Nijedna knjiga u povijesti ljudskog roda nije toliko dominantno utjecala na profiliranje ljudske misli kao Kur’an. Nijedna knjiga do danas nije toliko prepisivana, proučavana, memorisana, niti prevođena na sve važnije jezike kao Kur’an. Nijedna u tolikoj mjeri ne izaziva divljenje, ne pobuđuje želju za stalnim učenjem, niti razgaljuje dušu kao Kur’an.

Imajući na umu da se učenje Allahove knjige ubraja u odlikovane i posebne ibadete, dobri Bošnjani kroz svoju prošlost učili su Kur’an, proučavali ga i po njegovim propisima se vladali. Spomenutu činjenicu potvrđuju mnogobrojne vakufname velikih dobrotvora i bogatih ljudi u kojima se oporučuje učenje Kur’ana i određenih kur’anskih sura. Zatim, tradicija učenja Kur’ana ispoljava se kroz održavanje hatmi i završnih ispita u mektebima, za vrijeme prigodnih dova (hafiske i kur’anske dove). Kur’an se, naročito, intezivno uči u mubarek-mjesecu ramazanu (mukabele i klanjanje teravih-namaza s hatmom).

 

Oporuke o učenju Kur’ana u vakufnamama

Vakuf je zadužbina, odnosno dobro koje vakif (osoba koja uvakufljuje) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine i prometa, predajući ga Allahu, a njegove prihode ljudima. Prvi vakufi nastali su još za vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., pa i on je sam uvakufio nešto od svog imetka, a to je običaj i mnogih njegovih drugova – ashaba. Kroz cijelu historiju islama muslimani su, u cijelom svijetu, uvakufljavali svoja dobra.

S dolaskom islama u Bosnu i Hercegovinu počeli su se odmah osnivati i vakufi u ovim krajevima. Vakufi u BiH odigrali su veliku ulogu u vjerskom, prosvjetnom, kulturnom i socijalnom životu muslimana na našim prostorima. Vakifi su u svojim vakufnamama određivali kako će se postupati s njihovim vakufima. Određivali su mutevelije i druge službenike vakufa, kao i visinu njihove plaće. Osim određivanja plaće hatibima, imamima, i mujezinima, neki vakifi oporučivali su da se svake godine, ili u neki određeni dan ili određeno vrijeme, prouči nešto iz Kur’ana, ili cio Kur’an za dušu umrlom dobrotvoru, njegovim roditeljima i ostaloj rodbini.[1] Ovdje spominjemo vakufnamu velikog vakifa Gazi Husrev-bega.

 

Vakufnama Gazi Husrev-bega

Dobrotvor i veliki muhsin Gazi Husrev-beg odredio je četverici ljudi koji napamet znaju časni Kur’an da petkom prije džuma-namaza na mahfilu, naizmjenično, glasno i lijepim glasom uče uzvišeni Kur’an i da im se za to daje tri dirhema. Dvojici gostiju koji će učiti Kur’an i koji treba da su hafizi daje se četiri dirhema. Trideseterici ljudi koji dobro uče Kur’an – od kojih će svaki od njih svakog dana poslije podne-namaza proučiti po jedan džuz uzvišenog Kur’ana, i kada završe hatmu pokloniti za dušu Muhammeda, s.a.v.s., njegovom rodu, drugovima, i moliti za dušu vakifovu – pripada po 40 dirhema mjesečno. Hatib, imam, dva mujezina, munadija petkom, četiri hafiza, glavni mujezin, muarif, noktadžija neka petkom uče spomenute džuzeve. Osobi koja će učiti ašare na postavljenom ćursu svakog dana neka se daju dva dirhema. Dvojici ljudi koji će poslije svake od pet molitvi klanjati po četiri rekata nafila-namaza, a to poklonuti za dušu vakifa, dat će se po pet dirhema.[2]

 

Održavanje hatmi i završnih ispita u mektebima

Mektebi, kao početne vjerske škole za stjecanje osnovnih saznanja iz vjere islama kod nas, javljaju se zajedno s podizanjem i izgradnjom prvih džamija, a to je vrijeme dolaska islama na naše prostore. Mektebe su po većim mjestima i gradovima, uglavnom, gradili pojedini dobrotvori i za njihovo održavanje i izdržavanje zaviještali određenu imovinu i prihode. U manjim mjestima i naseljima mektebe su gradili najviše sami mještani. Mektebske učionice bile su vrlo skromne, a podizane su mahom uz mjesne i mahalske džamije u gradskim naseljima.

 

Hatme u sibjan-mektebima

Kada bi polaznik ili polaznica sibjan-mekteba savladala, pored ostalog gradiva, arapsko pismo i pravilno proučila cijeli Kur’an pred muallimom, tada se činila hatma-dova. Hatme su se činile i održavale po onom redu po kojem su polaznici ili polaznice završavali učenje preslušavanjem cijelog Kur’ana, a provodile su se u mektebu, ponegdje u džamiji ili u dječijim kućama, a za žensku djecu u hodžinoj kući. Za te dane su se pripremali i radovali i roditelji i djeca, prijatelji, rodbina i komšije, jer svi su na određeni način učestvovali u tim svečanostima. Hatma-dove su se kod nas najsvečanije održavale u Sandžaku i Bosanskoj krajini.[3]

 

Završni ispiti u mektebi-ibtidaijjama

Reformom mekteba i osnivanjem mektebi-ibtidaijja uvedena je i razredna nastava. Polaznici u jednom razredu učili su i završavali isto gradivo iz propisanih udžbenika i predmeta, pa i iz učenja u Kur’anu. Na taj je način u mektebi-ibtidaijjama nestalo pojedinačnih hatmi. Zajedničke hatme činile su se na kraju mektebske godine u mektebima, džamijama, a ponegdje i u redovnim školama, gdje nije bilo mekteba. Hatma-dove održavale su se u mektebi-ibtidaijjama na sličan način u svim našim krajevima, bez nekih velikih razlika. Hatma-dove u selima prerastale su ponekad u narodna veselja. Na hatmama i ispitima u mektebima kod nas su prisustovali razni predstavnici Islamske zajednice: kadije, muftije, pa čak i reisu-l-ulema lično.[4]

 

Završni ispiti na vjerskoj pouci danas

I danas se na svečan način, uz određene razlike, obilježavaju hatme i završetak vjerske pouke na našim prostorima. Ove svečanosti pripremaju se i održavaju uz vrlo bogate programe, koje, najviše, izvode sami polaznici vjerske pouke, uz potrebnu pomoć svojih muallima i imama. Završni ispiti polaznika vjerske pouke najčešće se održavaju u džamijama. Sve su češći slučajevi da imami s polaznicima pripremaju i izvode bogate programe na svečanostima koje se održavaju povodom završetka vjerske pouke. Ti se programi, obično, sastoje: iz prigodnog predavanja, učenja mevluda s recitacijama i prigodnim ilahijama u horu i pojedinačno; učenja kraćih odlomaka iz Kur’ana i dr. Te programe izvode polaznici i polaznice pouke, uz minimalnu pomoć i učešće muallima ili muallima, izuzimajući prigodno predavanje, što tim skupovima daje posebnu draž, a to ujedno i nailazi na velike simpatije svih koji na tim skupovima prisustvuju.[5]

 

Mukabele

Mjesec ramazan jeste mjesec intenzivnog islamskog življenja i ibadeta. Svaki musliman i istinski vjernik u Allaha, dž.š., raduje se ramazanu i priprema se da ga dostojno dočeka, isposti i uživa u njegovim čarima. Posebna draž mubarek-mjeseca ramazana jeste učenje mukabela. U večini slučajeva, u našim krajevima, mukabele počinju uoči ramazana, a završavaju se i predaju pretposljednjeg, odnosno posljednjeg dana ramazana, zavisno od broja dana u tom ramazanu. Ponegdje se mukabele počinju učiti na tri dana prije ramazana da bi se završile i poklonile uoči 27. večeri, a to je 26. dan ramazana.

Za učenje mukabele odabiru se i angažuju, gdje god je to moguće, najbolji učači i hafizi Kur’ana. Zbog toga su mukabele tokom cijelog ramazana vrlo dobro posjećene. U većim gradovima mukabele se uče na više mjesta i u različitim dijelovima dana: na sehuru, do sabaha; pred i poslije podne-namaza; prije i poslije ikindija-namaza; negdje se počinju učiti tako da se završi do iftara. Može se reći da se mukabele najčešće uče poslije završetka ikindija-namaza. U Sarajevu se mukabele uče na sehur, pred i iza podne-namaza, prije i poslije ikindije namaza, te pred iftar. U nekim džamijama, kao što je Begova, naprimjer, uči se po više mukabela u toku dana u različito vrijeme. Jedan sahat pred iftar mukabela se uči i u Gazi Husrev-begovom turbetu.

Ne zna se pouzdano otkad je u nas uvedeno učenje mukabele u ramazanu u ovoj formi kako se kod nas one održavaju i uče. O njima nema spomena u nekim starijim vakufnamama koje smo imali priliku pregledati, kao, naprimjer, u Gazi Husrev-begovoj vakufnami za džamiju, imaret i hanikah, od kraja novembra 1531. godine. To bi moglo značiti da je institucija mukabele, onako kako se ona kod nas obavlja, relativno novijeg i, izgleda, autohtonog porijekla, jer takve mukabele, po svojoj prilici, ne održavaju se kod muslimana u zemljama Azije, sjeverne Afrike i u drugim dijelovima svijeta. To je i reisu-l-ulema hadži Naim ef. Hadžiabdić posebno istakao u prigodnoj besjedi koju je održao prisutnim džematlijama u Behram-begovoj džamiji u Tuzli, nakon proučene mukabele u ramazanu 1985. godine.[6]

 

Hafiske dove

Učenje Kur’ana napamet bilo je u Bosni i Hercegovini vrlo rašireno. Nije bilo većeg mjesta, a često i sela, gdje nije bilo hafiza. U većim mjestima je svakako bilo i više njih. U tome je, čini se, prednjačilo Sarajevo. Svaki hafiz nije bio i pripadnik ulemanskog staleža. Tako, rahmetli Kreševljaković navodi da je u porodici begova Kulenovića u Kulen-Vakufu i njegovoj okolici od davnina bilo bar po nekoliko hafiza. Kada je on pisao o Kulen-Vakufu 1935. godine, naveo je da su i tada u ovoj porodici bila dvojica hafiza, koji su usto bili i dosta učeni ljudi. U porodicama Sabrihafizovića i Hadžijahića u Sarajevu bilo je i po više hafiza u istom vremenskom periodu. Osim toga, u ovim porodicama hifz se gajio unazad 150 i više godina bez prekida.[7]

Nakon završetka hifza pred svojim mentorom (muhaffizom), u Bosni je uobičajno da kandidat napamet prouči cijeli Kur’an pred stručnom komisijom sastavljenom od iskusnih hafiza koju formira nadležna služba Islamske zajednice. Nakon toga slijedi proglašavanje i promocija novog hafiza. Tim povodom organizuje se javni skup koji se tradicionalno naziva hafiska dova. Na hafiskim dovama, koje se isključivo obavljaju u džamijama, pored hafiza koji prouče odlomke iz Kur’ana, uvijek se okupi i veliki broj džematlija i gostiju. I to, na poseban način, govori o važnosti i značaju institucije hifza u tradiciji bosanskohercegovačkih muslimana.[8]

Vrlo je interesantno spomenuti da uvaženi hafiz dr. Fadil Fazlić u posljednjih sto pedeset godina, na teritoriji Bosne i Hercegovine, bilježi imena 961 hafiza, od toga 906, ili 94,28%, muškaraca i 55, ili 5,72%, žena.[9]

 

Kurrahske dove

Da bosanskohercegovački muslimani vole islam i učenje Kur’ana, potvrđuje činjenica o organizovanju kurrahskih dova. Kurra-hafiz jeste osoba koja je, pored memorisanja cjelokupnog teksta Kur’ana, završila poseban studij za učenje Kur’ana na sedam ili deset priznatih varijanti. Te varijante stručno se nazivaju el-kira’at es-seb’ah ili el-kira’at el-‘ašare, a takav studij mogu završiti samo izvanredno talentovani ljudi. Nakon završenog studija i za njih su upriličavane javne promocije poznate kao kurrahske dove.

U Sarajevu je postojao poseban vanredan studij za učenje Kur’ana na sedam priznatih varijanti. Ovdje spominjemo kurrahsku dovu koja se održala u Begovoj džamiji u Sarajevu 1931/32. školske godine, povodom promocije i proglašenja u kurrae jedne grupe hafiza – učenika Gazi Husrev-begove medrese, koji su kiraeti-seb‘u završili pred muderrisom i hafizi-kurraom Hamdi ef. Berberovićem. U toj grupi bili su: hafiz Ibrahim Trebinjac, hafiz Ibrahim Proho, hafiz Akif Handžić, svi iz Sarajeva. Isti studij za učenje Kur’ana na vudžuh bio je i u Banjoj Luci, a održavao ga je, povremeno, hadži hafiz Ibrahim ef. Maglajlić, poznati hafiz i karija, tuzlanski i banjalučki muftija i kasnije reisu-l-ulema.[10]

Dakle, učenje Allahove knjige ubraja se u posebne ibadete za koje Uzvišeni Allah, dž.š., obećava ogromne nagrade. Allah, dž.š, kaže: Oni koji Allahovu knjigu čitaju i namaz obavljaju i od onoga čime ih mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu se nadati nagradi koja neće nestati. (Fatir, 29)

Držeći se Muhammedovih, s.a.v.s., riječi da su najbolji oni koji uče Kur’an i druge poučavaju njemu, bosanskohercegovački muslimani nastojali su da im djeca nauče lijepo učiti u njemu. Kada bi polaznik mekteba savladao, pored ostalog, gradiva, arapsko pismo i proučio cijeli Kur’an, pred muallimom, tada bi se održavale hatme. I danas se na svečan način, uz određene razlike, obilježavaju hatme i završni ispiti na našim prostorima. Također, ljubav prema Allahovoj knjizi ispoljavala se kroz memorisanje Kur’ana časnog napamet. Tradicija učenja hifza kod nas nije bila prekinuta ni u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. I u tako teškoj situaciji dolazili su mladići iz drugih gradova u opkoljeno Sarajevo da bi pred Komisijom Rijaseta IZ-e položili hifz.





 

[1] Enis Makić, Sura Ja-sin u tefsiru i islamskoj kulturi Bosne i Sandžaka, Sjenica, 2005. god., str. 54.

[2] Hamdija Kreševljaković, Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice (prijevod Fehim Spaho), Islamska dioničarska štamparija, Sarajevo, 1932., str. 18.

[3] Enver Mulahodžić, Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, Starješinstvo IZ-e Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1988., str. 22.

[4] Enver Mulahalilović, ibid, str. 25-26.

[5] Ibid, str. 28.

[6] Ibid, str. 69-79.

[7] Mahmud Traljić, Iz kulture historije Bošnjaka, Borac, Travnik, 1999. god., str. 54.

[8] Safet Halilović, Hifz - učenje Kur’ana napamet, Islamska pedagoška akademija u Zenici, 2003., str. 42.

[9] Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Fakultet islamskih nauka i El-Kalem, Sarajevo, 2006., str. 356.

[10] Enver Mulahalilović, Ibid, str. 101.

 

Autor: Hfz. Safet Husejnović