Abdulah Budimlija je rođen u Foči 20. novembra 1922. Sin je Hasana i Zejnebe rođ. Hasanović, kao četrnaesto i zadnje njihovo dijete. Ime je dobio po djedu Abdulahu. Pradjed mu je Sadik, a šukundjed Husein, pa su se po njemu ranije zvali Husagići. A kako je Husein bio sa bošnjačkim borcima, koji se skupa sa Osmanlijama bili zauzeli Budim, to je njegova porodica, po njegovom povratku u Foču, dobila naziv Budimlije.

Budimlije su bili age i imali su veliki posjed u Foči, s lijeve strane Drine, koji se i danas tako zove. Otac mu je, pak, bio trgovac. Očeva majka, Latifa, je bila učena i pisala je mushafe.

Hfz. Abdulah nema vlastitog potomstva. Živio je 47 godina u braku sa Fatimom, rođ. Mehmedović, iz Bijeljine. Bila je velika mu'minka i preživljavala je sve životne tegobe skupa sa hafizom, sve do svoga preseljenja na Ahiret 1988. godine. Koncem iste godine hafiz je stupio i novi brak sa čestitom udovicom Ilduzom, kćerkom hfz. Ibrahima Islamovića, koja ima dva sina i kćerku, koji su puno pomogli hafizu i majci. Hfz. Abdulah je jedini živ od svoje braće i sestara. Srbo-četničke horde su mu na surov način ubili dvije sestre sa petero sitne djece, dajidžu, amidžu i još neke ro|ake. Dvostruki su muhadžiri : prvo iz Foče u toku II svjetskog rata, drugi put iz Bijeljine u toku agresije na RBiH.

 

Obrazovanje

 

Hfz. Abdulah je završio mahalski mekteb, a zatim mektebi-ibtidaiju, pa četverogodišnju osnovnu školu, te medresu u Foči. Hifz je završio 1938. Po završetku hifza skupa sa hfz. Uzeirom Aganovićem i hfz. Alijom Delićem,  prelazi u Sarajevo na pedagoško-metodski tečaj 1939. Uporedo s tim, njih trojica su učili «t'alimul-Kur'an», pred Kurra-hafizom, Akif ef. Handžićem, u Carevoj džamiji u Sarajevu.

 

Profesionalni angažman 



Hfz. Budimlija je prvo 1939. zaposlen u Bijeljini u svojstvu pomoćnika imama-matičara kao mualim, vjeroučitelj, imam i hatib.

Godine 1946. održavao je analfabetske tečajeve za žene muslimanke, a po odsluženju vojnog roka ponovo stupa u službu IVZ-a.




 

Kao pripadnik grupe «Mladih Muslimana», koji su bili izop}eni iz IVZ-a,zbog gubitka građanskih prava, tek na veliko insistiranje džematlija, dozvoljeno mu je da bude imam Dašnice džamije u Bijeljini. Zahvaljujući upornom radu u organizovanju vjerskog života, Odboru IVZ Bijeljina su 1960. pripojeni odbori Brčkog, Janje, Teočaka i Čelića. Dobivenim stimulamsom ovi odbori se uskoro ponovno osamostaljuju.

Zbog diskusije na predramazanskom sastanku u GHM u Sarajevu, maja 1981., kojem je prisustvovao u svojstvu  člana Sabora i predsjednika Odbora IVZ Bijeljina,  po povratku u Bijeljinu osuđen je na dva mjeseca zatvora, da bi po izlasku iz zatvora bio potpuno odbačen od organa IVZa-. Tješio se učenjem Kur'ana i sređivanjem vlastite biblioteke od oko 2800 starih rukopisa, knjiga i časopisa. Bavio se kaligrafijom i napisao 22 džuza Mushafa, mnoštvo vazova i hutbi. 

Nakon pada komunizma, na izborima za organe Islamske zajednice, 27. 10. 1990. izabran je za člana Vrhovnog sabora BiH za sjeveroistočnu Bosnu.Nastavlja prepisivanje Kur'ani-Kerima, vrši pouku arapskog pisma, uči mukabele, piše letke za izbore i apele za mir, te organizuje sastanke i dijaloge sa protom Nedeljkom Pajićem u Bijeljini.

 

Po agresiji na RBiH treći dan Bajrama, 6.4.1992. hfz. Budimlija napušta Bijeljinu, bez ičega, i stiže u Tuzlu. Pitanje smještaja nije riješio sve do nedavno, kad je uspio prodati kuću muslimanu u Bijeljini te kupio stan. 

Po dolasku u Tuzlu, piše apele vladiki Tuzlansko-zvorničke eparhije da se obustavi zločinačko divljanje, kao i Svetom sinodu srpsko-pravoslavne crkve i patrijarhu Pavlu u Beograd, podsjećajući ga na rezolucije koje su muslimani pisali protiv progona Srba, Jevreja i Roma za vrijeme fašizma. Piše članke za «Zmaj od Bosne», «Preporod», «Zem-Zem», «Sumeju» i «Hikmet», a posebno za «Glas MM» i «Bihnam».Uspješno obavlja predavanja kiraeta u Behrambegovoj medresi u Tuzli, vršeći uporedo ulogu muhaffiza za 19 učenika i učenica medrese i još nekoliko pojedinaca. Bio je član komisije gdje je hifz položio 51 kandidat, skupa sa umjetnikom prof. Fuadom Kasumovićem organizovao je izložbu levhi «Nur», drži hutbe, posebno bajramske, predavanja, vrši šerijatska vjenčanja i dr.

  • Formalno je bio i jedan od pet savjetnika reisu-l-uleme, Mustafa ef. Cerića.

 

Pristup pokretu «Mladi Muslimani»

 

Već za vrijeme II svijetskog rata u Bijeljini djeluje sekcija MM, pri čemu je, pored ideološke izgradnje, glavna aktivnost usmjerena na zbrinjavanje muhadžira iz istočne Bosne. Hafiz je bio član Odbora za zbrinjavanje.

Koncem 1948. ga je u Bijeljini posjetio jedan od najaktivnijih MM, Fikret Pločo, koji je 1949. pokušao, skupa sa Asimom Čamdžićem, da prebjegne u Grčku, pa je uhapšen i iz Bitolja je prebačen u Centralni zatvor u Sarajevu, gdje je pod istragom podlegao i on i Asim. Za njihovu sudbinu saznalo se kad je Mustafa Klico u jednoj čeliji pročitao njihova imena, krvlju ispisana na zidu, uz dodatak «Eš-šubanul muslimun» (Mladi Muslimani).

Zbog prezauzetosti Fikreta, mjesec dana kasnije ga je posjetio Osman Dobrača, koji mu je donio Pravilnik MM-a i neke MM-brošure. Osmanu jer hafiz saopčio da su kod njih već formirane dvije trojke.

Počela su masovna hapšenja kako Mladih Muslimana, tako i njihovih očeva. Hafiz je uhapšen tek 7.9.1949. 

Hapšenje i istraga

 

Agenti su no}u došli po hafiza. Svu su kuću pretresli ali nisu ništa sumnjivo našli.

Odveli su ga prvo u OZN-u u Bijeljini, a zatim, nakon kraćeg ispitivanja, u zatvor. Iste noći je uhapšen Alija Sadiković, imam iz Janje, član njegove trojke.

Obojicu su sutradan sproveli autobusom u Okružni zatvor u Tuzli, a onda u Štok, gdje je odmah počelo isljeđivanje. 

Isljednik je bio Cvjetko Guzina. Pošto nisu ništa priznali, Aliju su svezanih ruku na leđima držali da u hodniku stoji 48 sati, bez hrane i mogućnosti odlaska u WC. Hafiza, koji je imao ahmediju na glavi, isljednik je tako udarao da bi mu svaki put pala ahmedija s glave. Zatim je naredio stražaru da ga svede u ledaru i da u nju naspe vodu do koljena. Kako je, pak, tamo već bila neka muslimanka, stražar ga je uveo u podrum na ugalj, gdje su već bila tri zatvorenika. Oko pola noći obišao je Guzina sa još jednim isljednikom podrum. Kad je tu primjetio hafiza, odmah je dao da se izbaci ona žena, a hafiza su u ledaru ubacili, nakon što su nalili toliko vode da doseže do koljena. Hafiz nije mogao ni leći ni čučnuti. Tu je proveo 15 dana, ne vidjevši ni sunce ni mjesec, a skoro svaku noć je isljeđivan uz tuču, zlostavljanje i psovku. Zbog psovke, jednom je hafiz odgurnuo Guzinu  da je ovaj zlikovac leđima udario o sto. Nakon toga toliko su ga izmaltretirali da ga je stražar snio u ledaru. Nakon 15 dana, suočili su ga sa trećim članom njegove trojke Hazimom Hodžićem, tek uhapšenim imamom iz Janje. Tada je tek hafiz udario na muke, jer su tražili da otkrije koje još članove MM nisu uhapsili. Hafiz nije nikoga teretio. Istraga je trajala tri jeseca. Pored fizičkih maltretiranja, gladovanje je bilo iscrpljujuće.

Prelaskom pod sudsku istragu nešto uvjeti `ivota bili su ne{to podno{ljiviji. Ali, hafiza su strpali i }eliju, gdje je za svakog zatvorenika bilo na raspolaganju samo 30 cm širine, a po dužini bile su glave na nogama ili noge na glavi. Uz to, ušljivost je bila nesnosna. 

Nije dugo potrajalo kad su obavještena tri člana hafizove trojke da se spreme za suđenje.

 

Suđenje

 

Na optužnici, pored hafizove trojke, pridodata su još trojica, koje je hafiz upoznao tek na sudu. To su bili Jusuf Bilajac i Husein Kavazović, oba od Gradačca, svršenici Gradačačke medrese, i Edhem Šahinović iz Visokog,  kožarski stručnjak.

Suđenje je vodio Bajro Mešić, sudija Okružnog suda, koji je nakon kratkog ispitivanja saopćio unaprijed skrojene kazne : Abdulah Budimlija 10, Jusuf Bilajac 8, Edhem Šahinović 7, Alija Sadiković 6, Hazim Hodžić 6 i Husein Kavazović 3, ukupno 40 godina.

 

Robijanje

 

Ubrzo, nakon suđenja, pokupili su 120 osuđenika iz Tuzle i sproveli ih u   Podgoricu, među kojima je bila i ova šestočlana grupa. Sprovedeni su u mjesto Zagorić. Do tamo su uz strašan vjetar pješačili 3 km, užurbanim hodom. Strpali su ih u tamnice bez prozora. Svaki dan su išli pješice na rad u Podgoricu. Razbijali su kamen, a hafiz je jedva dizao malj. 

Prije odlaska u Crnu Goru, posjetila je hafiza supruga Fatima, koja ga je jedva poznala po glasu, jer je fizički bio jako oslabio. Nije imao snage, ali je smatran saboterom. Konačno je sa 4-5 robijaša invalida vra}en u štok u Tuzlu. Kasnije je saznao da su u Crnoj Gori nekog Husu iz Sapne na mrtvo pretukli, a Husein ef. Žabić se pokušao objesiti, ali ga spasio Alija Sadiković.

Iz Tuzle je odmah prebačen u Zenicu. Smješten je u I odjeljenje, sobu 13, gdje je bilo oko 120 robijaša. Tu je na golom podu bila sva muslimanska elita i MM, te brojni  katoli~ki svećenici.

Hafiz je prvo radio na popravci zgrade sa radionicama, koja je bila izgorjela, a zatim je radio u livnici. Tu je imao udes, jer je upao u šaht i izgubio svijest. Mislili su da je mrtav, ali ga je spasio Omer Behmen i drugi umjetnim disanjem. Nakon rada 7-8 mjeseci u livnici, prebačen je u tokariju, odakle je nakon 7 mjeseci prebačen u rudnik uglja «Barbara» kod Zenice. Tu se radilo bez odjeće zbog velike vru}ine. I tu je upao u rupu za istresanje uglja, ali se uspio uhvatiti za dvije šine i uz nadljudske napore izvući. 

Hafizova grupa je iz rudnika prebačena na izgradnju pruge Breza-Vareš. Smješteni su u logor u Pajtovu Hanu. Betonirali su tunele. Najteži je bio istovar cementa iz vagona na otvorenoj pruzi, kad se moralo brzo raditi. Ponovo ga vraćaju u kaznionu u Zenici, gdje se insistiralo na «revidiranju stava», kada su tvrdokorni ubacivani u zloglasne }elije Staklare. U Zenici je radio i na tucanju kamena, kada je potiho, pa sve jače učio Kur'an, što je ohrabrivalo zatvorenike, a za čudo nisu ga ometali milicioneri.

Dok je, pak, ranije bio u Sarajevu, radio je na izgradnji zgrada za MUP. U tuzlanskom bazenu je radio u rudnicima Kreka, Bukinje i Lipnice. U Lipnici ga je pritisnuo vagonet pri izvlačenju uglja iz rudnika, pa je više od mjesec dana bio u bolnici u Kreki.

U zeničkoj robijašnici je ostao do kraja 1953., kada je amnestiran, ali je iza toga još dvije godine bio bez građanskih prava. Tada je imao 32 godine, što znači da je najljepše godine mladosti proveo na robiji. Ostatak života je proveo pod prismotrom, a 1981. je još dva mjeseca proveo u zatvoru.

Djela

Autor je, pored niza predavanja objavljenih u raznim listovima i časopisima, Kataloga tri izložbe "Kaligrafije arapskog pisma", zbirke "Hafizove latife", Bošnjaci u pričama, dosjetke i šale", te nedavno objavljene knjige "Moja sjećanja".