Predmet ovoga rada će induktivno-deduktivnom, te teorijsko-historijskom metodom istražiti simboliku drveta.  Osnovni cilj ovog znanstvenoistraživačkoga rada je dokazati naučno-teorijskim premisama da je drvo „izvor života“ i da, dok traje drvo, traju i živa bića.

Zadatak je nakon istraženoga pokazati da li je uistinu i sam ljudski život, gdje obitavaju i čovjek i drvo, jedna ogromna scena.

Postavlja se i problem funkcije drveta u svakodnevnom životu i prostoru jer se ona prenosi i u drugi: teatarski, likovni, filmski prostor. Prenosi se maštom stvarajući konkretizovani scenski prostor, u kojemu drvo danas, možda, gubi i svoju najznačajniju – životnu funkciju.

Da li danas umrtvljujemo scenu kao i sam život?

U radu će se naznačenim metodama pokušati istražiti predočeno i odgovoriti na postavljena pitanja. Pokušaće se riješiti problem simbolike drveta, odnosno njegove funkcije u životu čovjeka 21. stoljeća, paralelno s funkcijom drveta u prošlosti.

Tekst u nastavku definiše osnovne pojmove – okosnicu ovoga rada.

 

I dio

 

SIMBOLIKA DRVETA

 

Temeljno značenje riječi simbolika i drvo

 

    Simbolika je „predstavljanje ideja simbolima pomoću određenih znakova“[1], dok se simbol u istom Rečniku definiše kao „lik, predmet, slika, znak koji se uzima kao oznaka za neki apstraktni pojam, za neku ideju.“[2]

    U Filozofijskom rječniku simbol (grč. simbolikon) „općenito“ znači „znak, znamen, biljeg koji predstavlja, označuje neki pojam ili na njega podsjeća, smislena slika, lik koji utjelovljuje i u sebi reprezentativno sadrži smisao nekog predmeta ili apstraktne pojave, koji je ekvivalent njihova značenja, a u sebi nosi asocijativnu i sugestivnu komponentu; osjetilni prikaz nečega duhovnoga“.[3]

    U istom Rječniku simbolika znači „predstavljanje, reprezentiranje određenih ideja, pojmova, misli, čuvstava pomoću karakterističnih ili ugovorenih znakova; upotrebu simbola na području morala, prava i umjetnosti. Simbolika ima često značenje dogovorenih ili tajnih znakova: ona je u svakodnevnoj upotrebi, jer se pomoću simbola mnogo što zabranjuje ili treba da nas na nešto sjeti“.[4]

    Na pitanje šta je simbolika, u prethodnom tekstu, pokušalo se odgovoriti na osnovu relevantne, trenutno dostupne, naučne literature. Shodno zadatoj temi seminarskog rada Simbolika drveta ostaje da se odgovori i na pitanje šta je to drvo, nakon čega će uslijediti pitanje problema simbolike drveta, razrada te pokušaj da se na postavljeno pitanje dā jasan i naučan odgovor.

    „Drvo je tvar u pravom smislu te riječi, a to se iskazuje čak i u narodnom govoru, baštiniku zanatskih predaja koje su uglavnom obrađivale drvo. U Indiji je drvo simbol univerzalne supstancije (materia prima). U Grčkoj riječ hyle, koja ima isti smisao kao i pramaterija, doslovno označuje drvo. I u Kini je drvo jedno od pet elemenata koji odgovara istoku i proljeću. U katoličkoj liturgiji drvo je često sinonim križa i stabla. U nordijskim predajama drvo ili stablo u svim oblicima i aspektima sudjeluje u znanju. Opći je simbolizam drva postojan: drvo krije nadljusku mudrost i znanje.“[5]

U Općoj enciklopediji stoji da „Drvo u nas ima dvostruko značenje.“ Drvo je „određeni oblik drvenaste biljke (tal. arbor)“ te označava „tvar, sirovinu što je te biljke proizvode (lat. lignum)“. Kada je visina drveta u pitanju „najveću poznatu visinu dosežu neki australijski eukaliptusi (do 156 m). Drvo postiže i 'nevjerovatnu' debljinu. Baobab ima opseg 34-45 m. Drvo doseže najveću starost od svih živih bića: (zmajevac doseže starost od 6000 godina)“.[6]

    Ovaj pasus upotpunit ćemo i završiti definicijom znaka koji je „zamjena za nešto drugo“, odnosno dopunom da je „znak jedna stvar“.[7] Po dr. T. Kulenoviću definicija znaka po svom bitnom i osnovnom dijelu identična je definiciji simbola. „Simbol je stvar, koja zamjenjuje nešto drugo, što nije ona sama“, a simbol je „ono 'nešto drugo'“. „U simbolu ne postoji na drugi način nego preko samog simbola“.[8] „Veliki simboli, definiše Jung, jesu receptakuli psihičke energije, otud u dodiru s mitom, kao osnovnim nosiocem arhetipskih simbola, odjednom osjećamo ili neko posebno oslobođenje kao da smo poneseni krilima, ili da imamo osjećanje da nas je obuzela neka neshvatljiva sila“.[9]

    U razradi ove teme vidjećemo zbog čega su navedene baš ove definicije simbola, simbolike i drveta. Na problem koji je postavljen, težit će se dati odgovor temeljen isključivo na naučno-teorijskim osnovama iz oblasti teme koja se u ovome radu elaborira, a koja je zadata u okviru predmeta Dramaturgija pozorišnog prostora i pozorišnog kostima.

 

II dio

 

SINHRONIJSKA I DIJAHRONIJSKA SEMANTIKA DRVETA

 

Prostor i vrijeme - Scenski  prostor

 

„U ime Allaha, Svemilosnog, Darivatelja milosti:

  • Razmišljaj o hujanju vremena!
  • Uistinu, (svaki čovjek je na gubitku
  • osim onih koji vjeruju, i dobra djela čine,

i jedni drugima propisuju držanje Istine,

i jedni drugima propisuju strpljenje u nevolji.“[10]

    Šta je vrijeme? Šta prostor? Preciznije, šta se podrazumijeva pod pojmom simboličan prostor, simbolično vrijeme, neodvojivi od prostora i vremena u kojemu neko nešto izvodi, radi, predstavlja i živi. Odgovor je u zamisli namjene šta se želi, zbog čega i gdje nešto uraditi. Mekka, Jerusalim, Rim sveta su mjesta vjernika. Imaju višestruko značenje. To su simbolični prostori koji u simboličnome vremenu prerastaju u „scenu“, i s čovjekom sjedinjeni žive u duhovnom, tjelesnom, psihičkom i fizičkom smislu.

    Balzak, francuski književnik (1799.-1850.), cijeli svijet doživljava kao scenu na kojoj se dešavaju „ljudske komedije“. Viktor Igo Bogorodičnu crkvu vidi kao simbolički prostor – scenu na kojoj se dešavaju sudbine.

    Svaki određeni prostor zahtijeva i određeno vrijeme koje Muhammed Asad[11]pojašnjava na sljedeći način: on kaže da arapska „riječ asr označava, 'vrijeme' koje je mjerljivo, i sastoji se od slijeda razdoblja (za razliku od “arapske„ riječi dehr, koja označava 'neograničeno vrijeme', bez početka ili kraja, tj. 'apsolutno vrijeme'). Odatle asr nosi značenje prolaska ili hujanja vremena – koje ne može nikada biti vraćeno“.[12]

    Iz predočenog jasno se uočava da svako vrijeme i svaki prostor u određenom trenutku ima svoju funkciju. Dokazuje to i prohujalo vrijeme: socio-kulturološko, povijesno i scensko. „Pozorište u antičkoj tragediji je bilo u skladu sa njenom funkcijom, u početku primitivno, okruglo igralište sa žrtvenikom (timela) u sredini oko kojeg je igrao hor. Poslije se ono razvijalo i bilo je mnogo građenih pozorišta. Za najljepše se smatra dobro očuvano pozorište kod Epidaura u Argolidi. Razvijeno pozorište u antičkoj Grčkoj imalo je tri dijela: pozornicu sa pozorišnom zgradom oko nje (služile su za vježbanje, presvlačenje glumaca i čuvanje rekvizita), orhestru (u kojoj je igrao hor i čiji se oblik mijenjao od kruga do polukruga), prostor za publiku (koji je sa tri strane okruživalo orhestru). Pozorišta su imala svoju uobičajenu scenografiju i svaki dio scene imao je svoje značenje i zakonitosti koja su važila za sva pozorišta. (Npr. desna strana od gledalaca označavala je grad, lijeva tuđinu i sl.). Zanimljivo je da su ova pozorišta raspolagala i spravama za oponašanje različitih prirodnih pojava, npr. munja, gromova i sl. Antička pozorišta, u svakom slučaju, ostala su obrazac i za savremenu pozorišnu scenu.“[13]

    „Ortaoyunu, prvi oblik tradicionalnog popularnog teatra u Turskoj, sličan i blizak Karađozu (turski teatar sjena), posebne je prirode i odnosa sa publikom. Predstavnički je i neiluzionistički. Podsjeća na Artoovog glumca, pasivnog i neutralnog elementa, pošto mu je svaka inicijativa zabranjena. Publika ga ne posmatra kao nekog ko se pretvara. Publika ga, u Ortaoyunu, i vidi kao glumca. Mjesto izvedbe u Ortaoyunu nije odvojeno od publike, između njih ne postoji granica niti prozirni četvrti zid. Predstava se izvodi skoro bez ikakve scenografije u krugu u kojem su glavni glumci okruženi publikom. 'Ukinućemo scenu i salu i zameniti ih nekom vrstom jedinstvenog prostora, bez zidova i bilo kakvih pregrada, prostora koji će postati pozorište radnje. Doći će do neposrednog opštenja između gledaoca i predstave, između glumca i gledaoca, s obzirom na to da će se gledalac nalaziti usred radnje i biti obavijen i ispresecan njome'. Vizija je ovo ili 'mašta' Artoa, 'pobunjenika koji dovodi u pitanje ne samo francusku pozorišnu tradiciju već čitavu zapadnu pozorišnu koncepciju pozorišta, koja je po njemu, od samog početka bila pogrešna', a koja se svjesno ili nesvjesno temelji na svetim, ritualnim oblicima pozorišta“.[14]

    Drvo, bilo u kojem da je svojstvu – na sceni, u prirodi, ima ogromnu ulogu, značaj i svrhu.

    Npr. likovi antičke tragedije sastojali su se od propisane odjeće, obuće i maski. U početku su se maske pravile od kore drveta, a da bi bili viši, glumci tragedije nosili su obuću veoma visokih drvenih đonova (pozorišta su u antičkom dobu bila neuporedivo veća od današnjih, pod vedrim nebom. Samo u Dioniziovo pozorište u Atini moglo je stati 27 hiljada gledalaca). Neophodno je napomenuti da u to vrijeme Sofoklo uvodi i slikani dekor na scenu.

    Sve unaprijed kazano osnovna su potka za pasus pod imenom Simbolika drveta na sceni.

 

Simbolika drveta na sceni

 

    Simbolika drveta mnogoznačna je i ide ukorak s mističnim, nedokučivim tajnama ljudske prirode. Kako u prošlosti, u različitim segmentima života, tako i u ovo savremeno doba, savremeni čovjek osmišljava komuniciranje elemenata u teatru, filmu te ostalim društveno-umjetničkim postojanostima.

    Po Lesingu, u vremenu komuniciraju dramski tekst i muzika a u prostoru komuniciraju scena i kostim. „Za jednu dramu sklonu grotesci, kakva je Ibijeva, scenografija – slika predstavlja, infantilnim postupkom, istovremeno enterijer i eksterijer, oblasti tropske umerene i arktičke klime. 'S leve strane je bio naslikan krevet kraj čijih nogu se videlo ogoljeno drvo na koje pada sneg. S desne, jedna palma'“.[15]

    Neophodno je istaći, nakon istraženoga u naučnoj literaturi glede teme u naslovu, simboliku bora, trešnje i bambusa u strukturalno složenom japanskom Nou. Japanski No „zahteva minimum scenskih sredstava, i on ima stalnu islikanu pozadinu, na samoj sceni bor, a sa strane bambus: 'Bor, trešnja i bambus su zapravo tri drveta koja donese sreću i stalno se pojavljuju u japanskoj ikonografiji'“.[16]

    Savremeno doba savremenu scenu vraća prvobitnom, iskonskom. U prethodnom tekstu, prethodnog odjeljka spomenut je otvoren prostor, otvorena scena. „ 'Dovoljno je', kaže na jednom mestu Krejg, 'da jedan kazališni entuzijast prisustvuje jednoj predstavi na otvorenom, ispred lijepog drveća, koju priređuje, recimo, neka družina 'glumaca u šumi', da bi zamislio kako se rješenje problema kazališne reforme sastoji, jednostavno, u tome da se čitavo kazalište prenese na otvoreno'“.[17]

    Japanski Kabuki također se igra na „otvorenom“. Ima ogromnu scenu. Ponekad je široka i do trideset metara. Pored autentično prenesenog doživljaja na scenu: kuća, mora s brodovima, Kabuki na scenu postavlja i čitavu šumu. Istovremeno, na sceni dominira i realistično i prirodno, ispreplićući se i dajući iluzionističko-stvarnu sliku ljudske egzistencijalnosti i opstojnosti. U kolikoj mjeri je drvo bilo zastupljeno na sceni teatarskoj ili pak životnoj kazuje i sljedeći podatak: „Jedan carski sin je čak pri dvoru osnovao glumačku školu koja je bila poznata pod imenom 'Akademija kruškovog drveta'“.[18]

    O simbolu i značaju kruškovog drveta i ostalih drveta govorimo u pasusu u nastavku.

 

 

Duhovna i fizička simbolika drveta

 

    U prethodnom tekstu naznačena je simbolika i funkcija drveta na sceni istočnjačke kulture i umjetnosti te potvrde, kroz literaturu, da se i u savremenom pozorištu simbolika drveta zadržala. Duhovna i fizička simbolika drveta značajan su segment ovosvjetskog, ali i onosvjetskog, onostranog poretka. U ovome pasusu govorimo o simbolu drveta, svetosti, njegovoj magičnosti te izražavajućoj psihičkoj činjenici simbola za nešto nadrealno i duhovno.

   Japanska, budistička, indijska i svaka druga religiozna umjetnost predstavljaju nebo i zemlju kao simbole duha i materije, a „nebesko drvo simbolizuje provodnik kojim duhovi silaze i penju se, a božanski konj bi mogao biti šamanovo 'vozilo'“.[19]

    Simbolika drveta svrsishodno je povezana s mitom, te ritualom iz kojega i potiče tragedija, drama, koja se igra na određenom prostoru – sceni. „Grančica, drvo (štap), ogledalo, također obavezan su rekvizit šamanističkog rituala.“[20]

    Rečenice unaprijed potvrđuju jaku isprepletenost života, scene i magije.

    I u ovom 21. vijeku kao i u prošlosti drvo ostaje postojani simbol svetoga, besmrtnosti, proljeća, znanja, meditacije. Prema starim tradicijama i mnogim vjerovanjima hrast, jabuka, jasen, kleka (smreka), lovor, smokva, šimšir, tisa, vrba, bagrem, breza, bor, cedar, čempres, cedrat, datula simboli su svetoga i besmrtnosti, a ebanovina, jablan, jasika simboli su podzemnog svijeta, žalosti, bola, žrtvovanja, dok tisa, pogrebno drvo, označava smrt i tugu, a kruškin cvijet u Kini smatraju simbolom žalosti. Šljiva, breskva, breza simboli su proljeća i bezbrižnosti, a maslina, kleka, jasen, orah, smokva, šipak, breskva, cedrat simboliziraju plodnost, za razliku od šimšira koji se u narodu smatra simbolom neplodnosti.

    U pasusu koji govori o temeljnom značenju simbolike i drveta akcenat je stavljen na rečenicu u kojoj stoji da „drvo krije nadljusku mudrost i znanje“. U naučnoj literaturi koja je korištena u ovom istraživačkom radu stoji da su lješnjak i jabuka stabla znanja i mudrosti. „U keltskim predajama 'jabuka' je sveto stablo s drugog svijeta, koje daje plodove znanja, magije i otkrivenja“.[21]

    Hrast, maslina, palma, smokva stabla su koja se izrazito diferenciraju u odnosu na druga – po svom značenju, ulozi i simbolu. U kršćanstvu hrast se smatra simbolom Isusa Krista. U mnogim kulturama smatran je svetim drvetom, simbolom dugovječnosti, moći i gordosti, kako u duhovnoj tako i u materijalnoj postojanosti.

   I u 21. st. Hrast dominira. Dovišta, značajan segment vjernikova života, lokalizovana pored izvora uz koja su iznikli čvrsti, grandiozni hrastovi, koji u sveukupnoj tihoj molitvi pomiruju nebesko sa zemaljskim, materijalno sa duhovnim, živi su primjer duhovno-fizičke, trajuće simbolike drveta, kako u kulturama Starog Istoka, Kini, Indiji, Egiptu, Grčkoj, Srednjem vijeku, dobu Kršćanstva, tako, evo, i danas, u modernom 21. stoljeću.

   O maslini, datuli (hurmi) i jabuci višestruke simbolike opširnije u III dijelu Simbolika drveta u Svetim knjigama.

 

III dio

 

SIMBOLIKA DRVETA U SVETIM KNJIGAMA

 

    „A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne ogriješite“.[22] „I Mi rekosmo: 'O Ademe, živite ti i žena tvoja u Džennetu i jedite u njemu gdje god želite, ali se ovom drvetu ne približujte, pa da time nepravdu učinite'“![23] „Ali šejtan mu šaptaše: 'Ademe, hoćeš li da te povedem do drveta vječnog života, (tako) do kraljevstva koje nikad propasti neće?'“[24]

   „8 Gospod, Bog, nasadi zatim vrt u Edenu prema Istoku, i onda namesti čoveka koga stvori. 9 Gospod, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakojaka drveta lepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo života usred vrta, i drvo poznanja dobra i zla“.[25]

„16 Gospod, Bog, dade čoveku ovu zapovest: Jedi slobodno sa svakog drveta u vrtu; 17 ali s drveta poznanja dobra i zla ne jedi, jer u koji dan okusiš s njega umrećeš“.[26]

    U prvom dijelu ovog pasusa navedeni su tekstovi iz Kur'ana i Biblije koji nas obavještavaju o ulozi i simbolu drveta u okviru određenih poglavlja i kazivanja. Bog je pored svih stvari zabranio približavanje baš drvetu. I samo Bog zna zašto. Mi samo, na osnovu prijašnjih znanosti možemo naslutiti i teoretisati, ali nikako i tvrditi tačan razlog te zabrane. Postavlja se pitanje „kakvo je to drvo? Ima mišljenja da je to čokot grožđa, da je pšenica, da je drvo smokve, da je to trma (Lavendula vera), palma i sl. Tačno je, međutim, da je to u Džennetu neko drvo čiju vrstu nije naveo ni Kur'an ni sunnet“[27] (izreke i život posljednjeg Božijeg poslanika na ovom svijetu).

   Poznavali ili ne vrstu drveta drvo je ipak razlog izlaska Adema i Have „iz onoga u čemu su bili“![28] Nameće se još jedno pitanje kao i problem u vezi s prethodnim. Jer, „kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova ukazaše im se“.[29] Ne aludira li ova istina na seksualnost čovjeka (muškarca i žene) da rađa. „I kad je on nju obljubio, ona je zanijela lako breme“.[30] „Lako breme“ vremenom valja podučiti i odgojiti u ime Boga koji stvara, baš kao i drvo koje krije mnoge zemaljske i nebeske tajne. Vraćamo se drvetu i zadivljujućoj činjenici da „ni jedan list ne opadne, a da On (Bog) za njega ne zna“.[31]

    Kako se tema istražuje dolazi se i do činjenice da je drvo uistinu blagoslov. „...I pomoću nje (kiše) bašče za vas podižemo od palmi i loze vinove...“ „U njima mnogo voća imate“ i „vi ga jedete“, „i drvo koje na Sinajskoj gori raste“, tj. na planini na kojoj je Allah govorio Musau, mir neka je s njim, 'a drvo je maslina', „koje zejtin daje“, tj. „ulje i začin je onima koji jedu“.[32]“Jedite ulje i mažite se njime, jer je ono od blagoslovljenog drveta“.[33]

    Ako se vratimo na početak ovog pasusa uočava se da simboličko drvo u Kur'anu šejtan oslovljava kao drvo vječnog života. U Bibliji Bog drvo imenovaše drvetom života i drvetom poznanja dobra i zla, a u Kur'anu se ono slovi kao ovo drvo, a što smo u prethodnim rečenicama i naznačili. Ako se Adem i Hava približe „ovom drvetu“ prema kur'anskom kazivanju ogriješit će se prema sebi i nepravdu će učiniti. Ipak, potpuno znanje o ovome ima samo Bog. Izrečeno u tekstu o drvetu može biti i alegorija. Jer simbolika drveta, i nakon istražene dostupne naučne literature u vezi s tim, može se shvatiti jedino prema vlastitom slobodnom uvjerenju i spoznaji o Bogu, duhovnim bićima, sudbini, času određenom te pojmu besmrtnosti, stavljajući sve to u kontekst ovog i onog svijeta, pokušavajući na temeljima naučnih teorija pojmiti i shvatiti, pored ostaloga, i simboliku drveta, kako u svetim knjigama, tako i u ovom stvarnom životu.

    Za razliku od funkcije i simbola drveta u Svetim knjigama - u Džennetu, odnosno Raju - Kur'an drvo spominje i u jednom drugom ambijentu. I samo Bog zna s kojom funkcijom, kao onom u Džennetu ili sasvim nekom drugom, suprotnom od prve.

    „Uzdržavatelj tvoj obuhvata cijelo čovječanstvo (svojim znanjem i moći): i tako smo Mi odredili da ona vizija (Poslanikov Miradž kome je prethodilo Noćno putovanje) koju smo ti pokazali – kao i drvo (džehennemsko), prokleto u ovom Kur'anu – bude samo iskušenje za ljude!“[34] U Kur'anu se ovo drvo spominje kao „drvo zekkum“. „To je drvo koje usred Džehennema raste“,[35] čije će grane „biti rasprostranjene po cijelom Džehennemu, kao što će grane drveta 'tuba' ući u svaku kuću u Džennetu“.“Stablo ez-zekkum raste iz dna vatre“.[36]

    Muhammed Asad u svom tumačenju Kur'ana navodi da prema leksikografima imenica zekkum označava „smrtonosnu hranu“, odakle se izraz šedžeretu ze-zekkum , simbol pakla, može prevesti i kao „drvo otrovnog ploda“, „a simbolizira činjenicu da su onosvjetske patnje koje Kur'an opisuje kao 'Džehennem' samo plod – tj. organska posljedica nečijih djela učinjenih na Zemlji“.[37]

    Ako se vratimo unazad, i bacimo pogled na cjelokupan tekst, napisan nakon detaljno istražene teme Simbolika drveta, s pravom se može i kazati da je sve to ukupno jedna velika alegorija, koju čovjek mora prepoznati i otkriti u svrhu svoje kompaktne i potpune slobode.

   U posljednjem dijelu ovoga rada vraćamo se ovome svijetu, realnome čovjeku, njegovom odnosu prema drvetu – prirodi, te njegovoj maksimalnoj otuđenosti od prirode.

 

IV dio

 

DRVO I ČOVJEK

 

 

    Bog je prirodu stvorio samo radi čovjeka. Da čovjeku na usluzi bude, da mu olakša.

   Budući da je čovjek stvorenje satkano od materije i duha, u tom smislu bi se trebao i odnositi i prema sebi, svome tijelu i svome duhu. Zdrav, prirodan odnos, shodno prethodnome, zahtijeva se i prema prirodi u kojoj, pored čovjeka, egzistira i svako drugo živo biće.

   Nebo, Zemlja, Mjesec, Sunce, priroda simboli su, ali i dokazi Božije postojanosti i sveprisutnosti.

    Sve se u životu kreće i živi: kosmos, priroda, živa bića – obnavlja se i traje po nekom urođenom, zadatom ritmu i redu.

   Na prethodnim stranicama mogle su se uočiti osobine, značajnost i ine osobitosti drveta. Na osnovu tih saznanja može se kazati da su baš živost, misterija i obnavljanje „razlog što je kosmos bio zamišljen u obliku drveta“.[38]

   „'Prirodni predmet', drvo nije moglo da predstavlja sveukupnost kosmičkog života: na nivou svjetovnog iskustva njegov način bivanja ne prepokriva način bivstvovanja kosmosa, u svoj njegovoj složenosti. Na tom planu vegetalni život otkriva samo slijed 'rađanja' i 'umiranja'. Tek religiozna vizija života omogućuje da se u ritmu vegetacije 'odgonetnu' druga značenja, a prije svega ideja o obnavljanju, vječnoj mladosti, zdravlju, besmrtnosti; religiozna ideja apsolutne stvarnosti simbolički je izražena, među inim, i kroz figuru 'čarobne voćke' koja daje istovremeno besmrtnost, sveznanje, i svemoć, voće koje je kadro da ljude pretvori u bogove.“[39]

    Simbolika drveta, kao i simboli uopće, u čovjeku bude vlastito, osebujno iskustvo i pomiruju ga sa duhovnim, te na takav način čovjek sebi omogućava spoznati Uzvišeno i Univerzalno, te razumjeti i shvatiti svijet u sebi i oko sebe. Čovjek Zapada ili čovjek modernog doba otuđuje se individualno, ali i u globalnom smislu od prirode, od sebe samog. Potkrepljuje se ova činjenica i u prethodnim poglavljima ovoga rada.

   Beživotnost i umrtvljenost suprotni su prirodi, samim time i drvetu. I scenski prostor (kraj 20. i početak 21. stoljeća) dokazuje ovu otuđenost i beživotnost. Brukov prazni prostor, Artovo surovo pozorište, minimaliziraju i umrtvljuju scenu. Modernu scenu karakteriše umiruća scena. U kolikoj mjeri nadu daje drvo na sceni u Beketovom Čekajući Godoa ostaje da se vidi. U svojoj suštini savremeno pozorište teži iskonskom, prvobitnom – mitu, magiji, ritualu. U stvarnosti daleko je ova scena od željenog, a u kojemu bi energija trebala da živi, dominira i da se prenosi na publiku u cijelosti.

   Čovjek, iako vezan za prirodu, uveliko se otuđio od prirode. U krajnjem, svaki prostor, pa i scenski, ima svoju simboličku stranu. Da li će se to prepoznati?! Odgovora nema. Samo se otvaraju nova, značajna pitanja za opstojnost čovjeka, prostora, scene i prirode.

   Automatski, mehanički vjerski obredi i rituali zasigurno neće poroditi prostor i prirodu mirnu i korisnu za čovjeka.

   Da li odnos savremenog čovjeka prema prirodi gubi i posljednju vezu s prirodom – s drvetom „izvorom života“?!

    U literaturi su Drvo života, Keltsko drvo života, Drvo svijeta ili Kozmičko drvo, naznačeni kao sveti i veza su između Neba i Zemlje. S druge strane, baš to Drvo povezuje čovjeka sa zemaljskim dubinama i nebeskim visinama. Isprepleteni mit, magija, ritual uokvireni su u umjetnost koja na pragu 21. stoljeća GUBI I POSLJEDNJU NIT SA PRIRODOM. Čovjek, prostor u kojemu obitava gazi, a scenski prostor pretvara u najcrnji ritual, iz kojega bar za sada, izlaza nema.

 

ZAKLJUČAK

 

   U Zaključku ovoga rada, nakon istraženoga, saznajemo da se simbolika drveta zrcali u dva prostora: prostoru istočnjačke kulture i u savremenome svijetu na prostoru moderne scene.

   S pravom, na osnovu relevantnih činjenica u teatrološkoj literaturi možemo kazati da japanski No, u kojemu dominira bor, donosilac neprikosnovene sreće, i danas živi. Simbolika drveta se zadržala, bar u ovome dijelu svijeta, dok u ovo savremeno vrijeme umrtvljeni su i scena i drvo.

   Vidimo da svijet u kojemu još nije, bar u tolikoj mjeri kao u savremenome dobu, iščezlo ono iskonsko urođeno, niti se otuđio od prirode, živi i doživljava simboliku drveta.

   Koliko uistinu nade ima u Artoovim, Brukovim, ili pak Beketovim idejama u ovo savremeno doba ostaje da se vidi.

   Na kraju, ma šta čovjek želio i htio, nauka i stvarnost govore jedno: Nebo-Zemlja, Profano-Sveto, Materija-Duh simboli su jedine opstojnosti ljudskog bitka na Zemlji.

   Simbolika se prenosi s ovog na onaj svijet, a drvo mnogoznačne važnosti „krije nadljusku mudrost i znanje“.

   U „hujanju vremena – koje ne može nikada biti vraćeno“ treba iskreno živjeti – doživjeti i vrijeme i prostor. Jedno bez drugog ne može. Može to biti i Balzakov svijet-scena, može to biti bilo koji profani, scenski, sveti prostor, valja ga živjeti.

   Svaku simboliku drveta kao i zaključak potcrtavaju završne riječi koje zaokružuju ovaj naučnoistraživački rad: „Zar ne vidiš kako Allah iznosi primjer lijepe riječi? (Ona je) kao lijepo drvo, čvrsto ukorijenjeno, drvo koje (pruža) grane svoje prema nebu“ „donoseći svoj plod u svako doba s dopuštenjem Uzdržavatelja svoga. Allah (tako) izlaže primjere ljudima kako bi se oni mogli podsjetiti (na Istinu)“. „A primjer loše riječi je loše drvo, iščupano (iz svoga korijenja) na površinu zemlje, potpuno nesposobno da opstane“.[40]

   Ako je „lijepa riječ“ kao „lijepo drvo“, a „loša riječ“ kao „loše drvo“, da li onda pomanjkanje prisustva drveta na scenskom prostoru, i u životnom prostoru ljudskog bitka uopće, simptomatično ukazuje na zamjenu lijepe riječi ružnom riječi. Da li je krajnje vrijeme, suhonjavo beživotno drvo na Beketovoj sceni zamijeniti lijepim živim drvetom, a koje bi bilo uzrok i posljedica lijepe riječi, lijepog drveta (života) uopće.

Autor: Mr. sc. Mirsada Suljić

Glasnik br. 3-4, 2016

[1] Rečnik srpskohrvatskoga jezika, knjiga peta, P-S, Matica srpska, Novi Sad, 1973., str. 763.

[2] Isto, str. 763.

[3] Filozofijski rječnik, drugo dopunjeno izdanje, grupa autora u Redakciji, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984., str. 301.

[4] Isto, str. 301.

[5] Rječnik simbola, priredili Jean Schevalier i Alain Gheerbrant, treće prošireno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989., str. 130.

[6] Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 2, C-Fob, Zagreb, 1977., str. 413.

[7] Kulenović, Tvrtko: Znak, oblik i simbol u djelu Rezime, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995., str. 97.

[8] Isto, str. 100.

[9] Isto, str. 100. i 101.

[10] Asad, Muhammed: El-'Asr (Hujanje vremena) u knjizi Poruka Kur'ana, prevod i komentar Muhammed Asad, s engleskog preveo Hilmo Ćerimović, Sarajevo, El-Kalem, 2004., str. 1003.

[11] Muhammed Asad (Leopold Weis) rođen je 1900. god. u današnjem  poljskom gradu Lavovu (nekada Lemberg u Galiciji, provincija Austro-Ugarske) od oca advokata čiji su preci baštinili dugu tradiciju rabina kojom nastavlja hoditi i stjecati znanje i sam Muhammed Asad. Na hebrejskom jeziku studirao je Stari zavjet. Uoči Prvog svjetskog rata sa 14 godina Muhammed Asad se sa porodicom seli u Beč. Nakon Prvog svjetskog rata studira filozofiju i povijest umjetnosti na Univerzitetu u Beču. Kao dvadesetogodišnjak odlazi u Srednju Evropu, potom u Berlin, gdje posvećujući se novinarstvu upoznaje mnoge znamenite ličnosti tadašnje Evrope. Sa 22 godine kao novinar poslan je na Bliski Istok odakle izvještava za njemačke novine Frankfurter Zeitung. Upoznavši stvarni Bliski Istok, njegove ljude, običaje, tradiciju i vjeru Muhammed Asad prihvata islam. Između 1920. i 1980. godine Asad objavljuje značajne knjige: putopis Neromantični Orijent (1924.), autobigrafski roman Put u Mekku, djelo Islam na raspuću (1934.), djelo Sahih al-Bukhari, potom Principe države i vlasti u islamu (1961.), zbirku eseja Ovaj naš zakon i drugi eseji, te najznačajniju svoju knjigu Poruka Kur'ana (1980.). Muhammed Asad umro je 1992. godine. V. šire – Muhammed Asad: najljepši dar Zapada islamskom Istoku u knjizi Poruka Kur'ana Muhammeda Asada, El-Kalem, Sarajevo, 2004. godina.

[12] Asad, Muhammed, El-'Asr (Hujanje vremena) u knjizi Poruka Kur'ana, prevod i komentar Muhammed Asad, s engleskog preveo Hilmo Ćerimović, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 1003.

[13] Suljić, Mirsada: Obilježja antičke tragedije u neobjavljenom seminarskom radu Razlike između antičke i savremene tragedije, Tuzla-Kotor, 2010., str.7.

[14] Suljić, Mirsada: Iz Uvoda u neobjavljenom seminarskom radu Karađoz (turski teatar sjena), Tuzla-Sarajevo, 2008., str.2.

[15] Kulenović, Tvrtko: Likovno-scenski elementi u djelu Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog pozorišta, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str.92.

[16] Isto, str. 101.

[17] Isto, str. 99.

[18] Kulenović, Tvrtko: Kina u djelu Pozorište Azije, Centar za kulturnu djelatnost Zagreb, Zagreb, 1983., str. 122.

[19] Isto, Teorije o postanku pozorišta u svetlu azijskih izvora i primera u djelu Pozorište Azije, str. 167.

[20] Isto, str. 170.

[21] Bosnić, Ahmed: Knjiga tajni, 1. izd., Sarajevo, 2007., str. 228.

[22] Ibn Kesir, El-A'raf (Vrhovi Bedema, ajet 19.) u djelu Tefsir: skraćeno izdanje, 2. izd., Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2002., str.456.

[23] Isto, El-Bekare (Krava, ajet 35.) u djelu Tefsir: skraćeno izdanje, str.53.

[24] Asad, Muhammed: Ta-Ha (O, Čovječe, ajet 120.) u knjizi Poruka Kur'ana, prevod i komentar Muhammed Asad, s engleskog preveo Hilmo Ćerimović, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str.477.

[25] Biblija: Knjiga: Od stvaranja sveta do Abrahama, Knjiga prva - Postanje, 2, 8-9, preveo dr. Lujo Bakotić, Dobra vest, Novi sad, 1988., str. 2.

[26] Isto, Knjiga prva – Postanje u knjizi Biblija, 2, 16-17, str. 2.

[27] Ibn-Kesir, El-Bekare (Krava) u djelu Tefsir: skraćeno izdanje, 2. izd., Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2002., str. 53.

[28] Isto, str. 53.

[29] Isto, El-A'raf (Vrhovi Bedema, ajet 22.) u djelu Tefsir: skraćeno izdanje, str. 457.

[30] Mahmud, Mustafa: Struktura Kur'ana u djelu Kur'an pokušaj savremenog razumijevanja, drugo izdanje, SIZ BiH, Sarajevo, 1991., str. 29.

[31] Ibn Kesir, El-Mu'minun (Vjernici) u djelu Tefsir: skraćeno izdanje, 2.izd., Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2002., str. 889.

[32] Isto, str. 890.

[33] Isto, str. 890.

[34] Asad, Muhammed: El-Isra (Noćno putovanje, ajet 60.) u knjizi Poruka Kur'ana, prevod i komentar Muhammed Asad, s engleskog preveo Hilmo Ćerimović, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 420.

[35] Ibn Kesir, es-Saffat (Redovi) u djelu Tefsir:skraćeno izdanje, 2., izd., Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2002., str. 1130.

[36] Isto, str. 1130.

[37] Asad, Muhammed: Es-Saffat (U Redove svrstani) u knjizi Poruka Kur'ana, prevod i komentar Muhammed Asad, s engleskog preveo Hilmo Ćerimagić, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 685.

[38] Elijade, Mirča: Simbolizam kosmičkog Drveta i kultovi vegetacije u djelu Sveto i profano, Bard-fin Beograd, Romanov Banja Luka, 2003., str. 108.

[39] Isto, str. 108.

[40] Asad, Muhammed: Ibrahim (Ibrahim, ajeti 24., 25. i 26.) u knjizi Poruka Kur'ana, prevod i komentar Muhammed Asad, s engleskog preveo Hilmo Ćerimović, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 367.