Nova knjiga istaknutog sociologa, kulturologa i analitičara društvenih pojava i procesa prof. dr. Jusufa Žige predstavlja novinu i osvježenje u pokušajima da se svestrano analiziraju problemi i protivriječnosti savremenog društva i mjesto i uloga čovjeka u njemu, s posebnim osvrtom na bh. društvo i poslijeratne tranzicijske procese kroz koje ono danas prolazi. U ovoj knjizi autor posebno analitički i sadržajno govori o posljedicama koje su na bh. društvo ostavile nacionalističke i velikodržavne snage bh. okruženja uz svesrdnu pomoć ratne tehnike i njihovih satelita u samoj BiH, gdje su probosanske snage doživjele poraz, koje nisu uspjele pronaći dovoljno zajedničkog kohezivnog tkiva za uspješan nastavak njegovanja i razvoja nadaleko poznate i prepoznatljive bh. tradicije multikulturalnosti i zajedništva u različitostima, što je bh. društvo krasilo stoljećima. Bh. društvo se, kako ističe autor, tako našlo na udaru izvana i iznutra, zato što ni međunarodna zajednica – iako je BiH bila međunarodno priznata i poznata po svojim kosmopolitskim vrijednostima, neka vrsta evropskog unikata – nije na vrijeme prepoznala opasnost narušavanja takvog stanja u BiH, propustivši priliku da na vrijeme upotrijebi svoje međunarodne instrumente i spriječi ono što će se kasnije dogoditi, što autor već u naslovu ističe kao “Paradigmu Bosne koju su izdali”.

Profesor Žiga je svoju knjigu podijelio na dva dijela.

Prvi dio nosi naslov: “Čemu ataci na općeljudsko jedinstvo različja?”, gdje prvo od dva poglavlja nosi isti naslov, dok drugo poglavlje ovog prvog dijela knjige nosi naslov Igrokazi oko demokratije.

Drugi dio knjige nosi naslov Paradigma Bosne – izdaja višestoljetnog multilateralizma.

U prvom dijelu knjige autor započinje svoje izlaganje kritičkim razmatranjem svih oblika kriza savremenog svijeta, pokušavajući u svojim analizama i kritikama pronači i odrediti ulogu i mjesto intelektualaca u društvu kao intelektualne društvene i socijalne snage, polazeći od poznate činjenice da su “filozofi težili cilju da prvo spoznaju sebe, nakon čega su tek onda u stanju spoznati i shvatiti druge i sve ono što nose procesi sučeljavanja s drugima”. Imaju li intelektualci pravo na šutnju i ko se sve, u tom smislu, može smatrati intelektualcem, pita se autor? Izvršavaju li intelektualci danas zaista svoju časnu ulogu i stavljaju li svoje intelektualne snage u funkciju razvoja ljudske misli, kako su to činila poznata grandiozna intelektualna imena kroz povijest, žrtvujući svoj životni i društveni konfor, čak i svoje živote, da bi se širila demokratska politička ideja i borba za ljkudska prava, kako bi čovjek živio i radio u uvjetima dostojnim čovjeka, kojima svi napredni narodi, društva danas i savremena civilizacija moraju odati zahvalnost i priznanje za ono što danas imaju i upražnjavaju.

Za samog je autora poznato da se on u mnogim javnim istupima i na naučnim skupovima otvoreno suprotstavljao onima, kako on kaže, “koji se zalažu za neki “salonski dignitet” intelektualaca, njihovu apstinenciju od “javnog angažmana”, imperativnost takozvane povijesne distance prije nego se što bilo šta, u aksiološkom smislu, o nečemu kaže i slično”, čime se pokazao kao dosljedan i nezavisni intelektualac par ekselens, a da se ne govori o onim intelektuacima koji u određenim povijesnim i političkim prilikama stavljaju svoje intelektualne potencijale u funkciju služenja određenim političkim i drugim autoritetima i dikaturama, čime vrše sramnu degradaciju i samog pojma intelektualac, nasuprot “imperativa blagovremenog političkog diskursa umnih i stručnih ljudi spram negativnih životnih sadržajnosti. Uostalom, čemu intelektualci ako će naknadno (s neke povijesne distance) samo pedantno tumačiti ono što se zbilo”, ističe profesor Žiga na str. 15.

U svojoj knjizi autor daje kritičku analizu savremenih problema i protivuriječnosti savremenog svijeta i odnosa razvijenih i nerazvijenih, posebno Azije, Afrike i Latinske Amerike, bilo da se radi o politici obrazovanja, razvoju, demografiji, gladi, nezaposlenosti, ratovima i genocidu, ekologiji, sveopćoj zagađenosti, kao rezultatu tehničko-tehnološkog razvoja i napretka i neracionalnog iskorištavanja prirodnih resursa, nezaposlenosti, sukobu civilizacija, genetskom inžinjeringu i slično. U analizi i pregledu aktualnih rješenja tih pitanja i problema, autor u kontekstu toga posebnu pažnju poklanja nezaobilaznoj savremenoj top temi u svijetu globalizaciji i njenim različitim tumačenjima, počev od onih krajnje negativnih i isključivih do pozitivnih i pomirljivih, kao neizbježnih postupaka i metoda u rješavanju sukoba i suprotnosti na svim poljima rada, djelovanja i komunikacije u savremenom svijetu, posebno na relaciji razvijenih i nerazvijenih, demokratskih i nedemokratskih režima i društvenih uređenja, ugrožavanja nacionalnog i kulturnog identiteta nerazvijenih i slično. Imajući u vidu sve to, autor se pita šta je to globalizacija i koje su njene posljedice. “Da li je globalizacija “sredstvo da se kontroliše svijet”, kao što misle neki analitičari. Usto, valja razmisliti koji je, doista, stvarni cilj aktuelnih ratova i svakovrsnih kriza i nemira širom planete? Jesu li oni odbrana ljudskih prava, ili nametanje interesa, standarda i vrijednosti najmoćnijih, a posebno SAD-a?

U tom smislu, autor izvodi zaključak, koji, moglo bi se reći, odražava i njegovo stajalište u odnosu na navedene globalizacijske probleme i suprotnosti: “Kako god bilo, nalazimo se pred ključnom dilemom, a to je kako postati dio jedinstvenog svijeta, a da se, pri tome, ne izgubi njegovo različje Je li to, možda, varijanta koju nudi Robertson, u smislu ‘minimalne globalizacije’ koja neće voditi u konfrontiranje ‘unifikacije i divesifikacije’, već u ‘njihovo harmoniziranje’, što znači da svaka kultura ima pravo na integraciju u svekoliko iskustvo i vrijednosti ljudskog roda, a ne samo zapadnoevropska, pri čemu podrazumijevamo i nadograđujući ‘amerikanizam’, kako se to sada želi nametnuti?” Ako globalizacijom podrazumijevamo proces ustanovljavanja novog svjetskog poretka, kakav se očekuje u kontekstu spomenute informatičke revolucije, onda valja biti svjestan toga da će, unutar nje, samo najuspješniji moći nametati i efikasno štititi vlastite interese, dok je za ostale, one interne, rezervirano pasivno saputništvo svakovrsno marginaliziranje”, str. 51-52.

Poznato je da u kritici današnje globalizacije postoje dva suprotna pravca koji se sve više manifestiraju u javnim protestima masa i to:

jedan, koji se protiv globalizacije manifestira u razvijenim zemljama s primjedbama da se u globalizacijskom transfera kapitala i tehnologije u nerazvijene zemlje nanose ekonomske i socijalne štete tim nacijama i državama, jer se time, zbog jeftinije proizvodnje u nerazvijenim zemljama, nanose štete nacionalnoj ekonomiji i ugrožava njeno socijalno stanje kroz sve veću nezaposlenost i sl.;

drugi, koji se protiv globalizacije otvoreno manifestira u nerazvijenim zemljama, s naglaskom na imperijalne i, po nacionalne ekonomije tih zemalja, porazne procese, čime se navodno umanjuje ekonomska, tehnološka, pa i politička neovisnost i samostalnost tih zemalja u odnosu na “moderne kolonizatore”, kako se nazivaju nosioci globalizacijske politike iz razvijenih zemalja, koji ne vide da se ustvari radi o manipulaciji masama birokratskih političkih struktura iz tih zemalja. Danas se nerazvijeni jedino mogu postepeno uključivati u međunarodnu podjelu rada, ali za to i oni moraju mnogo toga sami uraditi u smislu prilagođavanja svojih zakona i propisa, te civilizacijskih, kulturnih, sigurnosnih i sličnih zahtjeva i ponašanja.

U tom smislu, kao efikasan odgovor na te složene globalizacijske probleme, autor nudi dvije opcije:

Prva: “Trgnuti se i priključiti prosperitetnim razvojnim procesima, ali koji podrazumijevaju i odricanje od dijela tzv. nacionalnog suvereniteta, pogotovo u domenu ekonomije i pravno-sigurnosnih sistema, te prihvatanja određenih internacionalnih kompetencija, standarda, manira i slično;

Druga solucija je: “Okrenuti se unazad, prepustiti izolacionizmu i mitomanskim fatamorganama, umišljajući kako si i dalje ‘neko i nešto‘ unatoč pupčanoj povezanosti s drugima”, str. 52.

Posebno je iscrpan i, adekvatnim primjerima i dokazima, utemeljen drugi dio knjige profesora Žige: Paradigma Bosne – izdaja višestoljetnog multilateralizma, u kojem autor daje kratku i preglednu genezu razvoja najvažnijih događaja koji su se dogodili u Bosni u njenoj dugoj povijesti s važnim povijesnim, političkim, vjerskim i kulturnim osobenostima kao uvod u “Predrasude u interpretacijama bosanskog društva i države”, za šta nudi 27 snažnih i neoborivih dokaza. Isto tako za “Izdaju bosanskog multilateralizma izvana” autor takođe donosi 32 dokumentovana i neoboriva svjedočenja, kao i 24 dokaza o “odnosu međunarodne zajednice prema agresiji, genocidu i drugim zločinima u BiH, primjer kako se to ne smije činiti”, te 27. uvjerljivih svjedočenja o “Udaru na bh. multikulturalnost iznutra”. Na kraju, u vidu zaključka na svoje prethodne navode autor se, nakon svih tih navoda i svjedočenja pita: “Kako razumjeti izdaju višestoljetne sedimentirane, planetarno dragocjene multilateralnosti bh. društva od ključnih centara u svijetu, s kojom smo suočeni, uključujući i “žrtvovanje” UN-sigurnosnih zona Srebrenice i Žepe, gdje je počinjen stravični genocid nad Bošnjacima?... Konačno kako razumjeti ‘poziv’ na sukob civilizacija i druga slična zaumlja. Nije li to pristajanje na razaranje vlastite ‘rodnosti’, odnosno ‘odrođavanje’ od općeljudskog žilišta”, str. 179.

Knjiga autora prof. dr. Jusufa Žige predstavlja kritičku analizu i sintezu problema i protivriječnosti kojima se u eri globalizacije susreće savremeno ljudsko društvo, a što se sve neminovno, uglavnom u najnegativnijim manifestacijama, slično kao u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala, odražava i na bolesno, krhko, nedefinisano i, za sada, besprosperitetno društvo koje se bez kompasa i dugoročne, planske i programske strategije spontano izgrađuje u našoj zemlji Bosni i Hercegovini.

 

Autor: Alaga Dervišević