(Otrgnuti historijski spomenik od zaborava)

Uvod

U samom uvodu ovog teksta smatram neophodnim istaći da je zaboravljeno groblje vojnog karaktera i da je bilo locirano uz tursku karaulu za smještaj graničara koji su osiguravali državnu granicu između Turske imperije i Austro-Ugarske monarhije. Pored toga, neophodno je odmah reći da se ono nalazi na Tuhovu, graničnom mjestu nekad spomenute dvije carevine, a danas je to potpuno prazno granično mjesto između država BiH i R Srbije koje dijeli rijeka Radojna, kojom tačno prolazi i vodi označena državna granica. Konkretno Tuhovo je danas samo na topografskim kartama ucrtano i označeno granično mjesto između općina Čajniče (BiH) i Priboj (Srbija).

Dalje, ne može se nikako bježati od činjenice da zaboravljeno tursko groblje na Tuhovu nikad nije ucrtano niti označeno u topografskim kartama, niti je pak negdje uknjiženo, uz dodatnu konstataciju da je neosporna isto tako činjenica da to groblje nikada nije organizirano posjećivano kao muslimansko groblje od bilo koje institucije ili organizacije u vremenu od 1912. godine, kada se Turska povukla s Balkana. Doduše, opće je poznato da se danas navedeno muslimansko groblje nalazi tik uz državnu granicu u mjestu Tuhovo, ali od 1918. do 1941. i od 1945. do 1992. godine nalazilo se u jednoj državnoj zajednici i pristup mu nije bio ograničen današnjim i ranijim razlozima.

Danas je to zaboravljeno muslimansko groblje zaraslo u šumu i šikaru, a nišani raznih vrsta i tipova dobrim dijelom vidno su utonuli u zemlju i zatrpani su naslagama lišća, što će potvrditi i slike na kraju teksta kao prilog. Posmatrajući mikrolokaciju spomenutog groblja i njenu veličinu može se zaključiti da je ono ipak površinski predimenzionirano za redovne potrebe u trajanju od 34 godine (1878.-1912. godine), koliko je mogla biti u funkciji turska karaula za smještaj graničara koji su osiguravali državnu granicu na Tuhovu. I zato ću u ovom tekstu pokušati dati adekvatan odgovor na temeljno pitanje: “Zašto tolika površina vojnog groblja?”

Bez obzira što je groblje tursko, ono je muslimansko i, po mom osobnom mišljenju, zaslužuje određenu pozornost muslimana. I zato ću zaista biti sretan i zadovoljan ako ovaj moj tekst izazove pozitivnu reakciju da se bar jednom godišnje izvrši posjeta tom groblju, obavi potreban vjerski obred, a da se prije svega prouči Ja-Sin od nadležnih muslimanskih institucija i organizacija. Smatram da ukopani u groblju mole bar za Fatihu od muslimana, putnika namjernika i prolaznika, kako bi to rekao poznati turski putopisac Evlija Čelebi.

Zaista tekst nema namjeru kritike već animacije da jedno muslimansko groblje ne bude zaboravljeno, pa ako je i tursko.

 

Geografsko-historijski okvir

Dakle, vojničko tursko-muslimansko groblje nalazi se u graničnom prostoru u mjestu Tuhovo, tačno s desne strane granične rijeke Radojne u rejonu gdje se s tromeđe triju država (BiH, CG i R Srbije), zvane Gradina, granična linija spušta grebenom na već spomenutu rijeku i ucrtano i označeno mjesto nominovano kao Tuhovo. S tačke na koju se granica spušta na spomenutu rijeku Radojnu, granica se dalje pruža, odnosno ide 30 do 50 metara i ponovo se penje opet grebenom na mjesta Voskovina i Zubanjsko brdo... Otprilike, groblje je bilo pozicionirano uz tursku karaulu s donje granice, čija se lokacija sada vidno ne može uočiti pošto je zarasla šumom, šikarom i naslagama lišća. Međutim, ona se može tačno odrediti na temelju vojničke logike da se s takve lokacije izvrsno osigurava nesmetan vidokrug osmatranja prostora; mogu se kontrolirati svi prilazi, kretanja i vrlo važne tačke taktičkog karaktera kao i ključne pozicije na drugoj strani granice. Turska karaula na tom mjestu postavljena je i izgrađena nakon što je Austro-Ugarska monarhija okupirala BiH, dobivenim mandatom i odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine.

Doduše, turske žandarmerijske snage imale su za kontrolu kretanja ljudi, roba, šverca i sličnih aktivnosti karaulu ili, bolje rečeno, postaju s lijeve strane rijeke Radojne u Tuhovu, a po okupaciji BiH nju su zaposjele austrougarske granične vojne snage. Ali kasnije su uz karaulu izgrađene još dvije karaule za potrebe žandarmerijskih snaga i filanaca. Prema tome, s naše strane granične linije koju su tada osiguravale austrougarske snage, postavljene su tri kategorije graničnih snaga (vojne, žandarmerijske i filanske snage i službenici).

Ovom prilikom mora se potcrtati da je Tuhovo bilo vrlo značajno mjesto i u doba turske vladavine iz razloga što su tom teritorijom prolazile vrlo značajne putne komunikacije, kanali i lanci kretanja ljudi, roba i žive stoke, kako legalno, tako i ilegalno, u vidu šverca, posebno stoke i duhana, a to je i razlog zašto je turska administracija upravo na tom mjestu pozicionirala žandarmerijsku karaulu.

Vrlo je interesantno, s historijskog stajališta, istaći da je uspostavljena granična linija između dvaju carevina (Turske i Austro-Ugarske) isto tako bila i linija razgraničenja oblasti i posjeda plemstva Pavlovića i Hranića (Kosača). A opće je poznato da iz ova dva plemstva potječu i vrlo znameniti Bošnjaci, poput oblasnih vladara Pavla Radohinje, Petra Pavlovića, Ali-bega Pavlovića, prvog bosanskog vojvode turske vojske, dvojice velikih vezira Pračića kao i vrlo poznatih Hranića-Kosača, poput oblasnog vladara velikog kneza Sandalja Hranića, Hercega Stjepana, Isaa Balija i mnogih drugih.

 

Topografske i topologijske karakteristike prostora

Analizirajući topografske karte može se zaključiti da su u njima date, ucrtane i označene sve važne karakteristike i obilježja zemljišne površine, prije svega reljefa i ključne infrastrukture međudržavnog prostora kojim se ovaj tekst bavi, a sve u cilju potpune spoznaje samog graničnog mjesta Tuhovo. U topografske karte skoro svih razmjera uneseni su, ucrtani i označeni toponimi imena: mjesta i naselja, rijeka, planina, brda, bregova, čuka, grebena, kosa, posebno je značajno dobrano ucrtana hidronomija u desnom slivu rijeke Drine. Isto tako, s topografskog stajališta, vidno su ucrtani i označeni hidronimi lijevih pritoka rijeke Lima s ovih prostora, a to daje vrlo solidnu osnovu za korištenje pouzdanosti topografskih karata za orijentaciju i kretanje u tom prostoru, bez obzira na njihovog izdavača, kvalitet materijala izrade kao i godine izrade.

Kad je riječ o oronimima, posebno je važno istaći vrlo značajne planine po svim mogućim karakteristikama: Gradina, Štakorina, Hajdanovica, Goleš, Čagljevina, Javorje i druge. Vidno su zastupljeni antroponimi čiji prostori nose ljudska imena, ojkonimi su također detaljno označeni na svim kartama, posebno onim krupnije razmjere. Također su i fitonimi (nazivi biljaka) solidno označeni, zoonimi nisu označeni na topografskim kartama iako ih ima na prostoru, ali nisu od osobite važnosti.

Uistinu, ne bi bilo racionalno ovdje analizirati i nabrajati ukupnu toponimiju i antroponimiju i iz tog razloga će njihovi detalji izostati. Ali kao vrlo bitni i za ovaj tekst važni bit će analizirani hidronimi s perspektivom da se za njih zna i da se mogu privesti namjeni i koristiti po potrebi i stjecanju uvjeta za komercijalnu eksploataciju.

 

Značajni hidronimi

Karakteristično je da Tuhovo ima stvarno interesantnu hidronomiju sa obje strane državne granice, a što ćemo u narednom dijelu pojasniti.

  1. Kroz Tuhovo protječe rijeka Radojna, koja izvire ispod planine Čagljevine, koju ojačavaju usputne pritoke ove rijeke (potoci, izvori i vrela). U samom Tuhovu državna granica BiH i R Srbije ide rijekom Radojnom, koja se u Strgačini ulijeva u rijeku Lim kao njegova pritoka. Nekada se u ovim prostorima iz nabrojanih planina eksploatiralo drvo koje je u vidu balvana transportovano do Tuhova rijekom, pošto je u ovom mjestu bila izgrađena brana i stvarana vještačka akumulacija vode za kretanje balvana. Od brane rijeka se ojačava pritočnim vodama, te dalje brana gubi značaj kad je riječ o balvanima jer su oni mogli plutati rijekom do Strgačine, gdje se nalazila pilana. Uglavnom, ovaj vid transporta je primjenjivan u vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije i FNRJ negdje do pedesetih godina.
  2. U mjestu zvanom Sastavci u rijeku Radojnu uljeva se Slani potok kao desna pritoka rijeke, koja ima ljekovita svojstva, a pored toga u kanjonu tog slanog potoka postoji ljekovita izvorska voda koja se jako puno eksploatirala kada su ovi prostori bili prilično gusto naseljeni. Ta ljekovita voda je dobra za liječenje kožnih bolesti, posebno je kod djece vrlo efikasna i djelotvorna.
  3. Ispod kompleksa austrougarskih karaula nalazi se izvor ljekovite vode dobre za liječenje očiju, koji je bio poznat i korišten odavno. Čak je pričao jedan mještanin s ovih prostora, koji je bio na privremenom radu u Austriji, da ga je neki Austrijanac u razgovoru pitao tačno odakle je, a zatim ga je pitao da li ima još uvijek ljekovita voda za oči i da li se koristi? Taj Austrijanac je tu boravio kao dijete i to zapamtio. Još je rekao da je mnogo naroda dolazilo po tu vodu jer on to dobro pamti pošto mu je otac službovao tu na karauli u Tuhovu.
  4. Uzvodno od Tuhova na maloj udaljenosti postoji fenomenalan i vrlo jak izvor zvani Slani kamen, kod koga se u Jurjevu sakupljao teferič (dakle bogumilski običaj). Zaista je prava šteta što tako jak izvor samo otječe i što se te blagodati slane vode ne koriste. Izvor je zaista slan, a opće je poznato da je sodadžija iz Čajniča, dok su se pravili “kraher” i “sabesa” (vrsta šerbeta soka) prije masovne upotrebe sokova, dolazio, pa je na konjima dovozio tu vodu za taj kraher i sabesu, uz neki još dodatak, a pouzdano se zna da je dodavao crvenu boju. Iznad posmatrate stijenu, i iznad izvora imate neki prirodni osjećaj da je ta stijena slana, kao da je to gromada soli, a ne stijena. Međutim, sve ove vode kojima obiluje ovaj prostor nisu nikad ispitivane ni analizirane, tako da se o njihovoj vrijednosti i značaju ne može govoriti.

 

Putne komunikacije i njihov značaj

Analiziranjem geografsko-topografskih karakteristika i ključne infrastrukture u posmatranom prostoru može se zasigurno pretpostaviti zašto su kroz ovaj prostor vodile vrlo značajne putne komunikacije i zašto su u tom prostoru postojali odbrambeno-strategijski objekti, te zašto je označeni prostor ispunjen vrlo starim kulturno-historijskim spomenicima. Sve to zaista potvrđuju općepoznate historijske činjenice, kao i usmena predanja mjesnog stanovništva. Naime, dolinom rijeke Radojne prolazili su karavansko-trgovački putevi za transport raznovrsnih roba i progon žive stoke. Ovom dolinom prolazio je i stari rimski drum kojim su bili povezani Rudo i Višegrad preko Milatkovica i Čajniča sa Pljevljima kao značajnijim mjestom. Na tom je mjestu spomenuti drum bio uključen na glavni carski drum koji je povezivao Istanbul s Dubrovnikom preko Foče, također značajnog mjesta, što je u tom vremenu dobrano omogućavalo kretanje turskim pomoćnim četama u središnju Bosnu, kada su ratovali na strani velikog bosanskog kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića, s cjelokupnom opremom i sredstvima. Posebno je bitno istaći da je postojala jedna jedina mogućnost da se obavi transport artiljerijskih oružja i municije, a to su spomenuti drumovi, tada jedine komunikacije za takvu mogućnost, s obzirom da je općepoznato da su te turske pomoćne čete u periodu 1415. do 1419. godine odlazile da ratuju na strani već spomenutog bosanskog kneza i da su zauzele tri utvrde plemstva Pavlovića na Drini. Svakako se ovom prilikom ne smije zaboraviti da se prva bitka Bosanaca za odbranu Bosne vodila na mikrolokaciji zvanoj Hrtar, što potvrđuju nadgrobna obilježja učesnika te bitke. Pored toga, na tim prostorima se nalazila i kula u selu Todorovići zvana Kula Todor-kapetana, kao prva utvrda na ulazu u prostor plemstva Pavlovića, a koja se logično, prvo morala zauzeti da bi se djelovalo prema ostalim utvrdama na Drini. Vrlo je interesantno da se usmenim predanjem mjesnog stanovništva stoljećima prenosilo da se cjelokupna posada ove kule predala bez borbe, i da je i dalje tom kulom zapovijedao isti zapovjednik, samo sada u ulozi alajbega, tj. bio je to alajbeg Teskeredžić.

Pored značajnih putnih komunikacija za potrebe trgovačkih karavana i vojnih snaga i sredstava na ovim prostorima odvijala se, po svoj prilici, legalna i ilegalna trgovina živom stokom na relaciji Turska (Sandžak), CG i Srbija, kao i drugi transporti roba i ljudstva. Isto tako, kroz taj prostor prolazio je i švercerski kanal trgovine duhanom.

Svi ovi historijski navodi opće su poznati u dimenziji historijskih činjenica i društveno-historijskih procesa raznih administracija koje su upravljale ovim prostorima i BiH uopće, zato se ovaj tekst ne može smatrati tekstom koji se bavi historijom, već samo političkom dimenzijom historijskih činjenica i društvenih procesa.

 

Fleksibilnost državne granice na Tuhovu 

i odnos dviju carevina prema mjesnom stanovništvu

S obzirom da su s obje strane državne granice na Tuhovu i njegovom okruženju u većini živjeli Bošnjaci muslimani. Njima su Turci donijeli i vjeru islam mada je poznato da su oni i ranije imali kontakata s ovom vjerom, tako da su je nakon osvajanja Bosne masovno prihvatili. Ovo nam potvrđuju nišani stariji od 1463. godine, ali to je jedna druga tema. Zbog toga su Turci i bili tolerantni prema tom stanovništvu i kad su izgubili BiH odlukama Berlinskog kongresa. Ta turska tolerantnost prema Bošnjacima muslimanima bila je dobrano izražena u odnosu na austrougarsku, čiji su filanci na ovom dijelu granice ponižavajuće i diskriminirajuće gledali na Bošnjake ponašajući se tako silnički da su im znali istresati dnevne potrebe duhana iz duhanskih kutija, dok su turski graničari bili liberalni prema Bošnjacima s obje strane granice, posebno prema odrasloj djeci i omladini kojima nisu ograničavali kretanje i prelaske. Čak su im organizirali trke uz nagrade dajući prvom “glavu” šećera (što je otprilike 1 oka ili 1200 g, primjedba A.P.). U narodu je sačuvano predanje o turskom komandiru karaule Džanu, koji je posebno volio te trke, vjerovatno radi zabave i koji je davao te nagrade u vrijednosti “glave” šećera, pa su govorili: “Samo, Džano, neka je otsrca.”

Pored toga, također postoji i usmeno predanje o tome da su se tri djevojke sa tog prostora udale za turske askere, i zna se da je jedna bila iz porodice Helać iz sela Kukavice, čajnički srez. Zna se i da je njen sin bio turski vojni ataše u Beogradu prije agresije na BiH i da je dolazio u selo svoje majke, gdje je dobro dočekan.

Danas na tom dijelu granice nisu locirane stalne snage, a kontrolu granice vjerovatno vrše s obje strane povremene patrole motornim vozilima. S bosanskohercegovačke strane to obavljaju pripadnici granične policije, dok, kad je riječ o srbijanskim snagama, nije poznato da li su policijske ili vojne snage u patroliranju. Dakle, sve je podložno promjenama, pa eto i način osiguranja državne granice kakav je bio u označenom historijskom periodu.

 

Analitičke pretpostavke nelogične veličine turskog groblja na Tuhovu

Čini mi se da bi normalno bilo da se nakon analitičke procjene veličine turskog vojnog groblja na Tuhovu ovaj dio teksta započne jednim vrlo osnovnim i temeljnim pitanjem, a to je: “Kakvi su to sve razlozi i uzroci utjecali na veličinu označenog groblja na Tuhovu površine nekoliko dunuma tla u vremenskom razdoblju od tri i po decenije njegove namjene i funkcije?”

Na ukupnu veličinu navedenog groblja vjerovatno je utjecalo više uzroka, samo je pitanje koliko je koji od njih imao udjela na postojeću veličinu groblja, i može se smatrati da su to sljedeći: mogući ukop članova porodica profesionalnih graničara i starješina na karauli, razne epidemije, granični incidenti, ukop eventualno umrlih putnika i prolaznika. Moguće je da su najveći utjecaj na veličinu groblja mogle imati epidemije, ali niti za jedan ovdje navedeni uzrok ne postoji valjani dokaz u vidu dokumenata ili pisanih materijala, ili usmenog predanja mjesnog stanovništva s obje strane državne granice, što bi, svakako, da je do toga dolazilo, bio predmet usmenog predanja stanovništva ovog prostora.

Moj je osobni stav da su postojeću veličinu groblja odredile historijske okolnosti srpskih ustanaka početkom 19. stoljeća. Isto tako, može se desiti da su u toku borbenih djelovanja i ugrožavanja obližnje tvrđave zvane Kula Todor-kapetana izginuli turski vojnici iz pomoćnih četa koje su vršile takvu vojnu misiju. Pored toga, mogući su ukopi i turskih vojnika koji su prolazili za centralnu Bosnu u vremenu od 1415. do 1419. godine, s obzirom da je općepoznato prisustvo osmanskih vojnika na prostorima Bosne u cilju pomoći velikom bosanskom knezu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću protiv ugarskog kralja Sigismunda, čak se govori o broju od dvadeset hiljada.

 

Sadašnje stanje zaboravljenog turskog groblja na Tuhovu

Na temelju priloženih slika nišana iz turskog groblja na Tuhovu može se potpuno pouzdano dokazati da je ono skoro potpuno zaraslo u šumu i šikaru, a sve se ovo može vidjeti i na licu mjesta. Dalje, nišani su dobrim dijelom utonuli u zemlju i nalaze se pod vidnim naslagama lišća i granja, iako površina groblja iznosi nekoliko dunuma.

Nema sumnje da je groblje zaboravljeno, ostavljeno i da mu se već odavno ne posvećuje nikakva pozornost, ne posjećuje se niti se na njemu vrše vjerski obredi.

Može se jedino pretpostaviti da vrlo rijetki prolaznici, i to samo oni koji za groblje znaju, priđu ovoj lokaciji i prouče Fatihu za neopravdano zaboravljene i potpuno ostavljene. Oni su jedini od onih koji bi se trebali nešto i pobrinuti o takvim grobljima. Mi o svemu tome malo znamo. Nadati se da će se ubuduće tim ukopanim u označenom groblju češće učiti Fatiha i sura Ja-Sin. Ovdje koristim priliku da zamolim dragog Allaha da ukopani u vojnom groblju Tuhovo osjete blagodati odnosa živih prema mrtvima.

 

Zaključak i mišljenje

Na kraju ovog teksta može se osnovano zaključiti sljedeće: vojno groblje na državnoj granici nekad moćne dvije carevine, Osmanske imperije i Austro-Ugarske monarhije, na Tuhovu, iako dugo vremenski stvarno i konkretno postoji, nikad i nigdje nije ucrtano niti označeno, uz pretpostavku da nigdje nije ni uknjiženo, što će reći da nije u evidenciji nadležnih državnih institucija ni organizacija.

Dalje se da zaključiti da je groblje zaraslo u šumu i šikaru, a nišani različitih vrsta i tipova dijelom su utonuli u zemlju, dok je lokacija prekrivena lišćem i granjem. Groblje je locirano uz tursku vojnu karaulu i mikrolokacija zauzima površinu od nekoliko dunuma prostora.

Sve izrečene konstatacije same dobrano potvrđuju priložene slike nišana.

Moje je osobno mišljenje da trebamo muslimansko groblje zbog historijske starosti zaštititi kod nadležnih institucija za zaštitu kulturnog naslijeđa R Srbije. Zatim ga treba očistiti. Uz sve to, namjera teksta nije kritička, već ima za cilj stvarne spoznaje stanja i preduzimanja adekvatnih mjera i radnji u cilju daljeg očuvanja i zaštite tako važnog, po historijskoj starosti i različitim vrstama i tipovima nišana, jednog historijskog groblja koje zaslužuje pažnju i veću brigu nadležnih.



Autor: Ago Prljača