Mi smo sinovima Ademovim počast ukazali: dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i nad mnogima koje smo stvorili posebnu im prednost dali. A na Dan kada pozovemo sve ljude s knjigom u kojoj će biti zabilježena sva djela njihova, oni kojima knjiga njihova u desnu ruku data bude, čitat će knjige svoje i neće im, ni koliko končić na hurminoj košpici, zulum učinjen biti.[1]

U cjelini uzevši, naši zajednički napori doprinose jačanju suživota na našim bosanskim prostorima, s tim što se – prema našem mišljenju – mora istrajavati na određenim principima i pravilima (Karavi, 2013: 16), kako bi napori koje političke i vjerske, vladine i nevladine organizacije ulažu urodili očekivanim plodovima. U te principe i pravila ubrajamo:

- Potvrđivanje jedinstva porodice svih ljudi i međusobno upoznavanje ljudi s ciljem jačanja ljudskih vrijednosti, koje treba da budu osnovni izvor garancije ljudskog dostojanstva i realizacije suživota ljudi, shodno volji Uzvišenog Boga.

- Neophodno je nastojati da se međusobnim upoznavanjem vjera i civilizacija ne manipulira, tako da aktivnosti na planu tog upoznavanja ne budu samo sredstvo za ostvarenje kratkotrajnih političkih interesa.

- Cilj međuvjerskog dijaloga nije stapanje triju nebeskih religija u jedan kalup – kao što neki pozivaju vraćanju Ibrahimovoj (Abrahamovoj) tradiciji – jer to vodi sekularizaciji triju religija, jer bi to izazvalo sukob i antagonizam među njihovim sljedbenicima, a ne međusobni mir.

- Rad na planu uspostavljanja saradnje među ljudima radi suprotstavljanja moralnoj izopačenosti te radi uklanjanja svih uzroka raspada porodice i izopačenja društva.

- Pomoć naporima civilnog društva da međureligijski dijalog ne postane samo formalnost, bez ikakvog praktičnog efekta na odnose među ljudima. 

Šta želimo postići kroz suživot?

Bog će suditi ljudima. Suživot treba postojati među svima, sve dok Allah ne sakupi ljude na Kijametskom danu i dok im ne presudi o onome u čemu su se razilazili. Uzvišeni kaže: Da je tvoj Gospodar htio, svi koji na Zemlji postoje bili bi vjernici, pa zar da ti onda prisiljavaš ljude da vjeruju?![1]; Svima smo od vas dali odgovarajući zakon i odgovarajući put, a da je Bog htio, jednim bi vas narodom učinio. Međutim, On hoće da vas iskuša u onome što vam daje, i zato se natječite u činjenju dobrih djela. Na svima vama je da se Bogu vratite i On će vas o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.[2]

Suživot posmatramo kroz svijest o kur’anskim ajetima koji nas podstiču na uzajamno upoznavanje s drugim narodima te kroz poslaničku uputu u kojoj se naglašava jedna ljudska porodica.

U praktičnom smislu težimo sljedećem (Hafagi, 2013: 329–333):

- Diskursom suživota želimo da drugi shvate kako Bošnjaci uvijek podržavaju svoju vjeru i da ne prihvataju vrijeđanje bilo kojeg svetog simbola bilo koje objavljene religije. Mi pozivamo druge da nam se pridruže u pozivanju na nužno pronalaženje usaglašene forme i zajedničkog koncepta, obavezujućeg za sve, u vezi s odnosom između opće politike, slobode izražavanja i poštovanja svetinja.

- Putem postizanja različitih oblika suživota očekujemo od drugoga da se ne plaši islama i njegovih sljedbenika te da, s druge strane, bude svjestan izvora civilizacijske, ideološke i duhovne snage muslimana koju oni crpe iz Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, s. a. v. s. Mi pozivamo komšije da nam se pridruže u pravednosti i naklonosti prema drugome te njegovom istinskom uvažavanju, jer, kako je poznato, u Kur’anu ne postoji sura posvećena Hatidži – Poslanikovoj, s. a. v. s., supruzi, niti Fatimi – njegovoj kćerki, nego postoji sura Merjem i sura posvećena Isaovoj, a. s., porodici, porodici Ālu ‘Imrān, a ‘Imrān je Merjemin otac: Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom.[3]

- Zagovarajući suživot, od drugoga zahtijevamo da muslimanima ostavi slobodu i pravo da upravljaju sobom prema vjerskim učenjima u koja vjeruju te da im ne nameće sistem kojim neće biti zadovoljni. Naime, različitost je pravo svih, a tolerancija i dijalog nisu opravdanje za nametanje vjerskih učenja drugome ili njegovo primoravanje na prihvatanje pravila i sistema koji su u suprotnosti s vjerom i vjerozakonom koje su za sebe narodi odabrali. Nismo za jednostrano mišljenje koje ne dozvoljava drugima mogućnost raznovrsnosti, različitosti i ljudske mnogostrukosti.

- Afirmirajući suživot svjesni smo da razumijevanje i saradnja treba da budu uzajamni, u smislu da u vremenu u kojem nastojimo pojasniti istinsku civilizacijsku sliku islama drugima očekujemo da to ne bude na račun odustajanja od naših vrijednosti i zanemarivanja naše nezavisnosti i samostalnosti. Suživot ne podrazumijeva nametanje jače strane onoj slabijoj, kojoj nije dozvoljeno pravo na različitost, jer to nije dijalog. Mi vjerujemo u suživot, ali, isto tako, ne možemo sebi dozvoliti da prisustvujemo razgovorima u kojima nismo ravnopravan partner i pregovaračka strana.

- Kroz ideju o suživotu pozivamo druge na odbacivanje ideje sukoba civilizacija, i ideje sukoba među narodima općenito, te njenu zamjenu natjecanjem u dobru radi sreće, blagostanja, sigurnosti i postojanosti ljudskog roda. Mi se ne slažemo s idejom sukoba civilizacija da ne bismo bili uvučeni u ratove kojima nema kraja. Zato je jedan od ciljeva suživota da zamijeni mentalitet sukoba, koji danas vlada realnošću, te snove ili košmare mnogih vezane za budućnost jednom zbiljom koja će objedinjavati u sebi sklad, suživot i mir.

- Suživotom želimo da se sukob sa svijetom pretvori u sklad s njim. Zagovaranjem suživota nastojimo da se sukob s drugim pretvori u suživot s njim. Snažnim afirmiranjem suživota zalažemo se da se sukob s dušom pretvori u mir s njom. Vjerujemo da samo kroz otvoren i iskren pristup suživotu možemo spoznati da sloboda izražavanja ne proturječi uvažavanju osjećanja drugih. Očekujemo od drugoga da zna da mi volimo istinsku slobodu; slobodu da volimo i budemo voljeni, slobodu da poštujemo drugoga i da nas svi poštuju. Istinska sloboda jeste da uvijek poštuješ slobode i osjećanja drugih, a to je ono čemu mi i danas ovdje pozivamo.

- Kroz vrijednosni sistem suživota zalažemo se za sljedeće principe: razumijevanje prije osuđivanja; pravdu i pravičnost; izbjegavanje generaliziranja i uopćavanja sudova; prihvatanje prava na različitost ne samo u sredstvima nego i u mišljenjima, vrijednostima i vjerskim učenjima; distanciranje od dvojnosti kriterija; vođenje ozbiljnog dijaloga o tačkama razilaženja, a ne o onim u kojima postoji saglasnost.

Širenje vrijednosti dobra, pravde i mira

Odnos između muslimana i drugih mora se zasnivati na plemenitim ljudskim načelima koja su, kao radosnu vijest, donijele objavljene religije i koja polaze od vjerovanja u jedinstvo ljudskog izvora, jedinstvo sudbine, bratstvo među ljudima i kolektivno djelovanje u okviru časnog uzajamnog ljudskog potpomaganja i sarađivanja radi širenja vrijednosti dobra, pravde i mira. Taj se odnos mora zasnivati i na propisima međunarodnog prava tako da istina bude iznad snage i da međunarodnim odnosima vlada i upravlja snaga zakona, a ne zakon snage. Na taj način svi ćemo zajedno, jednim solidarnim ljudskim djelovanjem, usmjeriti te odnose ka svjetlijoj budućnosti za sve ljude.

U oblike pravde i dobročinstva ubraja se i uspostavljanje pravedne i efektivne saradnje s drugima u svemu što je od interesa za obje strane (Sawi, 2013: 247). Poznat je hadis Allahovog Poslanika, s. a. v. s., o “savezu vrlih” iz predislamskog perioda, kada su se sakupili poglavari i starješine plemena Kurejš i postigli dogovor o pružanju pomoći siromasima, nemoćnima i ožalošćenima. Na skupu je tog dana bio prisutan i Allahov Poslanik, s. a. v. s., pa je u periodu islama nakon toga rekao: “Bio sam prisutan u kući ‘Abdullāha ibn Ğud‘āna kada je zaključen takav ugovor da svoje učešće u njemu ne bih zamijenio ni za stado crvenih deva (ni za najbolju stoku); kada bih i sada, u islamu, bio pozvan da učestvujem u njemu, rado bih se odazvao.”

Živi i pusti i drugog da živi

Suživot je moguće uspostaviti onda kada se čovječanstvo složi o određenom broju vrijednosti da bi ljudi međusobno sarađivali u njihovoj primjeni. Najgore što se može dogoditi suživotu jeste njegova politizacija. Potrebno je očistiti obrazovne programe od svega što kvari sliku o drugima, izgraditi kulturnu strategiju za jačanje ljudskih vrijednosti, razvijati medijsku strategiju jačanja kulture dijaloga i kulture mira. Dijalog ne vode religije, nego pristalice. Razilaženja u dijalogu mogu se odnositi na principe i ideje, nikako na osobe i institucije.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini u svojim zvaničnim dokumentima (Alibašić i Jusić, 2015: 322–331) stoji na stanovištu da se „u međuvjerskom dijalogu moraju poštivati prava drugih, izbjegavati negativan govor o drugima i afirmirati vrijednosti tolerancije i prakse komšijskog suživota u BiH“. IZ će nastaviti afirmirati vrijednosti međuvjerskoga suživota, tolerancije, poštivanja drugačijih uvjerenja, uvjerena da je to put koji BiH i njene građane može približiti zemljama koje imaju visok nivo sigurnosti, stabilizacije i poštivanja različitosti u društvu – stoji dalje u Platformi za dijalog. Objašnjavanje rata stoljetnom mržnjom znak je intelektualne lijenosti ili pogrešne informiranosti jer niti su za genocid i masovne pokolje potrebna stoljeća mržnje niti su ona prepreka suživotu. Pomirenju, dijalogu i suživotu u multikulturalnoj Bosni nema alternative i u tom je uloga vjerskih zajednica i crkava iznimno velika. Dijalog i suživot nisu naša taktika niti intelektualna naslada, već strateško opredjeljenje jer u njima vidimo jedini način svoga opstanka.

Na ovom skupu prisjećamo se i uloge Ahdname, kao i rezolucija s početka Drugog svjetskog rata donesenih u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Bijeljini, Tuzli, Prijedoru i Zenici. Učestvovanje u radu Međureligijskog vijeća pa i naš današnji okrugli sto jasan je pokazatelj riješenosti i opredijeljenosti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za mirni suživot sa samim sobom i s našim komšijama. U tom smislu, još jednom hvala svima na ukazanom povjerenju Centru za dijalog – Vesatijji kao suorganizatoru ovog vrijednog skupa.

 

Zaključak

Razumijevanje suživota važno je za svako društvo i u bosanskohercogavačkim prilikama ono se može pratiti na nivou ukupnih komšijskih odnosa. Pitanje suživota smatramo važnim pitanjem, koje je u islamu bazirano na vjerskim pravilima. Brojni su i nedvosmisleni ajeti i hadisi u kojima se poziva na saradnju zajednica i naroda putem pomaganja u dobročinstvu i pravdi. U osnovnim izvorima islama nalazimo snažan poticaj suživotu na principima sigurnosti, mira i ugovora. Suživot počinje od priznavanja drugih i rada na tome da se prihvate onakvima kakvi jesu. Zagovaranjem suživota nastojimo da se sukob s drugim pretvori u suživot s njim. Snažnim afirmiranjem suživota zalažemo se da se sukob s dušom pretvori u mir s njom. Pomirenju, dijalogu i suživotu u multikulturalnoj Bosni nema alternative i u tome je uloga vjerskih zajednica i crkava iznimno velika.

Piše: Senad Ćeman

 

[1] Junus, 99, prijevod je Karamanov.

[2] El-Maide, 48, prijevod je Karamanov.

[3] Alu Imran, 33, prijevod je Korkutov.

[1] El-Isra, 70–71, prijevod je Mehanovićev.