Godine 1983. sa nekoliko svojih školskih kolega odlazi studirati u Kairo na Islamski univerzitet Al-Azhar. Pedagoški fakultet ovog Univerziteta je zvršio 1989. godine, a 1990. se vratio u domovinu i stavio na raspolaganje Islamskoj zajednici.

Radni angažman

Prvo zaposlenje mu je bilo u Bijeljini kao imam Mehmed Vedihi-pašine džamije (Mesdžid u mahali Pašine Bašče) i vjersko-prosvjetni referent Odbora IZ-e Bijeljina. Na samom početku profesionalnog rada je pokazao veliki entuzijazam. Bio je blage naravi i plemenitog ahlaka pa su ga bijeljinske džematlije i imami objeručke prihvatili.

Tu je ostao nešto više od godinu dana. Iz porodičnih razloga je premješten u Konjic u džemat stare Repovačke džamije.

I na novom radnom mjestu ostaje kratko, do jula 1991. godine, jer mu je pri porodu preselila supruga Semira pa se zbog djeteta morao vratiti u blizinu svoje porodice kako bi mu pomogli oko podizanja i odgoja tek rođenog djeteta. Suprugu je sahranio u njegovom rodnom selu. Porodica njegove supruge živi u Egiptu, a porijeklom su iz Jemena. Sa svojom izabranicom se Besim-efendija upoznao tokom studija u Kairu, a brak su sklopili nakon što su oboje završili fakultete.

Mešihat Islamske zajednice ga je, po povratku iz Konjica, postavio za imama u kalesijski džemat Prnjavor. Tu mu je živjela sestra koja je preuzela brigu o tek rođenoj curici.

Pred samu srpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu, Besim-efendija je bio imenovan imamom  Jalske  džamije u Tuzli. Na tom radnom mjestu zatekao ga je užas agresije na našu domovinu. Našao je načina da se, ne zanemarujući svoj imamski posao, uključi u odbranu zemlje. Veliki je bio njegov doprinos u zbrinjavanju prognanika sa područja koja su bila napadnuta od srpskih paravojski i regularnih srbijanskih oružanih snaga. Ne bi se nikada smio zaboraviti njegov nesebičan humanitarni rad na ovome polju. 

Također je radio na organiziranju džemata i medžlisa Islamske zajednice u ratnim uslovima, na širem tuzlanskom području. Jedan je, uz još nekoliko ključnih ljudi na tom području, od aktera ponovnog oživljavanja Muftijstva tuzlanskog i Behram-begove medrese. Kad su nadležni organi Islamske zajednice godine 1993. donijeli odluke o reaktivaciji ovog muftijstva i Behram-begove medrese, Besim-efendija nije težio ni na jedno od njihova dva čelna položaja. On je bio dostojan svakog položaja u Islamskoj zajednici, ali nije imao težnju za isticanjem. Kasnije je, shodno odlukama organa institucija u Muftijstvu tuzlanskom, obnašao dužnost sekretara i zamjenika muftije, a u Behram-begovoj medresi je bio profesor ahlaka i pedagogije sa didaktikom. Također, bio je član Sabora IZ-e BiH u više mandata te član raznih komisija i odbora. Na tim zadacima je ostao do svoje prerane smrti.

Iskustvom, znanjem i autoritetom je utjecao na organizaciju Muftijstva tuzlanskog. Nezaobilazna mu je bila uloga u pokretanju Vakufskog preduzeća koje će se, prije svega, baviti rekonstrukcijom i obnavljanjem devastiranih objekata Islamske zajednice.

Jedne godine je obnašao funkciju šefa Ureda za hadž Rijaseta IZ-e u BiH, ali nije mario za time da ostane na položaju. 

Također mu je Rijaset IZ-e povjerio pripremu za osnivanje “Agencije za certificiranje  halal kvalitete” što je on, sa nekoliko saradnika, sjajno odradio.  

Dana, 12. jula 2006. godine, nakon kraće i teške bolesti, u  43. godini  života  na  Ahiret je preselio Besim-efendija Čanić. Iza njega je ostala supruga sa četvoro djece. U petak, 14. jula 2006. godine, iza ikindije-namaza, klanjana mu je dženaza koju je predvodio reisu-l-ulema prof. dr. Mustafa-ef. Cerić. Nakon namaza održao je posljednje slovo o rahmetliji koji je “gradio istoriju Islamske zajednice!” Računa se da mu je dženazu klanjalo više od dvije hiljade vjernika, od kojih je bilo bar 200 imama u svojim kijafetima. Mezar Besim-ef. sa nišanima je u haremu Džindića džamije u Tuzli.

Intelektualna i duhovna zaostavština

Mogu reći da je teško nabrojati sve poslove i zadatke kojima je Besim-efendija bio inicijator, kreator i izvođač. Nevjerovatna snaga, entuzijazam i kreativnost, koji su ga krasili, obilježili su život ovog dostojanstvenika. Ličio mi je na tihu rijeku koja drži čistim svoje korito kojim teče. Svi njegovi poslovi i postignuti rezultati bili su sa nijjetom boljeg i bržeg napretka islama i muslimana. 

Radni zadaci, porodica, obilasci terena, i drugo, ga nisu spriječili da se bavi i intelektualnim radom, bilo da se radi o autorskim radovima ili prevodima sa arapskog jezika koji je odlično poznavao.

U bibliografiji se nalaze njegovi prevodi knjiga sa arapskog od poznatih muslimanskih alima i daija:

- Ahmed Behdžet, Put Allahu, dva izdanja, Tuzla, 1990. i 2005.

- Ebu-l-E‘ala el-Mevdudi, Sistem  života  u  islamu,  Tuzla, 1995.

- dr. Jusuf  el-Karadavi, Univerzalni  model  društvenog  života, Tuzla, 1999. 

Uz ove knjige, napisao je ili preveo više tekstova objavljivanih u periodici Islamske zajednice od kojih su neki bili analitičke ili kritičke naravi, npr. “Kvalitetan učitelj u kvalitetnoj školi” i “Psihologija religioznosti”...

U više brojeva časopisa Novi Muallim (Udruženje ilmijje u BiH, Sarajevo) javljao se Besim-efendija Čanić sa tekstovima, analizama ili osvrtima. U jednom broju ovog časopisa za 2005. godinu, s obzirom na stanje u medijima u pogledu prezentiranja vjere, objavljen je izvanredan tekst pod naslovom “Vjerski program”, uz koji je donosen prilog “Izvještaj o stanju elektronskih medija u BiH” urađen na traženje Sabora Islamske zajednice u BiH za 2005. godinu, a sačinila ga je radna komisija u čijem sastavu je bio i Besim-efendija. Izvještaj ove komisije je Islamskoj zajednici dao snažne naputke za dalje opredjeljenje u pravcu prezentiranja islama i islamskog rada u javnom prostoru putem medija.

Osnivanje Behram-begove biblioteke u Tuzli je rezultat dugogodišnje želje grupe entuzijasta okupljene oko Islamske zajednice i šire. Krajnja namjera je bila da se od fonda knjiga i arhivske građe naslijeđene od Behram-begove medrese i drugih islamskih institucija koje su ranije postojale u Tuzli, formira biblioteka. Inicijativnu grupu, koja je 30. januara 1992. godine održala prvi sastanak, činili su ljubitelji knjiga i islamskog naslijeđa. Opet je među njima bio vizionar Besim-efendija koji je osigurao snažnu podršku za ovaj važan projekat organa Islamske zajednice. Biblioteka je počela s radom istog datuma i mjeseca godinu kasnije u sklopu Medžlisa IZ Tuzla. Danas je Biblioteka samostalna institucija u svome objektu i sa stručnim kadrom koji se brine o desetinama hiljada knjiga i arhivskih dokumenata.

U  reaktiviranju izdavanja časopisa “Hikmet”, koji su nekada izdavali čuveni alimi iz tuzlanske porodice Čokić, velika je zasluga Besim-efendije. Pod istim naslovom Muftijstvo tuzlansko ponovo je počelo izdavati ovaj časopis, a Besim-efendija je bio član redakcije i saradnik. 

Aktivisti i vizionari će imati velika dobra u vječnome svijetu i ogromne nagrade, kao i oni koji su iza njih to dobro činili. To je tako po našem razumijevanju Poslanikovog hadisa (Ed-daallu 'ale-l-hajri ke fa'ilihi). Nadam se da će čestiti Besim-efendija zateći mnogo dobra u knjizi svojih djela koja nisu uradile njegove ruke već je bio njihov idejni začetnik.

Sjećanja

- Učestvovao sam u dogovoru oko njegovog prvog postavljanja za imama i hatiba shodno nadležnostima koje sam imao. Reisu-l-ulema je potpisujući hatibsko ovlaštenje (muraselu) kazao da je o Besim-efendiji čuo lijepu priču od njegovih profesora na Al-Azharu.

- Prilikom završetka rekonstrukcije jedne džamije u Konjicu, možda Repovačke, sreo sam se sa Besim-efendijom na svečanosti ovim povodom i u razgovoru pokušao otkriti njegove daljnje planove. Jakub-efendija Selimoski, tadašnji reisu-l-ulema, bio je spreman uposliti još jednog alima u moju službu. Skromni Besim-efendija se zahvalio na dobrom mišljenju o njemu i iskazao želju da do daljnjeg ostane imam u džematu kako bi još učio i stjecao iskustva. 

- Kada su se 1992. godine počeli dešavati zločini i progoni Bošnjaka sa njihovog ognjišta, Besim-efendija mi je bio stalni i najbolji izvor informacija o svemu što se dešavalo u Brčkom, Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu, Srebrenici, Kalesiji i drugim područjima tuzlanske regije. Svakodnevno smo kontaktirali i informacije koje mi je on davao putem telefona popratio bi i dopisima putem faksa sve dok je bila moguća ta vrsta komunikacije. Te informacije smo iz Rijaseta slali u svijet. Pišući knjigu Prilozi genocidu nad Bošnjacima 1992-1995. (Rijaset IZ-e, Sarajevo, 1999.) svu tu građu sam koristio kao relevantan izvor i pohranjivao u spis “genocid” koji se čuva u arhivu Rijaseta i Gazi Hurev-begove biblioteke. 

Autor: Muharem Omerdić