Socio-ekonomski profil muslimanskog svijeta

Lokacija muslimanskog svijeta

Muslimanski svijet nastanjuje veliki geografski prostor koji se prostire od Indonezije u jugoistočnoj Aziji do Maroka u sjevernoj Africi. Albanija se nalazi u jugoistočnoj Evropi sa Turskom koja leži između jugoistočne Evrope i jugozapadne Azije. Region Bliskog Istoka sadrži zemlje Bahrejn, Ujedinjene Arapske Emirate, Iran, Irak, Jordan, Kuvajt, Liban, Oman, Palestinu, Katar, Saudijsku Arabiju, Siriju i Jemen. Sjeverna Afrika je dom Alžiru, Egiptu, Libiji, Tunisu, Mauritaniji i Tunisu, dok se u sjevernoj Africi nalaze Burkina Faso, Gambia, Mali, Niger, a Nigerija, Džibuti i Somalija su smještene u istočnoj Africi, dok je Čad u centralnoj Aziji sa Komorosom u južnoj Africi. U centralnoj Aziji se nalaze Kirgizstan, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan dok se Azerbejdžan nalazi u jugozapadnoj Aziji. Afganistan, Pakistan i Bangladeš nastanjuju južnu Aziju, a u regionu jugoistočne Azije nalaze se Malezija, Bruneji i Indonezija. Muslimanske zemlje se nalaze u sredini svijeta sa svim kanalima i rutama između svih mora i okeana. Stoga, nijedan brod ne može proći od mora do mora, a da ne prođe kroz kanal neke od muslimanskih zemalja. 

Geostrateška važnost muslimanskog svijeta

Muslimani nastanjuju važne strateške lokacije u svjetskim regionima. Regioni su veoma bogati prirodnim i mineralnim izvorima koji se izuzetno potrebni modernim, industrijski razvijenim državama Zapada. Muslimani također, posjeduju nekoliko važnih vrata koja su vitalna za morsku trgovinu. Jedan od ovih regiona je Bliski Istok. State Department Sjedinjenih Američkih Država opisuje Bliski Istok kao “bogat izvor strateške moći i jednu od najvećih materijalnih nagrada u svjetskoj historiji”. On je “najvjerovatnije, najbogatija ekonomska nagrada u oblasti stranog ulaganja u svijetu” ili kazano riječima predsjednika Ajzenhauera (Eisenhower) “strateški najvažnija oblast u svijetu”.[1] Ričard Nikson (Richard Nixon) je napisao da je Bliskog Istoka “nafta životna krv moderne industrije, region Perzijskog zaljeva je srce koje pumpa tu krv, a morske rute oko ovog zaljeva su žile kucavice koje prenose tu krv”.

U sljedećoj knjizi Nikson je mišljenja da zato što će Bliski Istok najverovatnije ostati “jedini izvor značajne izvozne nafte u svijetu u sljedećih 25 godina, nemamo izbora nego da ostanemo angažovani u toj zoni”[2]

Činjenica je da se 55% svjetski poznatih rezervi gasa nalaze na Bliskom Istoku. Gas i gasni proizvodi se koriste na brojne različite načine u cijelom svijetu, posebno u visoko industrijalizovanim, urbaniziranim i razvijenim društvima. Otprilike 45% gasa korištenog u Sjedinjenim Američkim Državama je iz vlastitih domaćih naftnih izvora, dok 55% gasa korištenog u S.A.D. dolazi izvana, a značajan dio toga dolazi sa Bliskog Istoka. Da je većina Arapa nemuslimani i da nemaju naftu oni ne bi bili od interesa za Zapad. Kao dodatak nafti, poznato je da Bliski Istok posjeduje mnoge prirodne resurse kao što su, između ostalih, prirodni gas, željezna ruda, fosforna stijena, pamuk i drugi. Otprilike 60% svjetske fosforne stijene (od koje se prave fertilizatori, sapun i deterženti) se nalaze u Maroku i Zapadnoj Sahari, koju kontroliše Maroko.[3]

Centralna Azija posjeduje neke od najvećih svjetskih naftnih i gasnih depozita i u skorašnje vrijeme se pojavila kao glavni centar za bušenje i istraživanje. Zbog svoje pozicije u kojoj nema izlaz na more, centralna Azija ne može lahko izvoziti svoje naftne proizvode. Da bi se riješio ovaj problem građeni su naftovodi, a trenutno se planira gradnja još nekoliko istih. Izgradnja naftovoda je parnična stvar, prije svega zato što nekoliko potencijalnih staza ide preko Irana, zemlje koja je i dalje pod sankcijama S.A.D. i Rusije, te koja je politički i ekonomski nestabilna zemlja. Također, region centralne Azije obiluje ugljikovodicima. Kazahstan i Azerbejdžan će se, vjerovatno, pojaviti kao dva glavna izvoznika sirove nafte, Turmenistan posjeduje važne rezerve plina, što je navelo vladine planere da objave da će Turkmenistan ubrzo postati „Kuvajt državnog plina“, dok Uzbekistan posjeduje skromnije rezerve plina. Ova dragocjena imovina nije istražena najvjerovatnije zbog tehničkih tazloga. Međutim zemlje ovog regiona pokušavaju da požanju ove resurse. Stoga su strane naftne kompanije pozvane i razmatra se gradnja novih naftovoda radi izvoza ovih ugljikovodika. Bliski Istok se može pojaviti da odigra ulogu kanala za izvoz, posebno ako se Evropa pojavi kao vodeće tržište za ovakvu energiju. Također, Iran i Turska će, vjerovatno, biti važni korisnici u regionu, pomoću svojih lokacija kroz potencijalne rute ponude.[4]

U region zapadne ili supsaharske Afrike zemlje sa većinskim muslimanskim stanovništvom kao što su: Mali, Burkina Faso, Niger i Čad su među najsiromašnijima u regionu. One su pretrpjele dugotrajne suše i ozbiljnu okolišnu degradaciju i skromno su razvile infrasktrukturu i komercijalne mreže. Izdvaja se Nigerija sa najvećim rezervama nafte u regionu. Međutim, loše upravljanje ovim prirodnim resursom je rezultiralo u bogatoj manjini dok je većina i dalje zaustavljena u neimaštini.[5]

STRATEŠKI PLOVNI PUTEVI

Da nema vrata neki svjetski kontinenti bi bili spojeni zajedno. Naprimjer, Evropa i Azija su odvojene sa nekoliko milja vode Gibraltarskim tjesnacem na zapadu. Evropa i Azija su odvojene uskim turskim tjesnacem na istoku, Afrika i Azija bi bile spojene na Sueckom kanalu, one su odvojene samo sa nekoliko milja na sjevernom kraju Crvenog mora na Babu el-Mandabu. Stoljećima su Gibraltarski tjesnac, Bosfor i Dardaneli i Istmus kod Sueckog kanala bile i ostale strateške tačke prelaženja za razne vojske prilikom invazija.

Za vrijeme mira, oni su ekstremno važni za prijevoz ljudi i dobara između kontinenata i unutar regiona koje ističe njihovu izuzetnu važnost.[6] Pored toga, Suecki kanal osigurava ključnu vezu sa morskim rutama između Atlantika i Indijskog okeana. Stoga, pet od svjetskih velikih, strateških plovnih puteva su smješteni u region, što jako utječe na geopolitičko razmišljanje na lokalnom i globalnom nivou.

Gibraltaški tjesnac je jedan od naprometnijih među okeanskih plovnih puteva u svijetu, sa oko 150 brodova koji prolaze svakim danom, izuzimajući male brodove i podmornice. Saobraćaj uključuje trgovinu sa lukama Mediteranskog i Crnog mora, prijevoz kroz Suecki kanal i prijevoz pomorskih brodića, uključujući i nuklearne podmornice. Teret od posebnog strateškog interesa uključuje južnoafrički ugalj vezan za Izrael, i naftu vezanu za zapadnu Evropu i S.A.D. Također, se odvija značajan prijevoz putnika i tereta preko Gibraltara između Afrike i Evrope.

Dardanele i Bosfor su razdvojeni Mramornim morem, tako da brodovi koji su u tranzitu između Crnog i Egejskog mora, moraju putovati preko 200 milja (320 kilometara) turskim vodama. Veliki dio pomorske trgovine Turske prolazi korz Dardanele, uključujući puno i naftu. Dardanele povezuju Egejsko more sa Mramornim morem, koje predstavlja unutrašnje vode koje su u potpunosti okružene Turskom. Bosfor povezuje Mramorno more sa Crnim morem. [7] Region ovih tjesnaca leži u komercijalnom zemljišnom srcu gdje među kontinentalne zemaljske rute između Evrope i Azije sijeku među okeanske plovne rute.

Veliki dio saobraćaja koji prolazi kroz Suecki kanal također prolazi kroz Bab al-Mandab, tako da do koje je mjere važan Suecki kanal, također je važan i Bab al-Mandab. Priobalne zemlje Crvenog mora poput Jordana, Jemena, Etiopije i Sudana također imaju očigledan interes u Bab al-Mandabu jer to predstavlja njihov jedini izlaz na more osim putem Sueckog kanala. Bab al-Mandab je smješten u region političkog previranja, gdje se glavne svjetske političke sile bore za uticaj u rogu Afrike i u Arapskom poluotoku.

Hormuški tjesnac je otprilike 100 nautičkih milja dug, okružen sa sjevera Iranom i omanskom Musundam poluotokom na jugu. Najuži dio leži između iranskog otoka Jazirat Larak i omanskog otočića Veliki Quoin, razmak je 21 nautička milja. Ovo je šire nego što vještački pogled na mapu može predložiti i šire od Engleskog kanala u njegovoj najužoj tački. I Iran i Oman traže pravo nad teritorijalnim vodama od 12 nautičkih milja i stoga je protezanje od nekih 15 nautičkih milja gdje su njihove uvažene teritorijalne vode definisane usaglašenom centralnom linijom. U kasnim 1970. godinama, preko pola nafte koja se odnosi na međunarodnu trgovinu i 2/3 nafte OPEC-a je prolazilo kroz Hormuz, brzinom otprilike 18 miliona barela dnevno. U tipičnom danu, između 70 i 80 brodova je koristilo tjesnac. Od toga, naftni uvoz putem tjesnaca je bio oko 38% za S.A.D., 60% za zapadnu Evropu i 75% za Japan. Priobalne zemlje regiona imaju očiti interes za Hormuški tjesnac ne samo iz razloga osiguranja proticanja izvoza nafte nego, također, da zaštite i uvoz. Irak, Bahrejn, Kuvajt i Katar nemaju alternativni izlaz na more.

Iako postoji tendencija da se potcijeni savremeni geopolitički značaj Sueckog kanala, otprilike 10% od naftnog izvoza zaljevskih zemalja SAD-u i Zapadnoj Evropi se odvija kroz kanal.[8] Od svog otvaranja 1869. godine, Suecki kanal je stekao veliki geopolitički značaj za pomorske sile povezujući Atlantski sa Indijskim okeanom preko Mediterana i Crvenog mora. Globalna percepcija u razdaljini se radikalno smanjila zbog ušteda u vremeni i razdaljini, a što primarno znači manji troškovi goriva za 40% ili 50% za određena putovanja. Prednosti komercijalnog prijevoza su jako privlačne, posebno za manje brodove, ali strateška vrijednost kanala za pomorske brodove je također veoma važna. Prijevoz pomorskih jedinica iz Meditaranskog mora u Indijski okean preko Sueckog kanala je 17 ili 18 dana kraći nego putovanje preko Rta dobre nade (Cape of Good Hope), u Južnoj Africi.[9]

Osim toga, od njegovog ponovnog otvaranja u junu 1975. godine Suecki kanal je postepeno povećao svoj udio u trgovini naftom, posebno nakon završetka glavnog projekta proširenja 1981. godine, koji je omogućio prolaz tankerima teškim 150.000 tona. Relativni pad važnosti Sueckog kanala za prijevoz nafte i naftnih proizvoda od 1966. godine također nastoji da zamrači činjenicu da se nenaftni teret od tada više nego udvostručio. Skoro svaka pomorska trgovinska država koristi kanal i raspon prijevoznih dobara je dokaz njegove ključne uloge u svjetskoj trgovini, tradicionalni primjeri prerađene robe koji idu ka jugu i sirovi materijali koji idu ka sjeveru potvrđuju tu istinu. Među mineralima juga koji su vezani za Evropu je i nekoliko njih od strateške važnosti poput kroma, mangana, kalaja i nikla. Ako se Suecki kanal ponovo zatvori za prijevoz, njegov utjecaj na prijevoz nafte će biti minimalan, dok generalna trgovina teretom bi bila ozbiljno pogođena i troškovi transporta bi se povećali za 50%. S druge strane, ne postoji zemlja koja bi išla u rat za kanal kao što su to učinile Francuska i Velika Britanija 1956. godine. Činjenica je da ne postoji zemlja koja ima poseban veliki ekonomski ili strateški interes za kanal. Prije bi se moglo reći da veliki broj zemalja ima neki interes za kanal. Značajno je istaknuti u ovom pogledu da je samo 190 ratnih brodova koristilo Suecki kanal 1981. godine.

Iako smješten u regionu jugoistočne Azije, Tjesnac Melake je važan međunarodni plovni put. Njegova važnost za svjetsku ekonomiju proizlazi iz činjenice da je to glavni morski put između Indijskog okeana i Pacifika. Tačnije, to je najkraća ruta između Afrike, zapadne Azije i indijskog potkontinenta i istočnoazijskih ekonomija. Tjesnac Melake je postao važna ruta sa otvaranjem Sueckog kanala 1869. godine, kada se dominatna trgovina između Evrope i dalekog Istoka prebacila od tjesnaca Cape Town-Sunda na tjesnac Suec-Melaka rutu. Osim toga, popularnost Tjesnaca Melake proizlazi iz činjenice da je veoma kraća nego alternativna ruta kroz tjesanc Lombok i Makassar i Celebes more za većinu brodova osim za najveće tankere koji su do vrha puni. Stoga je ruta preko tjesnaca Lombok siromašna zamjena za tjesnac Malake, to je duža i zato skuplja alternativa. Ukratko, za brodove koji plove između Indijskog okeana i Pacifika, tjesnac Melake najmanje košta i stoga je preferirana ruta.[10]

STANOVNIŠTVO MUSLIMANSKOG SVIJETA

U svijetu živi milijardu i 400 miliona muslimana, što čini 1/5 svjetske populacije. Muslimani čine većinu u 47 zemalja, značajnu manjinu u 7 zemalja i znatnu manjinu u još najmanje 9 zemalja. Iako su prisutni u cijelom svijetu, pokazujući brojne kulture i govoreći mnoge različite jezike, muslimani su većinom skoncentrisani u Aziji, gdje čine više od 2/3 populacije. Afrika je drugi najveći kontinent u kojem su skoncentrisani muslimani, sa procentom višim od ¼ cjelokupne populacije. Kao druga najveća religija u svijetu sa preko milijardu i 400 miliona muslimana čineći 22.5% svjetske populacije, islam je jedna od najrasprostranjenijih religija. Otprilike 57.6% muslimana je u južnoj i jugoistočnoj Aziji, 28.1% u sjevernoj i supsaharskoj Africi, 8.9% u jugozapadnoj Aziji, 4.4% u bivšim sovjetskim republikama ili današnjoj Rusiji i 1% drugdje u svijetu. Manje od 25% muslimanskog svijeta je sačinjeno od Arapa muslimana (preko 24% živi na Bliskom Istoku) i ne više od 35% muslimanske populacije koja stanuje na Bliskom Istoku (jugozapadna Azija i sjeverna Afrika).[11]

Četiri zemlje sa najvećom koncentracijom muslimana su Indonezija (obuhvata 220 miliona muslimana), Pakistan (140 miliona), Bangladeš (130 miliona) i predominantno hinduska Indija (135 miliona muslimana). Broj Arapa u svijetu je otprilike 300 miliona, od toga 290 miliona je u arapskim zemljama.[12]

Bliski Istok i sjeverna Afrika su gusto naseljeni. Od 278 miliona, što čini 5.6% svjetske populacije u 1984. godini u region koji zauzima samo nešto preko 10% Zemljine površine. Prosječni omjer populacije u 22 zemlje ovog regiona je ispod 12 miliona. Najveće populacije su u Turskoj, Iranu i Egiptu koje su globalno na 18. 19. i 24. mjestu. Ove tri države posjeduju 52% populacije regiona. Također, region uključuje neke od najmanjih država svijeta i po veličini i po broju stanovnika poput Katara, Bahrejna, Kipra, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta. S druge strane, broj stanovnika regiona brzo raste jer je broj stope smrti pao a broj stope rađanja je ostao visok. Njihova srednja stopa rasta je 2,8% godišnje. Iako su 18 zemalja Bliskog Istoka i sjeverne Afrike zvanično arapske, njihovi kulturni distributivni obrasci unutar regiona su kompleksni. Možda ovdje jezik može poslužiti kao korisniji vodič u raznovrsnost naroda. Dominantni regionalni jezici su arapski, turski i perzijski jezik. Postoji 50 zemalja koje imaju brojnu muslimansku većinu, 40. od ovih zemalja se zvanično opisuju kao islamske države. Otprilike, pola ovih koje smještaju ¼ od svjetske populacije muslimana su smještene na Bliskom Istoku i sjevernoj Africi. S druge strane, oko 93% naroda Bliskog Istoka i sjeverne Afrike su muslimani. Manje od 3% su krišćani, oko 3% slijedi plemenske religije, većinom u južnom Sudanu, i manje od 2% su Jevreji. Zbog svoje nadmoćne pozicije unutar regiona, islamska religija je integrirajuća snaga od posebnog značaja.

Region centralne Azije je rijetko naseljen. Velika prostranstva su u osnovi nenaseljena, previše sušna, ili su previsoka da bi podržala ljudski život. Čak mnoge od povoljnih prostranstava su naseljena sa široko raštrkanim grupama nomadskih pastoralista (narod koji se bavi stočarstvom da bi preživio) [13]

Na početku 20. stoljeća, populacija regiona je bila otprilike 10 miliona, od tada ovaj broj se pet puta povećao, tako da danas iznosi 50 miliona, zahvaljujući velikom porastu broja rođenih među domaćim stanovništvom, posebno u ruralnim zonama i opadajućim broju rane smrti.[14] Kao i u drugim dijelovima svijeta u razvoju, oko 50% populacije je ispod 20 godina svoje životne dobi. Međutim neprekidna imigracija u region je doprinijela brzom porastu u populaciji. Postojala su tri glavna talasa i to 1920., 1930. kada su razvojni programi u ekonomskoj i socijalnoj sferi bili energično sprovođeni od strane centralne vlade, za vrijeme II Svjetskog rata, kada su mnoge industrije i naučne institucije bile relocirane iz ranjivih zapadnih sovjetskih republika u centralnu Aziju i kada su nepouzdani narodi bili masovno prognani kao što su, npr., krimski Tatari, Nijemci sa Volge, Grci sa Crnog mora i 1950. i 1960. godina kada se pojavila nova eksplozija ekonomske aktivnosti u vezi sa razvojem ‘prašumskih zemalja’ Kazahstana. Kao rezultat ovih različitih ulijevanja, danas su sve centralnoazijske republike multietnične. Također postoji manji pad broja rođenih u urbanim sredinama, ali u ruralnim sredinama broj rođenih je i dalje visok i zasigurno će ostaviti povećani pritisak na socijalne usluge, smještaj i zapošljavanje.[15]

LJUDSKI RAZVOJ U MUSLIMANSKOM SVIJETU

Svih 47 zemalja sa muslimanskom većinom ima populaciju nejednake veličine. Afrika je dom 199. miliona muslimana. Oko 258 muslimana živi u arapskim zemljama, dok 727 miliona muslimana živi u centralnoj i istočnoj Aziji. Oni su umjereno modernizirani, imaju relativno visok stepen inflacije, nizak stepen ekonomskog razvoja, nizak stepen životnog vijeka i visok stepen nepismenosti punoljetnih osoba. Indeks (pokazatelj) ljudskog razvoja, koji mjeri napredak koji zemlja ostvari u vremenskom periodu, osigurava korisne komparativne indikatore među mnogim zemljama i regionima u svijetu.[16] Što se tiče muslimanskog svijeta, samo manji broj muslimana je bio u mogućnosti da ostvari neki napredak, dok većina ostaje na dnu skale. Kao što se može vidjeti u tabeli br. 1., više od 2/3 muslimana još uvijek je živjelo iznad niskog-srednjeg ljudskog razvoja 1999. godine. Izvještaj o ljudskom razvoju iz 2001. godine, kojeg su izdali Ujedinjeni narodi pokazao je da manje od 1% muslimana uživa standard visokog ljudskog razvoja. Izvještaj, također pokazuje da 38% muslimana živi u uslovima daleko ispod prosječnih, nemajući neke od minimalnih uslova za dostojan život.[17]

Ovi podaci o ljudskom razvoju odražavaju činjenicu da više od polovine populacije muslimanskog svijeta nije imalo svoga udjela u ekonomskom razvoju kojeg je ostatak svijeta doživio od kraja Drugog svjetskog rata. [18]

Tabela br.1. Indeksi ljudskog razvoja u muslimanskim zemljama 1999.god.

Napomena * HDI je konstruisan mjereći prosječna dostignuća u zemlji u tri osnovne dimenzije ljudskog razvoja: dug i zdrav život, mjeren na osnovu životne dobi po rođenju, znanje mjereno po broju pismenih punoljetnih osoba (sa brojem 2/3) i kombinovanom osnovnom, srednjom i tercijarnom upisnom brutokvotom (sa težinom 1/3) i dostojan standard življenja mjeren nacionalnim brutodohotkom (BDP) po glavi stanovnika (PPP US$).

Izvor: United Nations, Human Development Report 2001 (New York: Oxford University Press, 2001).

Sa prolaskom vremena situacija je u većini slučajeva stagnirala, ukoliko se nije i pogoršala

Prema Izvještaju indeksa ljudskog razvoja iz 2002. godine “Za vrijeme 1990. broj naroda u ekstremnom siromaštvu u podsaharskoj Africi se popeo sa 242 na 300 miliona.”[19]

Unutar međunarodnog sistema ekonomske stratifikacije, većina muslimanske populacije je smještena u niske prihode i siromašne ekonomije. Dvadeset pet od ovih 47 zemalja uključujući i četiri najnaseljenije, tačnije Indonezija, Nigerija, Bangladeš i Pakistan su klasificirane kao niskoprihodne ekonomije (sa BDP od $755 ili manje po glavi stanovnika u 1999. godini) i 18 zemalja koje su srednjeprihodne ekonomije sa (BDP od $756-9,265 po glavi stanovnika). Samo četiri muslimanske zemlje spadaju u visokoprihodne ekonomije.[20] Ove četiri naftom bogate zemlje sadrže samo oko 2% od cjelokupne muslimanske svjetske populacije.

U pogledu Indeksa tehnološkog postignuća, ni jedna od muslimanskih zemalja nije uključena u « lidere » sa visokim dostignućima u proizvodnji tehnologije, difuziji i ljudskim vještinama. Od 10 istraženih muslimanskih zemalja samo Malezija je uključena u « potencijalne lidere » jer je investirala visoko u ljudske vještine i razvukla je stare tehnologije naširoko, ali inovira (izumi) malo. Tri zemlje : Pakistan, Senegal i Sudan okarakterisani su kao « marginalizirani », što znači da je dug put difuzije tehnologije i izgradnje vještina u ovim zemljama. Oni još uvijek koriste polomljene mašine za kucanje i čuvaju vrijedne dokumente na neučvršćenim papirima. U ovom kontekstu, interesantno je spomenuti i to da je Nigerija odgodila izbore jer su «  mravi izjeli veći dio glasačkog registra Nigerije”.[21] Preostalih 6 zemalja su okarakterisane kao « dinamički usvajaoci”.[22]

Samo nekoliko od muslimanskih zemalja, kao što je Malezija su visoko integrirani u globalnu ekonomiju. Sveukupno, izvoz iz 47 muslimankih zemalja je negdje oko 5.8% od cjelokupnog svjetskog izvoza, međutim Malezija sa samo 2,8% muslimanske svjetske populacije, iznosi 25% tog izvoza. Izuzimajući doprinos Malezije cjelokupnom izvozu, udio muslimanskog svijeta u globalnoj trgovini je otprilike 4,6%. Udio u izvozu muslimanskih zemalaja po BDP po glavi stanovnika je također veoma skroman u poređenju sa zemljama dalekog Istoka ili latinske Amerike.

Još jedan problem sa kojim se susreću muslimanske zemlje je iznos globalnog stranog direktnog ulaganja koje one zaprimaju. Godine 1998. cjelokupno strano direktno ulaganje je iznosilo oko 18,400$ miliona, što predstavlja 3.0% od svjetskog stranog direktnog ulaganja ili 1.5% od cjelokupnog BDP po glavi stanovnika muslimanskog svijeta. Bliski Istok i sjeverna Afrika su zaprimili oko 1% od cjelokupnog svjetskog ulaganja dok je supsaharska Afrika zaprimila 0.8%. Godine 2000. uliv stranog direktnog ulaganja se popeo na 1118.3$ milijarde, od toga 898.5$ ili više od 80$ se odvijalo u zemljama u razvoju. [23]

Činjenica da muslimanske zemlje predstavljaju oko 15% svjetske populacije što za račun ima da između 4% do 5% globalne trgovine i ulaganja nije zbog njihovih antiglobalnih politika. Oni ekonomski zaostaju daleko iza industrijalizovanih zemalja i dokazali su se nesposobnim da smanje ove razvojne procjepe.[24]

Rashod (trošak) na edukaciju u muslimanskom svijetu daleko zaostaje, predstavljajući manje od 4% cjelokupnog BDP po glavi stanovnika godišnje. Sadašnji edukacioni sistem u većini muslimanskih zemalja nije adekvatno planiran da popravi kvalitet rada i da zadovolji globalne uslove. Pritisak globalizacije će zahtijevati od muslimanskih zemalja da ulažu više u ljudske kapitalne resurse.[25]

U pogledu broja pismenih punoljetnih osoba, Muslimanski svijet predstavlja zemlje sa ekstremno nejednakim procentom. Naprimjer, najveći stepen pismenosti punoljetnih osoba u procentima (%) do 15 godina životne dobi i iznad u 2000. godini ima Uzbekistan i Tadžikistan, svaka zemlja sa rezultatom od 99,2%. Većina muslimanskih zemalja ima stepen pismenosti punoljetnih osoba otprilike oko 77%, dok neke od zemalja imaju stepen pismenosti punoljetnih osoba iznad 50%.[26]

U pogledu broja rasta populacije godišnje, izraženo u procentima u periodu između 1975. i 2000. godine, Ujedinjeni Arapski Emirati su imali najveći godišnji rast od 6.6%, slijede ih Katar sa 4.8% i Džibuti sa 4.4%. Najniži godišnji rast populacije ima Liban sa 0.9%, a slijedi ga Albanija sa 1.1% i Kirgistan i Siera Leone, koji imaju isti postotak od 1.6%.

Otprilike, većina muslimanskih zemalja je imala rast populacije godišnje u navedenom period od oko 2.3%. Izuzev u nekoliko zemalja,[27] većina njih troši više na vojne izdatke nego na zdravstvene usluge.

Od 47 muslimanskih zemalja nema ni jedne zemlje koja je postigla status industrijski razvijene zemlje. Pretežna većina, tj. njih 33 su karakterizirane kao zemlje u razvoju.[28]

Od ovoga, 12 muslimanskih zemalja pripada najmanje razvijenim zemljama svijeta.[29]

Situaciju u muslimanskom svijetu dobro opisuje dr. Mahatir Muhamed, bivši premijer Malezije, na sljedeći način:

Ne postoji niti jedna muslimanska zemlja koja se može kvalificirati kao razvijena. Jedan broj njih je veoma bogat, sa dobro obdarenim prirodnim resursima. Ali, skoro sve one zaostaju u modernom znanju, tehnološkim vještinama i u velikom broju u efikasnoj vladi. Činjenica je da u nekoliko zemalja preovladava stanje blizu anarhije. Nema kriterija kojima bi se i jedna od njih mogla karakteriziti kao razvijena… Siromaštvo, neznanje i nestabilnost su postale takve zajedničke karakteristike u muslimanskim zemljama da se pretpostavlja da je to prirodna posljedica slijeđenja učenja islama. Stoga nije iznenađujuće da danas svijet asocira islam sa nazadnošću.[30]

GLOBALNE TRANSAKCIJE

Proizvodna struktura i ekonomska proizvodnja u muslimanskim zemljama su neadekvatne da bi zadovoljile svjetske standarde. Ekonomske odluke u ovim zemljama su potpuno centralizirane sa malom tržišnom slobodom za učešće privatnih kompanija u ekonomskim aktivnostima. Rigidnost njihovih institucionalnih tijela i vladine regulacione mjere su smanjile efikasnost lokalnog tržišta i spriječile ga od natjecanja na globalnim tržištima. U nekim muslimanskim zemljama pristup tehnologiji i modernim komunikacijama se smatra prijetnjom državnoj sigurnosti a ne kao moćna alatka za promociju ljudskog i fizičkog razvoja. Produbljivanje integracije u svjetskoj ekonomiji će zahtijevati povećani udio državne trgovine u cjelokupnim svjetskim transakcijama dobara, usluga, ulaganja i faktora kretanja. Trgovina se smatra motorom razvoja i muslimanske zemlje ne mogu ignorisati prospekte za povećanjem trgovine u budućem razvoju svojih društava. U eri globalizacije, pristup globalnim tržištima uključuje ne samo skupljanje fizičkih dobara i usluga, nego i znanja i tehnologije potrebne za obezbjeđivanje kapaciteta ekonomije da proizvodi proizvode zasnovane na znanju. Često se spominje da radi produbljivanja integracije zemlje juga trebaju da budu u poziciji da se natječu na globalnim tržištima. Međutim znajući da je nova globalna ekonomija visoko tehnološka i zahtijeva organizacione, tehničke i menadžerjske sastojke koje puno razvojnih zemalja ne posjeduje, konkurentnost će jednostavno značiti kompromis između dobitka od trgovine i socijalnog blagostanja u siromašnim zemljama. U muslimanskom svijetu ne postoji niti jedna zemlja koja može tvrditi da ima sredstva za natjecanje sa multinacionalnim kompanijama, industrijski razvijenim zemljama ili zemljama u razvoju. Da bi zadovoljile svjetske standarde, ove zemlje moraju restruktuirati svoje ekonomije radi popravljanja fleksibilnosti i promovisanja integracije u globalnoj ekonomiji.

Međunarodna trgovina muslimanskih zemalja uglavnom uključuje izvoz ograničenog broja primarnih proizvoda i sirovih mineral. Globalni izvoz dobara i usluga je bio blizu 7 triliona američkih dolara 1998. godine, a muslimanske zemlje su doprinijele tome samo sa 6,3% cjelokupnom svjetskom izvozu.

Alarmantno je za zemlje Organizacije islamskih zemalja, između ostalih muslimanskih zemalja, da čine tako mali udio u cjelokupnoj svjetskoj trgovini. Također, udio ovih zemalja u cjelokupnom obimu zemalja u razvoju je bio oko ¼ u 1998. godini. Ovo ukazuje da se trebaju izvršiti promjene u obimu i sastavu Organizacije islamskih zemalja kako bi ove zemlje popravile svoj status na svjetskim tržištima. Povrh toga, globalizacija povećava udio usluga u globalnoj trgovini, a to je zona u kojoj muslimani puno zaostaju. Informacione tehnologije su doprinijele globalizaciji potražnje usluga, ali većina muslimanskih zemalja još uvijek je u nemogućnosti da pribavi pristup takvoj tehnologiji. Transfer tehnologije je većinom povezan sa operacijama multinacionalnih kompanija kao i sa prilivom direktnog stranog ulaganja.[31]

HETEROGENI MUSLIMANSKI SVIJET

Muslimanski svijet je veoma heterogen i pluralističan. Da nije islama, zemlje muslimanskogs svijeta ne bi imale puno zajedničkog. Svi muslimani vjeruju u svemogućeg Allaha dž.š., Njegove poslanike, objavljenje knjige sa posljednjim Božijim poslanikom Muhamedom, s.a.v.s., kojem je objavljen Qur’an. Međutim muslimani se dijele na sekte, i to: sunije i ši’ije, postoje četiri priznata mezheba ili pravne škole mišljenja, a među ši’ijama, većinu predstavlja sekta dvanaest imama. Neke muslimanske zemlje su drevne po svom nastanku poput Irana, Iraka, Egipta i Jemena, dok su druge skorašnje tvorevine kolonijalnih sila, poput Nigerije i Pakistana ili su federacije prethodno razdvojenih naroda poput Malezije. Muslimanski svijet zauzima velike geografske zone svijeta. Unutar ovih zemalja nalazi se raznolik i znatan dio obnovljivih i neobnovljivih resursa. Sa više od dva stoljeća kolonijalne dominacije, većina ovih resursa je eksploatisana da zadovolji vanjsku potražnju, a koja je generirala samo malu korist za ostatak ekonomije. Ekonomska orijentacija ovih zemalja ka međunarodnoj trgovini je prouzrokovala curenje prihoda, ekonomsku ovisnost, dvojnost, ekonomsku degradaciju i osiromašenje neobnovljivih resursa. U procesu, otvaranje njihovih ekonomija se proširilo do te mjere da je ekonomski napredak počeo da se ljulja u istom smjeru kao i ciklične fluktuacije u globalnim tržištima.[32]

Sve je ovo imalo utjecaja na muslimansku kulturu i društvo. Nanovo uvedene ekonomske promjene su narušile tradicionalne strukture autoriteta i zamijenile ih sa modernim, zapadnjačkim okvirima. U isto vrijeme, zapadnjačka kultura i edukacija su počele da se sudaraju sa regionima, prvo u urbanim zonama i među domaćom elitom, a kasnije sve više i u ruralnim zonama i unutar cijele populacije.

Kolonijalni period je ostavio institucionalno i ideološko nasljedstvo. Educirani ljudi koji su vodili rodoljubive pokrete u muslimanskom svijetu i kasnije formirali vlade nanovo nezavisnih država su bili zapadnjački educirani. Zakonodavne i izvršne institucije su uspostavljene na način da predstavljaju ogledalo kolonijalnih sila, iako su one nekada bile ukinute ili su njihove nadležnosti bili uzdrmane, administracija i funkcionisanje zemalja je slijedilo zapadnjački kalup. Vrijednosti koje je nova autohtona elita donijela sa sobom su bile demokratija, socijalizam i komunizam.[33]

U regionu zapadne Afrike, države poput Alžira, Maroka i Tunisa su bile francuske kolonije dok je Egipat i Sudan pripadao Britancima, a Abesiniju i Libiju je zauzela Italija.

Region jugoistočne Azije je bio predmet kolonijalnih zahtjeva tako da su Holanđani kontrolisali Javu, Sumatru i južni dio Bornea, a Britanci su imali vlast nad malajskim državama i sjevernim dijelom Bornea. Stoga, jedine nezavisne muslimanske teritorije u 18. stoljeću su bile Otomanska imperija, Perzija, Arabijski poluotok: Nedž i Šamar, Afganistan i Maroko. Čak i ove države su često nazivane polunezavisne države, jer su krucijalni dijelovi njihovih državnih poslova zavisili od odluka evropskih sila, posebno Francuske i Velike Britanije.

Francuzi su također imali kolonije u Mauritaniji, Senegalu, Nigeru, Čadu i Somaliji, dok su na Bliskom Istoku nakon Prvog svjetskog rata, Velika Britanija i Francuska preuzele pravo da vladaju zauzetim teritorijama u ime Lige naroda. Posebno, Francuskoj je dat mandat nad Sirijom i Libanom dok je Velika Britanija preuzela mandate nad novoosnovanim zemljama poput Palestine, Transjordana i Iraka.

Protivničke kolonijalne sile su nametnule svoje vlastite arbitrarne linije u muslimanskom svijetu bez detaljnog znanja ljudske aktivnosti ili topografije. [34]

Nadalje, ove granice nisu uzimale u obzir fizičke ili kulturne karakteristike. Osim ovoga, kolonijalne sile su nametnule muslimanskom svijetu smrtonosni rak kada su državu Izrael ugradile u njegovo regionalno srce, jer “pojmljivo je da se pojavi Arapski plodni polumjesec, koji će se prostirati od Mediterana do zaliva i ležeći između Turske i arapskih pustinjskih kraljevstava na jugu”.[35]

Stoga je stvaranje države Izrael i nepristupačna priroda granica Izraela u arapskom svijetu rezultirala da Izrael postane efikasna barijera između istočnog i zapadnog krila arapskog svijeta, a što je duboko utjecalo na geografski razvoj nekoliko gradova i sela. Jerusalem, Haifa i Ašdod u Izraelu kao i Hebron, Akaba i Gaza su očit primjeri.[36]

Na isti način su muslimanski hanati centralne Azije bili predmetom Ruske imperije. Čak i muslimanski regioni istočnog Turkistana (Sinkjang/Ujgur) su bili pod ruskim utjecajem, iako su pripadali Kini.[37] Tabela broj 2. Pokazuje položaj muslimanskog svijeta koloniziranog 1900. godine.

Tabela broj. 2: kolonijalne sile u Muslimanskom svijetu (1900)

Izvor: Reinhard Schulze, A Modern History of the Islamic World (New York: New York University Press, 2000), 25.

Muslimanski svijet je balkaniziran od strane glavnih kolonijalnih sila kojima su teritorije dodjeljivane na osnovu kriterija dominantnih metropolitanskih sila, a ne na osnovu zajednica koje će živjeti na tim granicama. Prema tome, sporna priroda državnog sistema i arbitrarna priroda teritorijalnih dodjeljivanja vodila je u brojne druge probleme, kao što su postojanje manjina unutar država i brojni granični sporovi.

Ova pitanja bila su izvor tenzija u regionima koje su nastanjivali muslimani. Sve ove reperkusije su rezultirale u širokim razlikama, stvarajući kolonijalne sfere utjecaja u pogledu jezika, kulture, socijalne problematike muslimana do te mjere da su neki od njih pribjegli ili čak bili prinuđeni da studiraju engleski, neki francuski jezik, neki holandski kao nacionalne jezike dok su neki učili ruski jezik koji su bili uvedeni putem nacionalnog nastavnog plana i programa (kurikuluma) kao medij instrukcije i otuda se i natjecali sa njihovim maternjim jezicima njihovih uvaženih populacija i na taj način su, nažalost, povećali lingvistički rascjep među muslimanima u svijetu.[38]

POLITIČKI SISTEMI U MUSLIMANSKOM SVIJETU

Kao što je naprijed navedeno, jedan od utjecaja kolonijalizma u muslimanskom svijetu je bio i uvođenje novih političkih sistema koji su bili slični onima u kolonijalnim zemljama. Danas mnogim muslimanskim zemljama upravljaju monarsi, vojne hunte, a nekima od njih još uvijek upravljaju autoritarni jednopartijski režimi i samo nekoliko se može smatrati demokratskim zemljama. Naime, u 47 zemalja sa muslimanskom većinom, 10 zemalja su predsjedničko-parlamentarne demokratije, jedna je parlamentarna demokratija, devet zemalja su pod autoritarnim predsjednicima, sedam zemalja su dominantno jednopartijske u kojima su opozicione stranke nominalne, šest je sa predsjedničko-parlamentarnim sistemima sa karakteristikama autoritarne vladavine, devet zemalja su tradicionalne monarhije i tri zemlje su jednopartijske. Do novembra 2001. godine postojala je fundamentalistička teokracija Afganistan, pod vladavinom Talibana.[39]                                                                                                                                                                                                                               

Među pretežno muslimanskim zemljama, izborne demokratije su u Albaniji, Bangladešu, Džibutiju, Gambiji, Indoneziji, Mali, Nigeru, Senegalu, Siera Leoneu i Turskoj. Iznenađujuće, nema islamske demokratije koja ima za većinu arapsku populaciju i sve većinom islamske izborne demokratije se nalaze na geografskim i kulturnim granicama islamskog svijeta.

Od 31. nearapske muslimanske zemlje, 11 zemalja su izborne demokratije, dok nijedna od 16 zemalja sa većinskim arapskim stanovništvom nema demokratski izabranu vladu. Među većinski arapskim zemljama, u jednoj (Tunis) je autoritativni predsjednički sistem, jedna (Liban) ima elemente višepartijskog sistema obojene sirijskim utjecajem, dvije (Libija i do skora Irak) su jednopartijska diktatura i četiri zemlje su sa dominantnom vladajućom strankom naspram ometane i jako obojene političke opozicije (Alžir, Egipat, Sirija i Jemen). Osam preostalih država su monarhije.[40]

Demokratske reforme u arapskom svijetu su bile relativno skromne sa nekoliko slučajeva demokratskog previranja. Monarhije poput onih u Maroku ili Jordanu su povećale prostor za učešće naroda u političkom životu zajednice, a Tunis je preuzeo mjere ka širenju političke participacije. Još uvijek region Bliskog Istoka je spor u demokratizaciji u poređenju sa ostalim dijelovima svijeta i samo 4 od 7 zemalja imaju višestranačke izborne sisteme.[41]

ZAKLJUČAK

Muslimanski svijet je heterogen i pluralističan. Socio-ekonomski profil muslimanskog svijeta donosi mnogo različitih zemalja i njihove različite načine razvoja. Kao što je ilustrirano, samo nekoliko zemalja muslimanskog svijeta pripada rangu visokog ljudskog razvoja, dok većina njih spada u rang srednjeg ljudskog razvoja, međutim još uvijek značaj broj njih je u rangu niskog ljudskog razvoja. Iako su muslimanske zemlje smještene na veoma važnim geostrateškim lokacijama, što im daje prednost u kontrolisanju svih kanala i ruta između mora i okeana, još uvijek većina muslimanskih zemalja puno zaostaje za ostatkom svijeta u mnogim pogledima. Povrh toga, muslimanske zemlje, osim nekoliko njih, slabo su opremljene da se suoče sa fenomenima kao što su: globalizacija, visoka tehnologija i balans izvoza-uvoza, ostavljajući ih još uvijek prezauzetim da se bave rješavanjem osnovnih problema njihovog stanovništva poput neimaštine, nepismenosti, nezaposlenosti, obrazovanja, zdravstvenog osiguranja, a sve to predlaže dug put da bi se sustigao ostatak industrijski razvijenog i tehnološki naprednog svijeta. Muslimani djeluju unutar različitih političkih sistema. Mnogi od njih su tzv. samoproglašene republike.

Autor: Mujo Rančić

Glasnik br. 3-4, 2016

[1] Citirano iz knjige Noama Chomskog, World Orders: Old and New (New York: Columbia University Press, 1994), 190.

[2] Richard Nixon, The Real War (New York: Warner Books, 1980), 74; također Seize the Moment: America’s Challenge in a One-Superpower World (New York: Simon and Schuster, 1992), 204., citirano u Abdul Rashid Moten, Globalization and the Muslim World, (neobjavljeni rukopis).

[3] Mir Zohair Husain, Global Islamic Politics, (New York: Addison Wesley Educational Publishers Inc. 2003), ix.

[4] Peter Ferdinand, ed., The New Central Asia and Its Neighbors (London: Pinter Publishers Limited, 1994), 65.

[5] Less Rowntree et al., Diversity Amid Globalization: World Regions, Environment, Development (New Jersey: Prentice Hall, Inc. 2000), 255.

[6] Ibid., 130.

[7] Ross Robinson, International Conference On The Strait of Malacca: Meeting The Challenges Of The 21^st Century, 14 & 15 June 1994. Kuala Lumpur.

[8] Alasdair Drysdale & Gerald H. Blake, The Middle East and North Africa A Political Geography (New York: Oxford University Press, Inc. 1985), 141.

[9] Ibid., 12.

[10] Ross Robinson, International Conference On The Strait of Malacca: Meeting The Challenges Of The 21^st Century, 18-19. 14 & 15 June 1994. Kuala Lumpur.

[11] Mir Zohair Husain, Global Islamic Politics, ix.

¹⁵¹ Ibid., 2.

[13] Less Rowntree et al, Diversity Amid Globalization: World Regions, Environment, Development (New Jersey: Prentice Hall, Inc. 2000), 415.

[14] Peter Ferdinand, ed., The New Central Asia and Its Neighbors 27-28.

[15] Ibid.,

[16] UNDP: Human development Report 2002: Deepening Democracy in a Fragmented World (New York: Oxford University Press, 2002).

[17] Amer Al-Roubaie, Globalization and the Muslim World (Selangor: Malita Jaya Sdn. Bhd, 2002), 76.

[18] Ibid., 77.

** Sudan, Bangladeš, Mauritanija, Jemen, Džibuti, Nigeria, Senegal, Benin, Eritrea, Gambia, Guinea, Mali, Čad, Mozambik, Guinea-Bissau, Burkina-Faso, Niger, Sierra Leone, Pakistan.

*** Uzbekistan, Alžir,, Indonezija, Tadžikistan, Siria, Egipat, Maroko, Irak, Camerun, Comoros.

**** Malezija, Libija, Kazahstan, Saudijska Arabija, Leban, Turska, Oman, Maldivi, Azerbejdžan, Jordan, Albanija, Iran, Kirgizstan, Turkmenistan, Tunis.

[19] UNDP, Human Development Report 2002: Deepening Democracy in a Fragmented World (New York: Oxford University Press, 2002), 10.

[20] Ibid., 270. Izvještaj ne uključuje Afganistan, Irak, Palestinu i Somaliju u svojoj kategorizaciji.

[21] New Sunday Times, August 18, 2002, citirano u A. Rashid Moten, Globalization and the Muslim World, (unpublished manuscript).

[22] Ibid.,45. TAI je konstruiran koristeći indikatore kao što su dostignuće zemlje u četiri dimenzije: stvaranje tehnologije, difuzija skorašnjih inovacija, difuzija starih inovacija i ljudskih vještina.  

[23] Amer Al-Roubaie, Globalization and the Muslim World 62-65.

[24] A. Rashid Moten, Globalization and the Muslim world, (neobjavljeni rukopis).

[25] Ibid., 80.

[26] Ove zemlje su Maroko 48.9%, Pakistan 43.2%, Jemen 46.3%, Bangladeš 41.3%, Mauritania 40.2%, Senegal 37.3%, Gambia 36.6% Mali 41.5%, Čad 42.6%, Siera Leone 36.0%, Burkina Faso 23.9% i najmanji stepen pismenosti punoljetnih osoba ima Niger, a to je 15.9%. Za više informacija pogledati UNDP, Human Development Report 2002: Deepening Democracy in a Fragmented World 60-61.

[27] Izuzezi u ovom slučaju su sljedeće zemlje: Albanija, Bangladeš, Džibuti, Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan, Turkmenistan, Tunis i Senegal.

[28] To su: Alžir, Bahrejn, Bangladeš, Brunei Darussalam, Burkina Faso, Čad, Comoros, Džibuti, Egipat, Gambia, Guinea, Indonezija, Islamska Republika Iran, Jordan, Kuvajt, Liban, Libijska Arapska Džamahirija, Malezija, Mali, Mauritanija, Maroko, Nigeria, Oman, Pakistan, Qatar, Senegal, Sierra Leone, Sudan, Sirijska Arapska Republika, Tunis, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati i Jemen. Pogledati: UNDP, Human Development Report 2002: Deepening Democracy in a Fragmented World 271.

[29] Sa izuzećem Bangladeša, ostatak zemalja je uglavnom sa afričkog kontinenta, to su: Burkina Faso, Čad, Komorski otoci, Džibuti, Gambia, Guinea, Mali, Mauritania, Senegal, Sudan i Jemen.

[30] Citirano u Amer Al-Roubaie, Globalization and the Muslim World 54.

[31] Amer Al-Roubaie, Globalization and the Muslim World 62.

[32] Jonathan Rigg, Southeast Asia A Region in Transition (London: Unwin Hyman Ltd, 1991), 19.

[33] Ibid., 54.

[34] “Kuriozitetna petlja na granici koja je napravljena da razdvoji novi emirat Transjordan od onoga što će kasnije postati Saudijska Arabija je poznata kao ’Vinstonovo štucanje’ jer je, po legendi, ta linija napravljena od strane državnog sekretara sa olovkom i lenjirom nakon izuzetno dobrog ručka u Jerusalemu.” Vidjeti Peter Mansfield, The Arabs rev. ed. (New York: Penguin Books, 1978), 219.

[35] Alasdair Drysdale & Gerald H. Blake, The Middle East and North Africa A Political Geography

 71-72.

[36] 103-4.

[37] Reinhard Schulze, A Modern History of the Islamic World (New York: New York University Press, 2000), 23.

[38] Peter Ferdinand, ed., The New Central Asia and Its Neighbors 57.

[39] Adrian Karatnycky, “Muslim Countries and the Democracy Gap,” Journal of Democracy, Vol.13, No. 1 (January 2002), 103.

[40] Ibid., 104.

[41] UNDP, Human Development Report 2002: Deepening Democracy in a Fragmented World 15.