Pisci, i ne samo oni, sve što čine, to čine u jeziku i pomoću jezika. Kako je književno djelo diskurs, njegovi su dijelovi segmenti jezika, jer je rečenica dio tekstovnog odlomka, a riječ dio rečenice. I riječ i rečenica i odlomak su dijelom nečemu što im je zajedničko u svim odnosima i relacijama. Zato i možemo konstatirati da je književno djelo diskurs u kojem je veći dio značenja implicitan. Radi se, dakle, o semantičkoj definiciji književnosti pošto se definira značenjski, iz perspektive njezina medija, tj. jezika. Isto tako, lingvistička teorija koja se prezentira na proučavanje književnog jezika posmatra jezik kao ukupnost izražajnih sredstava, a stil kao izbor iz ovih sredstava. Taj izbor definiran je piščevim namjerama. Potom, u navedenom proučavanju može se za jezik reći da izriče, a stil izriče. Pod isticanjem se misli na pojačavanje izražajnosti, pa se za izražajnost kaže da je osjetna prisutnost označenog u označitelju, kada znak pobuđuje u nama osjećanje analogno osjećanju na kakvo nas potiče sam dati objekat.

U analizi jezičkog izraza ne možemo napuštati područje lingvističkih činjenica, nego smo obavezni tu istu jezičku ekspresiju posmatrati u njezinoj trovalentnosti: pojmovnoj, ekspresivnoj i impresivnoj, dok navedeno isticanje, pojačavanje izražajnosti, što je ustvari stil shvaćen kao lingvistička kategorija, to zahtijeva na svim razinama izraza: od fonološkog, preko formološkog, do sintaktičkog i semantičkog. A što se vrednovanja tiče, lingvistička teorija u jednom smislu svjesno ga ostavlja intuiciji i ukusu, književnoj ili stilističkoj kritici, čime se, naravno, ne poriče mogućnost da se lingvističkim metodama utvrde karakter i vrijednost „umjetničkog izvora iz jezika“, tj. iz književnog djela.

Ovom prilikom u kontekst jezičko-stilskih i lingvističkih razmatranja stavili smo djelo M. Selimovića, iako smo to, naravno, mogli učiniti i s nekim drugim pjesničkim ili proznim djelima istaknutih pisaca, možda iz jednostavnog razloga što se M. Selimović doista trudio da stilizira. Pa i samo ime, nadimak Meša jeste ime odmila, hipokoristik od Mehmed, kao što je, recimo, Jaša hipokoristik od Jakov. Svojevrsna jednostavnost je jedna od njegovih najviših vrlina. Kako bi se reklo, riječima je u Mešinom tekstu tako tijesno da dosežu onaj ideal da je mislima i primislima široko. Ekonomičnost kao stilizacijsko umijeće u djelima, svima nam poznato, M. Selimovića je maksimalno. Prisutna je ogoljenost izraza, jer je slikovitost gotovo sasvim odstupila pred misaonošću, sigurno jedna od najvrednijih značajki Selimovićevnog i romansijerskog i novelističkog i memoarskog pisanja. Kod Meše se ostvario željeni sklad između estetskog i etičkog, jer su obje razine u djelu potpune. To znači da svako umjetničko pisanje mora uključivati i etičko rasuđivanje o pojavi ili prilici koju opisuje. Dakle, ovome visokom zahtjevu Selimovićevo pisanje u potpunosti udovoljava.

Dva su moguća načina pripovijedanja, pisanja: začudni i način grubog preslikavanja zbilje. Kako sam Selimović ističe, njegov je jezik prilično stilizovan, a odsutnost autentičnog govornog izraza ima za rezultat anemičnost, sklerotičnost, voštanu ukočenost, a i fonografisana ulična riječ donosi samo izvornu grubost i jednu stranu života koja može biti važna, ali ne i najvažnija. Tako i neutralizam i jezika i književne slike najčešće prikriva životnu istinu, jer obraća suviše pažnje na ono što je otpadak, životno kalo. Zato je Selimović tražio rješenje u relevantnoj mjeri kojom se jezik stilizuje, tako da bude i dovoljno životan i dovoljno oplemenjen. Kultura je mjera, iako je tu mjeru najteže pronaći. Jedno je sigurno, a to je da Selimovićeva umjetnost sadrži visok stepen moralnog suda, koji možda ponekad i ne možemo prihvatiti, što ovom prilikom u ovom tekstu nije u prvom planu, pošto ni samom piscu nije bio cilj da izgradi cjeloviti etički sistem kao što čine autori etičari. Selimovićeva tehnika pripovijedanja, pa samim tim i njegove stilsko-jezičke odlike, najavljene u „Tišinama“ i „Magli i mjesečini“ potpuno su se iskazale u „Dervišu i smrti“, pa zatim u „Tvrđavi“. Oblici pripovijedanja uglavnom su u vidu monološke ispovijedne forme, monologa protagoniste, ispovijednog monologa, unutrašnjeg monologa, monologa u slobodnom neupravnom govoru i u vidu dijaloga.

Upravo lingvistički pristup nekim pojavama koje reflektuju dezintegriranu, razmrvljenu sliku svijeta u kojem se živjelo ili u kojem živimo jeste jedan od najlegitimnijih. Popratna pojava tome je i raspad ličnosti, pa raspad senzibiliteta kao društveni problem i problem književni. Držeći se, dakle, Selimovićevih djela, pokušali bismo s četiri tipa ponašanja, s četiri tipa odaziva na navedene osjećaje raskinute jedinstvenosti svijeta što su se gotovo univerzalno očitovala – konzervativci (tradicionalisti) ne uviđaju neki problem, dekadenti ga smatraju općim i vječnim usudom ljudske opstojnosti, realisti ga održavaju u njegovom društvenom kontekstu, dok pisci skloni težnji za pomjeranjem granica i za eksperimentom pokušavaju pronaći način kako da to pocijepano jedinstvo ponovo uspostave u književnosti. Među njima bi se mogao naći Selimović. Ti pisci nastoje da doživljajima vrate dignitet misaonosti, a emocijama cijenu intelektualnosti, odnosno da misaonost bude doživljajnost oblikujući senzibilnost i uspostavljajući jednistvenost kao prvi korak u uspostavljanju jedinstva ličnosti, a to se u književnosti postiže ostvarenim eksperimentom u značenjskim konotacijama i putem neočekivanih leksičkih kolokacija. Te spomenute konotacije i kolokacije ustvari su lingvističke kategorije koje opravdavaju sebi najprimjereniji pristup: lingvistički, stilistički, pa kad je, naravno, riječ i o Selimovićevom djelu. To je lingvistički pristup i doprinos spoznaji književnih djela kao i doprinos savremenom životu.

Autor: Hajrudin Vrnjak 

Glasnik br.7-8, 2012