Uvod

Sarajevo je za vrijeme Osmanlija bilo pravi univerzitetski centar. To je i bio povod pojavi znamenitih osmanskih učenjaka porijeklom iz Sarajeva. Oni bi svoje školovanje uglavnom započinjali na domaćim sarajevskim medresama, pa bi odlazili na dalje studiranje i usavršanje u Istanbul, Bursu, Damask, Halep, Kairo, Mekku, Medinu i druga univerzitetska sjedišta u Osmanskom carstvu. Neki od njih su zauzeli visoke profesorske (muderriske) položaje i sudijske (kadijske) položaje širom Osmanske države. Među tim čuvenim muderrisima je i Bedruddin-efendija Mahmud, znameniti muderris na istanbulskim medresama sredinom XVI stoljeća.

Porijeklo

 

Mjesto rođenja Bedruddin-efendije nije sporno. Rođen je u Sarajevu.[1] Poznat je pod više sličnih imena u literaturi. Kao Bedruddina Mahmuda navode ga Jusuf Ramić[2], Safvet-beg Bašagić[3] te Edin Urjan Kukavica[4], koji inače slijedi Bašagića u nazivlju. Safvet-beg Bašagić ga spominje i kao Mahmudi Bedruddin-efendija[5] i Mahmudi Bedruddin[6]. Kao Mahmuda Bedruddina ga spominje i Vladislav Škarić.[7] Mehmed Handžić ga bilježi kao Mevla Bedruddin-efendiju Mahmuda (arap. El-Mevla Bedruddin-efendi Mahmud).[8] Alija Balizade ga navodi kao Mevla Mahmuda  (arap. El-Mevla).[9]

 

 

Životopis

 

Podrobniji detalji biografije Bedruddin-efendije nisu poznati. Bedruddin-efendija je, kako smo već spomenuli, rođen u Sarajevu krajem XV stoljeća. Osnovno obrazovanje je završio u Sarajevu. Potom odlazi na studije u Istanbul, koje je uspješno i okončao. Među njegovim profesorima treba istaći: Salih-efendiju Dželalzade (tur. Celalzade) (1494/95-1565), Abdulbakija, Muhjiddina Ma'lula (arap. el-Ma'lul),[10]

znamenitih učenjaka sultan-Sulejmanovog doba. Nakon studija, Bedruddin-efendija je iskoristio poznanstvo sa Salih-efendijom. Tako je odmjenjivao Salih-efendiju kao mula (vrhovni sudija) u sudnicama (mahkemama) Halepa i Damaska.[11] Onda je postao lični učitelj (muallim) Mehmed-paše Sokolovića, dok je Mehmed-paša bio kapidžibaša (zapovjednik dvorske straže) od 1543. do 1546. godine.[12]

Činjenica da je bio učitelj Mehmed-paše Sokolovića bila mu je od značaja za napredovanje u kasnijoj karijeri. Nekada, kada je Mehmed-paša postao vezir i kapudanpaša 1546. godine, Bedruddin-efendija je postavljen kao profesor na najuglednijim istanbulskim medresama. Tako je prvo bio profesor u Haskevijevoj medresi za 20 akči[13] dnevno[14], onda profesor u Havadže Hajruddinovoj medresi za 25 akči dnevno, zatim profesor u dotičnoj medresi za 30 akči dnevno, potom profesor u Damad Rustem-paše Opukovića medresi za 40 akči dnevno, pa profesor u spomenutoj medresi za 50 akči dnevno, pa profesor u medresi Ebu Ejjuba el-Ensarije (Sultan Ejjub), pa profesor u jednoj uglednoj istanbulskoj medresi.[15] Onda je iza 1565. godine (973. godine po Hidžri) postao predavač na Sulejmaniji, prestižnoj medresi sultana Sulejmana Veličanstvenog.[16] Bedruddin-efendija je postavljen za vrhovnog kadiju (mulu) u Egiptu 1568. godine (976. godine po Hidžri). Na toj dužnosti je bio samo dva mjeseca, jer je naprasno preminuo. Ukopan je na mezarju Karafa (arap. El-Karafa) u Kairu.[17]    

Mezarje Karafa, poznato van Egipta i kao Grad smrti (arap. Beled el-mevt, Medine el-mevt) postoji i danas i to u dosta izmijenjenom obliku, budući da većina sačuvanih ukopa potiču iz kraja XIX i prve polovine XX stoljeća. Upravo zbog toga tačnu lokacija nekadašnjeg kabura Bedruddin-efendije nije moguće utvrditi.

Bedruddin-efendija je učinio dosta za napredak sudstva u Bosni. Upravo na njegov prijedlog Bosna je kasnije podignuta na rang mullaluka (najviša sudska oblast). Za prvog bosanskog mulu 1578. (986. godine po Hidžri) godine izabran je Bali-efendija, Bedruddin-efendijin zemljak iz Sarajeva.[18]

 

Lik i djelo

Kao što smo već ranije spomenuli, Bedruddin-efendija je bio ugledan profesor na najvišim obrazovnim ustanovama u Istanbulu, kao što je Sulejmanija, na primjer. Prema dosadašnjim podacima, on nije ostavio iza sebe pisana djela. Ta Bedruddin-efendijina nesklonost pisanju navela je Vladislava Škarića da pogrešno zaključi da nije bio među vodećim učenjacima svoga vremena.[19] Međutim, budući da je naš sarajevski efendija vršio visoke profesorske i sudijske dužnosti, i to još sredinom XVI stoljeća, zlatnom dobu osmanske nauke kada su radili i djelovali velikani znanosti poput Nasuha Matrakčije Bošnjaka (1480-1564), Kemal-paše zadea (1458-1534), Zejnuddina ibn Nudžejma Hanefija (?-1563), Ebu Suud-efendije (1490-1574) i drugih, teško da je Bedruddin-efendija mogao obavljati tako odgovorne funkcije bez visokih naučnih i stručnih kvalifikacija. Štaviše, i navodi drugih pisaca pobijaju Škarićev zaključak. Tako Safvet-beg Bašagić spominje da je Bedruddin-efendija „umro u Kairu, poštovan od naroda i dostojanstvenika kao visoko učen[20], spominje hvalu o njegovoj učenosti na drugom mjestu“.[21] Handžić navodi da je Bedruddin-efendija „bio učen, dobrostiv, plemenite ćudi (ahlaka), skroman, slatkorječiv, čistog srca, radio je po krilatici 'Govori istinu ili šuti'.“[22] Balizade pretjerano hvali Bedruddin-efendiju, pa kaže na samom početku njegove biografije: „Među onima kojima je vrijeme podarilo vođstvo, pa su neobičajeno prednjačili nad velikim brojem odličnika, te se kretali časnim mejdanima kako su htjeli, bio je i Mevla Mahmud, učitelj velikog vezira Mehmed-paše.“[23]  

Bedruddin-efendija je, pored profesorskih dužnosti, obavljao i zahtjevne dužnosti sudije, što samo potvrđuje naš zaključak o njegovoj visokoj učenosti. Tako je bio vrhovni sudija (mula) u Halepu, Kairu i Damasku. Da je Bedruddin-efendija bio visoko obrazovan i stručan sudija, navode, između ostalih, sljedeći autori: Bašagić[24], Handžić[25], Nevizade Atai[26], Balizade[27].

Izvori spominju i šture opise Bedruddin-efendijine naravi i manira. Tako spominju da je bio ljubazan u odnosu prema drugim ljudima (prema strankama, učenicima, uposlenicima itd.) te da je svoje dužnosti obavljao pošteno i časno.[28] Slično spominje i Handžić.[29] Alija Balizade kaže o ličnosti Bedruddin-efendije: „Preminuli (merhum) se bavio izvjesnim naukama, bio je ispravnog vjerovanja (akaida), hvalevrijednog ponašanja (ahlaka). Nije uznemiravao ljude i pored toga što je posjedovao vrhovnu moć i punu snagu. Obnašao je funkciju kadije savršenom istrajnošću na Pravom putu. Neka ga Allaha nagradi na Sudnjem danu povećanim dobročinstvom (ihsanom).“[30]

Dosadašnje proučavanje lika i djela

Nažalost, Bedruddin-efendija Mahmud nije bio predmet ozbiljnijeg proučavanja ni kod domaćih ni kod stranih pisaca. Jedino su izuzetak stari osmanski pisci koji spominju Bedruddin-efendiju u svojim biografskim leksikonima (tezkirama). Podaci koje su oni iznijeli u svojim tezkirama su neprocjenjivi, jer su to i jedini podaci glede biografije Bedruddin-efendije. Kasniji pisci se uglavnom pozivaju na podatke dotičnih osmanskih pisaca. U nastavku navodimo tezkire u kojima se spominje Bedruddin-efendijina biografija:

- El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum (Nanizan đerdan - Spomen istaknutih osmanskih Evropljana) na arapskom jeziku. Autor djela je Alija Balizade (1527-1584), savremenik Bedruddin-efendije i istanbulski povjesničar. Njegovo djelo je ustvari dodatak (lat. suplementum, arap. zejl) biografskom leksikonu Eš-Šekaik en-nu'manijje fi ulema' ed-devle el-usmanijje (Ljubičaste sase -Pulsatilla vulgaris - Učenjaci Osmanske države), također na arapskom jeziku, čiji je autor Ahmed Taškopruzade (1495-1561), i on je savremenik Bedruddin-efendije i jedan od najistaknutijih učenjaka zlatnog doba sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566).[31]

Što se tiče samih biografskih podataka koje donosi Balizade, ti podaci su prvorazredni, jer je Balizade, pored toga što je bio savremenik Bedruddin-efendije, najvjerovatnije i lično poznavao Bedruddin-efendiju.[32]

- Hadaik el-hakaik fi tekmile eš-Šekaik (Bašče činenjica - Dopuna Šekaiku) na osmanskom turskom jeziku. Pisac leksikona je Ataullah Nevizade (arap. Ibn Nev'i), poznatiji kao Atai (1583-1634), osmanski historičar. Ovo djelo također predstavlja dodatak biografskom rječniku Eš-Šekaik en-nu'manijje fi ulema' ed-devle el-usmanijje. Biografski podaci o Bedruddin-efendiji koje donosi Atai se uglavnom oslanjaju na podatke iz starijeg djela El-Ikd el-menzum, autora Alije Balizade.

Ni među domaćim piscima situacija nije mnogo bolja, budući da se svi domaći pisci, što izravno, što neizravno, pozivaju upravo na stare gore spomenute osmanske pisce.

Safvet-beg Bašagić je među prvima na našim prostorima pisao o Bedruddin-efendiji. Tako je 1900. godine spomenuo Bedruddin-efendiju na nekoliko mjesta u svojoj knjizi Kratka uputa u prošlost BiH, govoreći o njegovoj zasluzi za uspostavljanje bosanskog mulaluka i navodeći ga među imenima osmanskih učenjaka koja je dala Bosna, a o kojima se malo zna.[33] Tridesetak godina kasnije, 1931. godine, Bašagić donosi njegovu kratku biografiju u svome biografskom leksikonu Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Sam Bašagić je u svom lekiskonu, ispod iznijetih biografskih podataka o Bedruddin-efendiji, naveo da mu je izvor za biografiju spomenuti Atai.[34]

Otprilike nekako u isto vrijeme kad i Bašagić, Mehmed Handžić je spomenuo životopis Bedruddin-efendije u svojoj knjizi Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna (Blistavi dragulj - Životopisi učenjaka i pjesnika Bosne), biografskom leksikonu bošnjačkih pisaca i pjesnika osmanskog doba, objavljenom na arapskom jeziku u Kairu 1930. godine.[35] Sličnu biografiju Handžić je napisao i kasnije, u bosanskoj verziji dotične knjige Književni rad bosansko-hercegovačkih Muslimana, objavljenoj 1933. godine.[36] Na osnovu izvora koje je Handžić navodio, nije teško zaključiti da su mu glavni izvori za životopis Bedruddin-efendije bili gore spomenuti osmanski pisci Alija Balizade i Atai (arap. Ibn Nev'i). Inače, glavninu podataka Handžić je crpio iz El-Ikd el-menzum, autora Alije Balizade, čiju je natuknicu o Bedruddin-efendiji cijelu doslovce citirao.[37]

Spomen Bedruddin-efendiji se nalazi i u monografiji Vladislava Škarića Sarajevo i njegova okolina od najstarijeg vremena do austrougarske okupacije, objavljenom prvi put 1937. godine.[38]

Skoro 80 godina nakon Bašagića i Handžića, Edin Urjan Kukavica 2010. godine također piše kratku biografiju Bedruddin-efendije u članku Znameniti i zaboravljeni Bošnjaci u osmanskom sultanatu. No, donosi biografiju koja u slovo prati Bašagićev navod.[39]

            Kasnije je Jusuf Ramić spomenuo dotjeraniju biografiju Bedruddin-efendije u svojoj knjizi Bošnjaci u Egiptu u vrijeme tursko-osmanske uprave, objavljenoj 2012. godine.[40] Biografija koju donosi Ramić se uglavnom oslanja na biografiju koju je napisao Mehmed Handžić. Inače, Ramićeva knjiga je pionirskog karaktera, jer je prva koja se posebno bavi Bošnjacima koji su djelovali i radili u Egiptu, odnosno bosansko-egipatskim odnosima u osmansko doba. Ovo je i zadnje spominjanje Bedruddin-efendije u literaturi, koliko je nama poznato.

Greške vezane za životopis Bedruddin-efendije

I pored malobrojnih podataka vezanih za životopis Bedruddin-efendije, ipak su se potkrale određene greške nekim piscima. Tako Jusuf Ramić navodi da je Bedruddin-efendija Mahmud preminuo 1658. godine.[41] To je očito pogreška (možda štamparska), jer je dotični preminuo 1568. godine.[42] Također, Safvet-beg Bašagić nije određenije pojasnio na koji je način Bedruddin-efendija utjecao na uzdizanje Bosne na rangu mulaluka. Stoga je moguće da Bedruddin-efendija nije imao nikakvog udjela, već da se radi o Bašagićevoj pogrešci, pogotovo ako se uzme u obzir da je mulaluk osnovan 1578. godine[43], čitavih deset godina nakon njegove smrti.

Pogovor

Bedruddin-efendija Mahmud spada u bošnjačke učenjake osmanskog perioda. Dio je grupe onih učenjaka koji se skoro znaju "samo po imenu", u one učenjake koje je bošnjačka historija zaboravila. Da li će bošnjačka i bosanska historiografija doći do kakvih novih podataka o Bedruddin-efendiji, ne možemo sa sigurnošću reći. Jedno je sigurno, izvjesni podaci o Bedruddin-efendiji i njegovoj karijeri nalaze se u istanbulskim arhivima Osmanskog carstva, a možda i u nekim sirijskim i egipatskim arhivama. Samo je pitanje da li će ti podaci otkriti šta novo iz biografije Bedruddin-efendije ili će samo potvrditi već postojeće činjenice i podatke.

 Autor: Jusuf Džafić

 Glasnik br. 9-10, 2015

[1] Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, Muessese džaize Abdulaziz Suud el-Babtin li ibda' eš-šuara', Kuvajt, 2010, str. 197; Jusuf Ramić, Bošnjaci u Egiptu u vrijeme tursko-osmanske uprave, Kalem - CNS, Sarajevo, 2012, str. 53; Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Matica hrvatska, Zagreb, 1931; Vladislav Škarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do Austrougarske okupacije, Izabrana djela I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 88; Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, Dar El-Kitab el-arebijj, Bejrut, 1975, str. 393.

[2] Jusuf Ramić, Bošnjaci u Egiptu u vrijeme tursko-osmanske uprave, str. 53.

[3] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini.

[4] Edin Urjan Kukavica, Znameniti i zaboravljeni Bošnjaci u osmanskom sultanatu, Behar, 95/2010, str. 60.

[5] Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost BiH, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900, str. 39.

[6] Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost BiH, str. 199.

[7] Vladislav Škarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do Austrougarske okupacije, str. 88.

[8] Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197.

[9] Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, str. 393.

[10] Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197; Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, str. 393.

[11] Jusuf Ramić, Bošnjaci u Egiptu u vrijeme tursko-osmanske uprave, str. 54; Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197.

[12] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini; Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197; Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, str. 393.

[13] Akča je bila najsitniji srebrni novac u Osmanskoj carevini koji je kovan prvi put za sultana Orhana (1326-1360). U prvim stoljećima je težila četvrtinu dirhema, tj. 0,8 grama. Da bi se lakše predočila njena tržišna vrijednost, treba spomenuti da se za 20-30 akči mogla kupiti jedna ovca.

[14] U zlatnim stoljećima Osmanske imperije, među koje spada i XVI stoljeće u kojem je Bedruddin-efendija živio i djelovao, profesorska plaća se obračunavala u akčama na dnevnoj bazi. Zavisno od visine plaće znalo se kojem rangu pripada profesor kao i medresa u kojoj dotični profesor predaje. Plate su obično iznosile 20, 25, 30, 40 ili 50 akči, koliko je iznosila plata najvišim medresama. Vidi o rangiranju medresa: Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), Svjetlost, Sarajevo, 1996, str. 186-187). Vidi općenito o osmanskoj medresi: Madžida Bećirbegović, Prosvjetni objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 20-21/1970-71, str. 234-235, 239-247; Evliya Çelebi Seyahatnamesi, Ikdam, Istanbul, 1896-1900, sv. 1-6 (passim), Türk tarih encümeni kurumu, Istanbul, 1928, sv. 7-8 (passim), Ma'arif Vekaleti, Istanbul, 1935, sv. 9 (passim), 1938, sv. 10 (passim), posebno sv. 1 (passim) za istanbulske medrese. Vidi o medresi kod nas: Madžida Bećirbegović, Prosvjetni objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 20-21/1970-71, str. 249-252, 277-325; Omer Nakičević, Koncept bosanskih medresa osmanske tradicije, Zbornik radova naučnog skupa Islamska tradicija Bošnjaka, Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, 2007, str. 240-266; Evlija Čelebija, Putopis, str. 108, 133, 139, 207, 212, 264, 391, 394, 397, 403, 411, 415, 448, 454, 458, 467, 470, 478.

[15] Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, str. 393; Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197.

[16] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini; Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 198; Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, str. 393.

[17] Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197:  Jusuf Ramić, Bošnjaci u Egiptu u vrijeme tursko-osmanske uprave, str. 54; Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini; Vladislav Škarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do Austrougarske okupacije, str. 88; Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, str. 393.

[18] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini; Ibid., Kratka uputa u prošlost BiH, str. 199.

[19] Vladislav Škarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do Austrougarske okupacije, str. 88.

[20] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini.

[21] Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost BiH, str. 199.

[22] Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197.

[23] Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, str. 392-393

[24] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini.

[25] Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197-198.

[26] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini.

[27] Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, str. 392-393.

[28] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini.

[29] Vidi bilješku br. 22.

[30] Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, str. 393.

[31] Ahmed Taškopruzade, Eš-Šekaik en-nu'manijje fi ulema' ed-devle el-usmanijje, Dar El-Kitab el-arebijj, Bejrut, 1975.

[32] Alija Balizade, El-Ikd el-menzum fi zikr el-efadil er-Rum, Dar El-Kitab el-arebijj, Bejrut, 1975, str. 392-393.

[33] Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost BiH, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900, str. 39, 199

[34] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Matica hrvatska, Zagreb, 1931.

[35] Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, Muessese džaize Abdulaziz Suud el-Babtin li ibda' eš-šuara', Kuvajt, 2010, str. 197-198.

[36] Mehmed Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih Muslimana, Državna štamparija, Sarajevo, 1933.

[37] Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197-198

[38] Vladislav Škarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do Austrougarske okupacije, Izabrana djela I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 88.

[39] Edin Urjan Kukavica, Znameniti i zaboravljeni Bošnjaci u osmanskom sultanatu, Behar, 95/2010, str. 60.

[40] Jusuf Ramić, Bošnjaci u Egiptu u vrijeme tursko-osmanske uprave, El-Kalem - CNS, Sarajevo, 2012, str. 5, 53, 54.

[41] Ibid., str. 53.

[42] Mehmed Handžić, Dževher el-esna fi teradžim el-ulema' ve eš-šuara' el-busna, str. 197; Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini; Edin Urjan Kukavica, Znameniti i zaboravljeni Bošnjaci u osmanskom sultanatu, Behar, 95/2010, str. 60; Vladislav Škarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do Austrougarske okupacije, str. 88.

[43] Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini; Ibid., Kratka uputa u prošlost BiH, str. 199.