U  takvim urbicidnim pohodima po bosansko-hercegovačkim prostorima  slučajnost rušenja džamija kao vjerskih simbola je sasvim isključena kao što je, naravno, isključena i slučajnost današnjeg piskaranja i podizanja tenzija protiv građenja novih džamija.

Predstojeći 7. maj jeste odlična prilika  našeg podsjećanja uloge i važnosti džamija u životu nas muslimana, kao vjernika i kao Bošnjaka. Ulogu džamije saznajemo iz osnovnih izvora islama, Kur'ana i hadisa. Takvu džamiju mi nosimo ( ili bi to trebali) u svojim srcima, tamo  gdje jeste iskra našeg imana. Ljudi  u čijim srcima džamija obitava su stalni musafiri džamije, njihov život se okreće oko džamije, svi važni momenti njihovog života se dešavaju u džamiji, i što je najvažnije oni su neprimjetni  u džamijama.

Nas kao Bošnjake treba da interesira  džamija i sa jednog drugog aspekta. Kada ovo kažemo onda imamo  na umu svu tu kohezivnu i integrirajuću snagu koja  je sadržana u samom pojmu džema′ata koji se neminovno veže za džamiju. Možda nije popularno ali jeste svrsishodno postaviti pitanje koliko  naši džema′ati u BiH i dijaspori djeluju integrirajuće za Bošnjake, ili još jedno pitanje, koliko je stvarno Bošnjaka u džamijama, npr. za vrijeme džuma namaza? Zašto nije popularno postavljati takva i slična pitanja? Ponekad nam se čini da prolazimo kroz jednu vrlo zanimljivu fazu naše letargičnosti i  indolentnosti prema realnoj   percepciji stvarnosti koja nas okružuje. Samo realno promišljanje izaziva nekakav čudan strah da možemo biti izvrgnuti (ne)realnoj kritici i biti uvučeni u polemiku  od koje nas može zaboljeti glava. Ako ostavimo po strani našu indolentnost prema stvarnosti,  u ovom slučaju prema važnoj instituciji džema'ata u islamu,  onda se pred našim očima  pomaljaju međumezhepski incidenti po našim džema'atima, podjele muslimana koje nastaju prilikom građenja novih džamija, nekompetentost i neozbiljnost u vođenju džema'ata  kako jedinki tako i krovnih institucija, itd. U navedenim slučajevima džamije nisu integrativni faktor.

Mi živimo u vremenu statistika, makar se računa da je sve mjerljivo. U jednom gradu  broj džamija pomnožimo sa prosječnim brojem  džematlija koji su redovni njeni  musafiri, i uporedimo sa brojem muslimana. Doći ćemo do frapantnih podataka koliko je nas stvarno u džamijama. Možda je još eklatantniji primjer broj djece na mektepskoj nastavi. Naravno da su pozitivna naša nastojanja da unaprijedimo mekteb za našu djecu koja već idu  u mekteb. Je li se iko pozabavio sa ogromnim brojem djece koja ne ide u mekteb? Koji su to metodi, kako doći do te djece, da li jedan imam može imati kvalitetnu mektepsku nastavu sa stotinu  i više učenika,  zaista su pitanja za druge upućenije u taj posao. Naravno da  veliki broj imama ulaže maksimalne napore u svom imamskom i muallimskom poslu ali  destimulirajuće djeluje činjenica za većinu njih da u susjednom džema'atu  nije obuhvaćeno 10 posto djece koja gravitiraju datom džema'atu. U zadnje vrijeme  možemo čitati i na stranicama ovog lista o mnogobrojnim problemima u dijaspori. Da li je IZ-a  sa svojim organima zaista nemoćna da rješava i sprječava probleme u dijaspori ili u BiH ? Jesu li problem određeni ljudi, grupe, pojedinci, sama  naša organizacija  ili djelovanje određenih organa IZ-e jer svaki problem ima ime i prezime.  U uređenim institucijama se problemi rješavaju na takav način, po imenu i prezimenu.

Rušenjem džamija agresor je želio da sruši naše vjerske simbole koji svjedoče sa svojim vitkim munarama vanjskom svijetu naše postojanje i našu ukorjenjenost ovdje. Međutim, u zločinačkim namjerama se krila još jedna intencija  na koju mi počesto zaboravljamo a to je rušenje institucija koje imaju najjaču kohezivnu snagu među Bošnjacima. S toga, IZ-a ima važnu zadaću da preventivno djeluje na one koji u njezinim redovima  svojim neradom, neozbiljnošću i nekompetentnošću narušavaju važnu instituciju  u islamu, instituciju džema'ata.

Možda će neki kazati da su ovo  (pre)jake procjene. Naravno da svako ima pravo na svoje mišljenje pa tako i potpisnik ovih redova. Važnija činjenica je naša  iskustvena uvjerenost da  je čin rušenja svake bosanske džamije  uperen  ka fizičkom i duhovnom nestanku Bošnjaka u BiH. Svako današnje potkopavanje jedinstva  naših džema'ata ( a postoje mnogobrojni načini i metodi ) je narušavanje naše duboke duhovne ukorijenjenosti po ovim bosanskim vrletima. Zatiranje duhovnih korjenja jednog naroda neminovno dovodi u pitanje fizički opstanak. Makar nas tako uči naše historijsko iskustvo.

Eto zašto mesdžid i džamija zauzimaju važno mjesto u životu vjernika, posebno nas Bošnjaka. Zato moramo jačati džema'ate, rješavati probleme, nedopustiti da se istopimo u problemima.

MESDŽIDI KAO ALLAHOVA ZNAMEMJA

Okosnicu islamskog učenja čini naš odnos kao stvorenja prema Stvoritelju, Allahu, dž.š. Taj odnos je reguliran ibadetima.

 Svaki obred, bez obzira o kojoj je je religiji riječ, mora imati četiri sastavna elementa: prostor, vrijeme, način kako se obavlja i nijjet/odluku u čije se ime čini. Ako čovjeka smjestimo u prostor i vrijeme kao dva njegova određenja u kojima on živi, uvidjeti ćemo da se čovjek kao vjernik potvrđuje u datim okvirima. Svoj fizički opstanak u prostoru čovjek temelji na znanju i  stabilnoj organizaciji života u političkom, ekonomskom i kulturnom smislu. Svoj duhovni opstanak kroz vrijeme temelji na vjeri. Dok je znanje u glavi, vjera je u srcu čovjeka.

Prostor ili mjesto gdje činimo sedždu našem Stvoritelju kao najveličanstveniji oblik ibadeta jesu mesdžidi. Prostor mesdžida je Allahovo znamenje, tu je spuštena Allahova Milost i Bereket. Tako Kur'an govori o prvom prostoru na kojem je sagrađen hram:

„ Prvi hram sagrađen za ljude  jeste onaj u Bekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna- mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko uđe u nj  treba da bude bezbjedan..( III:96,97 )

Svaki prostor omeđen da se u njemu čini sedžda je, prema tome, blagoslovljen /mubarek, putokaz naših stremljenja na ovom svijetu. Svaki mesdžid nosi u sebi očevdna znamenja o tragovima sedždi koje činiše oni prije nas poput „mekamu Ibrahima“ u Kabi. U svim mesdžidima je sigurnost za nas i druge jer su svi upravljeni jednom pravcu, jednom cilju, Kabi u Mekki. Jedino tako jedinstveni u svojim ciljevma postajemo čvrsti prema drugima ali i oni zaštićeni od nas.

Naravno da ne zaboravljamo na činjenicu da je Allah, dž.š.,  učinio cijelu zemlju čistom za sedždu. Isto tako moramo imati na umu činjenicu da je Poslanik prvo sagradio džamiju dolaskom Medinu. Prije toga je Musa, a.s., bilo naređeno da gradi hram:

„I mi objavismo Musau i bratu njegovu: U Misiru  narodu svome kuću izgradite i bogomoljama ih učinite i u njima molitve obavljajte! A ti obraduj vjernike „ ( X : 87 )

U komentarima  ovog ajeta se navodi da je Musaovom  narodu bilo naređeno, u vrijeme najžešće najezde faraonove vojske, da spas traže klanjanjem namaza u kućama. Ajet aludira na mjesta gdje će se Uzvišenom Allahu sedžda činiti, zajedničko mjesto gdje će biti svi sakupljeni, putem zajedničke sedžde se braniti od  nadolazećeg zla.

Ovi primjeri Musa, a.s., i Muhammeda, a.s.,  razotkrivaju nam još jednu dimenziju mesdžida a to je ta društvena dimenzija. Mesdžid gradi džema'at   a jak džema'at gradi džamiju. Kako zapisa jedan naš alim, dvije su funkcije džamije i mesdžida. U odnosu na Allaha to su mesdžidi- kuće sedžde, u odnosu na ljude te kuće su džamije-mjesta okupljanja, gdje se muslimani drže, pomažu, povezuju, organiziraju, sve u ime Allaha, dž.š.

 

DŽAMIJE-DRUŠTVENA DIMENZIJA

 

       Jedino u džamiji musliman nauči cijeniti prostor i vrijeme. Pod  pojmom prostora podrazumijevamo da to jeste prostor vjerske pouke / mekteb/; mjesto sedžde /mesdžid /, kuće  ispunjene neizmjernom Allahovom  Milošću i Bereketom /bejtullah/,  mjesta okupljanja kako u fizičkom tako i u duhovnom smislu / džamije / i, dakako, mjesta  naših savjetovanja, strategija, ciljeva / medžlisi /.

 Poslanikova džamija u Medini koju podiže Muhammed, a.s., je bila sa svim navedenim funkcijama. Tu se krije sva mudrost Poslanikovog prvog poduhvata kada dolazi u Medinu jer  muslimani su jaki ukoliko su ujedinjeni  u svojim ciljevima, taman onoliko koliko je jak džema'at. Džamiju gradi džema'at.

Evo još dva vrlo zanimljiva, nama bliska primjera. Kada god muslimanima dođe u pitanje fizički i duhovni opstanak, Allah, dž.š., iz svoje Milosti učini da upravo Njegove Kuće tj. džamije budu utočište njima, mjesta okupljanja, učenja,  sedžde. Rekli bismo  i džamije i mesdžidi. Primjera radi, u vrijeme agresije na BiH su Bošnjaci u dijaspori  otvorili mnoge džamije u kojima se odvijale sve aktivnosti i sadržaji života: fizičkog, vjerskog, obrazovnog, kulturnog, znanstvenog.

Drugi primjer veže se za Bosansku Krajinu. Ovaj primjer uzimamo samo zato što su nam poznate stvari, mislimo da je takva situacija u cijeloj BiH. Naime, narod je uvidjevši ciljeve agresora i posljedice totalitarnog sistema uložio ogromna finansijska sredstva u izgradnju novih, renoviranju starih i porušenih džamija. U vremenu nakon rata, skoro pa da nema slobodnog vikenda bez svečanosti postavljanja kamena temeljca, svečenih otvaranja novoizgrđenih  džamija ( mislimo u vrijeme sezone svečnosti ). Interesantne su neke pojedinosti:

-Vjernici ulažu ogroman novac. Zanimljivo bi bilo istražiti stvarnu knjižnu vrijednost sagrađenih objekata, prosječna vrijednost svakog novoizgrađenog vjerskog objekta je oko pola miliona KM a neki dostižu i milionsku vrijednost. Primjera radi, u Cazinsku medresu  vjernici su uvakufili preko dva miliona KM.

-Akcije vode ljudi koje krasi vjera ( ne struka, ne obrazovanost, ne politika ). Nerijetko na leđima sav posao milionske vrijednosti iznesu  ljudi koji se ne znaju potpisati.

-Sličnu situaciju imamo i u dijaspori gdje Bošnjaci kupuju  objekte milionske vrijednosti koje koriste kao džamije.

Zaista trebamo svi raditi da ovu silnu pozitivnu energiju našeg naroda zadržimo i poslije otvorenja džamija. To ćemo postići samo  u haremu džamijskom. Tu duhovnu ulogu u kojoj je sadržana i društvena dimenzija vjere općenito, teoretski i praktično trebamo pokazati kao  vjerski predvodnici  našeg naroda. 

Upravo u džamiji  čovjek stječe društveni odgoj i osjećaj za drugoga. Samo u džamijama zadobivamo onaj osjećaj ensarijski za drugoga, dajući im prednost nad samima sobom, u toj veličanstvenoj mirnoći džamijskog prostora, upravo tu i tada, ne gajimo u svojima srcima zamjerku zbog bilo čega što je drugima dato a  i mi smo potrebni.

„ ...oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojima nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. Oni koji su od svoje gramzivosti spašeni- oniće, sigurno, postiće sreću.“ ( LIX:9 )

Oni čija su čela obilježena sedždom ne gaje nikakve nedostojne misli ili osjećanja prema bilo kome od vjernika.Oni u džamijama uče dovu: „ Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našima bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, uistinu, Ti si samilostan, Darivatelj milosti“ (LIX:10 )

 U današnjoj životnoj trci počesto nam se nameće razmišljanje šta je to istinsko za čim valja ići. Džamija odgaja takve ljude koje ni ovosvjetska trgovina ni težnja za dobiti ne može odvratiti od ustrajnosti u namazu.

„ Ljudi koje kupovina ni prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni“

 ( XXIV :37 )

Veliki filozofi i znanstvenici koji nisu bili muslimani su upravo prilikom svojih posjeta velikim džamijama u svijetu naglašavali „osjećaj Božanskog“  kojeg su osjetili u  svetom prostoru mesdžida,  u mirnoći i staloženosti vjernika  na kojima je vidljiv džamijski odgoj.


Autor: Rifet Šahinović