Naime, cjelokupno znanje o ljudskom društvu, naše znanje o „drugome“, svejedno da li taj „drugi“ idejno ili ideološki dijeli s nama istu matricu mišljenja, počiva na mišljenju i tumačenju. Tumačenje zavisi od samog komentatora i povijesnog trenutka. Sva ljudska tumačenja su tzv. situacijska tumačenja (javljaju se u određenim situacijama).[1] Stoga, znanje o „drugom“ je nerijetko izloženo netačnostima, utemeljeno interesima i interpretacijama upravo onog „drugog“. Bošnjaci se na ovim prostorima najizravnije suočavaju s ovim problemima, pa čak i onda kad umjerenost kao ljudsku vrlinu postavljaju paradigmom svoga vlastitog bivstvovanja na ovoj zemlji.[2] Naravno, mi kao muslimani čvrsto vjerujemo da će Allah pokazati na kraju šta je istina u vezi svih naših razilaženja.[3] Međutim, zaboravljamo činjenicu da smo zaduženi promišljanjem, pronicljivim shvatanjem i stalnim razumijevanjem naše raznolikosti. Nedostaje nam mišljenja, pojedinačnog i kolektivnog, mišljenja kao krunske dragocjenosti po kojoj smo prepoznati kao ljudska bića. Zacijelo, mnogi danas mišljenje rasipaju na nevažne stvari, iscrpljuju intelektualne potencijale u raspravama koje se ne dotiču ni života ni stvarnosti. Kada je mišljenje usredotočeno na promišljanje stvari koje ne pripadaju općenitim potrebama, ono prestaje biti mišljenje. Postaje dreka, kuknjava, lakrdija.[4] Vjerski govor kao i govor o vjeri mora biti olakšavajući, umjereniji, smisleniji jer poruka vjere je takva.

 

Srednji put

Na samom početku promatrat ćemo naslovljenu temu kroz kur'ansko-hadiski kontekst.

Umjerenost je paradigma islamskog načina života. Umjerenost kao ljudska vrlina mora se nametnuti kao model življenja i institucionalnog djelovanja, kao način borbe protiv ekstremnih stavova. Jedan od najupečatljivijih kur'anskih primjera jeste onaj koji sljedbenike Muhammeda, a.s., opisuje kao zajednicu srednjeg puta:

I tako smo Mi htjeli da vi budete zajednica srednjeg puta kako biste ( svojim životima) mogli svjedočiti o Istini pred čitavim čovječanstvom i kako bi Poslanik mogao o tome svjedočiti pred vama...[5]

Kur'an upotrebljava sintagmu ummeten vesetan, doslovno znači središnja zajednica. To je zajednica koja drži nepristranu ravnotežu između krajnosti; zajednica koja je realistična u svojoj ocjeni čovjekove naravi i mogućnosti (odbacujući razuzdanost i pretjerani asketizam; zajednica srednjeg puta sumira islamski stav prema problemu ljudske egzistencije kao takve. Zadržimo našu pažnju na kur'anskoj sintagmi središnja zajednica. I u bosanskome jeziku ova riječ implicira polisemično značenje (sredina, osrednjost, umjerenost u svemu...). Ovdje se uvijek vraćamo na ljudsku vrlinu.[6] Srednji put ne možemo smatrati nekim ideološkim ili naučnim pravcem. Naime, politička, kulturna, ekonomska, pa i trenutne ideološke prilike u kojima ljudi žive, tjeraju ih u pravcu srednjeg puta ili ekstremizma. Društvene prilike stalno utječu, pozitivno ili negativno, na ideje pojedinaca ili grupa. Prema tome, naša razmatranja pojma „različitosti“ ne smiju biti upravljena samo na ideje pojedinaca ili grupa, ona neminovno moraju zahvaćati i društvene prilike u kojima se rađaju te ideje; uloga društvene sredine je od presudnog značaja za razmatranje uzroka, bolje sagledavanje posljedica raznih oblika ekstremizama. Mjera umjerene uravnoteženosti između stvarnih društvenih prilika i ekstrimističkih nastojanja je jedan od načina liječenja bolesti idejnih zastranjivanja, bilo da je riječ o pojedincima ili organiziranim grupama.

Ekstremizam se javlja kao nedostatak viđenja ljudskog društva onakvim kakvo ono uistinu jeste, nepriznavanjem suprotnosti od trenutačnog stanja. Stoga, srednji put neminovno podrazumijeva umjerenost i uravnoteženost kroz priznavanje postojanja principa suprotnosti. Ovakvo promatranje vrline umjerenosti može zasigurno biti od koristi da izbjegnemo društvenu izolaciju, da o(p)stanemo na putu istinskog dosezanja Božanske mudrosti stvaranja (iako smo kao stvorenja nemoćni da u potpunosti dosegnemo sva semantička značenja mudrosti kao takve - el-hikme). U ovom kontekstu odličan kur'anski primjer je kazivanje o stvaranju čovjeka, razgovor između Gospodara i meleka, koji može poslužiti kao potpora ovim našim stavovima. Naime, meleci iako savršena duhovna bića imaju karakteristiku jednodimenzionalnosti.[7] Čovjekova karakteristika podučenosti svim imenima (el-esmȃe kulleha) prema svim filolozima implicira „saopćavanja znanja o nečemu“ kako bi označio suštinu nečega ili svojstvo, u cilju razlikovanja. U filozofijskoj terminologiji to je pojam. Prema tome, čovjek ima mogućnost i sposobnost logičkog zaključivanja i pojmovnog mišljenja. U kontekstu ovog našeg kazivanja, to je sposobnost razvijanja sposobnosti sagledavanja društvene realnosti u njenom stvarnom značenju, kritičkog promišljanja i racionalnog odgovora kao cilja kojem trebamo stremiti. Ovaj uravnoteženi stav, umjerenog srednjeg puta, svojstven islamu, izvire izravno iz pojma Božije jednoće, a samim tim, iz jedinstva cilja koji je u temelju čitavog Božijeg stvaranja. Treba primijetiti da odmah nakon kur'anskog ukazivanja na zajednicu srednjeg puta slijedi kazivanje o Kabi, simbolu Božije jednoće. Život muslimana u takvoj umjerenosti (kur'anski termin je središnja zajednica), je primjer cijelom čovječanstvu, upravo kako je Poslanik primjer svojim sljedbenicima.

Kur'an spominje na mnogim svojim stranicama i one koji su se udaljili od srednjeg puta.[8] Takve opisuje kao musrifun, doslovno „one koji se prepuštaju pretjerivanjima“ ili „čine pretjeranosti“. U pretjerivanjima ljudi rasipaju sami sebe. Slavni komentator Kur'ana, Er-Razi tumačeći posljednje riječi 141. ajeta sure El-En'am upravo kur'anski tremin israfa sagledava kao rasipništvo u pretjeranosti:... I ne rasipajte (Allahove darove), jer, zaista, On ne voli rasipnike! Rasipnik uništava svoj duhovni potencijal slijedeći svoje niske porive i propuštajući potčiniti se bilo kakvom moralnom imperativu.

Israf je nedostatak umjerenosti u postupcima, skoro sinonim sa imenicom tugjan (prelaženje granice).[9] Već smo kazali da musrifun odbijaju potčiniti se moralnom imperativu. Vrlo su upečatljiva dva kur'anska ajeta iz sure Junus (11. i 12.).

U prvom spomenutom ajetu, Kur'an ukazuje na one koji ne vjeruju u susret sa Allahom, dž.š. Kad bi se odvijalo prema njihovim željama, brzo bi im došao kraj: Mi ih ostavljamo na miru) u njihovoj umišljenoj oholosti, da naslijepo posrću tamo-amo. U drugom ajetu ukazuje se na jednu situaciju u kojoj se čovjek može naći. Pozivanje Boga pod pritiskom nesreće izaziva nagonsku reakciju mnogih ljudi, pa i onih koji sebe smatraju i agnosticima. Nestajanjem nesreće nestaje i njihovo prizivanje dragoga Boga. Kur'an takve naziva musrifun: Tako se lijepima čine njihova djela onima koji rasipaju sami sebe.[10] Ovdje se opisuje nepromišljena samodopadnost s kojom „oni koji rasipaju sami sebe/el-musrifun“ idu kroz život.

Ljudska pretjerivanja bilo koje vrste graniče s ohološću, okićena rasipanjem duhovnog potencijala na onim stvarima koje se egzistencijalno ne dotiču stvarnog života.

Israf može voditi čovjeka, pa i društvo, u stanje neprekidnog vršenja prijestupa.[11] Naime, kada Kur'an osuđuje zločine ubijanja ljudskog bića, ukazuje da su potomci Israilovi, bili ustrajni u prijestupima koji se odnose na zločine nasilja, a naročito na okrutno ubijanje ljudskih bića: ... pa i pored toga mnogi od njih i dalje čine sve vrste prijestupa na zemlji.[12]

Šta znači Bošnjacima kur'anska sintagma „središnja zajednica“ ili, da li su oni, zaista, dosegli sve semantičke dubine israfa u vremenu koje svakodnevno udara na iskonsku ljudsku prirodu (fitra) na osnovu koje je svaki čovjek krunsko Božije stvorenje na Zemlji s jasnim ciljem i zadaćom? Bilo bi odveć korisno uraditi sociološka istraživanja na tom planu koja bi pokazala koliko je prisutno u bošnjačkom narodu elemenata središnjosti i nepretjerivanja; ili, pak, istraživanja na vjerskoj ravni - koliko naša vjerska litaratura i obrazovne institucije zaista baštine ove vrline. Na ovo ukazujemo ne iz razloga da Bošnjaci sebe dokazuju drugima, već prije svega, radi razviđanja našeg vlastitog puta kojim hodimo i racionalnosti naših rasprava u tom smislu. Sva ova razviđanja koja smo naveli krajnje su neophodna u oblikovanju bošnjačkog identiteta danas. Napokon, Bošnjaci kao narod koji se nalazi na vjetrometini i razmeđu ne (samo) klimatizacijsko već kulturno, civilizacijsko, obrazovno, politički, socijalno, vjerskih pa i tradicionalno različitih svjetova imaju najveći izazov u razumijevanju svoje vjere i izvora na kojima temelji svoj identitet.

Pitanje identiteta

Definiranje identiteta u okruženju u kojem Bosna i Hercegovina optrajava je pitanje opstanka Bošnjaka, njihovo egzistencijalno pitanje. Identitet se može definirati izvana (putem odnosa koje musliman izgrađuje s okolinom) i iznutra (svjedočenjem). Ono o čemu želim ovdje ukazati nije nešto novo, niti originalno, ali jeste pitanje o kojem se govori rijetko, stidljivo, pa usudio bih se reći vrlo malo na akademskom nivou. Kad je riječ o izgrađivanju identiteta putem naše komunikacije sa „drugima“, moramo se zapitati: da li je umjerenost, o kojoj toliko govorimo, odnos našeg podnošenja „drugog“ ili primoravanja da nas prizna ili je, pak, uvertira beskrajnog popuštanja, rasipanja našeg duhovno-kulturnog bogatstva kako bismo opstali ovdje? Ova naša zapitanost ima opravdanja, relevantnost tih pitanja nalazimo u realnom stanju Bošnjaka danas. Ako sagledavamo stanje Bošnjaka u državi i zemlji Bosni i Hercegovini od prošlog stoljeća do danas, možemo konstatirati da je to ambijent nezadovoljstva i trpljenja nesreća. Sadašnje stanje duha bosanskih muslimana je trajanje spomenutog nezadovoljstva (društva, politike, kulture, ekonomije u Bosni i Hercegovini). Povijesno trajanje muslimana u Bosni i Hercegovini je trpljenje nesreća a to znači stradanje i muke u svakome naraštaju. Nije moguće naći razdoblje u historiji tog naroda u kojem oni nisu ubijani, proganjani, pljačkani i ponižavani. Danas su bosanski muslimani razoren i ustrašen narod. Oni su demografski raseljeni po čitavom svijetu a unutar Bosne i Hercegovine su prostorno stiješnjeni, intelektualno razbijeni i idejno obezglavljeni.

Da li postoji relevantan odgovor na takvo stanje? Istine radi, postoje pojedinačni monolozi (koji sve više ostaju usamljeni ili ne odgovaraju trenutnom stanju). Strateški odgovor nedostaje.[13] Svuda oko nas je nepravda (poltronizam je glavna odlika podobnosti), nedostaje zajedničkog dogovora i strateških ineteresa (to neminovno vodi u oholost vođstva), na sceni su klasične društvene bolesti u rukovođenju (mito, zadovoljavanje vlastitih pohota...).[14] Na takav način javlja se jedan ambijent u kojem živi narod - osjećanja stradanja i nesreća bez vidika izlaza. Kolektivna svijest je svedena i obuzeta osjećajem stradanja (mi smo umjereni, tolerantni a oni „ drugi“ nisu), osjećaj bezizlaznosti (svugdje je bolje nego ovdje). Ovdje dolazimo do jedne činjenice: okrivljavanje drugog za sve što uzrokuje nezadovoljstvo sobom i društvom, paralizira svaki progresivni korak ka boljoj budućnosti; sprečava boljem i cjelovitom sagledavanju uzroka i posljedica; nezadovoljni je nezadovoljni zato što je kriv „drugi“. Nema samokritičnosti. Ono što je gore od bola žrtava je samo ne uzimanje pouke iz samog stradanja.[15] Ukratko, bošnjački identitet ne smije biti iskonstruiran samo osjećajem stradanja i nezadoljstva. Takav osjećaj koči osvjetljavanje naših staza u budućnosti; taj osjećaj trebamo gajiti u dubinama naših srca a razumom moramo hoditi ka sretnijoj budućnosti. Bošnjaci trebaju više pravde u vlastitim redovima jer nepravda je osuđena u Božijem naumu uređenja ovog svijeta. Kada je već riječ o oblikovanju identiteta, počesto zaboravljamo na činjenicu u kakvom svijetu i okruženju žive Bošnjaci. Znanje o svijetu i vremenu rasvjetlava nam staze kuda i kako treba hoditi.

Čovječanstvo u 21. stoljeću prolazi različite faze razvoja, ima svoje orijentire u životu na Zemlji koji su nemilosrdni po duhovnost općenito, osobeni u matrijalističko-egoističkim namjerama. Postoji mnogobrojna relevantna literatura o ovoj temi. Međutim, mi ćemo se ovdje osvrnuti na one orijentacije na koje Kur'an ukazuje:

  1. Uređenje života (kako pojedinačnog tako i kolektivnog) prema trenutnim prohtjevima i strastima: „ Ako ti se ne odazovu, znaj da oni slijede svoje prohtjeve a ko je u većoj zabludi od onoga koji mimo Allahove upute slijedi svoje prohtjeve.“[16]
  2. Veći dio čovječanstva preokupirano je matrijalističkim egoizmom težeći eksploataciji drugog[17]: „Reci: 'Da vi posjedujete riznice milosti moga Gospodara, susutegli bi se bojeći se diobe milosti. Čovjek je oduvijek tvrdica.'“[18]
  3. Organiziranje života (individue i društva) prema trenutnim instiktima i osjetilima bez orijentacije za opće dobro: „Uživajte u ugodnostima kojima smo vas opskrbili a ne budite u tome obijesni (...)“[19]

Konkurencija je jako izražena u današnjem vremenu. Konkurencija je u naravi čovjeka koja vrlo često poprima elemente eliminacije onog drugog (trgovina, vlast, moral). Kako se suočiti s različitim a ostati umjeren, tolerantan, u središtu svoga bića? Na civilizacijske izazove jedino je moguće davati civilizacijske odgovore. Zar je vrijedno, i da li je moguće zaustavljati razvoj u 21. stoljeću samo zato što strahujemo za svoj duhovni opstanak na zemlji. Dragi Allah, dž.š., nije uništio šejtana kao otvorenog podstrekača zla. Kur'an nam daje glavne smjernice kuda se kretati:

(...) Zašto zlu dajete prednost nad dobrom (...)[20] (لِمَ تَسْتَعْجِلُونَ بِالسَّيِّئَةِ قَبْلَ الْحَسَنَةِ)

Zlo suzbijajte dobrim[21] (وَيَدْرَءُونَ بِالْحَسَنَةِ السَّيِّئَةَ )

Ne budite kao ona koja je svoju pređu rasplela, kad bi je već bila čvrsto oprela. [22]

Kur'an upozorava da ljudi ne mogu naći pravilna rješenja u vremenu u kojem žive ako zaboravljaju na svoj udio u oblikovanju svoje sredine: (...) Pitate: „Kako se ovo desilo?“ Reci: „To je došlo od vas samih!“[23]

Odgovore moramo tražiti u Kur'anu.

Poslali smo vam poslanike sa očiglednim dokazima. Putem njih smo sputili Knjigu i Mjeru da po njoj uspostavite pravdu i pravičnost.[24]

Da zaključimo ovaj dio. Razumijevanje sveukupne stvarnosti daje nam onu relevantnu mjeru našeg identiteta, umjerenosti prema „drugom“, mjeru „središnje zajednice“.

 

Pitanje razumijevanja Izvora

Neosporna je činjenica da su Kur’an i Sunnet nepromjenljivi i glavni izvori našeg razumijevanja svijeta i života. Međutim, muslimani su različito razumijevali svoje izvore, vodili žustre rasprave koje su često stvarale ambijent napetosti.[25] To je i danas na sceni muslimanskog mišljenja.[26] Muslimanski znanstveni odgovor na datu situaciju svodi se da nedostaje duh dinamičko-dijalektičkog razumijevanja same Tradicije. Neki savremeni islamski znanstvenici (naprimjer Nasr[27]) današnje metamorfoze muslimanskog proučavanja Kur’ana vide, prije svega, kao posljedicu jednog inferiornog ili mnogih inferiornih stanja muslimanskog svijeta, ponajprije onog u prirodno-tehničkim znanostima, ali i inferiornog podaništva Zapadu. Drugi (naprimjer Hofman[28]) navode da su tri glavna faktora doprinijela krizi islamskog svijeta: prvi, mongoli i kršćani slomili su islamsku moć u dva centra – Kordoba, 1236. i Bagdad 1288; drugi, u četrnaestome vijeku fiksirana je ideja u islamskom pravu – svo vrijedno znanje je spoznato – te je nastupilo vrijeme taklida; i treći, materijalno blagostanje i ekonomski napredak Zapada u devetnaestome vijeku je bio povezan s raskidanjem vjere. Na tragu tih misli i dan-danas je aktualna naša zapitanost: jesu li se muslimani oporavili padom Kordobe i Bagdada? Šta znači princip taklida za muslimane u vrijeme znanosti? Da li je izvorno tumačenje Izvora ograničeno samo na izvorno vrijeme i jesu li ga izvorno shvatili samo prvi recipijenti? Kako se današnji muslimani postavljaju prema znanstvenom racionalizmu, vulgarnom ateizmu, agnosticizmu, konzumerizmu i tako dalje? Zašto postavljamo ovakva pitanja? Počesto zaboravljamo na činjenicu da materijalni prosperitet koji je dobio na intenzitetu s raskidom kršćanske vjere, stvara ambijent življenja bez Boga, gdje su vrijednosti izmijenjene zahvaljujući, između ostalog, hedonizmu i konzumerizmu, gdje su moć i novac mjera stvari. Htjeli to priznati ili ne, to je naše vrijeme. To je upravo vrijeme u kojem trebamo artikulirati svoju vjeru. Razumijevanje i artikuliranje Tradicije kao naše identifikacije ima posebnu važnost. Kontekst vremena i prostora na putu našeg duhovnog, kulturnog, političkog i svakog drugog uspravljanja ima itekako važan momenat.

Dileme u muslimanskom mišljenju pojavljivale su se (a tako je i dan-danas) kao posljedica neuvažavanja tog konteksta. Pojedini znanstvenici (naprimjer Attas[29]) opće dileme muslimana vide u nekoliko stvari. To je prvenstveno konfuzija u znanju, konfuzija u poznavanju islama i islamskog pogleda na svijet koja veoma često u pojedincu stvara umišljenost da sebe smatra ravnim drugima. A posljedica nepostojanja hijerarhije u znanju je arogancija. Istinski tragalac za znanjem zna svoje pravo mjesto u odnosu na učitelja. Zatim, daljnji razlozi opće dileme u islamskome svijetu su nivelacija znanja – postavljanje svega, u umu, držanju ili stavu, u isti nivo na kome se nalazi onaj koji vrši nivelaciju; potom gubitak edeba, a znanje se mora dostići kroz poštovanje i skrušenost; te uspon pogrešnih lidera koji ne posjeduju visoke moralne, intelektualne i duševne kvalitete. Spomenuti Attas je zaista ukazivao na značaj edeba. Ako znanje svedemo na farḍi-‘ayn (ono koje Bog daje i koje se prima pobožnošću) i farḍi-kifāya (znanje koje se traži putem iskustva i promatranja), edeb sprečava razliku u znanju ili konfuznu aroganciju između, uvjetno kazano, vjerskog i svjetovnog obrazovanja. Na koncu, zanemarivanje bilo koje vrste znanja dovodi do uspona pogrešnih lidera čija dezorijentacija vodi u naglašavanje razlika između mezheba i tvrdokornog slijeđenja beznačajnih stvari unutar njih, što u obrnutom smislu vodi u konfuziju cijelu zajednicu muslimana. Tumačenje beznačajnih stvari vodi u zanemarivanje stvarnih problema. Rezultat takve konfuzije jeste svođenje cijelog znanja u sferu jurisprudencije (fiqh) i pitanja ispravnog vjerovanja (aqīdah), ali na način kako su to razumjele prve generacije (salafu-ṣ-ṣāliḥ). Tradicija koja nije potekla s izvora te generacije je novotarija (biḍ‘ah). Sve je to uredu, ali šta sa današnjim izazovima, naučnim dostignućima, okvirima današnje da've…? Gdje su muslimani danas na ljestvici znanja, onog znanja s kojim je započela Objava?

Naša zapitanost bi išla predaleko, ali mi ćemo se vratiti današnjim tokovima muslimanskog mišljenja. Posebno danas muslimani trebaju uočiti važnost svog odnosa prema svojim Izvorima, Tradiciji i identitetu. Kur’an je objavljen i nama u dvadeset prvom vijeku. Usprkos ekonomskim i političkim porazima koje je muslimanima nanio Zapad, islamska tradicija je na način kulture i duhovnosti ostala živa. Njena živahnost i djelotvornost ovise od našeg odnosa prema istoj. Poznata je povijesna činjenica da, kada su god muslimanima zavladali drugi, oni su se bavili svojom prošlošću, na sceni su stupila pitanja taklida i idžtihada; međumezhepska trvenja su karakteristika tog vremena. Ukratko, muslimanima diljem svijeta pa tako i Bošnjacima nedostaje duh današnjeg tumačenja vremena u kontekstu Kur’ana i sunneta.

Profesor S.H. Nasr vidi tumačenje islama u okvirima muslimanske tradicije:

Tradicionalni islam je ponovna potvrda islama u okviru savremenog jezika, islama koji je objavljen od meleka Džibrila Poslaniku, a.s., i takav je postojao sve do nadolaska zapadne civilizacije. Tradicionalni islam obuhvata ne samo Kur’an i hadis, a to je zapravo stablo islama, već sve usmene i pisane vjerske tradicije, interpretacije Kur’ana i hadisa, sve ponovne potvrde te Istine u znanostima, mišljenjima, umjetnosti. Tradicionalni islam je islam koji se rascvjetava na tom stablu, koji raste na tom stablu preko svih njegovih grana. Ne možemo kazati, „sjedeći” na toj jednoj grani, da je to samo islam, a druge nisu. Stablo, korijen, grane sve je to islam. Nema grane koja će opstati živa bez stabla i korijena, niti je dobro korijenu i stablu bez grana.[30]

Tarik Ramadan, poznati današnji intelektualac, propitujući ovaj problem naveo je šta danas čini muslimanski identitet, pa kaže da su to prvenstveno vjera, praksa i duhovnost (svjedočenje, konkretna forma u praksi i svijest kojom vjernik čuva živom svoju vjeru, intenzivira je i jača); potom razumijevanje teksta i konteksta; stjecanje i prenošenje znanja (vjera jeste amanet kojeg moramo prenijeti svojoj djeci i rodbini te je svjedočiti pred cijelim čovječanstvom); djelovanje i sudjelovanje (manifestirati svoje učenje u obliku usklađenog ponašanja – razvijati i zaštititi duhovni život u društvu, širiti vjersko i svjetovno obrazovanje, djelovati s ciljem postizanja veće pravde u svakoj sferi života, podsticati solidarnost s ljudima koji su u oskudici). Razumijevanje teksta (Kur’an, sunnet) i konteksta (vremena i okruženja u kojem muslimani žive) čini da je muslimanski intelektualac u stalnom dinamičkom i dijalektičkom kretanju između izvora teksta i ambijenta u kojem živi s namjerom da nađe najbolji model islamskog života u datom vremenu i prostoru. Shodno tome, biti učenjak u islamskom kontekstu i musliman u praktičnom smislu znači nastojati povećavati vlastitu sposobnost razumijevanja teksta i konteksta.[31]

Autor: Doc. dr. Rifet Šahinović

Glasnik br. 1-2, 2016

[1] Za pojam „situacijskog tumačenja“ vidjeti: Edvard Said, Krivotvorenja islama, 101-122.

[2] Bošnjačko suočavanje sa „drugim“ izraženo je u vlastitom korpusu i u komunikaciji sa drugim kulturama i civilizacijama.

[3] En-Nahl, 124.

[4] Roman Pjesme divljih ptica (Tugra, Sarajevo, 2009) autora Enesa Karića na poseban način ukazuje na ovu stoljetnu problematiku mišljenja kod Bošnjaka. Sve je lakše nego učiti, a zatim misliti (iz učenja i o učenju). Zanimljiv primjer, ulema raspravlja može li se abdest uzeti kokosovim mlijekom a pitanje je dana kada će se carstvo raspasti i muslimani biti izloženi raznim neugodnostima.

[5] El-Bekare, 143.

[6] Umjerenost je vrlina koja pomaže čovjeku vladati nad sobom te stavlja na pravo mjesto osjećaje, strasti, želje i težnje; ona osigurava uravnoteženo korištenje matrijalnih dobara i pomaže da čovjek teži za dobrom. Umjerenost je korijen emocionalnog i duhovnog života. Umjerenost je naviknuti se reći „ne“ u našem svakodnevnom životu (uvijek je lakše kazati „da“). Sa našim „ne“ započinje borba koja često završava porazom a ne pobjedom. Ali sa „ne“ mi se odričemo nečega što nas udaljuje od Boga, kontroliramo ambicija našeg ega, strasti, potvrđujemo svoju slobodu i zauzimamo ispravan stav spram ovog svijeta. Prema tome, umjerenost je vlast nad sobom. Ne treba činiti sve što se može činiti.

[7] El-Bekare, 30-34.

[8] Nasuprot onih moralnih osobina kao što su, npr., stid, strpljivost, darežljivost, pomaganje i tako dalje, stoje one negativne osobine i vrline koje, zapravo, jesu krajnosti i neuravnoteženosti u moralnom smislu. Naime, vrline po svojoj naravi i definiciji predstavljaju uravnoteženosti, umjerenosti ili sredine stvari.

Zato islam, sa skupom svojih moralnih postulata kao kategoričkih zapovijedi, jeste vjera umjerenosti i nepretjerivanja ili, jednostavno, vjera i put sredine u svim svojim aspektima i učenjima kojima je stran svaki oblik pretjerivanja i pregonjenja, koje, pak, redovno završavaju u usiljenosti i ekstremizmu neprimjerenom ljudskoj prirodi kao takvoj. No, moralna neuravnoteženost, u ma kojem obliku se ona ispoljavala, ima itekako pogubne, odnosno katastrofalne posljedice za pojedinca kao i za konkretnu ljudsku zajednicu u cjelini, u fizičkoj i metafizičkoj perspektivi.

[9] Pod pojmom israf ne misli se samo na pretjerivanje u pogledu trošenja imovine ili imetka, koje se, onda, naziva tebzir (rasipništvo), već općenito na sve vidove pretjerivanja u djelima i riječima. Dakle, israf je, ukratko, prekoračivanje ili prelaženje granica u bilo čemu, i zato je on blizak pojmu oholosti (kibur). Kur’an jasno i eksplicitno osuđuje pretjerivanje (israf) i one koji pretjeruju (musrifun). Na dvadeset jednome mjestu u Kur’anu zatičemo takvu osudu kao upozorenje ljudima na opasnost od te osobine i njezinog prakticiranja.

[10] Asad, Poruka Kur'ana, 282.

[11]U klasičnoj muslimanskoj literaturi nalazimo ove vidove pretjerivanja:

  1. Pretjerivanje u griješenju i nevjerništvu;

Iz ajeta sure Ez-Zume, 42. zaključujemo o pretjerivanju u griješenju, grijesima (zunub) i nevjerništvu (kufr). Kur’anske riječi: koji ste pretjerali [esrefu] prema samima sebi, mogu se odnositi na nevjernike i na muslimane-grešnike.

Kur’an nevjernike opisuje kao one koji su pretjerali: I tako ćemo Mi kazniti sve one koji pretjeruju (men esrefe) i ne vjeruju u dokaze Gospodara svoga (Ta-Ha, 127). Faraon, kao simbol nevjerništva i silništva na Zemlji, opisan je riječima: A zaista se Faraon bio uzdigao na zemlji i u zlu pretjerivao [mine l-musrifin] (Junus, 83). Kur’an jezikom Saliha, a.s., savjetuje: „I ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju [emre-l-musrifin]!” (Eš-Šu‘ara’, 151).

  1. Pretjerivanje u pogledu imetka ili imovine

Islam zabranjuje stjecanje imovine na haram način i njezino trošenje na haram način. U jedan od načina trošenja imovine na haram načan spada i pretjerivanje u njezinom trošenju (israfu l-mal). Poslanik kaže: „Allah prezire kod vas troje: ‘rekla-kazala’, mnogo zapitkivanje i uništavanje (rasipanje) imovine.” (Buhari)

  1. Pretjerivanje u hrani i piću;

Sinovi Ademovi, nagizdajte se pri svakome namazu, i jedite i pijte, samo ne pretjerujte! Zaista On ne voli one koji pretjeruju!. (El-A'raf, 31). Poslanik upozorava: „Jedite, udjeljujte i oblačite se, ali bez pretjerivanja (gajri israf) i oholosti!“ (En-Nesai)

  1. Pretjerivanje u ibadetu;

Poznat je hadis kojeg navodi Buharija o trojici: jedan je obnoć klanjao, drugi svaki dan postio, treći se nije ženio. Poslanik, a.s., im je kazao: „Vi ste oni koji su govorili to i to? Tako mi Allaha, ja se više bojim Njega nego bilo ko od vas, i ja sam pobožniji od svakog od vas, ali ja postim i mrsim se, ja klanjam, ali i spavam, i ja se ženim sa ženama, a ko god ostavi moj sunnet ne može se smatrati mojim sljedbenikom!” (Buhari)

Pretjerivanje i strogoća suprotstavljaju se ljudskoj prirodi i onome što je ona u stanju da podnese (v: dr. Almir Fatić, Pretjerivanje početak propasti; Semekand, br. 52).

[12] El-Ma'ida, 32.

[13] Najteži grijeh snosi akademska zajednica koja, umjesto da ne podilazi niti jednoj vrhuški, ni političkoj ni vjerskoj, već da bude vrijednost i kapital ovog naroda, ta ista zajednica (uz male izuzetke) prepustila se svakidašnjim igrama koje razaraju bošnjačko biće. Umjesto da uče od Poslanika, a.s., da nije mudračevo da ide na noge vladaru, oni vladare svih vrsta i nivoa, vješto pronalaze i podilaze na svakom mjestu.

[14] Mehmedalija Hadžić je održao zapaženo predavanje u IKC Zagreb krajem 2013. godine na ovu temu: Tri naša sudbonosna pitanja (https://www.youtube.com/watch?v=mD-Hec8a-GU- pogledano: 15.1.2016.).

[15] Bit ću slobodan da navedem dva primjera. Dvije decenije mi obilježavamo naša stratišta, ukopavamo naše Bošnjake, klanjamo dženaze, lijemo suze a oni „drugi“ neće ni da kažu gdje su ih ubili i ostavili njihove kosti da truhnu.

Bošnjačkim političarima počesto nabace „političku loptu“ iz onog drugog dijela BiH kako bi se utakmica odigrala prema njihovom željenom i prejudiciranom rezultatu. To su vrlo osjetljiva pitanja, traže pronicljive odgovore. Zaista, imamo li odgovor?

[16] El-Kasas, 50. (Dosl. ako ti oni ne odgovore, implicirajući da oni nisu u stanju prihvatiti Istinu).

[17] Relevantna literatura upućuje da je ovo svijet eksploatacije i materijalističkog egoizma.

[18] El-Isra', 100. (Čovjek je po svojoj naravi, ovisan o materijalnim posjedima, on ih instiktivno pokušava zadržati)

[19] Ta-Ha, 81.

[20] En-Neml, 46. (Dosl. Zašto požurujete zlo prije dobra. Zašto požurujete da se na vas okomi zlo umjesto da se dobru nadate).

[21] Er-Ra'd, 22. (Taberijevo objašnjenje: Oni suzbijaju zlo koje im je učinjeno čineći dobro onima koji su to učinili; oni ne uzvraćaju zlo zlim, već ga suzbijaju čineći dobro).

[22] En-Nahl, 92. (Navedeni ajet dalje upozorava da ne treba biti takav koristeći zakletve kao sredstvo međusobnog varanja samo zato što su neki moćniji od drugih).

[23] Ali 'Imran, 165. ( Kur'an podsjeća da su ljudske nevolje posljedica njihovih vlastitih postupaka).

[24] El-Hadid, 25. ( Dosl. „vagu“ (mizan) - da njome vagate pravo i krivo, da bi ljudi mogli postupati pravedno).

[25] Za prvobitnu islamsku zajednicu u vrijeme pravovjernih halifa dva bitna faktora su donijela određene promjene: više nije bilo pitanje ozbiljenja lične vjere u srcu pojedinca no se radilo o organizaciji cijelog društva; i brzo brojčano povećavanje muslimanske zajednice te njeno geografsko širenje je postavilo pitanje pred učenjacima kako prenijeti islam u drukčijem okruženju. Doista naše lično razumijevanje i prakticiranje, pa i doživljavanje vjere, ne nailazi uvijek na plodno tlo šire zajednice. Stvoritelj stvara ljude različitim u fizičkom i psihičkom smislu kao što se i zahtjevi vremena konstantno mijenjaju. To ne znači reinterpretaciju vjere, prije bi se moglo kazati interpretaciju vremena u kontekstu vjere.

[26] Ako se vratimo na naše bosanske prostore i bošnjačke intelektualce spočetka dvadesetoga vijeka, brzo ćemo uočiti u njihovim raspravama konstantne napetosti i netrpeljivosti: Kako artikulirati istinsku vjeru ovdje i sada? Da li je tradicija vremenska kategorija ili ima i vjerske implikacije? (Radi usporedbe pogledati naslove referata koji su izloženi na naučnom skupu o islamskoj tradiciji Bošnjaka, održanom prije nekoliko godina u Sarajevu: Hadžić, (ur.), Islamska tradicija Bošnjaka, izvori, razvoj i institucije, perspektive – zbornik radova naučnog skupa.)

Ako, pak, pročitamo tekstove i knjige iz tog perioda (naprimjer studija Abdulaha Bušatlića Pitanje muslimanskog napretka u Bosni i Hercegovini iz 1928. godine; ili Ahmeta Dumišića Ko smeta napretku i prosvjećivanju muslimana, a osobito muslimanki iz 1919; ili, pak, Adema Bise Da li musliman može živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar musliman iz 1937. i tako dalje), doći ćemo do zaključka da se ta ista pitanja postavljaju i dan-danas (Naslovi su preuzeti iz hrestomatije tekstova iz tog perioda. Vidjeti: Karić, (ur.), Bosanske muslimanske rasprave.).

[27] Vidjeti naprimjer: Nasr, Kur’an: Božija riječ, izvor znanja i djela.

[28] Vidjeti naprimjer: Hofman, Islam kao alternativa, 26–29.

[29] Vidjeti naprimjer: Attas, Islam i sekularizam, 147–93.

[30] Nasr, Tradicionalni islam u modernom svijetu, 313.

[31] Vidjeti: Ramadan, Biti evropski musliman, 236.