Međutim, pored njezine pozitivne strane u sferi naučne i tehnološke ekspanzije, ona ima i drugu stranu, materijalističku, koja podrazumijeva sveopću trku, nadmetanje i bezosjećajnu borbu za ostvarivanje što većih materijalnih dobiti bez obzira na moguće posljedice po čovjeka.

Šta je suština Zapada?

Da li je zapadna civilizacija isključivo materijalistička?

Kako i čime da Zapad pomogne sebi?

Šta očekuje Zapad ukoliko se ne okrene pravim vrijednostima?

To su sve logička pitanja koja se nameću svakom čovjeku koji živi na Zapadu i koji osjeća ubrzano bilo upozorenja na pogubnost materijalističke civilizacije koja poprima sve više odlučujuću ulogu u životu zapadnog čovjeka.

O svim ovim pitanjima interesantno je potražiti odgovore kod Muhammeda Asada, vrsnog poznavaoca Zapada i njegove kulture i čovjeka koji je u mladosti konvertirao u islam i dugi niz godina mu istinski služio.Možemo slobodno reći da je Asadovo mišljenje o Zapadu kompetentno, jer ga je on iznutra upoznao kao neko ko je rođen na Zapadu i proveo svoju mladost, vjerujući u pozitivnost zapadne kulture i civilizacije. Asad je imao privilegiju da iznutra upozna ne samo zapadnoevropsku civilizaciju, judaizam, za koji je vezan svojim korijenima i rođenjem, i kršćanstvo, čijom kulturom i religioznošću je bio egzistencijalno okružen, nego i islam, u kojem je prepoznao vrhunaravnu vrijednost kojoj će iskazati svoje povjerenje i do kraja života potvrđivati mu vjernost.

Asadova misao o Zapadu prepoznatljiva je po svojoj konzistentnošću i eksplicitnoj naglašenošću njezine materijalističke suštine i opredjeljenja da sve resurse podredi materijalnom napretku po svaku cijenu.

Asad je u svojoj misli o Zapadu zaprepašćen i zapreten u raspućima suvremenog svijeta.

U kontekstu potrage za uzrocima krize na Zapadu, u ovom radu bavit ćemo se analizom Asadovih pogleda na Zapad, nedostacima Zapada s njegovog aspekta gledišta, prednostima islama s idealnim kvalitetima koje posjeduje i korehentnošću strukture moralnog učenja i praktičnog životnog programa.

 

Suština Zapada

U svojim djelima Asad opisuje duh Zapada, njegovu suštinu i nakanu da sve svoje potencijale usredsredi u pravcu postizanja udobnosti, konfora, potpune slobode bez duhovnih i moralnih stega.

To je posebno naglašeno u njegovoj knjizi Islam na raspuću, u kojoj, između ostalog, kaže: „Savremena zapadna civilizacija ne priznaje neophodnost potčinjavanja bilo čemu, osim ekonomskim, socijalnim ili nacionalnim zahtjevima. Njeno stvarno božanstvo nije duhovne vrste, ono je udobnost. A njena stvarna živa filozofija izražena je u volji za moći zbog same moći. Oboje je naslijeđeno iz stare rimske civilizacije.“1

Dakle, savremenog Evropljanina ili Amerikanca u većini slučajeva interesuje samo udobnost, moć koja se zasniva na novcu, tako da je duhovnost i moralnost odavno izgubljena vrijednost.

Danas zapadnjak želi da postane što bogatiji i neovisniji o bilo kome ili bilo čemu, tako da mu je primarni životni cilj postići što veći standard i prestiž u društvenoj ljestvici staleškog napretka. Sve je podredio materijalnom interesu i probitku. Asad se gnuša nad sklonostima duha zapadnog čovjeka prema vesternizaciji, sekularizmu, nacionalizmu i materijalizmu. Sve te ideje šire se i islamskim svijetom i predstavljaju ozbiljnu prijetnju da preuzmu inicijativu i zavladaju duhom muslimana. Asad na ove izazove zapadne civilizacije odgovara pomirenjem i uspostavljanjem ravnoteže između duhovne komponente, modernosti i potreba vremena.

 

Antireligijski odnos zapadne civilizacije

Muhammed Asad u svojim djelima na više mjesta ističe da je zapadna civilizacija, u osnovi, temeljito antireligijska. Postoje brojni razlozi koji su uzrokovali takav odnos, a tri su, po njegovom viđenju, ključna:2

  1. naslijeđe rimske civilizacije s njenim potpuno materijalističkim stavom u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti;
  2. pobuna ljudske naravi protiv kršćanskog prezira ovog svijeta i potiskivanja prirodnih poriva i legitimnih čovjekovih čežnji;
  3. antropomorfno3poimanje Boga u kršćanskoj teologiji.

Ovo su tri ključna razloga koja su doprinijela da zapadna civilizacija bude antireligijski nastrojena, i da u njoj obitava materijalistički odnos prema svijetu. Antireligijski stav i materijalizam, kada se spoje, daju neslućene destruktivne mogućnosti za urušavanje stabilnosti morala jednog društva.

Asad podstiče muslimane da preuzmu od Zapada intelektualna dostignuća, ali da budu oprezni prema sekularnoj filozofiji koja je u temelju tih znanosti.

 

Izvor savremene zapadne civilizacije

Prvi razlog antireligijske orijentisanosti treba tražiti u ogromnom rimskom naslijeđu koje baštini savremena zapadna civilizacija.

Rimska civilizacija imala je, smatra Asad, potpuno materijalistički stav u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti. Rimljani, zapravo, ističe on, nisu nikada spoznali religiju. Njihovi tradicionalni bogovi bili su blijede imitacije grčke mitologije, puki bezbojni duhovi prihvaćeni prešutno zbog društvene konvencije.

Ni na kakav način tim bogovima nije bilo dopušteno da se miješaju u stvarni život.Kad bi ih konsultirali, oni su davali proročanstva posredstvom svojih svećenika, ali se od njih nikada nije očekivalo da nametnu ljudima moralne zakone niti da usmjeravaju njihove aktivnosti. To je bilo tlo iz koje je izrasla savremena zapadna civilizacija.4

Iz navedenog vidimo da u periodu rimske vladavine vjera nije imala značajniju društvenu ulogu, u smislu kreiranja i odlučivanja političkih tokova i dešavanja.

 

Historijski antagonizam između Crkve i evropskog intelekta

Drugi razlog zbog kojeg je savremena zapadna civilizacija antivjerski nastrojena leži u historijskom antagonizmu između Crkve i evropskog intelekta.

Tokom dugih stoljeća, ističe Asad, duh Evrope bio je sputavan kršćanskim religijskim sustavom, koji je oličavao prezir prema ljudskoj prirodi. Nota asketizma koja prožima Evanđelje s kraja na kraj, zahtjev da se pasivno podnosi učinjeno zlo i okreće „drugi obraz“, ocrnjavanje seksa kao nečega utemeljenog na padu Adama i Eve i njihova protjerivanja iz Raja („prvi grijeh“) te njihovo iskupljenje preko Kristova raspeća – sve to vodi ka tumačenju ljudskog života ne kao pozitivnog stupnja, nego skoro kao „nužnog“ zla – kao odgojne zapreke na putu duhovnog progresa.5

Ovakvo retrogradno poimanje datosti ovog svijeta od Boga, ne za korist i napredak čovjeka, dugo je ljudsku zajednicu držalo u svojevrsnoj pasivnosti prema prosperitetu, zbog zarobljenosti ljudskog intelekta i nemogućnosti da se odupre zabludjelosti crkvenog shvatanja kad je riječ o preziru prema ovom svijetu.

 

Antropomorfno poimanje Boga

Treći razlog antireligijske usmjerenosti savremene zapadne civilizacije nalazi se u antropomorfnom poimanju Boga u kršćanskoj teologiji.

Asad naglašava da je najvažniji intelektualni činilac koji je sprečavao religijsku obnovu Evrope bio upravo pojam Isusa Krista kao sina Božijeg. Naravno, ističe on, filozofski nastrojeni kršćani nisu nikada tu ideju o sinstvu uzimali u doslovnom smislu; oni su pod tim podrazumijevali manifestaciju Božije milosti u čovječijem obliku.6

Antropomorfno shvatanje Boga je nakon perioda prosvjetiteljstva probudilo evropske mislioce iz religijske usnulosti, tako da su oni ovu ideju poimanja Boga odbacili, a time i religiju kao put spoznaje svrhovitosti služenja Bogu.

 

Asadova kritika materijalističkog poimanja svijeta na Zapadu

Asad nastoji putem čvrstih argumenata ukazati na slabosti i nedostatke zapadne civilizacije, poglavito kad je riječ o njenoj materijalističkoj orijentaciji koja ne može i nesmije biti ideja vodilja muslimanima u njihovom životu.

On smatra da zapadna civilizacija nije u stanju uspostaviti ravnotežu između čovjekovih tjelesnih i društvenih potreba i njegovih duhovnih težnji.

Ipak, nastavlja Asad, u osorosti svoje sljepoće, zapadnjaci su uvjereni da će upravo njihova civilizacija donijeti svjetlo i sreću svijetu...

U osamnaestom i devetnaestom stoljeću oni su mislili da prošire Evanđelje kršćanstva po čitavom svijetu; ali kad se njihov religiozni žar ohladio toliko da religiju smatraju samo smirujućom muzičkom podlogom, kojoj je dopušteno da prati, ali ne i da ima utjecaj na stvarni život, oni su počeli, umjesto toga, širiti materijalističko Evanđelje „zapadnjačkog načina života“, vjerovanje da se svi ljudski problemi mogu riješiti u tvornicama, laboratorijama i kroz statistiku.7

Zaista, analizirajući materijalistički duh Evrope, spoznat ćemo činjenicu snažnog stremljenja ka materijalizmu, konforu, ekonomskom napretku, tako da se gubi ona iskonska, duhovna svrshishodnost ljudskog bitisanja, koja treba biti ključna odrednica u svetopovijesnom određenju čovjeka kao Božijeg namjesnika.

Materijalni napredak jeste nešto što se traži od ljudi, ali on ne smije postati glavni i jedini cilj kojem treba podrediti čitav svoj život, a, s druge strane, moralna i duhovna dimenzija treba biti potisnuta iz privatne i javne sfere ljudskog života.

Dakle, Asad kroz svoja djela snažno naglašava materijalističku dimenziju Zapada, želeći ukazati na pogubnost takve civilizacije ako se nastavi razvijati takvom rapidnom brzinom, bez adekvatnog vjerskog i moralnog utemeljenja u svim njezinim pojavnim oblicima: od kulture pa do ekonomije.

Znači, bez prave religiozne orijentacije zapadnjak ne može imati prevelike koristi ni od znanja, ekonomije, kulture, jer sve to može krenuti u pogrešnom smjeru ako nema podlogu duhovnosti.

Ipak, zapadnjaci su, u osorosti svoje duhovne sljepoće, uvjereni da će njihova civilizacija donijeti svijetu sreću i blagostanje.

 

Krive predodžbe zapadnjaka o islamu i muslimanima

Zapadnjaci imaju pogrešnu sliku o muslimanima koja je puna predrasuda o njihovom vjerovanju i načinu života.

Asad smatra da su u psihi zapadnjačkog čovijeka duboko ukorijenjene predrasude prema islamu. U tom pogledu on navodi razliku koju zapadnjak pravi u pogledu različitog tretiranja religija, tako da islam pozicionira u inferioran položaj u odnosu na druge religije.

Razloge tih predrasuda s kojima zapadnjak posmatra islam treba tražiti u historijsko-psihološkoj pozadini odnosa Zapada prema islamu.

„Ono što zapadnjaci misle i osjećaju o islamu danas ukorijenjeno je u utiscima koji su stvoreni za vrijeme križarskih ratova.

Križarski ratovi ostavili su najsnažniji kolektivni utisak na civilizaciju koja je upravo postajala svjesna sebe.

Sjena križarskih ratova lebdi iznad Zapada, i danas i sve njegove reakcije prema islamu i muslimanskom svijetu nose izrazite tragove ove slabosti, koja teško umire.“8

Križarski ratovi ostavili su neizbrisiv trag na psihu i intelekt zapadnjaka u pogledu percipiranja islama i muslimana. Zapad se ne uspijeva nikako osloboditi tog tereta prošlosti koji se definiše kao „križarski ratovi“, a koji predstavlja nepremostivu prepreku u uspostavljanju kvalitetnih odnosa između različitih kultura i civilizacija.

Kritikujući intelektualce Zapada s kojima je imao kontakte, Asad se s razlogom pita:

„Da li se iko od njih ikada potrudio da dobije direktan uvid u islam ili su njihova mišljenja bila bazirana na pregršti klišeja i izobličenih pojmova koji su im bili preneseni od prijašnjih generacija?

Nije li možda onaj stari grčko-rimski način mišljenja, koji je dijelio svijet na Grke i Rimljane na jednoj i ‘barbare’ na drugoj strani bio tako dobro ukorijenjen u zapadnjački duh da on nije u stanju čak ni teoretski priznati pozitivnu vrijednost bilo čemu što leži van njegove vlastite kulturne sfere?“9

Interesantna je činjenica da i pored stagniranja vjerskog interesa kod zapadnjaka ostaje i dalje određena doza straha prema muslimanima. Razlog tome jeste površno poznavanje vrijednosti i univerzalnosti islamske kulture i civilizacije.

„Znanstvenici na Zapadu počeli su studirati strane kulture i prilaziti im s naklonošću, ali kad je riječ o islamu, tradicionalna averzija bi se skoro uvijek ‘ušunjala’ kao iracionalna predrasuda u njihova znanstvena istraživanja, a kulturni jaz koji je historija, na nesreću, bila postavila između Evrope i islamskog svijeta ostajao je nepremošćen. To je uzrokovalo da prezir prema islamu postane sastavni dio evropske misli.“10

 

Idealni kvaliteti islama

Islam kao potpuna vjera, univerzalna, jedina je alternativa ovom dobrano posrnulom svijetu da se ne uruši u ekonomskom pogledu, jer je odavno prestao biti primjer u duhovnom i moralnom obzorju.

Upoređujući islamska i zapadnjačka shvatanja u pogledu društvene i lične moralnosti, pravde i slobode, Asad zaključuje da su islamska učenja daleko viša i savršenija od onih koje nudi zapadna civilizacija:

„Mi vjerujemo, a nedavni razvoj na Zapadu potvrđuje to vjerovanje, da su etika islama, njezini pojmovi o društvenoj i osobnoj moralnosti, o pravdi, o slobodi, neizmjerno viši, neizmjerno savršeniji od odgovarajućih pojmova i ideja zapadne civilizacije.

Islam je osudio rasnu mržnju i ukazao na put ljudskog bratstva i jednakosti; a zapadna civilizacija još uvijek nije u stanju gledati izvan uskog obzorja rasnih i nacionalnih antagonizama.

Islamsko društvo nikada nije upoznalo klase i klasni rat, a čitava zapadna historija, od vremena stare Grčke i Rima do naših dana, puna je klasne borbe i socijalne mržnje.“11

Islam može, bez ikakve dileme, ponuditi Zapadu principe moralnosti, pravde i druge univerzalne principe koji predstavljaju idealne kvalitete date od dragog Boga.

 

Imitiranje zapadne kulture i civilizacije

Od Asadovog vremena pa do današnjih dana može se primijetiti jedna konstanta kod prozapadnjački orijentiranih muslimana, a to je njihov napor iz petnih žila da akceptiraju sve modele življenja, čak i one koji su egzemplarni primjer potonuća moralnosti.

Naravno, u historiji ima primjera dekadence muslimana, slabljenja u svim oblastima života.

Razlog tome jeste udaljavanje muslimana od nepomućenog izvora Kur’ana i prihvatanje drugih programa i parametara za život.

„Samo vrlo površni ljudi mogu vjerovati da je moguće oponašati neku civilizaciju u njezinu vanjskom obliku, a u isto vrijeme ne biti pod utjecajem i njezina duha. Civilizacija nije prazan oblik, nego živi organizam. Čim počnemo usvajati vanjske oblike tog organizma, njegove unutarnje struje i dinamički utjecaji počinju djelovati u nama i oblikovati polahko, neprimjetno čitav naš mentalni stav.“12

Slijepo slijeđenje Zapada može donijeti samo pogubne posljedice po život muslimana. Zapad ne može pružiti muslimanima idealan obrazac življenja, to može samo Kur’an.

Od Zapada uzmimo samo ono što je pozitivno i integrišimo u svoj život.

 

Zaključak

Muhammed Asad potječe svojim porijeklom iz Evrope i samim time temeljito poznaje prednosti i nedostatke zapadne civilizacije. On je duboko svjestan materijalističke i sekularističke podloge na kojima je fundirana opstojnost ove civilizacije. Bio je čovjek koji se gnušao nad formiranim i novoskovanim idejama kao što su vesternizacija, sekularizacija, nacionalizam, materijalizam, a koje su upravo plod i rezultat zapadnoevropskih tekovina. Asad je na ove izazove pokušao odgovoriti pomirenjem između religije i modernizacije i proizveo jednu široku sintezu islama, modernizacije i potrebe suvremenog društva.

Asad kroz svoj intelektualni rad upozorava na pogubnost materijalističke i sekularističke civilizacije koja je protjerala vjeru iz javne sfere. Jedini lijek, po njemu, za bolesno društvo od materijalizma jeste povratak duhovnim izvorima.

Muslimani se, po njemu, trebaju vratiti dinamičnom duhu svoje vjere, sunnetu kao jedinom obavezujućem mišljenju i na taj način se suprotstaviti imitaciji zapadnjačkih vrijednosti i običaja. Svojim radom i intelektualnim pregnućem, posebno u djelu Islam na raspuću uobličio je sveobuhvatnu odbranu islamske tradicije i vrijednosti protiv ispada vesternizatora.

Zato je potreban, on posebno naglašava, povratak zalutalih duša svome zavičaju, odnosno duhovnom ishodištu, a to je vjera kao jedini djelotvorni lijek protiv pogubnosti posljedica koje projicira materijalističko opredjeljenje u životu.

Autor: Almir Hadžić 

Glasnik br. 3-4, 2012