, razborita, pravedna, umjerena čovjeka. Voljeli smo ga, poštovali i cjenili. Uvijek bi se radovali kada bi držao ders, isticao je naš Husejin ef. Đozo. 

Muhamed ef. bio je i muderis Mehmed-paše Kukavice medrese u Foči. U javnosti se uvijek pojavljivao s ahmedijom na glavi. Imao je dostojanstveno držanje, koje je bez sumnje plijenilo i budilo poštivanje kod muslimana. Krasila ga je ozbiljnost i izbjegavanje svega što je nepristojno pa čak i sitnih šala. Na svakom koraku svojim postupcima čuvao je dostojanstvo uleme. 

Foča je u to vrijeme u samome gradu imala sedamnaest džamija. Muslimani su činili apsolutnu većinu i u svim džamija odvijao se vjerski život. Na meti četničkih hordi na prvom mjestu našli su se imami, tj. učeni ljudi, te bogati fočanski begovi, koji su se brinuli o džamijama, medresi, tekiji. Ostavši bez svojih ahmedija i džematlija sve te fočanske džamije postaju jetimi, te tokom posljednje agresije bivaju potpuno uništene. Kada se danas posjeti ovaj tužni grad u zraku se osjeti iskreni nijet koji je podizao sve te džamije i koji je garant ponovnog buđenja islama u ovaj grad. 

SALIH ef. OSMANIĆ

1879 – 1944.

Salih Osmanić je imam, muallim, vaiz, daija iz Rudog. Rođen je 1879. godine u Rudom u jednoj ulemanskoj porodici.  Pred svojim ocem učio je mekteb i osnovno obtrazovanje. Mada školovanje nije pohađao nigdje izvan Rudog, zahvaljujući obrazovanosti njegovog oca i velikom željom za učenjem Osman ef. je dostigao zavidan ilum. Tokom Prvog svjetskog rata pored turskog jezika, kojeg je poznavao kao maternji, Salih ef. je naučio i njemački, talijanski i češki. 

Salih ef. je kao imam među prvima prevodio hutbe. Bio je najbolji primjer istinskog narodnog prosvjetitelja. Njegov prosvjetiteljski angažman nije se ograničavao samo na mekteb i džamiju već i na cjelokupno društvo. U Rudom je otvorio tečaj za siromašne đake, koji su učeči kod njega za jednu godinu položili po dva razreda gimnazije. Njegovom incijativom i zalaganjem podignuti su mektebi u Rudom. Džamije koje su jedva imale mujezina zahvaljujući Salih ef. postajale su pune. 

Kao musliman i kao čovjek Salih ef. svakom je služio kao uzor, uživao je veliko poštivanje kako kod muslimanali tako i kod nemuslimana. Nije bilo znanosti koja ga nije zanimala i kojom se nije bavio. Bio je dobar govornik, koji je na sve slušatelje ostavljao dubok trag. Bio je dobar i kaligraf, te ja i na staklu izrađivao levhe. 

Kada su četničke horde 1941. godine krenule u akciju potpunog uništenja muslimana Rudog i okoline, Salih ef. prihvatio se za oružje i organizirao jednu skupinu muslimana za borbu. Zadnju godinu života proveo je u Sarajevu liječeći se od bolesti koju je zadobio tokom teškog perioda početkom Drugog svjetskog rata.  

Hfz. MUSTAFA ef. KULENOVIĆ

1887 – 1945.

Mustafa Kulenović, imam, hatib, vaiz, rođen je u Sarajevu od oca hafiz Džafera i majke Nure. Poslije završene Merhemića medrese odlazi u Istanbul gdje završava gimnaziju i Islamski fakultet carigradskog univerziteta Darul-fanun, kojeg završava 1911.

Hafiz Mustafa obavljao je brojne dužnosti, od muderisa kiraeta u Udruženoj medresi, nastavnika turskog jezika, ahlaka, fikha, prevodioca, međutim na prvom mjestu bio je imam. Među prvim njegovim angažmanima bila je dužnost imama Državne bolnice u Sarajevu a kasnije i Kebkebir džamije u Sarajevu. Nakon smrti svog oca postavljen je za imama Sarač Ali džamije na Vrbanjuši gdje je ostao sve do smrti. 

Hifz je završio s dvanaest godina pred imamom i hatibom Begove džamije hadži hafizom Muhamedom Hadžimulićem, velikim prijateljem njegovog oca. Sarajevo je uvijek bilo na glasu sa svojim hafizima, koji su daleko poznati. Jedan od njih bio je i hafiz Kulenović. Dugo godina klanjao je sabah namaz s hatomom. Učio je mukebelu i mevlude u begovoj džamiji. Uz lejletu-l-miradž učio bi miradžiju u svojoj džamiji. Dražao bi predavanja u svim mogućim prilikama, uz mubarek dane, za ramazan bi držao posebna predavanja za žene. 

Pošto je mlad otišao u Carigrad prepoznatljiv je bio i po svom carigradskom odgoju. U komunikaciji s ljudima bio je pravi „Osmanlija“. Volio je nauku i njom se bavio do smrti. S turskog jezika preveo je Kur'an, kojem nije bilo suđeno da se objavi. Pored turskog koristio se i arapski, perzijskim i francuskim jezikom.