Najprije valja podsjetiti da je nadijevanje imena u svim kulturama koje su nam poznate izuzetan čin, bilo da je podignut na nivo (religijske) ritualne posvećenosti, bilo ateističkog slavlja/svetkovine (ni ateistički nazivi toga čina nisu uspjeli umaći njegovome sakralnom ishodištu). Nisu u svim kulturama isti odnosi prema nadijevanju imena, iako je taj čin svuda izuzetno važan. U nekim primitivnim kulturama osobi se daje, pored jednoga „javnog“, i „tajno“ ime zato da se zle višnje sile ne bi domogle osobe, preko njenoga imena. U islamskoj kulturi, nadijevanje imena je svečan vjerski čin, jer se daje djetetu uz učenje ezana na desno i ikameta na lijevo uho te uz učenje prigodne dove.

Nadijevanjem vlastitog imena čovjek se najprije personalizira u porodici te se tako utemeljuje i sugerira personalnost kao njegova sudbina. Iako nije sporno da se nadijevanjem ličnog imena čovjek (već kao novorođenče) personalizira najprije u porodici, tom vrstom personalizacije, čak individualiziranja, on ipak ne iskoračuje iz kruga zajedništva koje se tradicionalno i u svim društvima afirmira kao prioritetna vrijednost: porodično zajedništvo, koje se ispoljava u raznovrsnim aspektima, predstavlja se svim članovima porodice, svim njenim personalnostima, kao vrlina. Dakle, sve personalnosti u toj mikro-zajednici (karakternoj, psihološkoj, „imenskoj“) ugrađuju se i na izvjestan način se prevladavaju u porodičnom zajedništvu. Težak prijestup je kada se neka „osiona personalnost“ odmetne od porodice, kada se nedovoljno harmonizira u njenom zajedništvu, i taj prijestup se, opet, imenuje: ekscentrična osoba je crna ovca; njeno lično ime prevodi se, obrnutim, ili minus-postupkom, u domen uopćenosti, općega imena. Drugim riječima, u toj mikro-zajednici postoji tenzija koju proizvode činjenice o različitim aspektima čovjekova personaliziranja i individualnosti te činjenice, na drugoj strani, o njegovom djelovanju unutar porodice, a zatim i viših formi zajedništva.

Tenzija između personalizacije i njenog prevladavanja pojavljuje se na raznim nivoima. Iako je nadijevanje imena, u svojoj biti, čin personalizacije i individualiziranja, mikro-zajednica (porodica) „locira“ osobu imenovanjem u određenu tradiciju, kulturu, općenito – u nadporodičnu društvenu zajednicu, ali vrlo često i u određenu lingvističku zajednicu ili stvarnost (najčešće se brižljivo odabire ime s obzirom na njegovo značenje, na njegov semantički opseg), te najzad u određen spektar zajedničkih emocionalnih sadržaja.

Također se odabirom ličnog imena vrši personalizacija i individualiziranje u okvirima vjerske ili kulturalne zajednice. U tom smislu, može se zapaziti ritualski karakter imenovanja (vjerski ili svečarski ateistički), pri čemu se vodi računa o tome „da ime bude naše“, a to znači da je poželjno da ime bude prepoznatljivo u određenom kulturalnom, religijskom, tradicijskom krugu. Na toj razini, imenovanje ima naglašenu ideološku dimenziju, a budući da su u nadijevanje imena uključeni i značajni emocionalni potencijali, to znači da u ovome slučaju „saveznički“ djeluju faktori emocionalnog i ideologijskog.

Uvođenjem pojma identitet na ovome mjestu izlaganja, učinit ću stvari jasnijim. Naime, prvotno personaliziranje i individualiziranje stasava do nužnosti izgradnje različitih vrsta identiteta: religijskog, religijsko-tradicijskog, nacionalnog, kulturalnog i drugih vrsta identiteta. Subjekt se svojim ličnim imenom identificira i legitimira u intersubjektivnosti svoje zajednice, u identitetu nacije, naroda, vjerske skupine i td. Već sam rekao da se vlastitim imenom čovjek najprije personalizira u porodici. Međutim, to se mora shvaćati uslovno, jer se personaliziranje ograničava okvirom porodičnosti, budući da se subjekt svojim imenom individualizirao u porodici u kojoj se istovremeno ostvario kao njen član (porodica je sačinjena od personalnosti) te da ga tu svi prepoznaju kao svoga i da se on identificira s porodicom. No, taj „krug“ nalazi se u jednom većem (koncentričnom) krugu u kome se individualitet osobe, ali i individualitet njegove porodice ostvaruju kao individualiteti „šireg raspona“ – na putu ka izgradnji i stabiliziranju raznih vrsta identiteta: određen broj persona/lnosti „ugrađenih“ u pleme, na primjer, čini plemenski identitet, nacionalni, vjerski i dr. Dakle, imenovanjem se stalno ističe personalnost/individualitet na različitim nivoima, najprije kao čin diferenciranja, ali se to također stalno prevladava ugradnjom personalnosti/individualnosti u intersubjektivnost, u grupu/grupnost koja se također, relativno i srazmjerno, diferencira od drugih, ali se ugrađuje u sebi nadređeni sistem. Isto načelo važi za imenovanje familija, rodova, genealoških cjelina, naroda, vjerskih zajednica i td. Riječ je o jednome čudesnom i permanentnom dinamizmu čijih krajnjih efekata nismo uvijek svjesni iako je imenovanje – posmatrano u tome složenom dinamizmu – upravo u samome biću individue i zajednice (do najviših njenih sistema), u dinamici njihovih odnosa svih vrsta – od značajnog homogeniziranja i solidarnosti, do (grupnih) sučeljavanja, izopćavanja i td. Drugim riječima, imenovanje u mnoštvu aspekata koje sam ovdje naznačio uopće nije samo forma, nešto sporedno, usputno. Imenovanjem/nadijevanjem imena, uvijek izražavamo najprije jednu poziciju, a zatim vrlo raznovrsne pozicije u istome horizontu, makar i ne bili svjesni toga uvijek ili u potpunosti. Također je važno imati u vidu da imenovanjem ne izražavamo samo svoje ili porodično pozicioniranje u različitim domenima društvenosti već nadijevanjem imena osobi (djetetu), koje je potpuno nesvjesno svoje personalnosti i društvenosti, djelujemo anticipativno, vrlo rano, na njegovo buduće društveno uzglobljavanje, diferenciranje i identificiranje, a posebno na izgradnju raznih nivoa njegova identiteta. Sve se to, naravno, podupire odgojem i obrazovanjem koji slijede u razvoju osobe, ali je imenovanje fundament. Ovdje je riječ o Poretku, a ne o ekscesima ili izuzecima: na jednoj strani, imam u vidu vrlo složen „mehanizam“ društvenog poretka, a na drugoj strani – i u vezi s tim – iz ovoga se naziru puni smisao i golemo značenje Božanske Argumentacije o imenovanju u kozmičkome praskozorju Njegove Odluke da stvori Čovjeka. Ona pripovijest o dijalogu Allaha i Meleka u tome kontekstu nipošto nije prazna ili efemerna priča, već oneobičeni način da se izrazi Uzvišeni Smisao.

Slojevitost identiteta koji se izgrađuje i imenom ilustrirat ću vlastitim imenima Bošnjaka, ili bošnjačkih muslimana. Naime, bošnjački muslimani daju svojoj djeci, tradicionalno, imena orijentalno-islamskoga porijekla (najčešće, jer ima Bošnjaka koji se ne osjećaju muslimanima). Oni se time u Bosni i Hercegovini diferenciraju od drugih konfesionalnih zajednica i istovremeno, grade svoj „religijski identitet“ (naravno, ja pravim razliku između religijski i vjerski). Na Balkanu je posebno složeno pitanje što je religijski identitet snažno participirao u građenju nacionalnog identiteta. To je široka tema koja zaslužuje posebno razmatranje, a za potrebe moga izlaganja dovoljno je reći da je stvaranje jednoga resursa vlastitih imena u bošnjačkih muslimana povezano s „matičnim zemljama islama“ (onima na Bliskom istoku) te da se i time ova zajednica u bosansko-bošnjačkome prostoru diferencira od drugih, odnosno ona se „personalizira“, ili se individualizira kao vjerska skupina koja ostvaruje i nacionalni identitet na tim osnovama. (Ponavljam da nije nužno svaka osoba s muslimanskim imenom istovremeno i vjernik musliman, ali – opet je riječ o odstupanju od pravila.) Međutim, identitet koji se ostvaruje na taj način na razini kolektiviteta uključuje se u vrlo širok kulturalni prostor – u onaj orijentalno-islamski – a to je već složeno umnožavanje i umrežavanje identitētā putem imenovanja: vjerskog identiteta, nacionalnog, kulturno-civilizacijskog. Sa ove tačke, moglo bi se krenuti u izlaganje o određenom stepenu kosmopolitizma, ili, još bolje, internacionalizma baštinika danih imeničkih resursa, jer ovo o čemu je riječ zatičemo i kod drugih naroda i konfesionalnih zajednica a ne samo kod Bošnjaka i muslimana u Bosni. Ne zalazeći u detaljnu analizu ovoga fenomena, iznesenom naznakom želim ukazati kako velike silnice imenovanja djeluju u aspektima i posebnosti i zajedništva istovremeno. Očigledno je da će se, na primjer, ime Mustafa u Bosni identificirati kao muslimansko, zatim kao bošnjačko, zatim kao orijentalno-islamsko (stalno iz „kruga“ u „krug“!), premda je moguće i njegovo „strogo lokaliziranje“ oblikom Mujo – sve dotle da se nadaje kao tipično, predstavno bošnjačko-muslimansko ime. Prisustvujemo naprezanju imena da obilježi i izrazi identitet, odnosno različite aspekte identiteta.

U kojoj mjeri je ime neimar identiteta na različitim nivoima može pokazati, također u Bošnjaka, karakteristična pojava, izražena naročito u vrijeme socijalističke Jugoslavije, ali i kasnije, u nešto manjoj mjeri. Naime, u eri srpsko-hrvatskog nacionaliziranja Bošnjaka, višedecenijskog problematiziranja i negiranja njihova nacionalnog identiteta, nametanja kolektivne krivnje zbog „izdaje pradjedovske vjere“, kao i izraženog otpora prema njihovoj vezanosti imenima za islam koji se najčešće smatrao neprijateljskim i remetilačkim faktorom, bila je raširena pojava među Bošnjacima da djeci nadijevaju nekad srpska ili hrvatska imena, a češće imena koja ne pripadaju ni jednoj konfesionalnoj zajednici i ne prepoznaju se, tradicijski, u bilo kojoj nacionalnoj zajednici. Ta vrsta imena nazivana je (da se poigram riječima, iako su u pitanju odveć ozbiljne stvari) narodnim imenima (nacionalno „neutraliziranim“, navodno i neautentično internacionaliziranim) a zapravo su, u samoj osnovi i u namjeri, mimikrijska, identitarno „maskirna“; ona nisu, u stvari, uopće neutralna jer snažno izražavaju odnos imenovatēljā prema društvenoj, političkoj, općenito prema ideologijskoj poziciji u kojoj su se našli. Naravno, osoba koja nosi takvo ime ne snosi za to nikakvu odgovornost niti ima zaslugu, i ona može, načelno, formirati identitet suprotno namjerama onoga ko joj je dao ime, ali je riječ o raširenoj pojavi u jednome vremenu, o pojavi kojom se izražavalo pristajanje na problematiziranje vlastitoga vjerskog i nacionalnog identiteta, a time i dostojanstva.

(Znatno šira verzija ovoga teksta objavljena je pod naslovom: „Imenovanje Čovjeka i Svijeta“, Znakovi vremena, br. 50., Naučno-istraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, Zima 2010., str. 118.-131.)

Autor: Esad Duraković