Abbad ibn Bišr ibn Vekaš El-Ešheli je ensarija iz plemena Hazredž. Ovo je poznati ashab koji je među prvima u Medini primio islam, preko Musaba ibn Umejra, r.a., kojeg je Poslanik, s.a.v.s., poslao u Medinu nakon dogovora na Akabi. 

Dok je Musab učio Kur'an među stanovnicima Medine, Abbadovo srce je upijalo Allahove riječi koje su mu od tog vremena prirasle za srce. Zavolio je učenje Kur'ana i u tom je nalazio pravo zadovoljstvo i opsesiju. Kur'anske ajete je učio i danju i noću, i kada je sam i kad je s nekim u društvu, tako da je postao poznat među ashabima kao „imam“ i prijatelj Kur'ana. Tom svojom privrženošću Kur'anu i konstantnim i lijepim učenjem je zaslužio Poslanikovu, s.a.v.s., dovu, kojom bi on počesto popratio svoje odabrane drugove. Na to ukazuje slijedeći događaj. Nakon što je Poslanik, s.a.v.s., učinio hidžru i stigao u Medinu, jedne noći je klanjao noćni namaz u Aišinoj sobi, koja bijaše zid do zida odmah uz džamiju. Odjednom je začuo milozvučni glas Abbada ibn Bišra koji je učio Kur'an onako kako ga je melek Džibril dostavi u srce Vjerovjesnika. Poslanik upita Aišu: -Je li ono glas Abbada ibn Bišra? Ona odgovori: -Jeste, Allahov Poslaniče. Tada Poslanik, s.a.v.s., reče: "Allahu moj, oprosti Abbadu i smiluj mu se!“ 

Pored svoje pobožnosti Abbad je bio i vrlo hrabar u bitkama koje su muslimani vodili sa mušricima, počevši od Bedra, Uhuda i tako redom. 

I slijedeći primjer ukazuje na Abbadovu privrženost Kur'anu. Nakon što su Poslanik, s.a.v.s., i vjernici završili vojni pohod zvani Zatur-ria', zaustavili su se na jednom mjestu gdje će provesti noć, a Poslanik, s.a.v.s., je odabrao stražare među ashabima koji su se trebali smjenjivati. Među njima su bili Ammar ibn Jasir i Abbad ibn Bišr u jednoj smjeni. 

Abbad je primjetio da je njegov brat Ammar iscrpljen, pa mu je rekao da odspava prvi dio noći a da će on stražariti kako bi se njegov drug mogao malo odmoriti. 

Abbad je vidio da je prostor oko njih bio siguran pa je pomislio: zašto ne ispuniti to vrijeme molitvom pa će onda biti nagrađen i za molitvu i za stražu. Tako je počeo klanjati. Dok je stajao u namazu u učio Kur'an, a.š., nakon proučene Fatihe, jedna strijela ga je pogodila u rame a on ju je iščupao i nastavio klanjati. Potom je iz noćne tame napadač odapeo i drugu strijelu, a ovaj je i nju izvadio i nastavio učiti. Zatim je pao na sedždu. Njegova snaga je počela slabiti od bola i rane, pa je, dok je padao na sedždu, ispružio desnu ruku prema svom drugu koji je spavao pored njega, kako bi ga probudio. Potom se vratio sa sedžde i počeo učiti tešehhud (et-tehijjatu) i onda je završio namaz. 

Ammar se odmah razbudio kada je Abbad klonulim i drhtavim glasom rekao: „Zamjeni me na straži. Ja sam ranjen.“ Ammar je skočio glasno vičući i brzo je preplašio napadača koji se dao u bijeg. Onda se okrenuo Abbadu i rekao mu: -Neka je slava Uzvišenom Allahu, dž.š.! Zašto me nisi odmah probudio čim te je pogodila prva strijela? Abbad odgovori: -U namazu sam učio ajete iz Kur'ana (sura Kehf) koji su me ispunili takvim strahopoštovanjem da ih nisam htio prekidati niti skraćivati. Tako mi Allaha, kunem se da bih radije poginuo nego što bih prekinuo učenje sure koje sam učio, jer nisam želio izgubiti ni jednu riječ koju mi je Poslanik naredio da sačuvam.“ 

Aiša, r.a., je rekla: „Imaju trojica ensarija koje niko nije nadmašio u vrlinama: Sead ibn Muaz, Usejd ibn Hudajr i Abbad ibn Bišr.“ 

Allah, dž.š., je Abbada, r.a., kao i druge njegove ashabe počastio nekim kerametima / posebnim počastima, kao što je, da mu je njegov štap osvjetljavao put, kada bi noću išao. Enes, r.a., je rekao: „Jednom prilikom su Usejd ibn Hudajr i Abbad ibn Bišr, r.a., bili kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Kada su se vraćali kući noć je bila tamna pa je štap jednog od njih dvojice obasjavao njihov put. Kada su se razišli i krenuli svako svojim putem, onda je štap svakog od njih, osvjetljavao svakom od njih put do njegove kuće.“ 

Kada su u vrijeme halife Ebu Bekra, r.a., počeli ratovi protiv otpadnika, među vojskom koja je krenula u presudnu bitku na Jemami protiv lažljivca Musejleme, bio je i Abbad ibn Bišr. 

U noći koja je prethodila odlučujućem danu Bitke na Jemami, sanjao je Abbad ibn Bišr, r.a., kako su se nebesa otvorila pred njim i kada je on ušao, kako su se opet iza njega sklopila i zatvorila. Kada je Abbad, r.a., ispričao svoj san Ebu Seidu El-Hudriju, r.a., ovaj mu reče: "Tako mi Allaha! To može biti samo šehadet i stepen šehida." 

Nakon meteža koji je nastupio u toku bitke kada je njen ishod krenuo u korist nevjernika Abbad, r.a., uvidje da je najbolje da posebno odvoji ensarije od ostalih boraca. On se pope na neku uzvisinu i povika: -O skupino ensarija, odvojite se od ostalih i dođite ovamo! Polomite i pobacajte korice od svojih sablji (što ukazuje da nema prekida borbe, niti odmaranja). Ne dozvolite da vjeru islam išta loše zadesi s vaše strane.“ 

Ovom svojom izrekom Abbad je ensarije podsjetio na hadis u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „O ensarije, vi ste moja posebno odabrana skupina, a ostali ljudi su vaši sljedbenici, pa nemojte slučajno da me s vaše strane nešto loše zadesi!“ 

Tako je Abbad pozivao ensarije sve dok se oko njega nije okupilo oko četiri stotine ensarija, na čelu sa Sabitom ibn Kajsom, Bera' ibn Malikom i Ebu Dudžanom, vlasnikom Poslanikove sablje. Krenuo je Abbad sa ostalim muslimanima da se probije kroz neprijateljske redove, sjekući svojom sabljom i dočekujući udarce svojim tijelom. To potraja sve dok se mreža Musejleme lašca i njegovih sljedbenika ne pocijepa i dok ih muslimani ne satjeraše u „Bašču smrti“. Tu, na ivici te bašče, pao je kao šehid Abbad ibn Bišr, r.a., sav obliven krvlju. Broj rana od sablji, uboda kopljem ili strijelama na njegovom tijelu nije bilo moguće izbrojati. Tada je on imao četrdeset i pet godina, r.a.

 

Autor: Fuad Sedić