Mediji i kultura savremenog doba

Naime, traje ono što je Samuel P. Hungtington najavio upravo pod ovakvim nazivom u svojoj poznatoj raspravi koja je započela još dok je trajala agresija na BiH i koja je izazvala veliko zanimanje.[1] Sve do 11. septembra 2001. godine nekako je izgledalo da je ta rasprava prevladana i da se svijet novog milenujuma približava dogovoru kao načinu rješavanja svojih problema. Međutim, upravo nakon toga započinje rat protiv (uglavnom) “islamske civilizacije”. On poprima široke razmjere (s početkom agresije na BiH, Afganistan, Irak, “smirivanje pobune” u Čečeniji, najava “sasvim izvjesnog” rata protiv Irana, nikada prekinuti sukobi i teror nad Palestincima na njihovoj, od Izraela okupiranoj zemlji, prijetnje Siriji itd.). Ako pažljivije pogledamo, sve su to mjesta na različitim dijelovima kugle zemaljske u kojima je najviše stradalnika muslimanske vjere koji su pali u uglavnom neravnopravnim utakmicama na bojnom polju. Jedna morbidna statistika (a morbidna je svaka koja prebrojava zarad ovog ili onog razloga žrtve i koristi brojke za neki od političkih ciljeva), pokazala bi bez sumnje, da su žrtve u ovom periodu bili u najvećem procentu muslimani. I to i kao žrtve “islamskog terorizma”, ali i “odbrane od tog terorizma”. Druga karaktersitika zahuktalog “vjerskog rata”, a ne rata civilizacija, jeste relativna inferiornost, posebno u oružju, i ukupnoj opremljenosti tzv. muslimanskih snaga. Dakle, vodi se jedan neravnopravan rat koji dobiva stalno nove dimenzije i ulazi u faze koje su nepredvidive.

Vjerovatno da su najveći nedostatak i zaostajanje vezani za medijsku scenu. Danas se malo koja zemlja u svijetu, pa čak i kada bi se udružile sve nerazvijene zemlje, teško može mjeriti s moćnim sredstvima informiranja. U modernom društvu to su radio i TV, te razne internet stranice koji nam daju svoju verziju “istine”. Upravo se kroz najnovije međusobno optuživanje i suprotstavljanje u suštini dva neravnopravna koncepta pripremaju brojni scenariji mogućih događaja. U ovom propagandnom okršaju vidljivo je da u prvi plan dolaze moderni upravljači krizom, a koji se pojavljuju i kao kreatori “kriznih žarišta” i proizvođenja neprijatelja; i na drugoj (uvjetno) strani traje proizvođenje neprijatelja koji se nalazi u drugom i drugačijem.

Objavljivanje karikatura u danskom nepoznatom listu “Jyllands Posten” u septembru 2004. godine, bez obzira na mnogo krupnije probleme, otvorilo je, posebno sa svojom (propagandnom) eksalacijom u januaru i februaru 2006. godine, mnoga pitanja koja su u prvi mah postavila brojna pitanja. Naravno, nimalo se ne generalizuje situacija, ali je očito da je poslije prestanka hladnog rata, a posebno nakon 11. septembra 2001. godine, pronađen “protivnik” koji se stigmatizuje i prertvara u barbara, u čudoviše iz “komšiluka”.

Mada je “rat” koji se vodi često pod firmom vjerskog ili odbrane “naših vrijednosti” (zapadnog “sekularnog” i islamskog “teokratskog” – zapadnog “demokratskog” i islamskog “totalitarnog i despotskog”), jasno je da on dobio na intenzitetu u situaciji kada je postalo javnim njegovo ispoljavanje, kao i obznanjivanje “suštine” i “razloga” njegovog vođenja. Upotreba izraza “sukob civilizacija” započela je s esejem S. Hungtingtona putem časopisa “Foreign Affairs” 1993. godine i doživjela dosta promocije, ali to je bilo nedovoljno za afirmaciju same ideje. Za takvo što mogla je poslužiti jedino globalna satelitska TV-mreža. Prijenos i nevjerica povezana za šok oko događaja od 11. septembra 2001. godine i praćenje ratne kampanje na Afganistan i Irak otvorili su mogućnosti da se “protivnik” ne uzima ozbiljno i da se nakon vrlo negativnog stava spram historijskog i kulturnog naslijeđa u Iraku uzmu “na zub” i svetinje. To ispitivanje praga tolerancije ima za cilj da kroz drastične forme i putem javnog prenošenja otvori i stvarne frontove. Naime, pažljivijem posmatraču teško može da ne padne u oči kako se “stvar s karikaturama” objavljenim još u oktorbru 2005. godine počela zahuktavati tek kada je to putem radija i TV predstavljeno u arapskom svijetu. I to je izazvalo buru negodovanja, i do kraja februara 2006. godine izazvalo neposredno i smrt preko 200 prosvjednika.

Kada se stručno analizira medijska strategija spram upotrebe modernih medija i utjecaja na potencijalne gledaoce i ciljeve koji se time postižu, onda je jasno da se sve skupine gledalaca, konzumenata, informacije, moraju osjećati pogođeni njenim sadržajem. Koristeći se slikom, zvukom, ali i upotrebom karikature proizvodi se na klasičan način proizvođenje željenih emocionalnih stanja. Simbolički način prikazivanja proizveo je stereotipne predstave o “jednoj” i “drugoj” strani. Pri svemu ovome koriste se obrasci kakvi su poznati u istraživanjima uloge medija u propagandi, odnosno upotrebe klasične reklame u političke svrhe i ciljeve.[2]

Strateški u tom pravcu reklama će raditi na stvaranju emocionalno doživljajnih profila ili reproduciranju životnih svjetova uz pomoć slika. Ovdje se koriste simbolični načini ponašanja. Nije trebalo mnogo da se u situaciji frustracije u zemljama tzv. islamskog svijeta pronađu adekvatni primaoci poruke koja ih je nagnala da i budu “različiti”. Mada je reagiranje, pa i ono žučno, odlika svakog društva koje drži do svojih identifikacijskih vrijednosti i njihove zaštite, slike koje su se koristile i koje se i dalje koriste jesu biološki isprogramirane, kulturno orijentirane. Dominantne teme izvlače se iz podteksta riječi: “terorizam”, “sigurnost”, “civilizacija”, “napredak”, “naše vrijednosti” i sl. Objavljivanje eksluzivnih vijesti i izvještaja s lica mjesta doprinosi prijenosu “sukoba civilizacija” - uživo.

Za razliku od klasične reklamne poruke, u ovom slučaju informacije ne moraju biti kratke, odnosno bivaju i tegobne, zastrašujuće i nimalo zabavne. Karikirajući “drugog” i “drugačijeg” cijelo se vrijeme potvrđuju norme i vrijednosti koje su za gledaoce bitne. “Autentičnost” javljanja s “lica mjesta” jača povjerenje, još kada se to potkrepljuje “eskpertskim analizama”, onda stvari postaju jasne, a hijerharsko nuđenje informacija postavlja se kao uvjet da i “druga strana” na “objektivan” način shvata aktuelne događaje. Personalizacija (u liku glavnih, glavnokomandujućih, šefova, vođa) također treba mobilizirati najšire gledateljstvo. Ponavljanje je ovih poruka u konkretnom slučaju moguće zato što je talas nezadovoljstva zbog objavljenih karikatura poslanika Muhammeda, a.s., bio na više mjesta u svijetu, i praktično su samo ponavljani najdrastičniji slučajevi. Da se, ipak, radilo o organiziranoj aktivnosti, makar onoliko koliko sam početak bio pomalo bezazlen, jer je proteklo više mjeseci od objavljivanja karikatura, pokazuje i pojava snimaka iz iračkih zatvora odnosa prema zarobljenim Iračanima od koalicionih snaga, kao i izvještaj UN-a o kršenju ljudskih prava u zatvoru u Gvantanamu. Sve je to u datom trenutku izazivalo i akcije i reakcije. Nažalost, često je u reakcijama dolazilo i do nesretnih situacija, pa se sukob pretvarao i u sukob religija, odnosno tako je bivao protumačen kod jednog broja teoretičara. I u ovom diskursu je jasno da su mediji (sredstva informiranja) davala ton i kulturnoj raspravi, odnosno raspravi o kulturi i civlizacijama. Da je to tako, govori i gorka istina oko sukobljavanja šiija i sunnija (i jedini i drugi muslimani) u Iraku upravo u ovom periodu, što na određen način negira osnovnu tezu o sveprisutnom “sukobu civilizacija”.

Da li zaista vjera utječe suštinski na identitet?

Neke karakteristične crte ispoljavanja određenih pojava u društvu, možda mogu govoriti i o kulturološkim, historijskim, ekonomskim, ali i drugim sferama utjecaja koje bi mogle nešto više kazati o tom konkretnom društvu. Naravno, ako prihvatimo da određeni povijesno-kulturni elementi, ili ideologije, odnosno vladajuće dogme u jednom dužem periodu profiliraju ili bitnije utječu na oblikovanje i pojedinaca u tim društvima, pa time i društava, onda možemo i religijsku doktrinu posmatrati u tom kontekstu. Istraživanje kulturno-religijskih elementa ispoljavanja, odnosno manifestacije ponašanja i pojava kod pojedinaca, užih i širih grupa može nas, barem segmentarno, voditi i do odgovora na neka otvorena pitanja. Za Bošnjake u BiH neke od karakterističnih formi ponašanja i izgradnje njihovog identiteta, i individualnog i grupnog (sve do osjećaja pripadnosti UMMI – duhovoj zajednici muslimana) vezane su za pripadnost i povezanost s islamom.[3] To je, dakle, nesumnjivo, i oko toga nema nikakve dileme, bez obzira na razne druge utjecaje koji su, također, ostavili traga na profiliranje njihove sopstvenosti i identifikacijskog kôda.

Kada je o Bošnjacima riječ, islam je u ove krajeve došao kao duhovna i svjetovna nadređenost i najjači potencijal za profiliranje civilizacijskih promjena. Grubo rečeno, savremenim rječnikom, islam je, ako se izuzmu određene kršćanske hereze, koje su bile, kao i protestantizam kasnije, ipak samo i opet kršćanske obojenosti; jedino je islam bio od svoga početka, a u srednjem vijeku posebno, jedina alternativa globaliziranom kršćanstvu.

Dakle, karakterološke i kulturološke crte ponašanja Bošnjaka do dolaska islama određivale su najvećim dijelom donesene i tradicionalno usvojene dogme kršćanstva u raznim varijantama, s posebnom specifičnošću hereze bogumilskog učenja. Naravno, kada se ovako govori, onda se mora biti svjesno da to nisu jedini elementi koji su određivali ponašanja, ali je religija u cijelom tom periodu imala, može se komotno reći, presudnog utjecaja na profiliranje identiteta (i to ne samo islam, nego su presudno u svom djelokrugu, s tendencijom širenja putem medija svog vremena, to imali i judaizam i kršćanstvo). Religija je imala utjecaja na komunikacijske povezanosti, opću kulturu, presudno je utjecala na pismenost, te na održavanje stabilnih vladajućih odnosa u klasnoj stratifikaciji, ali i na odnose među spolovima, dobima, mjesnim osobenostima itd.

Zbog svega toga, istraživanje načina prenošenja dogme, svećeničke službe, indoktrinacije stanovništva, sve do utjecaja lokalnih običaja i tradicije na autentičnost prenošenja objavljenih vjerskih postulata, jeste izuzetno značajno da bi se sagledali stvarni utjecaj i široka lepeza ponašanja. To svećenstvo je za vlastite, ali i za potrebe vlasti, bilo da je naručeno ili ne, moglo projicirati poželjne obilike ponašanja “naroda”, u datom trenutku potencirati, a u drugom umanjiti pojedine dijelove cjeline vjere. To je jedna opća karakteristika ideologiziranja religijske dogme čije se sveto slovo pokušava naglasiti baš u početnoj objavi, zapisu i njenom (uvijek) savremenom tumačenju, ali i primjeni.

Osmanlije u srednjevijekovnu državu Bosnu kod stanovništa ponajprije donose NADU. Ta nadanja zasnivala su se na urgentnoj potrebi stanovništva za sigurnošću i uspostavljanjem reda u unutarnjim feudalnim sukobima, na potrebi prevladavanja razjedinjenosti po vjerskoj dogmi, potrebi slabljenja pritiska Rima, Ugara, susjeda, pa sve do traženja stabilnog osnova u bosanskom “vjerujem”. Zato ne treba čuditi značajno dobrovoljno prihvatanje vjere islama, jer se pojavila velika duhovna praznina u urušavanju Crkve bosanske, što je bila velika prijetnja poništavanju identiteta i Bosne i Bošnjaka.

To je i za sadašnju BiH bio prijelomni trenutak i, uistinu, krupan povijesni događaj. I danas, kada bi Bošnjacima uzeli islam i nametnuli im ili pravoslavlje, ili katolicizam ili protestantizam, oni ne bi imali svrhe za posebnošću koja je oduvijek bila u specifičnoj poziciji i Bosne i Bošnjaka.[4] Zar nisu pokazali primjeri pravoslavnih i katoličkih Bošnjaka iz druge polovice XIX st. da je dovoljan malo jači napor Beograda i Zagreba pa da oni postanu Srbi i Hrvati koji onda jednostavno u takvoj situaciji misle da nemaju (velike) potrebe za BiH i postaju kao srbizirani bosanski pravoslavci i hrvatizirani bosanski katolici, čak i gorljiviji protivnici Bosne, jer oni svoje preuzeto srbijanstvo ili hrvatijanstvo moraju dokazivati na stalnom prijemnom ispitu pred onim komisijama i samih naglašenih srbijaniziranih Srba i naglašenih hrvatiziranih Hrvata (odnosno šovinističkih nosilaca velikodržavnih projekata koji su prema Bosni aktuelni u smislu i njenog svojatanja od kada se zna za Srbiju, Hrvatsku i Bosnu). Možda ne treba ni naglašavati da je kontinuitetu u toj strukturi “naglašenih” i jedinih i drugih dosta onih koji su i sâmi iz BiH i tu inicijaciju prošli su ranije i prenaglašeno bi prenijeli i teritoriju BiH u srpski ili hrvatski omeđeni atar.

Ovaj smo uvod napravili kako bismo u sadašnju aktuelnu situaciju u svijetu, koja se označava kao “sukob civilizacija” i ima visokofrekventni vokabular određenog stepena propagandnog rata, u pravom smislu te riječi, smjestili i aktuelnu zbilju Bosne i Hercegovine. Jasno je da velikodržavni koncepti koriste svaki vladajući trend u ideologijskom, kulturološkom, pa i geo-političkom smislu da bi nastavili putem, njima odanih, medija relativizirati efekte agresije i genocida na BiH i da bi se novim konstrukcijama, kao što je smještanje u BiH navodne opasnosti od “bijelog islamskog fundamentalizma”, “hamasizacije Bosne”, sprečavanja formiranja “zelene transferzale”, čime bi se i svjetskoj, ali javnosti koja se budi iz nacionalističke euforije, prije svega, stavila do znanja “opravdanost” intervencije u BiH.[5] Tako se, u zavisnosti od dnevno-političkih potreba, pojavljuju i glasine da su Bošnjaci “sami sebe” tukli granatama, odnosno glasine poput monstruoznih konstrukcija o tome “kako je srušen” Stari most u Mostaru. U tom propagandnom ratu, koji je nastavak agresije i genocida, smještaju se BiH i Bošnjaci u njoj u opću “islamsku opasnost”, i tako se drži u stalnom otvorenom pristupu potencijalna opcija podjele BiH kao osnovnog cilja agresije.

Umjesto da Bošnjaci u BiH budu tretirani onako kako oni to i jesu – Evropljani i kao most između Istoka i Zapada – stalno prebacivanje na teren “opasnosti” od islamskog daje mogućnost da se BiH ne konstituiše kao normalna država u kojoj će se ljudska prava poštovati isto za sve i na cijeloj teritoriji. Na taj način traže se razlozi opstrukcije, ali i nalazi “argumentacija” kojima je i Slobodan Milošević od samog početka, pa do svog fizičkog kraja, baratao.

U zaključku samo da kažemo misao Sejjida Huseina Nasra, poznatog savremenog islamskog filozofa i teoretičara, koji kaže: “Ako obratimo pozornost, vidjet ćemo da je mnogo zajedničkih principa među različitim religijama, dok ne postoji put pomirenja između ljudi koji vjeruju u nadljudske principe i onih koji prihvataju samo ovozemne činjenice, osim što se radi življenja jednih pored drugih može stvoriti neka vrsta mira iz interesa. Lično mislim da postoji veća mogućnost da se tradicionalne civilizacije, ili, bolje rečeno, ono što je preostalo od njih, udruže oslanjajući se na svoje duhovne vrijednosti, nego da se svijet pretvori u prostranu pozornicu sukoba između sedam ili osam divovskih jedinica.”[6] Uprkos jakim medijskim utjecajima iza kojih nesumnjivo stoje oni koji sebe nazivaju “sivim eminencijama”, i koji su obično i predstavnici najbogatijih slojeva društva, i koji žele svijet pretvoriti u globalnu tržnicu s usmjerenim načinom mišljenja – jasno je da u svijetu postoji i dovoljna kritična masa ljudi kojima je stalo do istine. Pravo promišljanje okrenuto čovječanstvu, a islam kao i sve monoteističke religije jeste okrenut čovječanstvu, kao ljudskoj zajednici, trebalo bi biti obradovano i reakcijama velikog broja najistaknutijih ljudi svijeta koji su oštro osudili tumačenja prava “slobode mišljenja.” To mediji nisu bilježili jer su u potrazi za ekskluzivnošću radije išli u proširivanje sukoba. Tako je jednom prilikom rekao jedan američki sudija, na pozivanje optuženog na slobodu da zamahne pesnicom: “Sloboda da upotrijebite vašu pesnicu ograničena je nosem vašeg susjeda.”

Nažalost, mnogo je danas onih koji u medijima zamahuju i kamerom i mikrofonom i perom i karikaturama. Valjda je jasno da kontramjera ne može biti jače zamahivanje kao što je prijetnja da će se kontra karikaturama o poslaniku Muhammedu, a.s., navodno odgovoriti konkursom za karikature o holokaustu. Taj nedostatak općeg ukusa na globalnoj razini svijeta jeste i nedostatak odgovornosti čovjeka, odgovornosti i poštovanja drugog i drugačijeg. Istinsku vrstu tolerancije mi učimo iz života Poslanika, koji se ne može karikaturisati, jer on je ogledalo svemirsko, a to kako izgleda crtež koji je neki anonimni crtač nacrtao samo je njihov (crtačev i urednika i onog koji to brani “slobodom izražavanja”) odraz u tom savršenom ogledalu. Naš je zadatak da pozivamo na dijalog i razumijevanje i poznavanje jednih drugih, čemu današnji mediji trebaju poslužiti, jer je neshvatljivo da isti stereotipi vladaju više od deset stoljeća, a sve to u vrijeme kada informacija putuje gotovo najvećim poznatim brzinama. Umjesto sukoba potrebno je više direktnih prijenosa susretanja i razumijevanja na zajedničkom staništu svih ljudi, Zemlji, koja nam je data jedna i jedina na odgovorno upravljanje.


Autor: Hajriz Bećirović

 

[1] “Više nego išta drugo”, primjećuje William Mc Neill, “reafirmacija islama, kakav god bio njen specifični oblik, znači odbojnost prema evropskom i američkom utjecaju na domaće društvo, politiku i moral: “Hoćemo biti moderni, ali nećemo biti vi.”

Bernard Lewis ističe da u muslimanskom svijetu postoji “težnja koja se stalno vraća, da muslimani u vremenima opasnosti traže svoj temeljni identitet i lojalnost u vjerskoj zajednici, odnosno u entitetu koji je određen islamom, a ne etničkim ni teritorijalnim krirterijumima.” Citirano prema S. P. Huntington: Sukob civlizacija, Izvor Zagreb, 1998., str. 129. Huntington nastavlja dalje da je jedan od osnovnih razloga i u činjenici da islam nema stožernu državu, glavnu državu koja bi ga predstavljala, npr. u Vijeću sigurnosti UN-a Novi međunarodni poredak utemeljen je na civilizacijama. Gdje završava Evropa? Tamo gdje završava zapadno kršćanstvo. Civilizacije su, u konačnici, ljudska plemena, a sukob civilizacija jeste sukob svjetskog nivoa. Hladni rat jeste izraz koji su izmislili Španci u 13. st. kada su se grozili od susreta s muslimanima. 1991. Barry Buzam ističe hladni rat između islama i Zapada u kojem bi Evropa bila na liniji fronta. Takav je razvoj događaja djelomično povezan sa sukobom svjetovnih i vjerskih vrijednosti, djelomično s povijesnim suparništvom kršćanskog svijeta i islama, djelomično s ljubomorom zapadnih sila, djelomično s ogorčnjem zbog zapadne dominacije u postokolonijalnom političkom ustrojavanju Srednjeg istoka, ali djelomično i ogorčenjem i poniženjem zbog jalove usporedbe između islamskih i zapadnih civilizacija tijekom posljednja dva stoljeća.

[2] Pogledati i šire: Kroeber-Riel, Werner/Esch, Franz Rudolf: Strategie und Technik der Werbung. Verhaltenswissenschaftliche Ansätze, Kohlhammer, Stuttgart 2000. O analizi stvarno-fiktivnog, fantomskog i ujedno paradigmatskog karaktera medijskih proizvoda kao potrošne robe i kao obrazaca mišljenja, doživljavanja i ponašanja u čijem proizvođenju sudjeluju sami proizvođači kao subjekti svoje vlastite objektivacije, kod Günthera Andersa izbor tekstova u: Europski glasnik, br. 10, Zagreb, 2005., preveo Borislav Mikulić. Možda je najoriginalnije razmišljanje o stereotipima kojima smo okruženi izrekla Dubravka Ugrešić: “Stereotipi su komotan sistem signalizacije, nešto poput autoceste, lijevo, desno, pravo, uspori, zavoj na putu, stani.”. Dubravka Ugrešić, Nikog nema doma, Beograd, Fabrika knjiga, 2005., str. 26.

[3] Šire o tome vidjeti u zanimljivoj raspravi Dželala Ibrakovića: Islam i Bošnjaci, Glasnik, br. 7/8 Sarajevo 1998., a o odnosu Evrope i Bošnjaka i agresije na BiH u sjajnom eseju Mastnak Tomaz: Dnevnik kužnih godina (Bilješke o evropskom antinacionalizmu), Most, br. 102., Mostar 1998. http://w1.500.telia.com/

[4] “...islam, kao i u našoj povijesti, ostaje i dalje temeljni medij oblikovanja bošnjačkog identiteta i izvorište bošnjačkih svjetonazorskih orijentacija u modernom svijetu, i to ne samo za vjernike”, ističe prof. dr. Esad Zgodić u svojoj novoj knjizi “Politike poricanja”, DES, Sarajevo 2005.

[5] Pogledati neke tekstove Slobodana Durmanovića, Nenada Kecmanovića, te drugih koji komentiraju o aktuelnoj situaciji “postdejtonske BiH. http://www.nspm.org.yu/komentarim

[6] Sejjid Hussein Nasr: Osvrt na teoriju o sukobu civilizacija TEKSTOVI I RADOVI, Insitut “Ibn Sina” Sarajevo. http://www. suc.org/culture/library/