U cilju relevantne spoznaje ukupne dimenzije i pozicije zapovjedne/komandne odgovornosti po kojoj evidentno i vrlo transparentno u haškom tribunalu odgovaraju i građani BiH, kojima se već sudi, smatram vrlo razložnim i potrebnim ovo pitanje otvoriti kako za znanstvenu i stručnu, tako i za najširu javnost. Naime, potrebno je ustanoviti da li je zapovjedna/komandna odgovornost pravna ili politička kategorija. Time će se dovesti u pitanje svrha, suština i opravdanost nekih sudskih procesa koji se vode prema ovoj kategoriji. Budući da ovo pitanje nije bilo predmetom razmatranja ni u javnim ni u znastvenim raspravama u smislu simpozija, okruglih stolova, radionica, pisanih članka i tekstova, smatram da bi ga trebalo staviti “na tapet”. Nadam se da bi ono moglo inicirati daljnju znanstvenu raspravu među relevantnim teoretičarima i poznavaocima sveukupne tematike zapovjedne/komandne odgovornosti.

Veliki doprinos u raspravama o ovoj temi mogu dati upravo naši vjerski autoriteti. Oni bi trebali stručno elaborirati kur’ansko naučavanje o ubistvu samo jednog nevinog čovjeka, te razjasniti svu pogubnost nepravednog ubijanja ljudi po konačnu sudbinu onoga ko izvrši jedan takav čin. Rasprava o ovoj temi morala bi imati za rezultat bitnu postavku korelacionog odnosa nepravednog ubistva jednog čovjeka i cijelog čovječanstva utemeljenog u Časnoj knjizi.

Isto tako, u raspravama je neophodno pozicionirati islamsko pravno načelo da je “bolje osloboditi i stotinu krivih nego osuditi jednog nevinog čovjeka”.

Iz tih i takvih razloga može se vrlo lahko i jednostavno zaključiti da je vjerska dimenzija kao duhovna dimenzija čovječanstva suštinski pozicionirana i ugrađena u pravne odredbe međunarodnog ratnog prava ili, kako se to danas naziva, humanitarnog prava i čovječnosti.

Moje shvatanje potrebnog dimenzioniranja zapovjedne/komandne odgovornosti proizlazi iz logičnih pravnih modaliteta da se osuditi i kazniti mogu samo naredbodavci, počinioci i saučesnici djela ratnog zločina koji su, uglavnom, poznati, a da se to ne može učiniti na temelju samo formalne, odnosno pretpostavljene odgovornosti. Zato se, s pravom, vrlo činjenično može zaključiti da se zapovjedna/ komandna odgovornost može dimenzionirati i pozicionirati samo kao politička, a ne i pravna kategorija.

Pogled na politički okvir zapovjedne/komandne odgovornosti

Sam pogled na politički okvir zapovjedne/komandne odgovornosti mora izražavati povijesni kontinuitet Vrhovne komande BiH u rukovođenju i komandovanju oružanim snagama BiH, kao i odnos prema saveznoj oružanoj sili - tada JNA - kao vanustavnoj kategoriji s obzirom da nije više odražavala ustavnu odrednicu da predstavlja oružanu silu svih naroda i narodnosti, te da je, mimo nadležnih institucija za odbranu, kao i rukovođenje i komandovanje, nezakonito i bez prijave OSC-u (ranije KEPSU) promijenila svoje označavanje. Prije svega, taj kontinuitet treba pratiti od početka održanog sastanka Predsjedništva SR BiH i kolegija komandanta Druge vojne oblasti u zgradi Predsjedništva BiH dana 20.01.1992. godine.

Za razumijevanje političke dimenzije zapovjedne/komandne odgovornosti neophodno je fokusirati se na povijesni momenat dovršenja ranije započete namjere uništenja određenih naroda ili grupa u planiranom ratu - izvršenjem agresije na prostoru bivše Jugoslavije. Dalje, za BiH je vrlo značajan vremenski momenat kada nastupa druga faza u pripremama za agresiju na nju, kada se razmještaju snage, sredstva i organizira paravojna stuktura i njeno organizacijsko-formacijsko ustrojavanje, kao i sveukupno vojno usmjeravanje sada već nelegalne i nelegitimne oružane sile zvane JNA, ojačane paravojnom strukturom na onemogućavanju aktiviranja i mobiliziranja OS BiH. Pored paravojnog organiziranja u BiH istovremeno dolazi i do paradržavnih struktura s obzirom na institucije države Bosne i Hercegovine.

Prema tome, nesporna je činjenica da su u ratovima i agresiji na osamostaljene i već suverene države ex-Jugoslavije postojali namjera i plan za uništenje određenih grupacija naroda ili čak i čitavih naroda preko funkcioniranja vojne organizacije. To se potpuno dokazuje formiranjem vojišta za pripremu ratova i agresije na prostoru bivše SFRJ i kasnije vojnih oblasti za neposredno izvršenje planiranih i s namjerom pozicioniranih vojnih aktivnosti.

Naime, vrlo je interesantno da navedenom sastanku nisu prisustvovali predsjednik Skupštine BiH i dva predsjednika vijeća Skupštine BiH, s obzirom da u svakoj državi svijeta odbranom rukovodi skupština (parlament), dok predsjedništvo (predsjednik) rukovodi i komanduje samo oružanim snagama zemlje. Nema nimalo sumnje da se u konkretnom slučaju nije radilo samo o nadležnosti rukovođenja i komandovanja, već o svakodnevnoj funkciji države. Opće je poznato da je Druga vojna oblast obuhvatala cca 90% teritorije naše države, Kninsku krajinu, Kordun, Baniju i dijelove zapadne Slavonije, čime se postojeći namjera i plan samo još više učvršćuju kako bi se nezakonito, i bez pitanja evropskih i svjetskih sila, lakše mogli ujediniti dijelovi dviju susjednih već suverenih država: Hrvatske i BiH, i to u režiji dvojice potpuno nekompetentnih lidera: Milana Martića i Radovana Karadžića, koji su htjeli i planirali promjenu državnih granica i svjetskog poretka, podvlačim, bez saglasnosti evropskih i svjetskih sila. Od svega toga ostalo je samo pitanje: gdje je danas Srpska krajina u RH!?

Oružana sila u BiH funkcionirala je u sljedećim uvjetima:

- JNA je već bila vanustavno pozicionirana, budući da više nije bila oružana sila svih naroda i narodnosti i da se nije bila preregistrirala u odnosu na svoje ranije prijavljeno označavanje u OSC-u (ranije KEBS-u), čime je postala nelegalna i nelegitimna, vanustavna kategorija nezakonitih oznaka;

- već su i po službenim prostorijama bile skinute slike vrhovnog komandanta oružanih snaga Josipa Broza Tita;

- formirane su bile dobrovoljačke jedinice JNA u zoni odgovornosti Druge vojne oblasti i šire, što je ustavno i zakonski s obzirom na nadležnosti popune, označavanja, nacionalni sastav, ustrojavanje, opremanje i uvježbavanje paravojnih struktura zakamufliranih kao dobrovoljačke jedinice JNA;

- predislokacija i dekoncentracija ratnih materijalnih rezervi iz skladišta JNA, uglavnom u Srbiju i na prostore paradržavnih organizacija zvanih SAO;

- paradržavnim sistemom vrši se nezakonita popuna ratnih i dobrovoljačkih jedinica JNA u koje se odazivaju uglavnom samo Srbi, a Skupština BiH, u čijem je sastavu Vlada BiH i organizacijski pozicionirano Ministarstvo odbrane BiH, uopće ne reagiraju, kao nadležne institucije za odbranu, popunu, mobilizaciju i regrutaciju;

- Predsjedništvo BiH ne aktivira i ne zahtijeva mobilizaciju oružanih snaga BiH, za koje je nadležno da rukovodi i komanduje. Dakle, imamo potpuno nezakonitu saradnju JNA s paradržavnim i paravojnim institucijama i organizacijama, na što, vrlo interesantno, niko u BiH ne reagira!;

- također, nema reakcije aktuelne vlasti na izvještaj komandanta Druge vojne oblasti u kojem je očevidno izražena podjela BiH. Potvrda toga jesu navodi u izvještaju da su u toku razgovori o eventualnom ostanku Armije na hrvatskim prostorima u BiH te da o nekoj saradnji u ovom momentu nema šansi. Iako je pripadnicima JNA i oružanih snaga Bosne i Hercegovine dobro poznat sadržaj ovog izvještaja, ipak je najširoj javnosti prezentiran u Hercegovačkim novinama od 22. 02. 2008. godine;

- dalje se navodi da ima pojava i ponašanja koja odudaraju od općepriznatih i prihvaćenih principa i stavova (nekakve kritike u Skupštini srpskog naroda, zarad pojave četništva, ali nas upozoravaju da ih ne diramo);

- komandant Druge vojne oblasti posebno obavlja razgovore sa čelnim rukovodiocima srpskog naroda: Radovanom Karadžićem, Nikolom Koljevićem, Biljanom Plavšić, Momčilom Krajišnikom i Rajkom Dukićem, mimo znanja ostalih članova Predsjedništva BiH i političkih stranaka na vlasti;

  - jednom riječju proizvedeno je stanje nepoštivanja Ustava, zakona, propisa, nadležnosti i pozicije civilne vlasti u lancu rukovođenja i komandovanja oružanim sastavima, pa nastaje samovolja i rasulo, koji dovode na površinu paravojno strukturiranje u svim mogućim modelima izvršenja namjere i plana uništenja putem agresije i odbrane u cjelini. 

Pogled na pravni okvir zapovjedne/komandne odgovornosti

U pravnoj dimenziji mora se poći od nesporne pravne činjenice da se može suditi samo naredbodavcima i počiniocima krivičnog djela ratnog zločina ili njihovim saučesnicima, bilo da se radi o direktnim saučesnicima ili saučesnicima koji nisu spriječili djelo ratnog zločina, ako su znali za njegovo izvršenje. Naime, ako je neko po zapovjednom/komandnom sistemu znao za izvršena krivična djela ratnog zločina, postavlja se pitanje da li mu se treba i suditi po zapovjednoj/komandnoj odgovornosti, s obzirom da je on u tom slučaju saučesnik u izvršenju tih i takvih dijela? Prema tome, neosporna je logična pravna činjenica da se u tom slučaju može nekome suditi kao saučesniku u izvršenju krivičnih dijela ratnog zločina s obzirom da ih nije spriječio ili nije procesuirao izvršioce tih djela. Iz ovoga proizlazi da su počinioci krivičnih djela ratnog zločina uvijek poznati, samo se postavlja pitanje: kome? Da li su upravo ti koji su upoznati s izvršenim djelima ratnog zločina odgovorni za saučesništvo i prikrivanje krivičnog djela ratnog zločina? Ako je, naprimjer, u ratu i agresiji na BiH ubijeno sto hiljada ljudi, počinioca tih djela ratnog zločina može biti najviše toliko, premda je mnogo realnije da ih bude deset puta manje, što je sasvim moguće, dok je nalogodavaca mnogo, mnogo manje – njih može biti i samo jedan!

Ovdje se ne može, ni u kojem slučaju, zaobići i odbaciti pitanje najširoj evropskoj i svjetskoj javnosti, posebice onoj znanstvenoj: za koja se to kaznena djela može suditi - da li za učinjena ili za ona politički nametnuta? Potom, šta se to, ustvari, dimenzionira kao učinjeno kazneno djelo ratnog zločina ili saučesništvo u istom, odnosno za šta se abolira od odgovornosti politička struktura jedne države, šta je primarno, a šta sekundarno u procesuiranju po zapovjednoj, odnosno komandnoj odgovornosti? Šta se, s aspekta društvenih procesa koji funkcioniraju u međunarodnim odnosima, izražava kao suštinsko pitanje? Ko, ustvari, odlučuje o procesuiranju ratnog zločina: politika ili pravo, putem zakona, statuta, standarda i procedura?

Ako se sudi za učinjeno kazneno djelo ratnog zločina, ili za saučesništvo u njegovom činjenju, onda treba znati da su te dvije pravne kategorije – naime, počinilac i saučesnik - uvijek nekome poznate. Stoga javnost ima pravo znati da li je zapovjedna/komandna odgovornost pravna kategorija? Čini se da se ne može baš sasvim sigurno, pouzdano i precizno ustanoviti da je zapovjedna/komandna odgovornost pravna kategorija. Zato se i suočavamo s činjenicom da se za tu vrstu odgovornosti nameće kazneno djelo ratnog zločina nekome ko ga uopće nije počinio, odnosno nije mu bio saučesnik!

Zapovjedna/komandna odgovornost može se definirati samo kao politička kategorija, koja za funkcioniranje vojne organizacije povlači disciplinsku i političku odgovornost - po zapovjednom lancu rukovođenja i komandovanja - čak i političkim strukturama koje su nadležne za rukovođenje i komandovanje oružanim snagama države, kao i nadležnim za rukovođenje uopće odbranom države u čijim su sastavima predstavnici političkog miljea, konkretno političkih stranaka na vlasti. Iako je vojska depolitizirana institucija, ona ipak podržava stranke na vlasti putem državnih institucija u kojima vlast vrše političke stranke. U tom se domenu može govoriti o političkoj kategoriji koja pozicionira zapovjednu/komandnu odgovornost.

Može se zaključiti da je neprincipijelno uvođenje zapovjedne/komandne odgovornosti u pravnu sferu odgovornosti, kako se to danas čini, nonsens pravne dimenzije pošto se, očito, odgovara za kazneno djelo koje su počinili drugi, posebno za kaznena djela ratnog zločina, čime se negiraju ustavno pravo i obaveza svakog građanina države da brani svoju državu ako bude napadnuta, što ni u čemu nije u konfrontaciji s međunarodnim ratnim pravom. Isto tako, pravni sistem odrednicom “zapovjedne/komandne odgovornosti” abolira od odgovornosti državne institucije, u prvom redu parlamente država kao jedino nadležne i odgovorne za obavezujuću državnu funkciju rukovođenja odbranom države. Zatim odgovornost za rukovođenje i komandovanje oružanim snagama države leži na vrhovnoj komandi oružanih snaga, odnosno predsjedniku ili predsjedništvu kao kolektivnom organu. Dakle, zapovjedna/komandna odgovornost upravo i započinje sa vrha piramide zapovijedanja/komandovanja prema dnu, a nikako obratno.

Prema tome, može se osnovano zaključiti da zapovjedna/komandna odgovornost, kao pravna kategorija, u suštini isključuje individualnu odgovornost. Dakle pozicionira se negacija počinioca kaznenog djela ratnog zločina s obzirom da izvršena kaznena djela ratnog zločina moraju biti poznata sistemom rukovođenja i komandovanja oružanim snagama svake države, pošto oni činjenično mogu biti upoznati linijom redovnih operativnih i drugih izvještaja. Ako pak sistem rukovođenja i komandovanja oružanim snagama države nije upoznat s izvršenim kaznenim djelima ratnog zločina, odgovornost tada ostaje na nadležnim službama, tj. službama koje obavještajno i sigurnosno servisiraju sistem rukovođenja i komandovanja svake države. Ako se tome doda da je neizbježna odgovornost za izvršene ratne zločine uvijek postojana, samim tim kaznena djela nikad i ne zastarijevaju, što će reći da odgovornost uvijek postoji, i to je konstanta koja pozicionira obavezu procesuiranja za djela ratnog zločina.

Na kraju se mora zaključiti da je za zapovjednu/komandnu odgovornost neminovno i jedino logično pravno i relevantno rješenje: izvođenje pred Međunarodni sud pravde u Hagu odgovornih u lancu zapovijedanja/komandovanja - u prvom redu političkih i institucionalnih struktura u vezi s rukovođenjem odbranom države i nadležnih struktura za rukovođenje i komandovanje oružanim snagama jedne države.

Autor: Ago Prljača

Glasnik