Ovaj region bio je stoljećima mjesto susretanja zapadnog i muslimanskog svijeta na kojem su međusobno formirane određene percepcije. U prošlosti, pa čak i sada, postojale su mnoge razlike u mišljenju, sumnje, strahovi i ogorčenja koja su stvorila pravu barijeru između ova dva svijeta. Međutim, trenutno je neslaganje uglavnom predominantno u sferi politike, dok su moralni okviri i kulture metamorfozirane kako bi opravdale politiku i izazvale antagonizam.

Kolonijalno naslijeđe

Kao što je ranije spomenuto, kasno 19. i rano 20. stoljeće bili su vrijeme puno nade na obje strane, iako će se kasnije ispostaviti da su ove nade bile međusobno sukobljene. I dok su se arapski narodi nadali spasu od slabosti, siromaštva i nerazvijenosti koji su karakterizirali posljednje godine osmanske vlasti, Zapad je pripremao domaću i međunarodnu scenu za stavljanje arapskih i muslimanskih teritorija pod svoju direktnu vojnu dominaciju, a prema svojim strateškim ciljevima. Kako smo ranije ovu pojavu razmatrali u kontekstu njenog ideološkog utjecaja i proisteklih međusobnih percepcija, ovdje ćemo se fokusirati na političke odnose koje je ona izazvala.

S Prvim svjetskim ratom većina muslimanskih zemalja pala je pod direktnu kontrolu zapadnih zemalja, a posebno Velike Britanije i Francuske. Arapski svijet je tada bio iscjepkan i podijeljen među kolonijalnim silama. Tom prilikom su u muslimanskom svijetu instalirani prozapadni vladari, a neke teritorije su jednostavno otkinute i date doseljenicima, kao što je to bio slučaj u Palestini s doseljavanjem mahom Jevreja iz Evrope, i u sjevernom rubu Sirije, koji je dat Turskoj (današnji distrikt “Iskenderija”). S obzirom da je Zapad u muslimanskom svijetu primijenio politiku “zavadi pa vladaj”, i nade o istinskoj nezavisnosti u arapskom svijetu postepeno su izblijedile.

Islam je služio kao osnova za političku, ideološku i kulturnu opoziciju zapadnom kolonijalizmu i kao glavni izvor za formiranje identiteta koji je promovirao slobodu i ljudski dignitet. Kao religija i ideologija, islam je postao teza koja je nosila nadu i potencijal da se suprotstavi Zapadu, koji je bio identificiran ne u vjerskom smislu kao centar kršćanske vjere, nego kao kolonijalna sila. U borbi za nezavisnost arapska i muslimanska društva koristila su se i drugim “sekularnim” ideologijama i doktrinama, poput nacionalizma i socijalizma, čija je zajednička odrednica bila suprotstavljanje zapadnom kolonijalizmu i želja da se ostvari nezavisnost, suverenitet i sloboda.

“Marionete” Zapada

Tokom postkolonijalne ere, i čak nakon nezavisnosti većine arapskih zemalja, Zapad je nastavio ekonomski, politički, vojno i kulturno dominirati arapskim zajednicama. Zapadnu (a posebno američku) politiku na Srednjem istoku (a naročito u regionu Zaljeva) mnogi u ovom regionu smatrali su sebičnom i neuravnoteženom, čiji je cilj jednostavno bio konsolidirati zapadnu kontrolu nad resursima i tržištem, a posebno kad je riječ o nafti. Osjećaj nelagode prema Zapadu rastao je i intenzivirao se kao rezultat podrške koju je on pružao tlačiteljskim, neefikasnim i korumpiranim režimima u muslimanskim zemljama. Za većinu vlada smatralo se da nisu istinski nezavisne ili suverene, nego da su “marionete” Zapada koje pokušavaju ostvariti interese “zapadne agende” u vlastitim zemljama. Općenito, ovi režimi su iskoristili svoje bliske veze sa Zapadom da u njegovoj preokupiranosti borbom protiv “fundamentalizma” (osim ako se radi o kršćanskom), komunizma i terorizma sprovode represivnu unutarnju politiku u kojoj se krše ljudska prava a sloboda izražavanja oduzima.

U vremenu poslije 11. septembra borba protiv terorizma postala je novi poziv na okupljanje usmjereno protiv muslimana. Terorizam, prema zapadnoj definiciji, predstavlja sve oblike oružane borbe protiv represivne politike i poretka u muslimanskom svijetu. Tako se u mnogim krugovima u zapadnom svijetu suprotstavljanje nepravdi smatra terorizmom. To se predlaže kao objašnjenje za neuspjeh mirovnog procesa u Palestini ili da bi se razumio građanski rat u Alžiru. Međutim, upotrebom ovog izraza odvraća se pažnja od stvarnih uzroka sukoba. Na lokalnom nivou terorizam je postao dragocjeno sredstvo u delegitimiziranju opozicionih glasova i pokreta, a da bi se u konačnici opravdalo uskraćivanje građanskih sloboda i kršenje ljudskih prava. Predstavljanjem protivnika kao teroriste njegova se borba protiv (zapadne) vojne i medijske nadmoći može vješto delegitimizirati. Međutim, takva politika može se osvetiti. Neograničena i neuvjetovana podrška Izraelu i despotskim režimima u arapsko-muslimanskim zemljama, kao i selektivnost u primjeni rezolucija Ujedinjenih naroda kako bi odgovarale uskim interesima Zapada važni su uzroci terorizma i radikalizacije na Srednjem istoku.

U tom kontekstu pitanje “odgovornosti moći” postalo je prioritet. Opasnost koju predstavlja ovaj koncept leži u njegovoj negativnoj konotaciji i u mogućnosti uplitanja vojnom silom, pri tome proizvoljno definirajući “prijatelje” i “neprijatelje” na osnovu uskih i subjektivnih kriterija. Postoji jasna razlika između odgovorne upotrebe sile i arogantnosti po tome što istinski odgovorna upotreba sile za cilj ima konstruktivnu i miroljubivu intervenciju koja se fokusira na ljudsku, a ne na vojnu sigurnost.

Zapad, moć i ideologija na Srednjem istoku

Narodi na Srednjem istoku Zapad vide kao neku vrstu kolektivne sile, bilo sekularne ili kršćanske, koja nosi naslijeđe svoje kolonijalne prošlosti, a koja je uspostavila državu Izrael i koja stoji iza današnjeg nepravednog svjetskog poretka, koji dijeli svijet na siromašne i bogate, slabe i moćne. Globalizacija u svom zapadnom stilu uvećala je siromaštvo, nacionalne dugove, nezaposlenost i socijalne tenzije. Kad je riječ o demokratiji i ljudskim pravima, zapadne države su brzo u nekoliko navrata kompromitirale svoje plemenite ideale zarad sebične, ograničene i kratkoročne koristi. Tokom 1960-ih i 1970-ih u Zapadu se vidio protivnik narodnih aspiracija. Mnogi na Srednjem istoku imaju osjećaj da je Zapad bio, i da je još uvijek, onaj koji drži “loše” režime na vlasti.

Tako je pojam loše uprave postao povezan sa zapadnom politikom i interesima, a dobar primjer za to bio je Iran pod vlašću šaha. Pošto je međunarodni sukob između sekularnih i vjerskih snaga u nekoliko arapskih zemalja intenziviran i pošto su islamističke stranke počele dobijati legitimnu podršku, mnogi sljedbenici ovih pokreta počeli su se nadati da će na Zapadu pronaći neku neutralniju snagu, videći u njoj mogućeg strateškog i taktičkog saveznika. Međutim, te nade su propale onog momenta kada su sekularni režimi bili preferirani i podržani od Zapada kako bi se oslabili demokratski izabrani islamistički pokreti, kao što je to bio slučaj u Alžiru 1990-ih.

Unatoč činjenici da su neki islamisti u pozitivnom smislu promijenili svoje percepcije o Zapadu, što je, naprimjer, pokazala nova vlada u Turskoj, Zapad je nastavio primjenjivati svoju formulu “zavadi pa vladaj” na štetu islamističkih glasova, pa čak i ako oni pozivaju demokratiji i pravdi. Neka vrsta neprijateljstva očigledna je u načinu na koji se neke zapadne vlade odnose prema umjerenim i reformističkim muslimanskim liderima, kao što je, naprimjer, Muhammed Hatemi u Iranu. To ostavlja dojam da biti izabrani lider nije važnije od činjenice da određeni lider dolazi iz muslimanskog svijeta. Mnogo veći značaj daje se tome koje je vrste islamska opredijeljenost određenog muslimanskog lidera negoli njegovom demokratskom ili nedemokratskom kredibilitetu. Čini se da iza toga stoji pretpostavka da muslimani Srednjeg istoka nisu spremni za demokratiju, ili da demokratija nije prikladna za njih. Pa ipak, čak i kada su islamistički pokreti bili ugušeni i protjerani u egzil, mnogi njihovi predstavnici odlučili su nastaniti se u zapadnim zemljama.

Mnogi sljedbenici islamske vjere smatraju da Zapad pokušava ne samo ekonomski i politički ovladati muslimanskim svijetom nego i kulturno. Marksistički izraz “kulturni imperijalizam” postao je poznat u muslimanskom svijetu u vrijeme kada su zapadnjački običaji prodrli u različite sfere društvenog života muslimanskih zajednica, uključujući način odijevanja, zabavu, društveno ponašanje pa čak i jezik. Stariji kreatori zapadne politike općenito osjećaju nelagodu u vezi s bilo kakvom idejom islamizma i pokušavaju je ignorirati ili potisnuti kada god je to moguće. Uobičajeno neprijateljstvo prema muslimanima izraženo je u lošem tretmanu muslimanskih emigranata u zapadnim zemljama. Tako su nasljednici Francuske revolucije naprimjer zabranili tradicionalno islamsko oblačenje (maramu ili hidžab) u školama. Takvi trendovi naveli su mnoge dijelove muslimanskog svijeta da počnu na Zapad gledati s velikim neprijateljstvom.

Pitanje Palestine

Uspostavljanje države Izrael i iz toga proisteklo oduzimanje imovine od svih Palestinaca – a uz odlučnu podršku zapadnih sila – samo je dodalo ulje na sveopću vatru. Osnivanje jevrejske države muslimani smatraju nelegitimnim činom, i kao kontinuirana manifestacija nepravde počinjene od zapadnih sila ono izaziva bijes muslimanskog svijeta iz dva razloga. Kao prvo, osnivanje Izraela izazvalo je protjerivanje palestinskog naroda iz njihove domovine i razmještanje mnogih od njih po čitavom svijetu, primoravajući ih na dugi i ponižavajući egzil. Aktivna podrška zapadnih zemalja stvaranju cionističke države u Palestini smatrana je pokušajem da se ispravi povijesna nepravda počinjena nad Jevrejima, ali činjenjem još jedne nepravde, ovoga puta nad Palestincima. Označavanjem Izraela “civiliziranom” ispostavom na “barbarskom” Istoku sve Arape i muslimane počeo je obuzimati osjećaj da su napadnuti.

Kao drugo, uz aktivno učešće i podršku Zapada, Palestinci (tj. žrtve) pretvoreni su u agresore, dok je Izrael (tj. stvarni agresor) lažno predstavljen kao simbol korektnosti i civiliziranosti. Palestinci su predstavljeni kao teroristi i “vrsta koja mrzi život”, a ne kao narod pod okupacijom koji nema pravo na nezavisnost, samoodbranu i otpor, odnosno na vrijednosti garantirane ženevskim konvencijama, ali kasnije često kršene od Zapada i Izraela. Istaknute javne ličnosti, poput švedske kraljice, okrivljavale su palestinske majke, a ne brutalni izraelski stil zbog smrti djece tokom sadašnje intifade, optužujući ih da su “emocionalno nepromišljene” zbog toga što su odgajale svoju djecu da budu bombaši samoubice i onda ih slale da umru. Na drugoj strani, Izrael se, bez obzira na upuštanje u državom sponzorirani terorizam, bez obzira na sistematsko protjerivanje palestinskog naroda, i bez obzira na otvoreno kršenje svih relevantnih rezolucija Ujedinjenih naroda, predstavlja kao država koja se brani i koja cijeni mir, kao jedina demokratska država u tom regionu unatoč njenoj rasističkoj politici prema nejevrejskim građanima Izraela. I dok Izrael i dalje negira i odbija razgovor o bilo kakvoj odgovornosti za oduzimanje imovine Palestincima, on i dalje za sve Jevreje bilo gdje u svijetu zadržava neosporivi “Zakon o povratku”. Izraelu se oprašta 55 godina ugnjetavanja i razvlaštenja čitavog palestinskog naroda i 36 godina okupacije uz bezbrojne brutalne postupke dehumanizacije protiv Palestinaca pojedinačno i kolektivno. Pored toga, i pored sve njegove vojne sile na djelu, Izrael se nagrađuje naširoko prihvaćenim uvjerenjem da je on taj koji treba zaštitu od Palestinaca, a ne obratno.

U takvom kontekstu, za sve se evropske zemlje vjeruje da su direktno ili indirektno uzele učešće u davanju političke podrške Izraelu. Velika Britanija izdala je Balforovu deklaraciju te pomogla ilegalno doseljavanje Jevreja u Palestinu; Njemačka je počinila zločine protiv Jevreja, i tako osigurala poticaj i takozvano opravdanje za cijeli cionistički projekat (čiji pljačkaški aspekti pod nekim drugačijim okolnostima nikada ne bi izgledali kao nešto što se može opravdati). Politike i jedne i druge strane međusobno su se dopunjavale i na kraju dovele do stvaranja entiteta koji je trebalo da vješto, ali na štetu drugih, anulira “grijehe Evropljana”.

Pristrasnost Zapada

Iako stavovi naroda na Srednjem istoku o pristrasnosti Zapada prema Izraelu ne moraju biti potpuno tačni, oni su dodatno potaknuti nespremnošću zapadnih zemalja da istinski izvrše pritisak na Izrael kao i njihovom nemogućnošću da stanu iza legitimnih prava Palestinaca, zahtijevajući pri tome kraj izraelske okupacije kako bi Palestinci dobili nezavisnost na teritoriju koja sada predstavlja samo 22% ukupne površine povijesne Palestine. Ova pasivnost, iako Zapad posjeduje resurse i potencijal da izvrši snažan pritisak na Izrael, navodi mnoge na Srednjem istoku da na Zapad gledaju kao na partnera Izraelu, a ne samo kao na pukog posmatrača suočenog s nepravdom i nasiljem.

Opraštanje svih izraelskih kršenja i zloupotreba ljudskih, socijalnih i političkih prava, pri čemu se vrši ogroman pritisak na slabiju palestinsku stranu, konstantna je komponenta američkog pristupa politici na Srednjem istoku. Takav pristup u potpunosti negira palestinsku čovječnost i obustavlja međunarodnu pravnu primjenu njihovih prava. I dok je Izrael uvijek uživao poseban status, od Palestinaca se tražilo da prihvate nešto što se od drugih ne bi tražilo. Čini se paradoksalnim, čak i apsurdnim, da su zapadne zemlje otišle u rat u ime prava kosovskih Albanaca na povratak na svoju zemlju, a da od Palestinaca traže da se odreknu istog takvog prava.

Osnovna ljudska prava nisu stavke na izborniku da bi po nečijoj volji bile izabrane ili (iz)ostavljene. One trebaju imati stabilnost univerzalnog prihvatanja. Iako je njihova primjena uvijek glavni problem, to ne negira njihovo zakonsko i obavezujuće postojanje. Zbog toga se ona ne mogu dokinuti, modificirati ili nanovo formulisati. To bi trebalo biti primjenjivo i na pravo Palestinaca na državu i nezavisnost, uključujući pravo na povratak njihovih izbjeglica, sve dok je pravo na izbor mjesta boravka neotuđivo i dok, kao takvo, nije predmet pregovora. Zapad mora priznati ove činjenice, te potaknuti njihovo uključivanje u inicijative u cilju rješavanja ovog konflikta.

Pristup američke administracije na Srednjem istoku u tom pogledu je površan, a u nekim slučajevima čak i degradirajući. Dobar primjer za to jeste inicijativa promicanja demokratije u arapskom svijetu u vrijednosti od dvadeset i devet miliona američkih dolara. Demokratija je mnogo ozbiljnije i složenije pitanje i ne može biti riješeno dok se ne pronađe pravedno rješenje za palestinsko pitanje, dok se ne obustavi zapadna podrška korumpiranim i neefikasnim režimima i dok se ne smanji snažno zapadno vojno prisustvo u regionu. Međutim, Zapad je godinama primjenjivao duple standarde: Irak je silom protjeran iz Kuvajta 1991., nametnute su mu oštre ekonomske sankcije, a 13 godina kasnije SAD su izvršile invaziju na Irak, navodno da bi ga razoružale i čak oslobodile njegovog vođe, a sve ustvari zbog svojih političkih i ekonomskih interesa. Na drugoj strani, Izrael od 1967. drži Palestinu pod okupacijom i nije stavljen pod ozbiljan pritisak od Zapada bez obzira što posjeduje preko 400 “jevrejskih nuklearnih bombi” i bez obzira na sve zločine i masakre koje je počinio protiv Palestinaca. Dakle, nije riječ o humanitarnim principima ili vrijednostima kao što Zapad obično želi (us)tvrditi. Osnovna briga Zapada jeste održati postojeće odbrambene odnose i tržište. Drugim riječima, interesi imaju prioritet u odnosu na pravdu, i zapadni političari propovijedaju demokratiju, dok njihovo ponašanje pokazuje nešto drugo.

Da bi se odnosi između Zapada i Srednjeg istoka popravili, a to posebno nakon američke vojne invazije na Irak (i prije toga na Afganistan), naprijed spomenuta pitanja moraju se analizirati i na zadovoljavajući način riješiti kako bi se neutralizirali oni koji prijete sigurnosti zapadnih građana i njihovom specifičnom modalitetu društvenog uređenja. Gledano iz muslimanske perspektive, zapadna vojna intervencija se prije svega vidi kao agresija i ona izaziva veliku frustraciju kod muslimana, također, i zato što je to još jedna u nizu sličnih agresija i poniženja.

Time što podržavaju takvu jednu pristrasnost i politički monopol u regionu, SAD su isključile druge političke igrače, kao što su, naprimjer, Ujedinjeni narodi i Evropa, koji mogu doprinijeti mirovnom procesu ili koji bi mogli parirati jednostranosti američkog pristupa. Evropa mora hitno preuzeti aktivniju ulogu. U palestinsko-izraelskom kontekstu odgovorna upotreba sile zahtijevala bi jedan efikasan, brz i intervencionistički mirovni pristup kako bi se riješila konfliktna pitanja i kako bi se objema stranama pružila alternativna rješenja. Povratak nade i pouzdanja u namjere zapadnih sila zahtijevao bi da oni stave svoju kolektivnu moć i resurse iza jedne legitimne i politički snažne mirovne inicijative. Jedna takva autentična alternativa trebala bi priznati neophodnost okončanja okupacije Palestine, što iziskuje povlačenje Izraela na granice iz 1967., uklanjanje doseljeničkih naselja, uspostavljanje nezavisne i održive palestinske države te donošenje pravednog rješenja za pitanje palestinskih izbjeglica, a sve na osnovu odgovarajućih rezolucija Ujedinjenih naroda i formule “zemlja u zamjenu za mir”. Realizacija takvog rješenja zahtijeva da se kreatori politike na Zapadu uhvate u koštac s Izraelom i da vanjsku politiku zapadnih država (a posebno Amerike) prema Srednjem istoku oslobode od izraelskog militarizma, ekstremizma i arogantnosti.

I dok ova pitanja imaju utjecaj na sve druge aspekte zapadno-muslimanskih odnosa i na mnoga druga dešavanja u cijelom svijetu, naprijed elaborirani fokus na Palestinu ne bi međutim, trebao dovesti do zaključka da će problemi između zapadnih zemalja i muslimanskog svijeta vjerovatno nestati onog momenta kada se i ako se pitanju Palestine pravedno pristupi. To jednostavno znači da će neuspjeh Zapada da potakne pronalaženje pravednog rješenja za ovo opasno pitanje vjerovatno u budućnosti doprinijeti održavanju postojećih tenzija između Zapada i muslimanskog svijeta, ili čak i povećati njihov intenzitet.

Obnavljanje prijateljskih odnosa i dijalog

Osvajanje i okupacija Iraka vjerovatno će produžiti novu epizodu animoziteta prema Zapadu, dalje zakomplicirati i odgoditi demokratski proces te još zadugo zaustaviti razvoj na Srednjem istoku. Zapad je dugo sebe doživljavao dominantnom kulturom i nije naviknut na osjećaj slabosti i bespomoćnosti. U očima zapadnih lidera vojna intervencija u Afganistanu bila je legitimna i nužna kako bi se neutralizirali oni za koje se smatralo da ugrožavaju sigurnost njihovih građana i jedan specifičan model društva. Većina ljudi na Srednjem istoku uvjerena je da je Zapad bio motiviran samo svojim strateškim interesima, uključujući kontrolu energetskih resursa u tom regionu.

Zapad mora obznaniti nepravdu koja je do sada dominirala u njegovom odnosu prema narodima na Srednjem istoku i od sada mora imati drugačiji pristup. Osjećaj ravnoteže u kojem obje strane imaju priliku učestvovati kao stvarni partneri mora postojati, čak i ako su njihovi doprinosi različiti. Takav jedan pristup mogao bi unaprijediti razumijevanje, intelektualnu razmjenu i široku saradnju. Do sada Zapad nije uspio shvatiti koliko je muslimanima bitno slijeđenje uputa vlastite kulture umjesto sistematskog prihvatanja zapadne misli i oblika ponašanja.

Osjećaj većine ljudi na Srednjem istoku da se nalaze u slabijoj poziciji snažno utječe na sve oblike komunikacije. Trenutni osjećaj bespomoćnosti koji prevladava među svima koji se protive ratu u Iraku i njegovoj okupaciji, a posebno među onima koji su njime najdirektnije pogođeni, u nekim slučajevima dovest će do radikalizacije i, u konačnici, izazvati ono za što SAD tvrde da je borba protiv terorizma, ali na štetu demokratije, ljudskih prava i slobode.

 

Autori: Salwa Bakr, Fikret Karčić i drugi[1]

Preveo: Aid Smajić

 

[1] Iz izvještaja Instituta za vanjske kulturne odnose u Štutgartu The West and the Muslim World: A Muslim Position (Zapad i muslimanski svijet: Jedno muslimansko gledište), Stutgart, Institut fur Auslandsbeziehungen - IFA, 2004., str. 131-39. Autori izvještaja su Fikret Karčić (Sarajevo), Salwa Bakr (Kairo), Basem Ezbidi (Nabulus, Palestina), Hanan Kassab-Hassan (Damask), Mazhar Zaidi (Lahore, Pakistan) i Jawhar Hassan (Kuala Lumpur).