U iznimno velikoj građi koju ovdje imam u vidu, uočljivo se vidi da je samokritičnost, kao jedna od važnih karakteristika bosanskohercegovačkog muslimanskog i islamskog mišljenja, veoma izražena tokom poznih decenija devetnaestog i tokom cijelog dvadesetog stoljeća. Bošnjačka samokritika koja je eksplicirana u spomenutom periodu usmjerena je svojim sadržajem na “vlastite slabosti“, na “nepovratno izgubljene prilike“, na svestranu analizu “naše krivice za ovo u čemu smo danas“ itd. Također, brojni su obrasci prema kojima se odvija(la) bošnjačka samokritika. U svrhu ove naše rasprave preliminarno treba spomenuti da su procesi evropeiziranja i moderniziranja u bošnjačkim samokritičkim raspravama prihvaćeni uglavnom kao neupitne vrijednosti. Tradicija je viđena kao sadržaj za preispitivanje i kao područje za obračun sa “zaostalošću“, kao predmet za “prosvjetiteljsko higijeniziranje“ naslijeđa koje se smatralo “sterilnim“. Tako se utirao put za inoviranje samog tumačenja islama, Kur'ana i islamskog obredoslovnog života u Bosni i Hercegovini. Posve je jasno da je bošnjačko samokritičko mišljenje držalo pod posebnom kritičkom lupom “zaostalost“ vjerskih institucija bosanskohercegovačkih muslimana (medrese, tekije, vakufske institucije itd.)

 K tome, predmeti bošnjačke samokritike se mijenjaju u zavisnosti od epohe (Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija...), ali se posve jasno vidi da se žestokoj samokritici nekada podvrgava cijeli bošnjački narod, ali nerijetko i njegovi intelektualci, ulema, institucije, običaji, maniri itd.

   Srbi i Hrvati su “bolji“, jer se školuju i “napreduju“  

 Među važnim obrascima bošnjačke samokritike u samom fokusu je detektiranje “komparativnih prednosti“ koje su bosanski Hrvati i Srbi postigli, jer su mnogo odlučnije i spremnije prihvatili nove evropeizirajuće (zapravo austrougarske) koncepte znanja, modernosti i evropske obrasce u obrazovanju, nacionalnoj emancipaciji i zasnivanju društvenih institucija. U jednom tekstu iz 1900. godine, koji je naslovljen riječima Husni tedbir, nisfi takdir (ova se turska/arapska izreka može prevesti riječima: “dobro uređenje /dobro administriranje/ rješava pola sudbine“), Miri Zija tvrdi da je “sveopća neukost“ (ili džehalet) bosanskohercegovačkih muslimana glavni uzrok njihova prezrenog stanja. Miri Zija doslovno kaže:

 Promatrao sam naše stanje i same nas ovdje u miloj nam domovini Bosni i Hercegovini;

i na našu veliku žalost očevidno je da iz dana u dan naglo padamo, kao i to, da je

uzrok našem padanju baš ono što sam maloprvo kazao, i da nas najviše ubija naše

sveopće neznanje (džehalet). Sva smo naša plemenita svojstva izgubili, a nevaljala

 primili ušljed ovog nesretnog i ubitačnog džehaleta...[1]

 

Godine 1893. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839.-1902.) spominje da muslimanska djeca u Bosni i Hercegovini ne pohađaju savremene škole. On kaže:

 Zar nije sramota i grjehota vidjeti što se u mostarskoj trgovačkoj školi nalazi

 samo dvoje ili troje naše muhamedovske djece, a drugih vjeroispovjesti djecom

 krči škola. To se nikad oprostiti ne da...[2]

 

 I stavovi Ibrahima Džafčića iz 1919. godine u ovom pogledu mogu poslužiti kao važan primjer kritičkog objašnjavanja “zaostalosti“ bosanskohercegovačkih muslimana. “Ako i nadalje naši sugrađani drugih vjera budu ovako velikim koracima nama odmicali - neće dugo proći a nestaće nas sa površine zemaljske. (...) Uzevši u obzir naše prijašnje stanje i usporedivši to stanje sa današnjim, čovjek zbilja dolazi do zaključka da je već sve kasno, da smo izgubljeni. Jer ako se mi nismo mogli snaći onda kada smo imali sve u svojim rukama, onda pogotovo nećemo moći danas.“[3]

Džafčićev savremenik Šaćir Dedić-Lutvica je 1928. godine bio posve uvjeren da smo “mi muslimani u Bosni i Hercegovini silno zaostali za svojim sugrađanima drugih vjera“.[4] On potom tvrdi da je glavni razlog “zaostalosti“ to što su bosanskohercegovački muslimani skloni “dembelovanju“. Glavni krivac prezrenog stanja bosanskohercegovačkih muslimana je “naše isjeđivanje po kafanama i mejhanama, bistreći sasvim nezrelu i na svoj način udešenu politiku, ili kratko budi rečeno: naše dembelovanje“[5], kaže Šaćir Dedić-Lutvica.

  Veliki broj bošnjačkih muslimanskih intelektualaca i kasnije je spominjao muslimansko “dembelovanje“ kao ružnu osobinu. U slavnom romanu Derviš i smrt namisao o “dembelovanju“ spomenuta je kao nerad. Meša Selimović (1910.-1982.) tvrdi, kroz usta svoga junaka Hasana, da su bosanskohercegovački muslimani skloni “neradu“. “Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikad ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana...“[6]

Također, mnogi su bosanskohercegovački muslimanski autori smatrali da su “društvene bolesti“ muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini izravna posljedica neprosvijećenosti, nerada i lijenosti. Pijanstvo je uzelo maha, gostionice “napreduju novcem siromašnih muslimana“. Tako 1944. godine, potkraj Drugog svjetskog rata, hafiz Ibrahim Trebinjac (1912. -1982.) o stanju bosanskoherecgovačkih muslimana piše:

 Radnički i uopće siromašni svijet skroz se odao alkoholu. Treba makar jednom

 proći, recimo, sarajevskim ulicama koje vode u periferiju gdje su nastanjeni

 siromašniji muslimani, pa se uvjeriti da su pune gostionica. Ove gostionice rade

 i napreduju novcem siromašnih muslimana, koji iz njih (gostionica) izlaze gladni i

kao obični jadnici, dok se njihovi domovi ruše i propadaju. Dok drugi svoju tešku

 sudbinu i grubu sadašnjost nastoje popraviti u borbi i radu, mi to nastojimo

u alkoholu! Opijamo se čak i sad, kad najviše moramo biti trijezni! Sijemo

trnje, a želimo pobrati grožđe! Neprirodno i nemoguće![7]

 

Mehmed Džemaludin Čaušević[8] (1870.-1938.) ukazuje da je “dekadentnost“ bosanskohercegovačkih muslimana najvidljivija na planu obrazovanja. On izjavljuje: “Svaki od vas braćo moja, vidi jasno i bistro kako stoji naš islamski svijet. Mektebi i medrese, i svi naši učevni zavodi, trebaju velikih popravaka. Da se tome nađe lijeka i pomoći treba naš svijet uputiti. Znam da se preko noći ne može sve učiniti, ali pomalo čitajući mu ili kazujući mu pročitano doći će do svijesti i onda će sve poći nabolje.“[9]

  Ali reisu l-ulemi Čauševiću vratićemo se domalo kasnije u ovoj raspravi.

  Čauševićev saradnik, mladi teolog Muhamed Seid Serdarević (1882. – 1918.), sa svoje strane hrabro je iznosio kritičke opservacije o stanju bosanskohercegovačkih muslimana, kao i o njima samima, posebno o njihovu “mentalitetu“. Često je optuživao “aristokraske muslimanske porodice“ za “raskalašenost“, za “rasipništvo“ itd. U tekstu Samopouzdanje i tevekkul[10] Muhamed Seid Serdarević kaže doslovno sljedeće:

Materijalno propadanje koje je snašlo više naših odličnih aristokratskih porodica,

potječe od više uzroka, među kojima su najglavniji: raskalašenost, rasipništvo,

neracionalno gospodarenje imetkom i nedostajanje samopouzdanja... (...) Dolazilo

 je pak dotle, što se je držalo, da aristokratsko dijete, kao sin odlična bega, age ili

efendije ne treba i ne smije ništa raditi, jer da za to nije ni stvoreno, ono da se je

 rodilo za to da mu drugi hizmet čini, da drugi rade, a ono da uživa...[11]

    Zanimljivo je da Serdarević ni u primisli nema namjeru da optuži Srbe ili Hrvate za prezreno stanje bosanskohercegovačkih muslimana. To vidimo i po jednom njegovom drugom tekstu pod naslovom Budimo muslimani, u kojem Serdarević u bolu i rezignaciji za bosanskohercegovačke muslimane svoga vremena kaže da su “neškolovani“, “lijenčine“, “neznalice“, jednom riječju: “odvratni“. Biće bolje da poslušamo Serdarevića samog:

Muslimani su naprotiv neuki i neškolovani, siromašni i bijedni, jer su lijenčine

 i neznalice: niti hoće niti znadu raditi. Niti imadu svojih kakvih velikih

 trgovaca ni posjednika ni zanatčija niti činovnika svojih istovjeraca. Oni

[muslimani] sačinjavaju masu prostih radnika i hamala. Po ulicama sretaš

 prosjake iz krugova muslimanskih.

 Kad bi došao u to mjesto jedan stranac, koji, recimo, niti je musliman niti

kršćanin niti ijednu vjeru i pobliže znade, isporedi sada utiske, koje

bi na njega učinili kršćanstvo i kršćani s jedne, te islam i muslimani

 s druge strane! Da li u tome mjestu islam nadvisuje ili se nadvisuje,

 da li izzet (veličina i jakost) pripada tude muslimanima ili kršćanima?

Hoće li onome strancu – a da i ne govorinmo o kršćanima poglavito

 dotičnog mjesta – imalo imponirati islam i muslimani? – Neće ni kolik'

 trun. Naprotiv će mu [muslimani] biti odvratni.[12]

 

Serdarević je za svoga kratkog života objavio i druge eseje i članke u kojima se sa bolom osvrće na “prezreno stanje“ bosanskohercegovačkih muslimana svoga vremena. Serdarevićeva samokritičnost imponirala je mnogima. Tako autor sa inicijalima M. T.[13] u tekstu Merhum Muhamed Seid ef. Serdarević (riječ je o nekrologu posvećenom Muhamedu Seidu Serdareviću), tvrdi sljedeće:

 

...merhum [Muhamed Seid Serdarević] bi se mogao prispodobiti na jednu voćku,

koja svake godine davaše 2-3 različita ploda i koje plod ostaje i iza njezine pogibelji,

dočim naša druga ulema može se prispodobiti ili na onu voćku koja nikako ploda

ne daje (čast iznimkama), ili na onu koja daje nešto sasvim malo i tako slabo i zakržljalo

da za kratko vrijeme propane i ugine. Još ih ima koji sebe nazivaju muellifima (autorima),

 ali bolje bi ih bilo nazvati mutlifima (upropastioci). Nije dosta samo biti plodan, nego

 je još potrebno da bude plod vrijedan jer se svake tice meso ne jede. Neka sad

poštovani čitaoci uvide razliku između prvog i drugog primjera.[14]

 

 Kako vidimo, M(uhamed) T(arabar) naziva neke pripadnike uleme (vjerskih znalaca) bosanskohercegovačkih muslimana “upropastiocima“ narodne stvari!

 

   Moderno “evropsko obrazovanje“ kao

  “nada“ bosanskohercegovačkih muslimana

 

Druga vrsta samokritičkih bosanskomuslimanskih (ili bošnjačkih) pogleda u fokus stavljaju moderno evropsko obrazovanje kao posve izglednu “slamku spasa“. Na stotine je autora Bošnjaka koji su se samokritički bavili ovom temom tokom poznih desetljeća XIX i tokom cijelog XX stoljeća.

 Već spominjani Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak smatra da riječ “Evropa“ znači bezuvjetni “napredak“. On na ovaj način poziva svoje sunarodnike, bosanskohercegovačke muslimane:

Pogledajmo, braćo, oko sebe, gdje se mi nalazimo i u kojem vremenu živemo,

pa ćemo znati da živemo u devetnaestom vijeku i u sred Evrope.[15]

 

U ovom navodu je ukazivanje na “devetnaesto stoljeće“ sa posve jasnom svrhom. Bosanskohercegovački muslimani dobili su sada novu imperiju, Austro-Ugarsku, ona je donijela “novo vrijeme“, u njoj se vrijeme ne mjeri prema hidžretskom kalendaru, na sve to implicitno podsjeća Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Primjećuje se da Ljubušak koristi način računanja vremena, stavlja ga u kontekst tematiziranja onog što je “napredno“ i “progresivno“, a šta nije.

Po toj dualističkoj matrici sučeljavanja “zaostalog“ naspram “naprednog“, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak nudi i svoja druga shvatanja. Kad on poseže za riječju “gimnazija“, on je želi skriveno kontrastirati sa “medresom“ kad kaže:

Bolje učit' gimnaziju, nego ići u Aziju.[16]

 “Gimnazija“ se poistovjećuje sa “Evropom“, “Azija“ je prostor nekadašnje Osmanske imperije, s tim prostorom je gotovo, njegovo se naslijeđe treba izvrgnuti kritici, to je krajnja Ljubušakova poruka.

Edhem Mulabdić (1862.-1954.), bošnjački prosvjetitelj i umnogome nastavljač djela Safvet-bega Bašagića (1870.-1934.), često ističe potrebu usvajanja “evropske moderne nauke“. Mulabdić u jednom svome tekstu ističe: “Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem (...), danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Jedina nauka to nam može očuvati...“[17]

 Iz konteksta se vidi da Mulabdić ovim ukazuje na “evropsku nauku“.

 Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević je napisao na desetine tekstova u kojima upozorava da je bosanskohercegovačka muslimanska mladež “u vatri neznanja“, “u vatri zabluda“, “vatri siromaštva i bezvjerstva“. Čaušević na ovaj način pita bosanskohercegovačke muslimane:

 Da li smo mi muslimani u ovim krajevima dizali takove prosvjetne zavode, pomoću

 kojih bismo očuvali našu mladež od vatre neznanja, od vatre zabluda, od vatre

siromaštva i bezvjerstva? Ne! To mi nijesmo radili.[18]

Potom Čaušević žestoko kritikuje one koji smatraju da je latinica “švapsko [njemačko] pismo“. On kaže:

Premda smo [mi, bosanskohercegovački muslimani] imali sedamdeset posto imetka

u svojim rukama, mi se nijesmo mogli odlučiti na kakovu požrtvovnost.

Mi smo radije slušali neiskrene savjete: “Ne dajte švabskom pismu u vaše škole.

Ne dajte vaše djece u švabske škole.“

To nam je godilo, i dugi niz godina mi smo spavali. Kad je došao svjetski rat

 [Čaušević misli na Prvi svjetski rat] i poslijeratne prilike, mi smo osjetili

 veliku svoju pogrešku.[19]

Čaušević svoju gorku kritiku završava ovim riječima:

Turska nas je naučila da se ona brine o nama, pa kako-tako.

Poslije [nakon odlaska Turske] smo počeli vikati: neka vakuf podmiri sve naše potrebe!

Nijesmo vodili računa o unapređenju i povećanju tog našeg zajedničkog imetka.

To nijesmo činili ni onda kada smo imali šezdeset i pet posto imetka u svojim

 rukama. Pogotovo to ne činimo ni sad, jer nećemo da se služimo lijepim primjerima

 oko nas.

Pa šta će biti?

Na ovo pitanje je vrlo teško odgovoriti.[20]

 

   Prema Čauševiću, mnogi seljaci, bosanskohercegovački muslimani, “spavaju“ za vrijeme hutbe [propovijedne besjede] petkom u džamijama. On upozorava da su bosanskohercegovački muslimani u “vjekovnom drijemežu“.

Daj Bože da se otresemo vijekovnog drijemeža, pa da podignemo učevne zavode,

 koji će biti u stanju da odgajaju takove ljude koji će znati i htjeti tumačiti uzvišene

 upute Kur'ana u čistom jeziku svojih slušalaca.

Daj Bože da imadnemo takovih hatiba koji će biti u stanju tumačiti sa minbera

 pojedine ajete Kur'ana u materinskom jeziku svojih slušatelja. Daj Bože da to sve

 bude, pa da ne spavaju seljaci [na hutbama petkom jer ne razumiju vaz na

 arapskom ili turskom jeziku]...[21]

 

U žestokoj samokritici koju je otvoreno iznosio, reisu-l-ulema Čaušević govori o nekim bosanskohercegovačkim muslimanima regrutima “sa čijih se tijela plijesan može strugati nožem“, govori o nekim “muslimanskim pijanicama“ koji predstavljaju “veliku ljagu za vjeru islam“ itd. Evo jednog Čauševićevog teksta iz 1928. godine:

Islam je vjera znanja i rada, vjera istinske čistoće i najsavršenijeg morala. Nažalost,

imamo muslimana koji ne poznaju vjere islama. Ima ih i koji ne pokazuju ljubav i

 odanost prema vjerskim propisima. Ovakovi bacaju ljagu na uzvišeni islam. Ovakovi

muslimani blate i ponizuju svoju vjeru, a da pojma nemaju. Ja sam imao priliku

slušati od vrlo uglednih članova komisije za pregledanje i primanje vojnika vrlo

neugodne stvari. Pričali su mi da je dolazilo takovih muslimana na pregled da mu

 se je mogao plijesan na tijelu strugati nožem, kao da se nije okupao ni oprao

 u životu nijedanput. Ja sam opet vidio muslimana koji su se valjali po blatu jer su

 se napili nekakvog otrova (alkohola), koji im ne da pravo ići niti misliti. Ovi

i ovakvi muslimani izazivaju prezir prema sebi, a velika su ljaga za vjeru islam,

vjeru koja najstrožije propisuje tjelesnu i duševnu čistoću![22]

 

 U listovima i časopisima bosanskohercegovačkih muslimana koji su izlazili prvih desetljeća XX stoljeća (Behar, Novi Behar, Biser, Gajret itd.) Evropa i “evropski napredak“ protumačeni su kao “prirodna posljedica davnašnjeg islamskog utjecaja na evropsku renesansu“. Putanja argumentiranja bosanskohercegovačkih muslimanskih autora često je ovakva: Ako u XX stoljeću od Evrope treba posuditi “uspješne obrasce“ za osnivanje novih univerziteta, naprimjer, onda se to ne posuđuje od Evrope, već od “islamskog utjecaja“ na evropsku renesansu! To je samo jedna od skrivenih namisli i poruka u reformatorskim i prosvjetiteljskim tekstovima bosanskohercegovačkih muslimana. Druga poruka je da su muslimani već stoljećima “zaostali“, jer se nisu “razvijali“ na način kako je to islam od njih tražio. (U tom se kontekstu u Bosni i Hercegovini mnogo koristila knjiga Emira Šekiba Arslana (1869.-1946.), Zašto su muslimani zaostali a drugi napredovali).[23] Drugim riječima, Evropa je danas “razvijena“ jer je usvojila obrazovne i naučne poruke islamskog svijeta iz “naprednih“ islamskih, to jest slavnih prijerenesansnih vremena.

 Posve je jasno da su ovim načinom argumentiranja bosanskohercegovački muslimanski autori došli do konstrukcije zvane “zlatno doba islama“. Listovi i časopisi kao što su tuzlanski Hikjmet i sarajevska El-Hidaje, među drugima, objavili su na desetine tekstova o “zlatnome dobu“ islama, štaviše, ponekada su objavljivali i tekstove o tome da je klasično doba islama anticipiralo savremenu ili “modernu“ nauku.

 Naravno, bilo je i veoma oštre kritike takvih pogleda.

Godine 1933., u svojoj knjizi Slobodna misao i hikmetovština,[24] Dževad-beg Sulejmanpašić je žestoko ustao protiv takve vrste objašnjavanja islama i njegova naslijeđa. On postavlja sljedeće pitanje:

 Kad su to Arapi otkrili elektricitet? Parni pogon, i tako dalje? Koji su to Arapi?[25]

 Rijetki su autori koji, kao Salih Hadžialić (umro 1997.), iznose rezerve spram mogućnosti da Evropa “podigne i kultivira“ muslimane. Naprotiv, Salih Hadžialić tvrdi da muslimani u islamu “moraju potražiti rješenje svog životnog problema“.

Ako oni (muslimani) očekuju da ih Evropa podigne i kultivira, oni neće nikada doživjeti

 toga dana. Islamski narodi moraju se sami pobrinuti za svoj život i opstanak. U

 islamu moraju potražiti rješenje svog životnog problema. Oni imaju i pravo da zahtijevaju

od islama, kao univerzalne i apsolutno istinite religije, da im da sve potrebne norme i

načela s kojima će moći udovoljiti zahtjevima života i kulture.[26]

 

 Kritika uleme ili vjerskih učenjaka kao “smetnje muslimanskom napretku“

  Veliki broj samokritičkih tekstova krajem XIX i početkom XX stoljeća bosankohercegovački muslimanski autori napisali su protiv uleme ili vjerskih znalaca u islamu. Prevalentno se smatralo da iznutar ulemanskih redova ne može uslijediti nikakav “napredak“. Faik Zeki, tako, ulemu naziva “svećeničkom kastom“, smatra odurnim susret sa njom itd. Faik Zeki tvrdi da  islam ne poznaje svećeničke kaste (la rehbanijette fi-l-islam). Islam ne poznaje nadahnuća svetim duhom (...), nego je svakom učenom muslimanu dopušteno vjerske  knjige učiti i tumačiti, te ako zbilja pogodi pravo i dobro tumačenje, čeka ga nagrada,  a ako (u tumačenju) pogriješi, neće biti kažnjen, jer čovječija pamet ne može sve ni  shvatiti. Ali upravo na nesreću islamskog svijeta razvila se je tečajem vremena svećenička kasta, premda je kao takovu islamska religija ne priznaje, niti priznati može. Hodže, ili ti takozvana ulema, razlikuju se svojom vanjštinom od ostalog muslimanskoga svijeta, te kad ih čovjek vidi na ulici, ili u kući s bijelom časnom bradom, velikom bijelom ahmedijom i dugim crnim ili zelenim džubbetom,  pričinjaju mu se kao zbilja učeni ljudi sve dotle dok s njima ne počne razgovarati, ali čim koji usta otvori, čovjeku je čisto žao da mu ovako brzo razore iluziju u kojoj je živio.[27]

Srednjoškolski učitelj Adem Bise (rođen 1877.) također se javlja kao izraziti predstavnik antiulemanskog mišljenja, tvrdi da je ovaj vjerski stalež protiv napretka jer: domaća ilmija ne dozvoljava uvođenje električnog svjetla u Begovu džamiju  (u Sarajevu), niti (dopušta) malu djecu učiti da je zemlja okrugla i da se oko nečega  vrti, jer to Kur'an ne da, bar su oni (ilmija) govorili tako nama.[28]

Također, Adem Bise smatra da je  islamska masa-svijet (...) hermetički zatvoren mističkim tumačenjem Kur'ana, te je  na taj način evropski obrazovanoj inteligenciji opasno i nemoguće toj masi  pristupiti s namjerom da je uputi boljim pravcem. Iz ovoga slijedi da nije ni potrebna slobodna inteligencija nama muslimanima, jer joj manjka polje  rada, pa je i nema.[29]

Ipak, dr. Mehmedalija Metiljević je najizrazitiji predstavnik bošnjačke kritike ulemanskog staleža. U svojoj knjizi Islam u svjetlu istine,[30] dr Metiljević iznosi nekoliko tipova argumentacije protiv postojanja uleme kao takve, te kaže: “Kur'an nije objavljen samo jednoj izvjesnoj skupini ljudi, niti kome odabranom narodu ili rasi, nego je objavljen cijelom čovječanstvu kao najsavršeniji putokaz k istini.“[31] Prema njegovom mišljenju, ulema koju on oslovljava sintagmom “izvjesna skupina ljudi“, nema svoje uporište u Kur'anu. Dr. Metiljević u ovoj svojoj knjizi spominje i “besplodne“ rasprave koje vodi ulema, tvrdi da je bio prisutan na jednom skupu gdje se je skoro više od jednog sata diskutovalo o nekakvim specijalnim pravilima, po kojima se ima nositi brada i podrezivati brkovi, i na koncu te diskusije svaki je od njih [pripadnika uleme] imao svoje posebne dokaze i svoja posebna mišljenja, po tom, po njihovom mišljenju, tako zamašitom pitanju.[32]

Već spominjani Dževad-beg Sulejmanpašić je svoju kritiku bosanskoherecgovačke muslimanske uleme posebno temeljio na shvatanju da je ulema najviše kriva što “duša naše [muslimanske] žene čami u neprirodnom mraku prostote i neznanja“. Sulejmanpašić još tvrdi:

Današnje stanje muslimanke Bosne i Hercegovine, osobito varošanke [one koji živi u gradovima] kazuje jasno i očito, da ona svojom bijedom i zaostalosti vodi bijedi i zaostalosti svih muslimana Bosne i Hercegovine i kao posljedica toga  dvoga – njihovom izumiranju - ako se ne poduzmu brze i temeljite promjene.[33]

 U svrhu što efikasnije kritike Dževad-beg Sulejmanpašić donosi i jednu statistiku koju je vrijedno pročitati:

Evo tužne slike koliko je naša žena zaostala za [ostalim] sugrađankama! Pismenost bos.-herc. žene po vjerama u godini je 1910. je bila: muslimanki 637 (pismenih), pravoslavnih 13,167 i katolkinja 26,375 osoba; dakle, iako smo mi brojem mnogo jači nego katolici u Bosni i Hercegovini, to naša žena ipak nema nego 40-ti dio pismenosti katoličke žene. Duša naše žene čami u neprirodnom mraku prostote i neznanja.[34]

Naravno, Sulejmanpašić sa svoje strane smatra da su feredža i zar (koji uživaju zaštitu uleme) ponajviše krivi za “zaostalost“ bosanskohercegovačke muslimanke njegova vremena. On odlučno poziva:

Otkrijmo im lice i one će imati pristupa zaradama kao i sugrađanke inovjerke. Mi  nemamo nikakovih institucija koje bi se brinule za osiroćele i beskućne djevojke, a da ih i imasmo, ne bi nikad mogle opskrbljivati taj nepregledni broj naše sirotinje, beskućnih djevojaka i žena.[35]

I Mustafa A. Mulalić je izraziti kritičar stanja bosanskohercegovačkih muslimana. On je u svojoj knjizi Orijent na Zapadu pisao o “kulturnim i socijalnim problemima muslimana Jugoslavije“, i kao i njegov savremenik Sulejmanpašić, i Mulalić je bio itekako antiulemanski raspoložen. “Treba u sve gledati očima budućnosti“,[36] poručuje on u svojoj knjizi. “Treba da smo uvek budni i da ništa u evoluciji ne propuštamo“,[37] savjetuje on svoje čitatelje muslimane, i ujedno im sugerira da se upoznaju sa naukom “evolucije“, jer će tamo naći korisne odgovore za izlazak iz svoga prezrenog stanja. Jer, prema Mulaliću, islam nije puka vjera. On pita, ali i daje odgovore:

 Šta je islam? Religija. Ali religija – nauka, religija – filozofija, a ne religija verska organizacija.[38]

Sintagma “verska organizacija“ u ovoj Mulalićevoj tvrdnji odnosi se na ulemu, koju on smatra “nazadnom“ i “nesposobnom da shvati novi vek“. I Mulalić, kao i desetine bosanskoherecgovačkih muslimanskih intelektualaca krajem XIX i tokom XX stoljeća, smatra da je kritika “konzervativne i konzervirane“ uleme prva pretpostavka za “napredak“ bosanskohercegovačkih muslimana. Mulalić tako kaže:

Ovaj novostvoreni muslimanski (ne islamski) kler, nema nikakvog sistema u svom nazadnjačkom radu, jer nema potrebne sposobnosti da shvati savremeni vek, pošto se regrutuje neposredno sa sela bez ikakvih savremenih škola...[39]

Naravno, Mulalić hvali reformatorskog reisu-l-ulemu Čauševića, o njemu govori riječima punim ushićenja:

Hadži Džemaludin Čaušević je ne samo „mula od Medine“, nego je i „mula od Pariza“ (...) Hadži Džemaludin je pravi briljant u ugljenu...[40]

 

Hafiz Ajni Bušatlić i kritika zapadno obrazovanih bosanskohercegovačkih muslimanskih intelektualaca

     Čini se da je najenergičniji prilog raspravi o pitanju “muslimanskog napretka“ u Bosni i Hercegovini dao Hafiz Ajni Bušatlić, šerijatski sudac. On je 1928. godine objavio neveliku knjižicu pod naslovom Pitanje muslimanskog napretka u Bosni i Hercegovini (Iskrena i otvorena riječ).[41] Iako je bio šerijatski sudac, on se ne ustručava da bosanskohercegovačke muslimane, svoje suvjernike, naziva “zaleđenim“, “nepokretnim“, “nazadnim“.

    “Mi tapkamo na jednom te istom mjestu, zaleđeni i nepokretni, vremenu neprilagodivi i nazadni“, veli Bušatlić na prvoj stranici svoje brošure. Iza toga on citira poznati stavak iz Kur'ana u kojem se veli da ima ljudi koji imaju oči a ne vide, imaju uši a ne čuju, oni su kao životinje, „dapače su i gori od njiha“.[42]

Iz Bušatlićevog pozivanja na poruku ovog kur'anskog stavka (VII:179) možemo pročitati njegovu namjeru da svoje zemljake bosankohercegovačke muslimane podstakne na “napredak i progres“, ako treba i samim Kur'anom. Također se u ovom njegovom gestu nalazi i svojevrsno obodrenje muslimana, to jest: da pogledaju gdje su, da počuju oko sebe, da razmisle o svome stanju.

Odmah nakon proslova koji je ispunjen vjerskom apologetikom, Bušatlić govori o „našim propuštenim šansama“. Mi smo i okupaciju naših zemalja po Austrougarskoj zlo shvatili u pogledu kulture, kao što smo prije toga nedolično uzeli i Sultan Mahmutove reforme, pa mjesto da te događaje  iskoristimo u svoje svrhe, da objeručke prigrlimo pomenutu kulturu i napredak, pa da napredno sa ostalim kulturnim svijetom krenemo napred, mi smo to sve uzeli naopako, svog kalifu smo nekvalifikovano nazvali đaurom (nevjernikom), a u (austrougarskoj) okupaciji između ostalog gledali smo i opasnost po vjeru, što ništa nije bilo istina i ostali smo i dalje nazadni...[43]

Bušatlić je potom sasvim rezolutan, pa na istoj stranici kaže: Za sve naše nedaće hodže krive našu na Zapadu odgojenu inteligenciju, a inteligencija napada hodže i ako su po dobroj dozi oboji (i hodže i inteligencija) tom našem zlu krivi.

Hafiz Ajni Bušatlić zatim u svojoj knjižici piše dva odjeljka, jedan je naslovio riječima Hodže – Ulema, a drugi Inteligencija. Bušatlić, zapravo, aludira na glavnu ideološku i teorijsku dihotomiju tadašnje Bosne (tokom prvih decenija prve polovine XX stoljeća). Bušatlić se žestokom kritikom obara i na hodže i na inteligenciju. Za hodže kaže da “su zaista na prvom mjestu krive našoj zaostalosti, jer u čitavoj dugoj našoj prošlosti oni nijesu umjeli shvatiti svoje teške zadaće savremenog vaspitanja svog naroda“.[44] Bušatlić ne kaže šire šta je to “savremeno vaspitanje svoga naroda“. Bušatlić samo kaže da su hodže držale monopol nad tumačenjem islama. Bušatlić nas, zapravo, podsjeća, kao i Muhamed Arkoun (umro 2010.) mnogo godina kasnije, da je ulema svugdje u islamskom svijetu (i u muslimanskim društvima) dugo držala monopol nad simboličkim blagom islama. Bušatlić tako tvrdi da hodže nisu dale narodu zaviriti čak ni u vjerske propise na svom materinjem jeziku, nego se je mladež godinama patila da nauči najelementarnije propise svoje vjere preko teških jezika arapskog i turskog, mjesto da mu se to dā na njegovu materinskom jeziku. Stoga je džehalet i crno neznanje moralo vladati u masama i moralo donositi zle posljedice.[45]

Bušatlić, nadalje, veli da naša ulema “slabo se je brinula da budne načitana i da svoju izobrazbu usavrši svestrano, pa je morala ostati plitkoumna i stoga neplodna...“[46] Bušatlić na istom mjestu jadikuje riječima: “Visoko i savremeno svestrano obrazovane uleme skoro da nijesmo ni imali, a kamo li one koja bi bila kadra predstaviti nam pravu suštinu islama...“

Nakon još poneke kritike na račun zaostalosti uleme, Bušatlić prelazi na kritiku inteligencije, te kaže: Rekli smo da veliku dozu odgovornosti za ovako naše stanje nosi i naša zapadno izobražena inteligencija, pa neka i oni dozvole da im istaknemo neke pogreške, koje su djelovale na usporenje našeg progresa, a koje usporenje su oni može biti i nehotice skrivili...[47]  

        Bušatlić potom, govori o “raspusnom ponašanju“ bošnjačke “zapadno izobražene inteligencije“, koja je znala da je “naš svijet neopravdano zebao (strahovao) od škole i zapadne nauke te strahovao pred njom...“ Zapadno obrazovani bošnjački intelektualci su, svojim nedoličnim ponašanjem, odbili našu omladinu od zapadne učenosti, smatra Bušatlić, i nastavlja:

Mjesto da bude uzorna u svom vladanju i ponašanju, ona  je pravila prkose i u očima mase odavala je sliku da zapadna nauka kvari a ne oplemenjuje, pa već u prvim svojim početcima nije umjela, ili nije htjela, dati podstreka za jače pohađanje škole i za svestrano obrazovanje našeg svijeta, nego se je zdala  nastranosti i davala povoda da se [savremena] škola ne simpatizira...[48]

     Bušatlić smatra da je “zapadno izobražena inteligencija“ bosankohercegovačkih muslimana trebala da narodu omili austrougarske škole. Ali takvi bošnjački intelektualci “po svršenim višim naukama, kao svestrano i visoko izobraženi zreli ljudi, vrlo su slabo zalazili u narod, da ga osvješćuju i privlače uljudbi i progresu. Mjesto da to čine, oni su obratno radili, pa i danas rade...[49]  

    Bušatlić ovdje aludira na činjenicu da se tadašnja “zapadno izobražena inteligencija“ bosanskohercegovačkih muslimana odala “alkoholnim pićima“ i “nemoralnom životu“, a rijetko je zalazila u džamiju i tako, zapravo, bježala od onog što je bilo pripadno bosanskohercegovačkom muslimanskom narodu.

Bušatlić, nadalje, o intelektualcima za vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, kaže: Najvećim su dijelom alkoholitičari i slabi uzori za svoj narod (...), mnogi tapkaju kao i hodže na jednom te istom mjestu. Slabo zalaze u narod, da mu pomažu da se diže iz letargije. Što je vrlo upadljivo, oni vjerske obrede posve zanemaruju i ne daju dovoljno o sebi vanjske garancije da su privrženici svoje religije. [50]

 Ne treba na temelju svih ovih citata shvatiti da je Bušatlić protiv Evrope, ili da je protiv “zapadno izobražene inteligencije“. Naprotiv, Bušatlić zamjera toj istoj inteligenciji zašto bosanskohercegovačke muslimane nije upoznala sa Evropom na pravi način. U tom smislu Bušatlić kaže:

Kada se je od njiha koji popeo na ćurs, ili na katedru da nam progovore o evropskoj kulturi i napretku, kako i na koji je način došlo do nje [te evropske kulture]?! Šta bismo mi i kako bismo trebali postupiti i raditi, pa da krenemo naprijed sa ostalim zapadom, da nam kažu i da nas na lijep i shodan način pouče o tom svemu što su oni naučili korisno i napredno na zapadu, pa da nastoje prikalemiti i na nas. Nauka se, valjda, ne uči samo za svoje uhljebljenje, nego  i na predanje drugom, osobito svom bližnjem za njegovo oplemenjenje svima tekovinama civilizacije i uljudbe.[51]

Hafiz Ajni Bušatlić nije bio jedini od tradicionalne bosanskohercegovačke uleme koji je, sa svoje strane, propitivao značenja “napretka“, “progresa“, “zaostalosti“ itd. I Mehmed Handžić (1906-1944.) je, kao izraziti tradicionalno obrazovani islamski učenjak, pisao o “mračnjaštvu“, “gluposti“ i “zatucanosti“ među bosanskohercegovačkim muslimanima. Dakako, Mehmed Handžić je smatrao da je islamska tradicija, sama po sebi, najbolji lijek protiv “mračnjaštva“, “gluposti“ i “zatucanosti“. Handžić nije polagao velike nade u Evropu kao lijek. U jednom tekstu koji je objavio usred strahota Drugog svjetskog rata, Handžić kaže:

Osuđujemo i glupost i mračnjaštvo. Od muslimana tražimo da zbilja budu od “ulul-elbaba“, razumnih ljudi. Na ovogodišnjoj skupštini [ulemanskog društva El-Hidaje] referirano je da su neki mračni tipovi posegli za tiskanjem nekakvih glupih letaka i papirića, osnovanih na nekakvim snovima kojekakvih turbedara - ukratko na lažima, koje ne prima ni islam, ni zdrav razum. Ovakve gluposti osuđuje svaki musliman i svaki razuman čovjek.

Kako god nam šteti glupost i mračnjaštvo pojedinaca, tako nam s druge strane šteti razuzdanost drugih. U ovim teškim danima našeg stradanja [Handžić misli na Drugi svjetski rat] ima priličan broj pokvarenjaka, koji smatraju da je došao čas njihova najvećeg i javnog uživanja. U doba ozbiljnosti događaja, mehane i birtije pune su naših [muslimanskih] propalica i akšamdžija.

Svojim sramnim postupkom kaljaju cijelu zajednicu i u očima tuđinaca prikazuju je kao skup propalica, koji nemaju osjećaja ni boli za općim stradanjem.[52]

Mehmed Handžić je još 1938. godine pisao “o našem teškom stanju“, o “našim slabim prilikama“. Ali smatrao je da je izlaz iz svega toga – sama vjera islam. On kaže:

Mi smo u tešku stanju i vrlo slabim prilikama. Naša vjera nam je štit koji nas čuva i stup za koji se prihvaćamo i u nevolji zaklanjamo. Onda nastojmo, braćo, da mi svaki dan više znanja o svojoj vjeri stečemo.[53]

 

      Zaključna besjeda

  Kad je posrijedi bošnjačko muslimansko samokritičko mišljenje, u ovoj smo raspravi naveli samo neke od najvažnijih autora i pitanja o kojima su oni raspravljali. Možda je dobro reći da su bosanskohercegovački muslimani krajem XIX i tokom XX stoljeća iskusili, na lokalnom planu, mnogo od onoga što je cijeli muslimanski svijet iskusio u svome viševjekovnom susretu sa vremenom koje se nerijetko naziva “uspon Zapada“.

 U ovoj raspravi nismo šire ulazili u književne tematizacije prezrenog stanja bosanskohercegovačkih muslimana. Možda je dovoljno, na samom kraju, navesti riječi književnika Meše Selimovića:

Mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod  njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje  lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na  granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu...[54]

Autor: Enes Karić 

Glasnik br. 9-10, 2015

[1] Miri Zija, Husni tedbir, Nisfi takdir, objav. u Bošnjaku, br. 1., Sarajevo, 11. januara 1900., str. 1.

[2] Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Budućnost ili napredak Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, izdanje štamparija Spindlera i Loschnera, Sarajevo, 1893., str. 16.

[3] Ibrahim Džafčić, Uzroci propadanja muslimanskog ženskinja, izd. Štamparija S. Ugrinović sa sinovima, Banja Luka, 1919., str. 2.

[4] Šaćir Dedić-Lutvica, Međusobna vjerska borba muslimana u Bosni (autorsko izdanje), Banja Luka, 1928., str. 1.

[5] Isto, str. 1.

[6] Meša Selimović, Derviš i smrt, izdanje Dani, Sarajevo, 2004., str. 315.

[7] Ibrahim Trebinjac, Nekoliko opasnih društvenih bolesti kod nas, izd. Glavni odbor El-Hidaje, Sarajevo, 1944. godine, str. 7-9.

[8] Čaušević je izabran za reisu-l-ulemu 1913., bio na tom položaju do 1930.

[9] Mehmed Džemaludin Čaušević, Molba na vjerske službenike, list Novi Behar, br. I, Sarajevo, 1927. godine, str. 3.

[10] Muhamed Seid Serdarević, Samopouzdanje i tevekjul, Biser: list za širenje prosvjete među muslimanima u BiH, God. I/1912, br. 4, str. 51

[11] Muhamed Seid Serdarević, isto., str. 52.

[12] Muhamed Seid Serdarević, "Budimo muslimani"! Gajret: kalendar za godinu 1915. (1333. godina po Hidžretu). - god. (1915), br. str. 27-35.

 

[13] Zahvaljujem se gospodinu Osmanu Laviću, bibliotekaru Gazi Husrev-begove biblioteke, koji mi je rekao da se radi o Muhamedu Tarabaru.

[14] T/arabar/ M/uhamed/,"Merhum Muhamed Seid ef. Serdarević". Biser: list za širenje prosvjete među muslimanima u BiH. - God. III(1918), br. 11. i 12., str. 185.

 

[15] Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nav. djelo, str. 12.

[16] Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nav. djelo, str. 16.

[17] Edhem Mulabdić, Nauka i zgoda, list Bošnjak, br. 10., 11. marta 1892., str. 1-2

[18] Mehmed Džemaludin Čaušević, Božija zapovijed, Novi Behar, br. XVII-XVIII., Sarajevo (godište 1934.-1935.), str. 289.

[19] Mehmed Džemaludin Čaušević, isto., str. 289.

[20] Mehmed Džemaludin Čaušević, Iman, islam, Novi Behar, br. 19-20., 1. april, Sarajevo, 1933., str. 1-2.

[21] Mehmed Džemaludin Čaušević, Mubarek ramazan dolazi, Islamski svijet br. 66., 15. decembra 1933., str. 1.

[22] Mehmed Džemaludin Čaušević (u službenom pismu naslovljenom) Okružnica našeg presvetog gospodina reisu-l-uleme, Novi Behar, 1. decembra, Sarajevo, 1928., str. 1.

[23] Vidi Raja Adal, Shakib Arslan's Imagining of Europe: The Coloniser, The Inquisitor, The Islamic, The Virtuous, and The Friend, objavljeno u knjizi Islam in Inter-War Europe, priredili Nathalie Clayer i Eric Germain, Columbia University Press, New York, 2008., str. 156 – 182.

[24] Dževad-beg Sulejmanpašić, Slobodna misao i hikmetovština, Zagreb, 1933.

[25] Dževad-beg Sulejmanpašić, nav. djelo, str. 47. Dr Adnan Jahić je u svojoj monografiji Hikjmet – riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, Tuzla, 2004. godine, dokumentirano opisao ove polemike i sukobe koncepata i mišljenja.

[26] Salih Hadžialić, Islam i stvarnost, Novi Behar, br. 13-18., Sarajevo, 1939., str. 212.

[27] Faik Zeki, Zašto islamski narodi ne napreduju, Behar, 1. maj, Sarajevo, 1907., 378.

[28] Adem Bise, Da li može musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar musliman (Kur'an u teoriji i praksi), izd. i štampa Jovan Petrović, Tuzla, 1937., str. 3.

[29] Adem Bise, isto, str. 7.

[30] Dr. Mehmedalija Metiljević, Islam u svjetlu istine, izdanje autora, Tuzla, 1934. godine. (Ovdje ovo djelo citiramo prema izdanju Bosanske muslimanske rasprave (u sedam knjiga), izdanje izdavačke kuće ''Sedam'', Sarajevo, 2003. godine.)

[31] Dr. Mehmedalija Metiljević, nav. djelo, str. 20.

[32] Dr. Mehmedalija Metiljević, nav. djelo, str. 20.

[33] Dževad-beg Sulejmanpašić, Muslimansko žensko pitanje, jedan prilog njegovu rješenju, Sarajevo, 1918., str. 6.

[34] Dževad-beg Sulejmanpašić, isto, str. 30.

[35] Dževad-beg Sulejmanpašić, isto, str. 31.

[36] Mustafa A. Mulalić, Orijent na Zapadu, savremeni kulturni i socijalni problemi muslimana Jugoslavije, izd. Štamparija “Grafički institut“ knjižare “Skerlić“, Beograd, 1936., str. 28.

[37] Mustafa A. Mulalić, isto, str. 28.

[38] Mustafa A. Mulalić, isto, str. 52.

[39] Mustafa A. Mulalić, isto, str. 147.

 

[40] Mustafa A. Mulalić, isto, str. 385.

 

[41] Hafiz Ajni Bušatlić, Pitanje muslimanskog napretka u Bosni i Hercegovini (Iskrena i otvorena riječ), izd. Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1928.

[42] Usp. Kur'an, sura al-A'raf (VII:179)

[43] Hafiz Ajni Bušatlić, nav. djelo, str. 7.

[44] Hafiz Ajni Bušatlić, nav. djelo, str. 8.

[45] Hafiz Ajni Bušatlić, nav. djelo, str. 8.

[46] Hafiz Ajni Bušatlić, nav. djelo, str. 8.

[47] Hafiz Ajni Bušatlić, nav. djelo, str. 8.

[48] Hafiz Ajni Bušatlić, nav. djelo, str. 10.

[49] Hafiz Ajni Bušatlić, nav. djelo, str. 10.

[50] Hafiz Ajni Bušatlić, nav. djelo, str. 10-11.

[51] Hafiz Ajni Bušatlić, nav. djelo, str. 11.

[52] Mehmed Handžić, Uvodnik za časopis El-Hidaje, VII godište, broj. Od 1. septembra, Sarajevo, 1943., str. 1-2.

[53] Mehmed Handžić, Uvodnik za časopis El-Hidaje, oktobar-novembar, Sarajevo, 1938., str. 1.

[54] Meša Selimović, Derviš i smrt, izdanje Svjetlost/Prosveta, Sarajevo-Beograd, 1967., str. 298.