Među prvim muslimanima koji su primili islam bio je ovaj crni rob, porijeklom iz Abesinije. Allahova, dž.š., volja je bila da on u Mekki čuje za novu vjeru u koju je pozivao Muhammed, s.a.v.s., i da mu njegovo srce osvijetli iskrom imana. Na taj način je došla do izražaja ravnopravnost u islamu gdje se ne pravi razlika među ljudima, bez obzira na njihovu boju, izgled, položaj i situaciju. Ljudi se vrednuju po stepenu bogobojaznosti i iskrenosti u vjeri. Pravi ponos i ugled se postižu samo sa islamom. Tako je ovaj plemeniti ashab, koji je u prvo vrijeme bio rob, svojom iskrenošću i principjelnošću postao poznat cijelom muslimanskom svijetu. Čak i oni najmlađi su čuli za Bilala, r.a., Poslanikovog, s.a.v.s., mujezina, koji je bio zlostavljan i maltretiran na razne načine, ali ga sve to nije odvratilo od njegove vjere, nego je uporno ponavljao riječi kojima je iskazivao svoju privrženost islamu, jednoboštvu i zanijekao je obožavanje kipova: Jedan, Jedan, tj. Moj gospodar je Allah. 

Ovo potvrđuje izreka poznatog ashaba, Abdullaha ibn Mes'uda, r.a., koji kaže: „Prva sedmorica koji su prvi primili islam, bili su: Poslanik, s.a.v.s., Ebu Bekr, Ammar, njegova majka Sumejja, Bilal, Suhejb i Mikdad. Poslanika, s.a.v.s., je štitio njegov amidža Ebu Talib, Ebu Bekra je štitilo njegovo pleme, a ovi ostali su bili podvrgnuti raznim načinima mučenja. Mušrici su ih vezali u okove i izlagali ih vrelini sunčeve žege. Svako od njih je djelimično kazao i izgovorio ono što su mušrici od njega tražili osim Bilala, koji je bio spreman dati svoj život, ali nije htio da izgovori riječ nevjerstva. Zato su ga oni vezanog za vrat prepustili djeci u Mekki koji su sa njim obilazili kvartove Mekke, a on je uporno ponavljao: Jedan, Jedan!“ 

U jednoj predaji se čak kaže da su mu mušrici govorili: „Tvoji bogovi su Lat i Uzza, a on bi samo govorio: -Moj gospodar je Allah, Jedan, Jedini! A kada bih znao neku drugu riječ koja će vam teže zvučati ja bih je izgovorio.“ 

Tom svojom upornošću Bilal je doveo svog vlasnika Umejju ibn Halefa u bezizlaznu situaciju, te nije znao šta da radi i kako da ga kažnjava. Muhammed, s.a.v.s., je jednom prilikom rekao Ebu Bekru: -Da imamo mogućnosti pa da otkupimo Bilala i da ga spasimo teškog kažnjavanja. Nakon toga je Ebu Bekr, r.a., otišao Abbasu ibn Abdulmuttalibu i rekao mu da ode i da se raspita za cijenu Bilala. Abbas je njegovim vlasnicima rekao: -Ako ga ubijete, nećete od njega imati nikakve koristi, nego ga prodajte. To je bilo rješenje koje je njegov vlasnik jedva dočekao i prodao ga je Ebu Bekru za četrdeset oka. Tada je Umejje, da bi ponizio Bilala rekao: -Ama da si mi dao i jednu oku, ja bih ti ga prodao. Na to mu Ebu Bekr, r.a., reče: -Da si za njega tražio stotinu oka (ili više) ja bih ga od tebe otkupio.“ Time je Ebu Bekr, r.a., pokazao koliko vrijedi Bilal, r.a., i njegova iskrena vjera. U bici na Bedru je Bilal ubio Umejju ibn Halefa, Allahovog i svog neprijatelja. 

Ashabi, r.a., su se međusobno uvažavali i priznavali prednost jednih nad drugima, na što ukazuje i slijedeća izreka. Omer, r.a., je jednom prilikom rekao: „Ebu Bekr, r.a., je naš prvak i gospodin, oslobodio je ropstva našeg gospodina Bilala.“ 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je volio svoje ashabe i uvažavao je njihov trud i požrtvovanost koju su iskazali služeći islamu. Ukazivao je na njihove specifičnosti i doprinos, bez obzira kojeg su porijekla i nacije. Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Četvorica su predvodnici: ja sam predvodnik i prvak Arapa, Selman je predvodnik Perzijanaca, Bilal je predvodnik Abesinaca i Suhejb je predvodnik Bizantinaca.“ 

Također Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom rekao: „Džennet je poželio trojicu: Aliju, Ammara i Bilala.“ 

Zejd ibn Erkam, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Divan li je čovjek Bilal, on će biti predvodnik mujezina na Sudnjem danu, a mujezini će imati najduže vratove na Sudnjem danu, (tj. posebno će se isticati).“ 

Poslanik, s.a.v.s., je ukazao posebnu čast Bilalu kada je baš njega, dojučerašnjeg roba, odabrao da prouči ezan sa Kabe na dan oslobođenja Meke, čime je pokazao mekkanskim mušricima da se u islamu prednost ljudima daje samo po njihovoj bogobojaznosti, a ne po boji ili položaju. 

To potvrđuje i slučaj kada su Bilal i njegov brat otišli u neko pleme tražeći da ih ožene svojim kćerkama, rekli su ovako: „Bili smo nemuslimani pa nas je Allah uputio, bili smo robovi pa nas je Allah oslobodio, bili smo siromašni pa nas je Allah obogatio učinivši nas neovisnim od drugih ljudi, pa ako nas oženite, hvala Allahu, a ako to ne htjednete, Allah je najveći!“ Oni su ih oženili. 

Čak i kada su mušrici ponudili Poslaniku, s.a.v.s., svoje prisustvo i slušanje njegovog govora, uz uslov da od sebe udalji Bilala i njemu slične siromašne ashabe, to Poslanik, s.a.v.s., nije prihvatio i to je bilo povodom objave kur'anskog ajeta koji o tome govori. Evo tog događaja, kako ga pripovijeda Sead ibn Ebi Vekkas, r.a.: Bili smo sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., nas šestorica, pa su mušrici rekli Muhammedu: -Otjeraj od sebe ove ljude, da se kasnije ne bi ohrabrili protiv nas, a tu smo bili: ja, Ibn Mes'ud, Bilal, neki čovjek iz plemena Huzejl i još dvojica ljudi. Tada je Allah, dž.š., objavio ovaj kur'anski ajet: „I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu - ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer ti, ako bi ih otjerao, nasilnik bi bio.“ (sura El-En'am, 52) 

Ova Bilalova, r.a., iskrenost u vjeri mu je obezbjedila mjesto u Džennetu. On je od ashaba kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zagarantovao Džennet još za vrijeme svog života. Jednom prilikom ga je Poslanik, s.a.v.s., upitao: -Bilale, kakvim djelom si me umalo pretekao s ulaskom u Džennet? Kada sam ušao u Džennet čuo sam šum tvojih koraka. On mu odgovori: -Kad god sam proučio ezan iza toga sam klanjao dva rekata nafile namaza. Kad god izgubim abdest, odmah ga ponovo uzmem i klanjam dva rekata nafile.“ Kasnije, kada god bi se Bilal sjetio ovih Poslanikovih riječi, zaplakao bi. 

Kao što vidimo ovo nisu neka velika djela, ali je Bilal, r.a., u njima bio ustrajan, a Poslanik, s.a.v.s., u drugom hadisu kaže: „Allahu je najdraže djelo ono u kojem se ustraje pa makar bilo i neznatno.“ 

Kada je Poslanik, s.a.v.s., preselio na bolji svijet, Bilal od žalosti za Poslanikom nije više mogao učiti ezan, pa je tražio od Ebu Bekra, r.a., odobrenje da ide u džihad, u Siriju. Ebu Bekr, r.a., ga je od toga odvraćao želeći da on ostane kod njega u Medini. Tada mu Bilal reče: „Ako si me oslobodio radi Allaha, onda me pusti da idem, a ako si me oslobodio sebi, ja ću ostati.“ Svakako da mu je on dozvolio da ide, jer ga je oslobodio samo radi Allahovog zadovoljstva. 

Kada je drugi halifa Omer, r.a., došao u Siriju u posjetu muslimanskoj vojsci koja se tamo nalazila, tada su prisutni tražili od Omera, r.a., da zamoli Bilala da prouči ezan. Tada je Bilal po prvi put nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti zaučio ezan. Sve njih je to podsjetilo na Poslanika, s.a.v.s., i svi su plakali a najviše Omer, r.a.

Kada je Bilal bio na samrti govorio je: „Uskoro ću se susresti sa Poslanikom i njegovom skupinom. Njegovu ženu je to pogodilo pa ona reče: -Teško meni! Bilal joj uzvrati pa reče: -Blago meni!“ 

Bilal, r.a., je umro dvadesete godine po Hidžri i ukopan je u blizini Damaska. 

 

Autor: Fuad Sedić