U tom oslovljavanju, međutim,  sporna je  sugestija da je značenje Ikbalove  pojave ograničeno na Istok, kao što je sporna sugestija da je  značenje Goetheove pojave ograničeno na Zapad.    Ikbal je, kao i Goethe,  pjesnik izobilja prirode i duhovnih visina vjere, mislilac koji je pronicao u događaje i tokove povijesti i koji je unio novu snagu u predstavljanja  kulturnog naslijeđa svijeta i u tumačenja procesa modernog doba. Cjelovitost izraza, koju je  ostvario  proučavajući    postignuća i  mogućnosti Istoka i Zapada  i  izdvajajući  vječno iz prolaznog,  nije  eklektičko nizanje ostvarenja Istoka i Zapada već njihovo promišljeno i proosjećano, proživljeno spajanje. Inspiriran Kur'anom, Goethe je u „Zapadno-istočnom divanu“ pjevao da su Božiji  Istok i  Zapad,  Sjever  i Jug, a Ikbal je, vođen stanjima duše i izgledima prirodnog i povijesnog svijeta u naziranjima   mi'radža,  pjevao  u „Džavid-nami“  da sunce plamti unutarnjim žarom samo kad umakne okovima Istoka i Zapada.  

Teško je u jedan mah pronicati  u slike  Ikbalovih  sučeljavanja   poezije i života,  u konceptualni jezik i sadržaje njegovih mislilačkih zaokupljenosti,  u  duhovne dubine i daljine    Istoka i Zapada u kojima se on kreativno kretao.    Fasciniraju razmjeri  njegove učenosti, kao i bogatstvo    njegovih  pjesničkih i mislilačkih izraza, ali i oblici  i učinci njegova društvenog djelovanja i utjecaja.  Materinski jezik    bio mu je  pendžabski, ali se on intelektualno formirao i duhovno kretao u urdskom, perzijskom, arapskom, gudžaratskom, engleskom i, vjerovatno, njemačkom jeziku, a učio je i sanskrit.  Njegovo obrazovanje je     uključivalo  kulturne tradicije  islama i hinduizma, naslijeđa stare Grčke i   predislamske Perzije,  pjesničku  umjetnost  i  teološku, filozofsku i znanstvenu misao Zapada.  Pjevao je i razvijao svoju misao  na urdu i perzijskom, a glavne filozofske rasprave   napisao je i objavio na engleskom. Na perzijskom, jeziku  na kojem je  i po tvrdom Goetheovom sudu pjevalo najviše velikih pjesnika,  ispjevao je svoje mesnevije i poneku kratku pjesmu kao ilustraciju za svoju misao. A što je mesnevija u odnosu na druge forme pjevanja otkriva sugestivna usporedba Hurama Ali Šefika: ako je kratka pjesma slika, menevija je umjetnički film. Gazele i kratke pjesme uglavnom je pjevao na urdu, jeziku koji je rastao u njegovom pjesništvu i s njegovim pjesništvom. Pisao je, također,  pravne, sociološke, politološke i kulturološke rasprave. Njegovo mladalačko djelo Ilmu-l-iktisad pionirski je pokušaj sistemskog razmatranja pitanja političke ekonomije u socijalnom i kulturnom miljeu  islama, a  filozofska studija,  „Razvoj metafizike u Perziji“, koju je pripremio na studiju filozofije na Kembridžu i kao doktorsku disertaciju odbranio na Univerzitetu u Minhenu,   također je pionirski znanstveni prilog  jednog    muslimana modernim  zapadnim  istraživanjima filozofskog  naslijeđa muslimanskih naroda. Najvažnije njegovo filozofsko djelo, „Obnova vjerske misli u islamu“, ujedno je i  najznačajnije ostvarenje modernog islamskog mišljenja. 

U svojoj osobi,  u očitoj obdarenosti i izabranosti za višu potpunost,     Ikbal je ujedinio  neumornog istraživača i angažiranog intelektualca, pjesnika klasične pjesničke snage i mislioca oslobađajućeg modernog izraza, tradicionalnog muslimanskog vjernika  i slobodoumnog muslimanskog reformatora.  Bio je muslimanski podanik Britanskog kolonijalnog carstva i od rane mladosti do kraja života ustrajao je u zanimanjima   za društvene  procese i u  reagiranjima  na  dešavanja na Indijskom potkontinentu, u tradicionalnim muslimanskim društvima, na Zapadu i drugim dijelovima  svijeta,  u tim prijelomnim vremenima s kraja devetnaestog i prvih desetljeća dvadesetog stoljeća.  U tome je doslijedno  respektirao  logiku i konkretne  izazove iskustvene stvarnosti, naglašavao životnu važnost aktivističkog mišljenja i obrazovanja ljudi,  zagovarao odgoj kojim se osigurava organski povezani razvoj pojedinca i društva.  U  pjesmama je oživljavao u  novim plodonosnostima   veze  vjerovanja i znanja, rasplitao tajne uma i ljubavi,  pronicao u  svemir  kao preludij za ono što čovjek   treba reći. Kao  jezična staništa najzgusnutijeg smisla, njegove su mesnevije   i gazeli  pjesnička     svjedočanstva, manifestacije i upotpunjenja  kulturne realnosti u kojoj su se susreli i u kojoj se mogu spajati Himalaji i Sinaj, Atina i Jerusalim, Arabija i Perzija,  Istok i Zapad. Historijskofilozofska studija  „Razvoj metafizike u Perziji“, koju je posvetio svome profesoru filozofije i muslimanske literature Thomasu W. Arnoldu,  njegov je rani prilog otkrivanju muslimanske misaonosti u njeznoj određenosti  ljubavlju Perzijanaca prema mudrosti  i u usporedbi sa indijskom i grčkom misaonošću.  „Obnova vjerske misli u islamu“ je  program  obnavljanja izvorne vjerske misli islama u monoteističkom, tevhidskom vidiku  i   na temeljima    konfrontacija i prožimanja  ideja grčke, klasične muslimanske i moderne zapadne filozofije,   kulturno-povijesne krize muslimanskog svijeta u modernim vremenima i potreba savremenog čovječanstva za načelima orijentiranja na duhovnoj osnovi.  

Kako god se   proniče u Ikbalovu  svestranost, u  kompleksnu veličinu svega onoga  što on povezuje i što iskazuje,   neizbježno se dolazi do saznanja da je   pjesnik „Poruke Istoka“ i mislilac „Obnove vjerske misli u islamu“  neusporediva pojava u kulturi ili kulturama dvadesetog stoljeća.  Čitanje „Tajni sebstva“,  prve Ikbalove knjige poezije na engleskom, navelo je  književnika,  historičara i filozofa umjetnosti Herberta Reada da ga  usporedi sa Waltom Whitmanom, a Aziz Ahmed, po sudu Mustanzira Mira, rijetko učen i pronicljiv kritičar, smatra da nema drugog pjesnika koji je tako duboko i trajno utjecao na budućnost svoga naroda,  i da se u   ideji svjetske misli s  Ikbalom mogu porediti samo Dante iz Srednjeg vijeka i Goethe iz modernog doba. Uostalom, ko bi još mogao  u pjesništvu visokog stila napraviti  duhovno,  kulturološki vjerodostojno društvo sa Rumijem, Ibn Arebijem, Zaratuštrom, Budhom  i Danteom, kakvo   je on  načinio u „Knjizi vječnosti“. A  to što za  njega važi  u pjesništvu,  u domenu imaginarnoga,  odnosi se i na njegov položaj u filozofskom ili teorijskom mišljenju, u domenu koncepta. Po sudu Henry Corbina Ikbalovo djelo  otvara neko drugo poglavlje historije  filozofije. U „Obnovi vjerske misli u islamu“  čine jedno društvo   Poslanik islama i Aristotel, Augustin, Gazali i Kant, Ibn Arebi i Whitehead, Ibn Haldun i Bergson, i čine to u vremenu u kojem je vladajuće vjerovanje da Aristotel i izraelski proroci ne bi imali što izmjenjivati na obalama Stiksa do uvrjeda, kako je to izrazio Malraux u „Glasovima tišine“.   Reynold Nicholson, jedan od prvih prevodilaca Ikbalovih djela na evropske jezike, napisao je za njega da je čovjek svoga vremena, čovjek ispred svoga vremena, čovjek u nesuglasju sa svojim vremenom. Ikbal je za života   stekao poklonike i učenike,   protivnike i kritičare, među intelektualcima i u širokim slojevima naroda.  Nakon njegove smrti širio se krug   baštinika i interpretatora njegova djela,  kao i   onih koji  od tog djela prave trajni i nepromjenljivi objekt  slavljenja.  Ali, to  djelo,  koje  na nov način  realizira  klasično   zajedništvo vjerske inspiracije, pjesničke imaginacije i filozofskog mišljenja i u kojem su preobraćeni u dinamičnom zajedničkom životu  različiti sistemi  simbola i znakova,    kreće se u otvorenosti svojih mogućnosti preobražavanja  i inspiriranja novih  tumačenja. Iz vidika duhovne i moralne krize    našeg vremena mogu se predvidjeti njegova buduća produbljena  otkrivanja  kao jedinstvenog priloga mogućoj filozofiji budućnosti. To je filozofija  u kojoj bi trebalo da se povežu u konačnom savezu philosophia perennis ili vječita filozofija, koju Aldous Huxley definira kao drevnu i univerzalnu metafiziku, psihologiju i etiku koja prepoznaje Božansku Stvarnost, bitnu za sav postojeći svijet, za dušu i za konačni cilj čovjeka,   i univerzalistička povijesna filozofija, koju Čedomil Veljačić određuje kao univezalistički pogled na svijet i kao nadgradnju kultura.    Ikbal je danas savremenik i bitni učitelj onima  koji to znaju, i mnogima koji to ne znaju, a koji svoj ljudski položaj  nastoje sagledati  u  odnosu  na univerzalni  status i mogućnost  čovjeka u različitim kulturama i povijesnim vremenima.  

Pjesničko strahopoštovanje i prodornu nestrpljivost pred tajnom i mislilačko  htijenje   za ispunjenjem zadatka    saznanja Ikbal je u svojim djelima   stapao  u sveobuhvatno saznajno strjemljenje i uzdizao,   u starim i novim formama izražavanja,  do religioznog dosezanja cjeline. U životu je slijedio iskonsku  težnju  poezije   za upijanjem    životnih pojava i  zahvatanjem okeana, kako su govorili klasični pjesnici islama, istodobno odgovarao na zahtjeve života  za suđenje poeziji,   proživljavao   dovu  Muhammeda, alejhi-s-selam koji je od Boga iskao da mu otkrije konačnu prirodu stvari, vjerovao da je   zadaća intelektulca   da predanim  zalaganjem  za pravdu i  zajedničko dobro ispunjava univerzalnu ljudsku  misiju Božijeg zastupnika na  Zemlji i posebnu misiju nasljednika Božijih poslanika.  Za njega je islam bio živa poruka čovječanstvu, a duhovna demokratija cilj islama i mogućnost života ljudi u slobodi i pravednosti.  Manje je bio reformator islamske tradicije, a više obnovitelj vjerske filozofije islama, koju je razvijao kao filozofiju univerzalnog oslobođenja.  Vjerovao je u mogućnost vjere kao težnje za prostranijim životom i najviše forme čovjekova učestvovanja u najdubljim aspiracijama svemira. To učestvovanje je razumijevao kao samodjelatnost i tvorbenu aktivnost u kojoj čovjek oblikuje svoju sudbinu i sudbinu svemira, i u kojoj ga, prema kur'anskoj riječi, sigurno prati  Božija pomoć. Zato je zagovarao duhovnu intepretaciju svemira, duhovnu slobodu ličnosti i  oživljavanje načela univerzalnog važenja. Današnja postmoderna religijska misao, koja govori o Božijem nagovaranju čovjeka i čovjekovom zasluživanju Božije pažnje, u Ikbalu ima svoga klasika i najbližeg svjedoka. A, također, i najnovija fizikalna misao koja odriče završenost svemira, njegovo poistovjećivanje sa slijepim kretanjem materije, i koja sluti snove o ponovnom rađanju u širenjima svemira, koja naslućuje aktualno Božije stvaranje svemira.  

U prostorima naših jezika  Čedomil  Veljačić je prvi mjerodavno  predstavio Ikbala u svojim monumentalnim kulturnohistorijskim prikazima filozofija i etičkih sistema Istoka. U „Filozofiji istočnih naroda“ i  „Razmeđima azijskih filozofija“, gdje je  islam tematizirao u njegovom udjelu u razvoju i zbliženju istočnog i zapadnog idejnog svijeta, a islamsku filozofiju odredio kao sponu indo-iranske i evropske filozofije, Veljačić iznosi   da „pakistanski pjesnik filozof“ pripada razvojnom toku najljepše   i najbogatije filozofske poezije u svjetskoj književnosti i da u našem vremenu možda najljepše izražava sintezu sufijskog misticizma i  hajjamovske aforističke misli kao njezinih bitnih vrlina. U „Indijskoj i iranskoj etici“ govori o Ikbalovom univerzalizmu i s razumijevanjem navodi Ikbalov odgovor na kritiku da njegov internacionalizam želi da čovječanstvo preobrazi u islamski svijet: „Svrha mojih persijskih pjesama nije da da se zauzimam za islam. Ja sam iskreno zainteresiran za pronalaženje boljeg društvenog poretka, a u toj potrazi mi je jednostavno nemoguće da ne uvažim stvarno postojanje jednog društvenog sistema kojemu je glavna briga da dokine sve razlike po rasi, kasti i boji.“  Prije  tri desetljeća  u Sarajevu je  objavljeno, u prijevodu Mehmeda Arapčića, izdanje „Obnove vjerske misli u islamu“, koje je nakon dva desetljeća obnovljeno i u koje je uključen dragocjen izbor tekstova o Ikbalu koji je sačinio Enes Karić. Slijedilo je paralelno izdanje „Razvoja metafizike u Perziji“ sa engleskim izvornikom i bosanskim prijevodom Nevada Kahterana, koji je pripremio i uredio ovo izuzetno izdanje, te pregledno  djelo Mustansira Mira o životu i glavnim temama Ikbalova pjesništva i mišljenja u prijevodu Dženite Karić.  Prije pet godina na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu osnovana je Ikbalova katedra, i time se Univerzitet u Sarajevu pridružio zajednici  univerziteta sa raznih strana svijeta na kojima izučavanje Ikbalova djela ima visoku akademsku određenost. 

U ovoj godini, trinestoj godini dvadeset prvog stoljeća,  navršava se sedamdeset pet godina od smrti Muhameda Ikbala. Dva značajna  bosanska izdanja   prilozi su obilježavanju ove obljetnice u našoj sredini:   izdanje  Ikbalove poeme „Poruka Istoka“  / „Pajami-Mašrik“  i izdanje djela Annemarie Schimmel o Ikbalu  „Džibrilovo krilo“ /“Dženahu Džibril“.   „Poruku Istoka“ na bosanski je preveo pjesnik Džemaludin Latić, a  „Džibrilovo krilo“ akademik Enes Karić. „Poruka  Istoka“ je, po priznanju samog Ikbala, njegov odgovor na poticaj Goetheova „Zapadno-istočnog Divana“ i sa ovim djelom kritika povezuje neke od  njegovih najviših pjesničkih dosega. „Džibrilovo krilo“ Annemarie Schimmel je, u formalnom određenju, iscrpni   prikaz islamskih vjerskih motiva u pjesničkom i mislilačkom opusu Ikbala, koji  je sačinio  kompetentni i brižljiviji proučavalac   tog opusa. U bitnome smislu, u pravoj, kompleksnoj raspoloživosti, „Džibrilovo krilo“  je dostojno znanstven, uzvišen i suptilan opis  religijskog svijeta „pjesnika i profetskog filozofa“  iz pera dive islamskih studija u Njemačkoj i na evropskom Zapadu druge polovice dvadesetog stoljeća. Tako je, naime, Enes Karić  oslovio     Annemarie Schimmel u pogovoru bosanskom izdanju njezinog, također, značajnog i vjerodostojnog djela o islamu u fenomenološkom pristupu, „Odgonetanje Božijih znakova“. „Džibrilovo krilo“ je moćna potvrda uvjerljivosti Karićevog oslovljavanja,   raskošno  otkiće  Ikbalova  univerzuma kao živog  svijeta vjere, poezije i filozofije.     

 

Autor: Hilmo Neimarlija