Gaševićev prijevod Mevluda Sulejmana Čelebije na bosanski jezik uz prvi originalni bosanskohercegovački Mevlud dr. Bašagića postali su do polovine XX stoljeća sastavnim dijelom gotovo svih mevludskih svečanosti. Bosanska ulema je u isto vrijeme budno bdjela nad izvornom ljepotom mevluda. S jedne strane, ulema je sadržaj mevludskih svečanosti obogatila obaveznim vjerskim predavanjima koja će kasnije u vrijeme žestokog protjerivanja vjere iz javnog života tokom pedesetih i šezdesetih godina XX stoljeća, uz hutbu, postati gotovo jedino sredstvo vjerskog prosvjećivanja Bošnjaka, dok je, s druge strane, ulema oštro reagirala na sve neislamske pojave koje su narušavale ljepotu mevluda.

Ključne riječi: mevlud, Kasidei-burda, Osmanlije, Sulejman Čelebi, Vesiletu-n-nedžat, Safvet-beg Bašagić, rasprave.        

 

SEMANTIČKA VIŠESLOJNOST MEVLUDA U BOSNI I HERCEGOVINI

 

            Jedan od prepoznatljivih aspekata islamske tradicije Bošnjaka je učenje mevluda. Mevlud se u Bosni i Hercegovini učio i uči raznim povodima, a najčešće i primarno tokom rebiu-l-evvela, odnosno 12. dana ovog mjeseca, kada se prema preovlađujućem mišljenju rodio posljednji Allahov poslanik, Muhammed, a.s. Riječ mevlud u bosanskohercegovačkom kontekstu ima tri osnovna značenja. Rahmetli Mehmed Handžić je objasnio da se kod nas mevludom naziva

  1. svečanost povodom rođenja Muhammeda, a.s.,
  2. i: "...i knjiga u kojoj je, većinom u stihu, opisano Alehiselamovo rođenje". Handžić je također podsjetio da je riječ mevlud arapskog porijekla, ali da Bošnjaci pogrešno izgovaraju mevlud umjesto mevlid što znači vrijeme rođenja ili rođendan.[1]

Višeslojnim značenjima mevluda bavio se i akademik Enes Karić koji spominje da mevlud kod Bošnjaka, uz navedena dva, označava i

  1. svečanost kojom se obilježava bilo koji značajan događaj u životu muslimana ili njegove obitelji.[2] Odnosno, mevlud je svečani vjerski program sastavljen od učenja Kur'ana, zikra, ilahija, djelova mevluda (pjesme), donošenja salavata i prigodnog predavanja kojim se obilježavaju značajaniji događaji i datumi iz života pojedinca ili zajednice.

Ovome bi se moglo dodati da je u Bosni i Hercegovini uobičajeno da se mevludom ne naziva samo svečanost povodom rođenja Muhammeda, a.s., već se i sam datum rođenja, 12. rebiu-l-evvel, naziva mevludom. Naprimjer, uredništvo časopisa Bošnjak je 1898. godine prenijelo vijest da: "...u nedjelju osviće po nas muslomane jedan od najradosnijih dana, a to je mevludi-šerif, t.j. dvanajesti dan rebiul-evela..."[3] U nastavku rada ukratko ćemo pokazati na koji način se mevlud u svim navedenim značenjima udomaćio u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini XX stoljeća.

 

Mevlud – svečanost povodom obilježavanja rođenja Allahovog Poslanika, a.s.

 

Danas je poznato da je prvu svečanost povodom rođenja Muhmmeda, a.s., organizirao učeni i pobožni vladar Irbila (Irak) Muzaferuddin Kekburi 1207. godine, čime je otpočelo i službeno obilježavanje mevluda.[4] S obzirom da se tadašnja ulema nije protivila mevludskim svečanostima obilježavanje 12. rebiu-l-evvela proširilo se prvo u Egiptu, a zatim u Arabiji, sjevernoj i subsaharskoj Africi, Španiji, Indiji i cijelom islamskom svijetu. Osmanlije su također od svojih početaka usvojile obilježavanje rođendana Allahovog Poslanika, a.s., mada je tek sultan Murat III 1588. godine proglasio 12. rebiu-l-evvel državnim praznikom.[5]

Kada je Osmanska država u drugoj polovini XV stoljeća osvojila Bosnu, tradicija mevluda se proširila i u našim krajevima i traje sve do današnjih dana. Na osnovu sačuvanih vakufnama znamo da su pojedini dobrotvori odredili da se svake godine povodom rođendana Muhammeda, a.s., u džamiji prouči mevlud. Gazi Husrev-beg je, naprimjer, oporučio 1531. godine da se iz prihoda njegovog vakufa dotira 300 dirhema godišnje za učenje mevluda.[6] U vakufnami hadži Karađoz-begovoj iz 1570. godine stoji sljedeća stavka: "I odredio je da se svake godine u mjesecu mevluda danju ili noću prouči knjiga o rođenju Božijeg poslanika, Bog ga blagoslovio i spasio, a proučit će je onaj koji ima najbolji glas i koji to najbolje zna obaviti, bio on od domaćih ljudi li putnika."[7]

Slično je bilo i u drugim krajevima naše zemlje tako da možemo konstatirati da su se uz postepeno širenje islama i islamske kulture u svim krajevima Bosne i Hercegovini proširili i mevludi, svečanosti povodom rođenja Božijeg Poslanika, a.s. Dvanaesti rebiu-l-evvel je nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine, a i kasnije u vrijeme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, ostao praznik koji su muslimani svečano obilježavali. Krajem XIX i početkom XX stoljeća u Begovoj džamiji u Sarajevu povodom 12. rebiu-l-evela učila su se dva mevluda. Noć uoči 12. rebiu-l-evvela učio bi se mevlud iz vakufa Fadil-paše Šerifovića, a sutradan na podne učio se mevlud iz Gazi Husrev-begovog vakufa.

Evo kako je list Bošnjak opisao svečanost povodom rođendana Muhammeda, a.s., 1898. godine: "U subotu uvečer bile su sve munare sjajno iskićene sa kandiljima a iza jacije, iste noći je proučen mevludi-šerif iz vakufa Fadil-paše Šerifovića kao obično u Begovoj džamiji, koja je bila dupkom puna Muslomana. Sjutri dan iza podne opet je u istoj džamiji proučen mevludi-šerif iz vakufa Gazi Husrev-begova. Oba puta dijeljeno je u džamiji šerbe i šećerlame, kao što je to već običaj."[8]

Osim u Sarajevu mevlud se tokom prve polovine XX stoljeća učio i u drugim gradovima i selima u kojima su postojale džamije. Učenici osnovne škole u Bosanskom Novom su, naprimjer, 23. maja 1937. godine povodom rođenja Muhammeda, a.s., tako lijepo recitovali mevlud: „...da su slušaoci bili do srca ganuti...“[9]

 

Mevlud – knjiga poezije i proze o rođenju Muhammeda, a.s.

 

Začeci mevluda – pjesme u pohvalu Muhammeda, a.s., mogu se pronaći još kod ashaba, drugova Allahovog Poslanika, a.s. Iako ashabi nisu pisali stihove o rođenju Muhammeda, a.s., već su opjevavali njegove savršene moralne osobine ipak je njihovim stihovima utemeljen poseban žanr pobožne poezije u čijem središtu se nalazio Muhammed, a.s. Svoj vrhunac ova poezija doživjela je s Kasidei-burdom[10] koja je nesumnjivo inspirirala kasnije pisce mevluda, pogotovo ako se zna da mevlud svojoj konačnici nije ništa drugo do pjesma o savršenstvu i ljepoti Muhammeda, a.s.

U tom smislu indikativno je predanje koje se vezuje za Sulejmana Čelebiju i njegov čuveni mevlud Vesiletu-n-nedžat koji će kasnije postati najpoznatiji i najpopularniji mevlud u Bosni i Hercegovini. Jedne prilike u Bursi, gdje je Sulejman Čelebi bio imam Velike (Ulu) džamije, neki perzijski trgovac je, na osnovu ajeta: Mi ne izdvajamo ni jednog od poslanika Njegovih[11], tvrdio da su svi Božiji poslanici istog ranga i da Muhammed, a.s., nema nikakvu prednost nad Isaom, a.s. Na to je reagirao jedan Arap citirajući ajet: Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge.[12] Po tom pitanju razvila se velika rasprava, pa je Sulejman Čelebi, potaknut ljubavlju prema Allahovom Poslaniku, a.s., spjevao pet distiha od kojih je prvi:

Isa nije umro, našao je put ka nebu / On je to učinio da bi pripadao Tvom ummetu.

Njegovi stihovi naišli su na veliko odobravanje prisutnih, pa su ga zamolili da sastavi čitavu pjesmu o veličini Muhammeda, a.s., što je on 1409. godine i učino.[13] Svoju poemu o rođenju Allahovog Poslanika, a.s., i njegovom čudesnom noćnom putovanju (miradž) nazvao je Vesiletu-n-nedžat (Sredstvo spasa). Pošto je Vesiletu-n-nedžat spjevan u formi jedanaesterca tako da se prvi i drugi stih svakog distiha rimuju:

Havda piti u Džennetu ko traži, Nek' u srcu salavate zadrži

vrlo brzo je postao popularan. Kako se islam u Bosni počeo intenzivnije širiti pedesetak godina kasnije, iza 1463, u vrijeme kada je Vesiletu-n-nedžat već bio prihvaćen u drugim krajevima Osmanske države, može sa sigurnošću konstatirati da se uporedo sa širenjem islamskog učenja u našoj zemlji proširio i mevlud Sulejmana Čelebije. Pred kraj osmanske uprave osjetila se potreba da se ovaj mevlud prevede na bosanski jezik, što je 1878. godine izuzetno uspješno uradio hafiz Salih Gašević iz Nikšića.[14] Ubrzo je njegov Mevlud postao veoma popularan tako da je mevludska svečanost postala nezamisliva bez stihova iz Gaševićevog mevluda. Koliko je Gaševićev mevlud bio popularan u prvoj polovini XX stoljeća dovoljno govori činjenica da je bio štampan u tiražu od, u to doba velikih, 50 000 primjeraka na tri različita pisma: arebici, ćirilici i latinici.[15]

Osim Gaševića, Čelebijin Vesiletu-n-nedžat na naš jezik su prepjevali Muharemaga Dizdarević – Muhammed Ruždija, Arif-ef. Sarajlija, hafiz Seid Zenunović iz Koraja i hafiz Muhamed Spužić. Ruždijin Mevlud nije štampan već se širio prepisivanjem, uglavnom po Hercegovini.[16] Arif Saralija je štampao svoj mevlud pod naslovom Terdžuman mevludski na jezik bosanski 1910. godine.[17] Zenunovićev Mevlud prvi put je štampan na arebici 1929. godine,[18] dok je Mevlud hafiza Muhameda Spužića, prema tvrdnjama Alije Bejtića, toliko slab da ga gotovo nije vrijedno ni spominjati.[19]

U prvoj polovini XX stoljeća dr. Safvet-beg Bašagić je napisao prvi originalni Mevlud na bosanskom jeziku. Njegov Mevlud premijerno je izveden u Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu 1924. godine, a tom svečanom činu prisustvovao je Bašagić lično. Te 1924. dr. Bašagić je štampao prvo izdanje svog Mevluda, a nekoliko mjeseci kasnije i drugo izdanje u koje je, po savjetu nekih prijatelja, uključio i Miradž.[20]

           

Mevlud – svečanost povodom obilježavanja značajnih datuma i događaja iz individualnog i kolektivnog života Bošnjaka

 

Gaševićev i Bašagićev mevlud su u prvoj polovini XX stoljeća postali među Bošnjacima općeprihvaćena forma izražavanja sreće i vjerskog zanosa tako da su gotovo sve vjerske svečanosti kojima su se obilježavali značajniji datumi i događaji iz privatnog i društvenog života bile nezamislive bez odlomaka iz nekog od ova dva mevluda. Mnogo je primjera za to. Programom obilježavanja četiristote godišnjice Gazi Husrev-bega bilo je predviđeno da se 20 oktobra 1932. u Begovoj džamiji iza jacija-namaza prouči mevlud za muškarce, dok je mevlud za žene proučen 21. oktobra.[21]

Polaganje kamen-temeljca za munaru i mekteb u Čapljini svečano je obilježeno učenjem mevluda.[22] Novine Islamski svijet su 1933. godine prenijele su sljedeću vijest: „Povodom otvaranja Merhametove kuhinje proučen je u nedelju navečer Merhametov mevlud, a u ponedeljak su podjeljeni obroci hrane sirotinji.“[23]

U prvoj polovini XX stoljeća je, dakle, utemeljena tradicija učenja mevluda na turskom i bosanskom jeziku povodom svečanog obilježavanja značajnijih događaja iz individualnog i kolektivnog života Bošanjaka koja se, neznatno promijenjena, očuvala do današnjih dana.

 

RASPRAVE O VJERSKOJ UTEMELJENOSTI MEVLUDA

 

Velike rasprave islamskih učenjaka o vjerskoj utemeljnosti mevluda, obilježavanja rođenja Allahovog Poslanika, a.s., nizom dozvoljenih i preporučenih dobrih djela, okončane su u drugoj polovini XVI stoljeća, otprilike u isto vrijeme kad se islam intenzivno širio u Bosni i Hercegovini. S obzirom da je osmanska ulema stala uz većinu islamskih učenjaka koji su zastupali mišljenje da je obilježavnje rođenja Muhammeda, a.s., lijepa i korisna aktivnost, mevlud je našao svoje mjesto u vjerskom kalendaru muslimana osmanske kulturne zone među kojima su bili i Bošnjaci.

O glavnim argumentima pobornika mevluda i protuargumentima njihovih oponenata u prvoj polovini XX stoljeća pisao je u tekstu pod naslovom „Dvije tri o mevludu“[24] Mehmed Handžić. Osnovni cilj ovog rada bio je, kako Handžić kaže: „...da se i naši muslimani pobliže upute u historijat mevluda i da o tome imaju jasan pojam“.[25] Iako je Handžić u ovom radu prenio srž rasprava o vjerskoj utemeljenosti mevluda, on to nije učinio da bi branio mevlud od napada, već da ovdašnji muslimani steknu osnovne spoznaje o tome. Svoj stav po ovom pitanju Handžić nije jasno izrazio već se sakrio iza mišljenja većine. U zaključnom razmatranju nakon navođenja različitih argumenata za i protiv mevluda Handžić piše: „Možemo napomenuti to da se većina islamskog svijeta drži mišljenja onih koji mevlud smatraju dobrim djelom, za koje ima sevab.“[26]

No činjenica da je Handžić često prisustvovao mevludskim svečanostima i držao predavanja tim povodom svjedoči o tome da je i on zastupao mišljenje da je obilježavanje rođenja Allahovog Poslanika, a.s., lijepa tradicija pod uslovom da to bude lijepim i dozvoljenim djelima.

S pozicije današnjih žestokih napada vehabijskih krugova na mevlud vrlo je interesantna šerijatska kvalifikacija mevluda koju je u časopisu Hikjmet prenio tuzlanski muftija Ibrahim-ef. Haki Čokić. Naime, odgovarajući na tvrdnju Osmana Hadžića iznesenu u tekstu „Muhamed i Kuran“ kojeg je Gajret objavio 16. VI 1930. godine: "...da se poslije njegove smrti začela ideja da je on (Alejhisselam) koji bez sumnje zaslužuje najviše poštovanje, dostojan da se na izvjestan način slavi učenjem uobičajenog mevluda", Čokić pod pseudonimom Chameran piše: "Ova konstatacija je tačna. Ali je tačno i to da se to učenje ne čini u obliku ličnog kulta (obožavanja) niti kao kakva molba upravljena njemu. To je nešto slično zapadnim akademijama koje se održavaju prigodom kakve obljetnice ili uspomene i nemaju karaktera dužnosti, obožavanja niti kakva ličnog ili političkog cilja. Mevlud se čini iz čiste nepatvorene ljubavi prema uzvišenom imenu onog Alejhisselama za kog se i u tom članku veli, da bez sumnje zaslužuje najviše poštovanje. Ovakav je mevlud začet u cijelom islamskom svijetu. I on kao takav nije za osudu nego za pohvalu tim više što se obavlja u punom islamskom duhu sa zikrom, salavatima, pa i suzom i najvišim raspoloženjem u duši. Ovakav mevlud i ako je bid'at, on je bidati hasene (lijepa, pristojna i pohvaljena nova ustanova). Njega je prihvatio cijeli islamski svijet te ga kao takvog ne treba napuštati, jer Alejhisselam veli u jednom hadisu: 'Moj ummet, moje dobre pristaše, se neće složiti na zlo i stranputicu.'"[27]

Čokić dakle ne raspravlja mnogo o vjerskoj utemeljenosti mevluda niti se puno bavi navođenjem različitih dokaza pro et contra mevluda. To što se mevlud obilježava širom velikog islamskog svijeta jedini je argument koji je Čokiću dovoljan jer se svi muslimani na svijetu, na osnovu citiranog hadisa, ne bi složili u tome da čine ono što je loše, pokuđeno i vodi u zabludu. Raspravama uleme o vjerskoj utemeljenosti mevluda ukratko se bavio i Kasim-ef. Dobrača. On je u tekstu pod naslovom "U povodu mevluda" napomenuo da je bilo uleme koja je osuđivala obilježavanje mevluda nazivajući ga bid'atom, pokuđenom novotarijom. Međutim, Dobrača, poput Handžića prije njega, navodi da većina islamskih učenjaka širom islamskog svijeta smatra priređivanje mevluda korisnim i lijepim običajem čija je osnovna svrha izražavanje radosti i zahvalnosti Bogu na blagodati koju nam je ukazao time što nam je poslao Muhammeda, a.s. Da bi se obilježavanje mevluda moglo smatrati lijepim vjerskim običajem, uvjet je da se tokom mevluda izvršavaju samo vjerom dozvoljena djela, a da se odbace loši i pokuđeni običaji. Dobrača zatim konstatira da su mevludi koji se organiziraju po našim džamijama uz učenje Kur'ana, hvalospjeve o Muhammedu, a.s., ilahije i kaside te prigodno predavanje, svakako dobro djelo.[28]   

 

NASTOJANJE ULEME DA SAČUVA MEVLUD OD RUŽNIH I POKUĐENIH POJAVA

 

U istom teksu koji je napisao u odbranu mevluda Čokić kritizira pojedince i društvene organizacije koje koriste mevludske svečanosti za promociju svojih niskih ličnih i političkih ciljeva. On otvoreno ustaje protiv takvih pojava i poručuje čitaocima Hikjmeta da: "...ovakve mevlude treba izbjegavati i prezirati, jer oni znače profanisanje Aljehisselamova imena, čak i ondje, gdje se provedu sve formalnosti tačno u duhu islamskih propisa. A za indignaciju i osudu su mevludi koji se daju iz političkih motiva i sa tendencijom koja se ne može složiti sa islamskim duhom i odgojem, naročito ako se pri tom hoće i nastoji poturiti nešto što osuđuju islamski propisi i odgoj."[29]

Nisu politički motivirani mevludi jedina negativna pojava na koju je u ovom teksu ukazao muftija Čokić. Naprotiv. Kako su se u prvoj polovini XX stoljeća mevludi počeli organizirati i izvan džamijskog ambijenta, po školama i domovima, organizatori takvih svečanosti su sve više težili zadovoljenju forme zanemarujući pri tom suštinu. O tome Čokić piše: "U zadnje vrijeme se uvode nekakve 'reforme' u učenje mevluda. Čak posebni dirigenti, poput onih kod muzike i pjevačkih horova, kod kojih je glavna melodija i zabaviti publiku, a ne probuditi duši pobožne osjećaje."[30]

Naslijeđeni tradicionalni milje iz osmanskog perida nije olahko dopuštao bilo kakve novine u modernom bosanskohercegovačkom društvu u prvoj polovini XX stoljeća. U tekstu pod naslovom "O zadatcima i ciljevima El-Hidaje", hafiz Hasan Babović nakon isticanja odgovornosti uleme okupljene unutar društva El-Hidaje čiji je primarni zadatak primjena vjerskih propisa: "...ne ogriešujući se ni za dlaku o njih...", u skladu sa Sunnetom Allahovog Poslanika, a.s., postavlja pitanje: Da li El-Hidaja ili neka njena organizaciona jedinica u provinciji može prirediti mevlud za muškarce, a da u horu pored muškaraca sudjeluju i djevojke od 17 i 18 godina? Hafiz Babović zatim odgovara da su stavovi velikih islamskih autoriteta po ovom pitanju sasvim jasni te da je ulema u El-Hidaji dužna poštovati i provoditi njihove odluke. On zatim kaže: "Sam mevlud je jedna novotarija u islamskom svijetu i smatra se kao 'bid'ati hasena', dok mješoviti mevludski hor spada sigurno u najmanju ruku u 'bid'ati sejjiu', pa ga El-Hidaja kao takvog mora osuditi."[31]

Uredništvo El-Hidaje podržalo je stavove hafiza Babovića i naglasilo kako: "El-Hidaje na smije priređivati nikakvih zabava, mješovitih siela, pa ni mješovitih predavanja. U svemu se mora klonuti onog što šerijat ne trpi, pa ni mješovitih horova u kojima sudjeluju odrasle i punodobne ženske. Ovoga bi se uglavnom trebala držati i sva naša muslimanska društva."[32] Shodno navedenim uputsvima jansno je da je ulema u prvoj polovini XX stoljeća insistirala na održavanju odvojenih mevluda za muškrace i žene što je urodilo plodom. Muallima Mukellefa Uzunović navodi kako su 1943. godine povodom 12. rebiu-l-evvela u svim sarajevskim mektebima priređeni mevludi za mektebsku djecu. Isti dan poslije podne u Begovoj džamiji hafizi su proučili mevlud za odrasle, da bi poslije ikindije ženski odbor Narodne uzadanice upriličio mevlud za žene.[33] U Doboju su tokom mubarek-mjeseca ramazana organizirana posebna predavanja za muškarce i žene i odvojeni mevludi za muškarce i za žene.[34]

Tradicija odvojenih mevluda za muškarce i žene u nekim bosanskohercegovačkim gradovima očuvala se sve do današnjih dana.

Negativne pojave tokom učenja mevluda oštro je kritikitirao Ali Suad u listu Gajret. On ulemi u Bosni i Hercegovni zamjeri što je dopustila da se mevludske svečanosti održavaju i nekoliko mjeseci nakon rođendana Muhammeda, a.s., i predlaže da se mevlud organizira samo 12. rebiul-evvela. Također mu smeta što se prisutnima za vrijeme mevluda dijeli šećer i šerbe, a o suvišnim zijafetima ne bi trebalo biti ni govora. Čini se da učenje Gaševićevog prijevoda mevluda na bosanski jezik do 1911. godine još uvijek nije bilo zaživjelo jer on piše da bi mevludska svečanost bila mnogo korisnija ako bi se umjesto učenja mevluda na turskom jeziku kojeg razumije samo 5% slušalaca održalo predavanje o životu i djelu Muhammeda, a.s. Posebno žestoko Ali Suad se obrušio na profesionalne učače mevluda: "Nadamo se da će naša rijaseti imijja ove 'bid'ati sejjie' od kojih nema fajde nikom drugom nego srednjoj i nižoj 'ulemi' (pardon i - bulama!) koja u učenju mevluda gleda samo jedan izvor svojih prihoda ne vodeći računa o tom da se time narod napućuje."[35] Svjedoci smo danas da je energičnim reagiranjem na pojavu neislamskih elemenata tokom obilježavanja mevluda u prvoj polovini XX stoljeća bosanska ulema uspjela sačuvati ljepotu i duh tradicionalnih mevluda.

 

MISIJSKA ULOGA MEVLUDA

 

Okupljanje velikog broja vjernika u džamiji povodom mevluda bosanska ulema znala je iskoristiti za ispunjavanje svoje misijske uloge. Najkonkretnije korake po tom pitanju poduzelo je Udruženje ilmijje Kraljevine Jugoslavije El-Hidaje koje je u decembru 1936. pokrenulo svoj časopis pod istim nazivom El-Hidaje. Glavni odbor El-Hidaje je početkom 1937. u svom časopisu objavilo upute kako i na koji način obilježiti mevlud. Ove El-Hidajine upute na mikroplanu ukazuju na plansko i sistemsko djelovanje tadašnje uleme u ispunjavanju misije koja je u konačnici trebala rezultirati očuvanjem tradicionalnih islamskih vrijednosti i širom vjerskom naobrazbom Bošnjaka. U saopćenju stoji: "Zaključeno je da se sve društvene jedinice El-Hidaje umole da na dan mevludi-šerifa prirede u svim džamijama svoga područja učenje mevludi-šerifa uz prigodna predavanja. Do sada je u manjem broju mjesta bilo uobičajeno da se na dan samog Mevluda priređuje i uči mevlud. Pošto je ovo jedan od najznačajnijih dana u vjerskom životu muslimana, neophodno je potrebno da se ovaj veliki dan proslavi na dostojan način, da se toga dana svi muslimani iskupe u džamijama kako u gradovima tako i u selima, te da ovaj veliki i svečani dan zajednički proslave i tako ožive uspomenu na velikog Božijeg poslanika Hazreti Muhammeda a. s. Odbor naročito moli svoje društvne jedinice u većim mjestima da i za školsku omladinu prirede ukoliko se ukaže potreba i posebno učenje mevluda sa prigodnom akademijom o Muhammedu, a.s."[36] Ovaj proglas Glavnog odbora El-Hidaje urodio je plodom jer su uskoro počeli pristizati brojni izvještaji s terena o proučenim mevludima za muškarce i žene, održanim predavanjima i školskim akademijama povodom rođendana Muhammeda, a.s.

U predavanjima povodom mevluda u prvoj polovini XX stoljeća ulema je najčešće govorila o Muhammedu, a.s., njegovom inspirativnom životu, nesebičnom zalaganju u širenju Božije riječi i poukama koje muslimani iz njegovog života mogu uzeti. U vezi s tim, posebno nam se interesantnim čine riječi uvaženog Kasim-ef. Dobrače koji je na mevludu u Fojnici između ostalog rekao: "Učenjem mevluda dozivamo sebi u sviest i sjećanje veliku osobu Božijeg poslanika Muhameda a. s. i njegov život i rad. Tako u svojoj sviesti oživljavamo liepu sliku Alejhiselamove častne osobe i tim donekle nadomještamo okolnost što nemadosmo mogućnosti ni sreće da ga osobno posjetimo i vidimo. Učenjem mevluda mi, u neku ruku, činimo duhovnu misaonu posjetu Božijem poslaniku i onom vremenu kad je on živio i radio. Sa te posjete, sa mevluda, trebamo da se vratimo preporođenih misli i čista srdca, sa čvrstom odlukom da ćemo slijediti rad Božijeg poslanika i da ćemo se vladati po njegovim lijepim uputama i savjetima. To, zapravo, znači učiti i razumiti mevlud."[37] 

Tokom Drugog svjetskog rata u vrijeme kada su se kolone izbjeglica slijevale u sigurnija područja mevlud je korišten kako bi se skrenula pažnja na socijalnu stranu islama ukazalo vrijednosti dobročinstva, zaštite nemoćnih i siročadi (jetima) te istakli plemeniti primjeri ensarija iz Medine koji su svoju imovinu suosjećajno dijelili s muhadžirima iz Mekke.

U tekstu pod naslovom "Misli o mevludu" uredništvo Novog behara u martu 1944. godine, dakle u vrijeme kada je rat bio u punom jeku, između ostalog piše: "Proslavili smo opet dan rođenja Božijeg Milosnika i zadnjeg vjerovjestnika, Muhammeda – alejhiselam. Rođen je kao siroče, jer mu je otac umro dok je on bio u majčinoj utrobi. Ostao je vrlo malen i bez majčine ljubavi, pa mu i djed Abdul-muttalib umire, dok je on bio dječak... I u naše vrijeme u našem društvu ostalo je mnogo siročadi. Stari neprijatlelji islama svojski su se pobrinuli zadnjih godina da unište islam i muslimane u našoj domovini...Naročito u ovo vrijeme rata treba obratiti pažnju spašavanju sirote djece...U ove dane proučimo mevlude i u onim domovima gdje su smješteni naši muhadžiri i sirotčad, da i oni u svojoj tegobi osjete makar malo topline domaćeg ognjišta! Pomiešajmo se s njima da i oni osjete našu ljubav, a i mi bolje razumijemo njihove patnje."[38]    

Mevlud je bosanskoj ulemi do polovine XX stoljeća poslužio i kao dobro sredstvo za razračunavanje s neislamskim narodnim običajima i obilježavanjem predislamskih blagdana koji su bili duboko ukorijenjeni u praksu Bošnjaka. Obilježavanje rođendana Muhammeda, a.s., s učenjem Kur'ana, mevludom, salavatima, zirkom i dovom ulema je ponudila umjesto obilježavanja Aliđuna, Đurđevdana, Mitrovda, Petrovdana itd. Ševket Šabić o tome piše: "I proslava Mevluda jest proslava islama odnosno njegove obnove, a ne proslava samog rođenja Muhamed a.s. i to je uobičajeno među muslmanima mnogo stoljeća iza Muhamed a.s. kao uspomena i sjećanje na pobjedu svjetla islama nad tminom kufra i širka. Radi ovoga zabranjeno nam je slaviti Aliđune, Djurđevdane, Mitrovdane i sl. ali pored ovoga čestog upozoravanja to naš svijet neprestano brižno prati, čuva i slavi kao da mu je naređeno."[39]  

No, mevlud u prvoj polovini XX stoljeća nije korišten samo za promociju plemenitih islamskih ciljeva i raspirivanje ljubavi prema Allahovom Poslaniku, a.s., već su prisustvo velikog broja vjernika na mevludima pojedinci i neka udruženja, uz gornje, koristili za propagiranje svojih ličnih i političkih ciljeva. Tako je, naprimjer, mjesni odbor Gajreta u Sulejmaniji džamiji u Travniku 1929. godine upriličio mevlud povodom rođendana prestolonasljednika Petra (!), zaštitnika ovog društva![40] Promjenom državnog režima i nastojanjem bosanske uleme takvi neislamskim ciljevima motivirani mevludi su ukinuti.

Autor: dr. Elvir Duranović 

Glasnik br. 11-12, 2015

[1]Mehmed Handžić, "Dvije tri o mevludu", Glasnik Vrhovnog vjerskog starješinstva I.V.Z., god. II, br. 7., Sarajevo, 1934. godine, str. 389.

[2]Enes Karić, "Mevlud između zabrane i odobravanja (skica)", u: Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka: zbornik radova, izbor mevluda, bibliografija, BZK "Preporod", 2000. godine, str. 21.

[3]"Mevludi šerif", Bošnjak list za politiku, pouku i zabavu, god. VIII, br. 31., str. 1.

[4]Fehim Bajraktarević, "O našim mevludima i o mevludima uopšte", P.O. iz: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XVII, sveska 1, 1937. godine, str. 30.

[5]Fehim Bajraktarević, „O našim mevludima...“, str. 31.

[6]Alija Bejtić, "Iz prošlosti Mevluda u Bosni i Hercegovini", El-Hidaje, god. VI, br. 6-8, Sarajevo, 1942-43. godine, str. 208. 

[7]Alija Bejtić, "Iz prošlosti Mevluda...", str. 208.

[8]"Mevludi šerif", Bošnjak list za politiku, pouku i zabavu, god. VIII, br. 31, str. 1.  

[9]"Društvo El-Hidaje u Bos. Novom", El-Hidaje, god. I, br. 7-8, Sarajevo, 1936-37, godine, str. 132.  

[10]O uticaju kasidei-burde na mevlud Sulejmana Čelebije vidi: Fehim Bajraktarević, "O našim mevludima i o mevludima uopšte", P.O. iz: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XVII, sveska 1, 1937. godine, str. 32.

[11]Kur'an s prevodom, preveo Besim Korkut, Kompleks Hadimu-l-haremejni-š-Šerifejni-l-Melik Fahd za štampanje Mushafi Šerifa, Medina, 1412. god. po H., sura Al-Baqara, 285, str. 49.

[12]Kur'an s prevodom..., sura Al-Baqara, 253., str. 42.  

[13]Fehim Nametak, „Tradicija mevluda u Bosni i Hercegovini“, u: Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka: zbornik radova, izbor mevluda, bibliografija, BZK "Preporod", 2000. godine, str. 43-44.  

[14]Fehim Nametak, „Tradicija mevluda...“, str. 47.

[15]Alija Bejtić, „Iz prošlosti Mevluda...“, str. 212.

[16]Mustafa S. Busuladžić, „Muhammed Rušdi“, Glasnik Vrhovnog vjerskog starješinstva I.V.Z., god. III, br. 12., Sarajevo, 1935, str. 547-548.

[17]Fehim Nametak, „Tradicija mevluda...“, str. 47.

[18]Fehim Nametak, „Tradicija mevluda...“, str. 48.

[19]Alija Bejtić, „Iz prošlosti Mevluda...“, str. 213.

[20]Alija Bejtić, „Iz prošlosti Mevluda...“, str. 213.

[21]„Proslava Gazi Husrev-begove četristote godišnjice“, Glasnik Vrhovnog vjerskog starješinstva I.V.Z., god. I., br. 4-5, Sarajevo, 1933. godine, str. 10.

[22]„Velika svečanost u Čapljini polaganje kamena temeljca munare i mekteba“, Islamski svijet, br. 3., Sarajevo, 1932. godine, str. 4. 

[23]„Merhametov rad i ramazani-šerif“, Islamski svijet, br. 19., Sarajevo, 1933., godine, str. 5. 

[24]Mehmed Handžić, "Dvije tri o mevludu", Glasnik Vrhovnog vjerskog starješinstva IVZ, god. II, br. 7., Sarajevo, 1934. godine, str. 389.

[25]Mehmed Handžić, „Dvije tri...“, str. 394.

[26]Mehmed Handžić, „Dvije tri...“, str. 393.

[27]Chameran, „Kult svetih i mrtvih“, Hikjmet, br. 18., Sarajevo, 1930. godine, str. 171-172.  

[28]Kasim Dobrača, „U povodu mevluda“, El-Hidaje, br. 7-8, Sarajevo, 1945. godine, str. 291-292.

[29]Chameran, „Kult svetih...“, 173.

[30]Chameran, „Kult svetih...“, 173.

[31]Hafiz Hasan Babović, „O zadatcima El-Hidaje“, El-Hidaje, god. VII, br. 9-10, Sarajevo, 1944, godine, str. 265-266.

[32]Hafiz Hasan Babović, „O zadatcima...“, str. 265-266.

[33]Mukellefa Uzunović, „Ovogodišnji naš Mevludi šerif“, El-Hidaje, br. 9, Sarajevo, 1943. godine, str. 262-263.

[34]"Predavanja na dan 17. ramazana – Dan El-Hidaje", El-Hidaje, god. IV, br. 4-5, Sarajevo, 1940-41, str. 135.

[35]Ali Suad, „Mevludun-nebijji alejhisalatu vesselam“, Gajret, br. 6, od 15. marta 1911, Sarajevo, 1911, godine, str. 81-82.

[36]"Svim društvenim jedinicama El-Hidaje", El-Hidaje, god. I, br. 5, Sarajevo, 1936-37. godine, str. 88.

[37]Kasim Dobrača, „Mevlud i vaz u Fojnici“, El-Hidaje, god. VI, br. 10-11, Sarajevo, 1942-43, godine, str. 297.

[38]"Misli o mevludu", Novi behar, god. XVI, br. 6, Sarajevo, 1944, godine, str. 1.  

[39]Ševket Šabić, "Predavanje o Lejlei-kadru", El-Hidaje, god. VI, br. 4., Sarajevo, 1942. godine, str. 81.

[40]„Proslava mevludi-šerifa u Travniku“, Gajret, god. XIII, Sarajevo, 1929. godine, str. 292.