Rođen je u Meki prije Muhammeda, s.a.v.s., na tri godine, tj. prije godine u kojoj je Ebreha pokušao srušiti Kabu. Kada bi Abbasa, r.a., pitali: „Jesi li ti stariji ili je Vjerovjesnik, s.a.v.s.? On bi odgovarao ovako: -On je 'veći' od mene a ja sam rođen prije njega.“ Spominje se da je Abbasova majka otišla sa dječakom Abbasom do Amine kada je rodila Muhammeda i da ga je on kao dječak vidio kako pomiče svoje noge. Prisutne žene su Abbasa primicale novorođenom Muhammedu i govorile: -Poljubi svoga brata!

Bio je jedan od velikana plemena Kurejš u vrijeme džahilijeta, a i nakon prelaska na islam. Isticao se lijepim osobinama i volio je pomoći ljudima. Do njegovog mišljenja se držalo i bio je mnogo uvažavan među ljudima. Posebno zadovoljstvo mu je bilo da oslobađa robove, pa se kaže da je kupio sedamdeset robova i sve ih oslobodio. 

Kaže se da je prešao na islam nakon bitke na Bedru, ali je morao to držati u tajnosti, kako ga Mekelije ne bi uznemiravale, s obzirom da je boravio u Meki i nije činio hidžru u Medinu, do pred samo oslobođenje Mekke. U Mekki je boravio po Poslanikovom, s.a.v.s., zaduženju, tako da ga je uvijek obavještavao o događajima u Mekki. 

Abbas, r.a., i pored toga što nije odmah na početku bio musliman, uvijek se brinuo za Poslanika, s.a.v.s., pogotovo nakon smrti Ebu Taliba. Dobro je poznato da je on bio uz Poslanika, s.a.v.s., u pregovorima na Akabi, kada su stanovnici Medine izrazili želju da se Poslanik, s.a.v.s., preseli kod njih. Tada je Abbas, r.a., prvi govorio i između ostalog je rekao: „O pripadnici plemena Hazredž, vi ste pozvali Muhammeda da dođe kod vas (učini Hidžru) a on je najdraži čovjek u svojoj porodici, njega štite i oni koji se s njim slažu i oni koji se ne slažu. On je odabrao vas od svih ostalih ljudi, pa ako ste spremni da ga štitite od Arapa vi na sebe preuzmite tu odgovornost, a ako niste onda neka ostane kod nas, mi ćemo ga štititi...“ Ensrarije su preuzeli na sebe odgovornost da će Poslanika, s.a.v.s., štititi kao što štite članove svojih porodica. Ubrzo nakon toga je uslijedila Hidžra. 

U bici na Bedru Abbas, r.a., je bio prisiljen da izađe sa Mekelijama, te je bio i zarobljen. Kaže se da ga je zarobio Ebul-Jeser, r.a., pa ga je Poslanik, s.a.v.s, upitao: „Kako si ga zarobio? On odgovori: -U tome mi je pomogao čovjek kojeg nikad ranije nisam ni vidio, a izgledao je tako i tako. Tada mu Poslanik, s.a.v.s., reče: -Tebi je pritom pomogao jedan časni melek.“ Nakon toga je Poslanik, s.a.v.s., tražio od muslimana da s njegovim amidžom lijepo postupaju, ne zaboravljajući njegovu pomoć i podršku dok je boravio u Meki. 

Poznato je da su Mekelije otkupljivale svoje zarobljene rođake u bici na Bedru, pa je Abbas, r.a., govorio Muhammedu: -Pa ja sam musliman. Nakon toga je Allah, dž.š., objavio ovaj ajet: „O Vjerovjesniče, reci zarobljenicima koji se nalaze u rukama vašim: Ako Allah zna da u srcima vašim ima bilo šta dobro, dat će vam bolje od onoga što vam je uzeto i oprostit će vam.“ (sura El-Enfal, 70.) Nakon toga Abbas, r.a., je govorio: -Allah mi je u islamu dao više nego što sam imao prije, pa se još nadam i ovome drugom što je Allah obećao a to je oprost od Allaha.“ 

Poslanik, s.a.v.s., ga je mnogo cijenio i poštovao, čak je govorio: „Šta je ljudima koji me uznemiravaju zbog Abbasa, zaista je amidža nekog čovjeka poput njegovog oca. Ko bude uznemiravao Abbasa, taj je uznemirio i mene.“ Ovo je poput hadisa u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Tetka (majčina sestra) je poput majke.“ Dakle, amidža je osoba koja bi, u slučaju kada nema oca ili djeda, trebala na sebe preuzeti ulogu oca, a tetka je ta koja zamjenjuje majku, jer je ona djeci najbliskija. 

Ibn Abbas, r.a., prenosi da je neki Ensarija u ružnom kontekstu spomenuo nekog od Abbasovih predaka iz vremena džahilijeta, pa ga je Abbas ošamario. Tada je njegov narod došao i rekao: -Tako nam Allaha, i mi ćemo njega ošamariti kao što je i Abbas njega ošamario. Čak su se bili i naoružali. O tome je Poslanik, s.a.v.s., bio obaviješten, pa se popeo na minberu i rekao: -O ljudi, ko je od ljudi na zemlji Allahu najdraži? Oni rekoše: -Ti. On im tada reče: -Zaista je Abbas od mene i ja sam od njega, pa nemojte ružno spominjati naše mrtve, niti uznemiravati naše žive! Tada su ti ljudi došli Poslaniku, s.a.v.s., i rekli: -Utječemo se Allahu od tvoje ljutnje, o Poslaniče!“ 

Nakon oslobođenja Mekke Abbas, r.a., je učestvovao sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., u bici na Hunejnu. Kada su nemuslimani iznenada napali muslimane, ashabi su se razbježali. Abbas, r.a., je tada ostao uz Poslanika držeći uzde njegove mazge i pozivajući svojim jakim glasom ashabe koji su učestvovali u prisegi ispod drveta na Hudejbiji. Inače se kaže da je Abbas, r.a., imao tako jak glas da bi mogao dozvati svoga čobana na udaljenosti od nekoliko kilometara. 

Već je spomenuto da je Poslanik, s.a.v.s., mnogo uvažavao i poštovao svog amidžu Abbasa, kao što sin uvažava svog oca. Aiša, r.a., je rekla: „Nisam vidjela da Allahov Poslanik, s.a.v.s., uvažava i poštuje ikog kao što uvažava svog amidžu Abbasa.“ 

Ostali ashabi su ga također uvažavali. U nekim predajama se spominje, kada bi naišao Abbas, r.a., Omer i Osman bi sjahali sa svojih jahalica iz poštovanja prema Poslanikovom amidži. Čak se spominje da je Omer, r.a., kada bi nastupila suša, u kišnoj dovi govorio ovako: „Allahu naš, kada bi bila suša u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., mi smo tražili kišu preko tvog Poslanika, s.a.v.s., a sada učimo dovu za kišu i tražimo da nam je spustiš zbog Poslanikovog amidže Abbasa, koji je među nama. Kaže se da je Abbas, r.a., nakon toga proučio ovu dovu: „Allahu naš, belaj dolazi zbog naših grijeha, a neće se odagnati osim sa tevbom (pokajanjem od grijeha). Ovaj narod se uz mene obraća Tebi zbog moga mjesta kod Poslanika. Ovo su naše ruke podignute prema Tebi sa našim grijesima i mi se Tebi iskreno kajemo, pa nam dadni kišu!“ Tada je pala obilna kiša koja je natopila zemlju i ljudi su živjeli u blagostanju. To je bilo 18. godine po Hidžri. 

Također se spominje da je Alija, r.a., ljubio Abbasove ruke i noge, govoreći: -O amidža, budi sa mnom zadovoljan! 

Zehebi -rahimehullah- na kraju govora o Abbasu kaže: „U svakom slučaju, da je Poslanika, s.a.v.s., iko nasleđivao, ne bi ga pored njegove kćerke Fatime i njegovih supruga, naslijedio niko osim Abbasa, r.a.“ 

Abbas, r.a., je bio izuzetno ugledan, pedantan i lijep čovjek. Kaže se da je skupa sa Omerom, r.a., stigao u Šam (područje Sirije). Sa Omerom, r.a., u društvu je bio i jedan njegov sluga pa kada su se primakli odredištu Omer se zamijenio sa svojim slugom za jahalicu, te je Omer, r.a., uzjahao jahalicu sluge na kojem je bio prevrnut ogrtač, a slugi je dao svoju jahalicu. Ispred njih dvojice je jahao Abbas, r.a., na svome konju, a bio je izuzetno lijep i uređen. Kršćanski prvaci su od njega pomislili da je halifa, pa su ga počeli pozdravljati i izražavati mu dobrodošlicu. Tada je Abbas, pokazivao rukom u Omera, govoreći im: -Nisam to ja, on je taj! Tj. njega pozdravljajte a ne mene. 

Abbas, r.a., je imao mnogo sinova, od kojih su: najstariji Fadl, Abdullah ibn Abbas, poznati mufessir i muhaddis, Ubejdullah, Kusem, Abdurrahman itd. 

Abbas, r.a., je umro 32. godine po Hidžri a tada je imao 86 godina. Njegovoj dženazi u Medini prisustvovao je veliki broj ljudi, tako de se tabutu skoro nije moglo prići. Ukopan je u medinsko mezarje El-Beki'. 

 

Autor: Fuad Sedić