Religijski svijet pjesnika istoka i zapada
Muhameda Ikbala su nazvali Goetheom Istoka, upućujući tako na usporedivost njegova djela i položaja u kulturi Indijskog potkontinenta i islama sa djelom i položajem Goethea u kulturi Njemačke i Evrope.

U tom oslovljavanju, međutim, sporna je sugestija da je značenje Ikbalove pojave ograničeno na Istok, kao što je sporna sugestija da je značenje Goetheove pojave ograničeno na Zapad. Ikbal je, kao i Goethe, pjesnik izobilja prirode i duhovnih visina vjere, mislilac koji je pronicao u događaje i tokove povijesti i koji je unio novu snagu u predstavljanja kulturnog naslijeđa svijeta i u tumačenja procesa modernog doba. Cjelovitost izraza, koju je ostvario proučavajući postignuća i mogućnosti Istoka i Zapada i izdvajajući vječno iz prolaznog, nije eklektičko nizanje ostvarenja Istoka i Zapada već njihovo promišljeno i proosjećano, proživljeno spajanje. Inspiriran Kur'anom, Goethe je u „Zapadno-istočnom divanu“ pjevao da su Božiji Istok i Zapad, Sjever i Jug, a Ikbal je, vođen stanjima duše i izgledima prirodnog i povijesnog svijeta u naziranjima mi'radža, pjevao u „Džavid-nami“ da sunce plamti unutarnjim žarom samo kad umakne okovima Istoka i Zapada.
Teško je u jedan mah pronicati u slike Ikbalovih sučeljavanja poezije i života, u konceptualni jezik i sadržaje njegovih mislilačkih zaokupljenosti, u duhovne dubine i daljine Istoka i Zapada u kojima se on kreativno kretao. Fasciniraju razmjeri njegove učenosti, kao i bogatstvo njegovih pjesničkih i mislilačkih izraza, ali i oblici i učinci njegova društvenog djelovanja i utjecaja. Materinski jezik bio mu je pendžabski, ali se on intelektualno formirao i duhovno kretao u urdskom, perzijskom, arapskom, gudžaratskom, engleskom i, vjerovatno, njemačkom jeziku, a učio je i sanskrit. Njegovo obrazovanje je uključivalo kulturne tradicije islama i hinduizma, naslijeđa stare Grčke i predislamske Perzije, pjesničku umjetnost i teološku, filozofsku i znanstvenu misao Zapada. Pjevao je i razvijao svoju misao na urdu i perzijskom, a glavne filozofske rasprave napisao je i objavio na engleskom. Na perzijskom, jeziku na kojem je i po tvrdom Goetheovom sudu pjevalo najviše velikih pjesnika, ispjevao je svoje mesnevije i poneku kratku pjesmu kao ilustraciju za svoju misao. A što je mesnevija u odnosu na druge forme pjevanja otkriva sugestivna usporedba Hurama Ali Šefika: ako je kratka pjesma slika, menevija je umjetnički film. Gazele i kratke pjesme uglavnom je pjevao na urdu, jeziku koji je rastao u njegovom pjesništvu i s njegovim pjesništvom. Pisao je, također, pravne, sociološke, politološke i kulturološke rasprave. Njegovo mladalačko djelo Ilmu-l-iktisad pionirski je pokušaj sistemskog razmatranja pitanja političke ekonomije u socijalnom i kulturnom miljeu islama, a filozofska studija, „Razvoj metafizike u Perziji“, koju je pripremio na studiju filozofije na Kembridžu i kao doktorsku disertaciju odbranio na Univerzitetu u Minhenu, također je pionirski znanstveni prilog jednog muslimana modernim zapadnim istraživanjima filozofskog naslijeđa muslimanskih naroda. Najvažnije njegovo filozofsko djelo, „Obnova vjerske misli u islamu“, ujedno je i najznačajnije ostvarenje modernog islamskog mišljenja.
U svojoj osobi, u očitoj obdarenosti i izabranosti za višu potpunost, Ikbal je ujedinio neumornog istraživača i angažiranog intelektualca, pjesnika klasične pjesničke snage i mislioca oslobađajućeg modernog izraza, tradicionalnog muslimanskog vjernika i slobodoumnog muslimanskog reformatora. Bio je muslimanski podanik Britanskog kolonijalnog carstva i od rane mladosti do kraja života ustrajao je u zanimanjima za društvene procese i u reagiranjima na dešavanja na Indijskom potkontinentu, u tradicionalnim muslimanskim društvima, na Zapadu i drugim dijelovima svijeta, u tim prijelomnim vremenima s kraja devetnaestog i prvih desetljeća dvadesetog stoljeća. U tome je doslijedno respektirao logiku i konkretne izazove iskustvene stvarnosti, naglašavao životnu važnost aktivističkog mišljenja i obrazovanja ljudi, zagovarao odgoj kojim se osigurava organski povezani razvoj pojedinca i društva. U pjesmama je oživljavao u novim plodonosnostima veze vjerovanja i znanja, rasplitao tajne uma i ljubavi, pronicao u svemir kao preludij za ono što čovjek treba reći. Kao jezična staništa najzgusnutijeg smisla, njegove su mesnevije i gazeli pjesnička svjedočanstva, manifestacije i upotpunjenja kulturne realnosti u kojoj su se susreli i u kojoj se mogu spajati Himalaji i Sinaj, Atina i Jerusalim, Arabija i Perzija, Istok i Zapad. Historijskofilozofska studija „Razvoj metafizike u Perziji“, koju je posvetio svome profesoru filozofije i muslimanske literature Thomasu W. Arnoldu, njegov je rani prilog otkrivanju muslimanske misaonosti u njeznoj određenosti ljubavlju Perzijanaca prema mudrosti i u usporedbi sa indijskom i grčkom misaonošću. „Obnova vjerske misli u islamu“ je program obnavljanja izvorne vjerske misli islama u monoteističkom, tevhidskom vidiku i na temeljima konfrontacija i prožimanja ideja grčke, klasične muslimanske i moderne zapadne filozofije, kulturno-povijesne krize muslimanskog svijeta u modernim vremenima i potreba savremenog čovječanstva za načelima orijentiranja na duhovnoj osnovi.
Kako god se proniče u Ikbalovu svestranost, u kompleksnu veličinu svega onoga što on povezuje i što iskazuje, neizbježno se dolazi do saznanja da je pjesnik „Poruke Istoka“ i mislilac „Obnove vjerske misli u islamu“ neusporediva pojava u kulturi ili kulturama dvadesetog stoljeća. Čitanje „Tajni sebstva“, prve Ikbalove knjige poezije na engleskom, navelo je književnika, historičara i filozofa umjetnosti Herberta Reada da ga usporedi sa Waltom Whitmanom, a Aziz Ahmed, po sudu Mustanzira Mira, rijetko učen i pronicljiv kritičar, smatra da nema drugog pjesnika koji je tako duboko i trajno utjecao na budućnost svoga naroda, i da se u ideji svjetske misli s Ikbalom mogu porediti samo Dante iz Srednjeg vijeka i Goethe iz modernog doba. Uostalom, ko bi još mogao u pjesništvu visokog stila napraviti duhovno, kulturološki vjerodostojno društvo sa Rumijem, Ibn Arebijem, Zaratuštrom, Budhom i Danteom, kakvo je on načinio u „Knjizi vječnosti“. A to što za njega važi u pjesništvu, u domenu imaginarnoga, odnosi se i na njegov položaj u filozofskom ili teorijskom mišljenju, u domenu koncepta. Po sudu Henry Corbina Ikbalovo djelo otvara neko drugo poglavlje historije filozofije. U „Obnovi vjerske misli u islamu“ čine jedno društvo Poslanik islama i Aristotel, Augustin, Gazali i Kant, Ibn Arebi i Whitehead, Ibn Haldun i Bergson, i čine to u vremenu u kojem je vladajuće vjerovanje da Aristotel i izraelski proroci ne bi imali što izmjenjivati na obalama Stiksa do uvrjeda, kako je to izrazio Malraux u „Glasovima tišine“. Reynold Nicholson, jedan od prvih prevodilaca Ikbalovih djela na evropske jezike, napisao je za njega da je čovjek svoga vremena, čovjek ispred svoga vremena, čovjek u nesuglasju sa svojim vremenom. Ikbal je za života stekao poklonike i učenike, protivnike i kritičare, među intelektualcima i u širokim slojevima naroda. Nakon njegove smrti širio se krug baštinika i interpretatora njegova djela, kao i onih koji od tog djela prave trajni i nepromjenljivi objekt slavljenja. Ali, to djelo, koje na nov način realizira klasično zajedništvo vjerske inspiracije, pjesničke imaginacije i filozofskog mišljenja i u kojem su preobraćeni u dinamičnom zajedničkom životu različiti sistemi simbola i znakova, kreće se u otvorenosti svojih mogućnosti preobražavanja i inspiriranja novih tumačenja. Iz vidika duhovne i moralne krize našeg vremena mogu se predvidjeti njegova buduća produbljena otkrivanja kao jedinstvenog priloga mogućoj filozofiji budućnosti. To je filozofija u kojoj bi trebalo da se povežu u konačnom savezu philosophia perennis ili vječita filozofija, koju Aldous Huxley definira kao drevnu i univerzalnu metafiziku, psihologiju i etiku koja prepoznaje Božansku Stvarnost, bitnu za sav postojeći svijet, za dušu i za konačni cilj čovjeka, i univerzalistička povijesna filozofija, koju Čedomil Veljačić određuje kao univezalistički pogled na svijet i kao nadgradnju kultura. Ikbal je danas savremenik i bitni učitelj onima koji to znaju, i mnogima koji to ne znaju, a koji svoj ljudski položaj nastoje sagledati u odnosu na univerzalni status i mogućnost čovjeka u različitim kulturama i povijesnim vremenima.
Pjesničko strahopoštovanje i prodornu nestrpljivost pred tajnom i mislilačko htijenje za ispunjenjem zadatka saznanja Ikbal je u svojim djelima stapao u sveobuhvatno saznajno strjemljenje i uzdizao, u starim i novim formama izražavanja, do religioznog dosezanja cjeline. U životu je slijedio iskonsku težnju poezije za upijanjem životnih pojava i zahvatanjem okeana, kako su govorili klasični pjesnici islama, istodobno odgovarao na zahtjeve života za suđenje poeziji, proživljavao dovu Muhammeda, alejhi-s-selam koji je od Boga iskao da mu otkrije konačnu prirodu stvari, vjerovao da je zadaća intelektulca da predanim zalaganjem za pravdu i zajedničko dobro ispunjava univerzalnu ljudsku misiju Božijeg zastupnika na Zemlji i posebnu misiju nasljednika Božijih poslanika. Za njega je islam bio živa poruka čovječanstvu, a duhovna demokratija cilj islama i mogućnost života ljudi u slobodi i pravednosti. Manje je bio reformator islamske tradicije, a više obnovitelj vjerske filozofije islama, koju je razvijao kao filozofiju univerzalnog oslobođenja. Vjerovao je u mogućnost vjere kao težnje za prostranijim životom i najviše forme čovjekova učestvovanja u najdubljim aspiracijama svemira. To učestvovanje je razumijevao kao samodjelatnost i tvorbenu aktivnost u kojoj čovjek oblikuje svoju sudbinu i sudbinu svemira, i u kojoj ga, prema kur'anskoj riječi, sigurno prati Božija pomoć. Zato je zagovarao duhovnu intepretaciju svemira, duhovnu slobodu ličnosti i oživljavanje načela univerzalnog važenja. Današnja postmoderna religijska misao, koja govori o Božijem nagovaranju čovjeka i čovjekovom zasluživanju Božije pažnje, u Ikbalu ima svoga klasika i najbližeg svjedoka. A, također, i najnovija fizikalna misao koja odriče završenost svemira, njegovo poistovjećivanje sa slijepim kretanjem materije, i koja sluti snove o ponovnom rađanju u širenjima svemira, koja naslućuje aktualno Božije stvaranje svemira.
U prostorima naših jezika Čedomil Veljačić je prvi mjerodavno predstavio Ikbala u svojim monumentalnim kulturnohistorijskim prikazima filozofija i etičkih sistema Istoka. U „Filozofiji istočnih naroda“ i „Razmeđima azijskih filozofija“, gdje je islam tematizirao u njegovom udjelu u razvoju i zbliženju istočnog i zapadnog idejnog svijeta, a islamsku filozofiju odredio kao sponu indo-iranske i evropske filozofije, Veljačić iznosi da „pakistanski pjesnik filozof“ pripada razvojnom toku najljepše i najbogatije filozofske poezije u svjetskoj književnosti i da u našem vremenu možda najljepše izražava sintezu sufijskog misticizma i hajjamovske aforističke misli kao njezinih bitnih vrlina. U „Indijskoj i iranskoj etici“ govori o Ikbalovom univerzalizmu i s razumijevanjem navodi Ikbalov odgovor na kritiku da njegov internacionalizam želi da čovječanstvo preobrazi u islamski svijet: „Svrha mojih persijskih pjesama nije da da se zauzimam za islam. Ja sam iskreno zainteresiran za pronalaženje boljeg društvenog poretka, a u toj potrazi mi je jednostavno nemoguće da ne uvažim stvarno postojanje jednog društvenog sistema kojemu je glavna briga da dokine sve razlike po rasi, kasti i boji.“ Prije tri desetljeća u Sarajevu je objavljeno, u prijevodu Mehmeda Arapčića, izdanje „Obnove vjerske misli u islamu“, koje je nakon dva desetljeća obnovljeno i u koje je uključen dragocjen izbor tekstova o Ikbalu koji je sačinio Enes Karić. Slijedilo je paralelno izdanje „Razvoja metafizike u Perziji“ sa engleskim izvornikom i bosanskim prijevodom Nevada Kahterana, koji je pripremio i uredio ovo izuzetno izdanje, te pregledno djelo Mustansira Mira o životu i glavnim temama Ikbalova pjesništva i mišljenja u prijevodu Dženite Karić. Prije pet godina na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu osnovana je Ikbalova katedra, i time se Univerzitet u Sarajevu pridružio zajednici univerziteta sa raznih strana svijeta na kojima izučavanje Ikbalova djela ima visoku akademsku određenost.
U ovoj godini, trinestoj godini dvadeset prvog stoljeća, navršava se sedamdeset pet godina od smrti Muhameda Ikbala. Dva značajna bosanska izdanja prilozi su obilježavanju ove obljetnice u našoj sredini: izdanje Ikbalove poeme „Poruka Istoka“ / „Pajami-Mašrik“ i izdanje djela Annemarie Schimmel o Ikbalu „Džibrilovo krilo“ /“Dženahu Džibril“. „Poruku Istoka“ na bosanski je preveo pjesnik Džemaludin Latić, a „Džibrilovo krilo“ akademik Enes Karić. „Poruka Istoka“ je, po priznanju samog Ikbala, njegov odgovor na poticaj Goetheova „Zapadno-istočnog Divana“ i sa ovim djelom kritika povezuje neke od njegovih najviših pjesničkih dosega. „Džibrilovo krilo“ Annemarie Schimmel je, u formalnom određenju, iscrpni prikaz islamskih vjerskih motiva u pjesničkom i mislilačkom opusu Ikbala, koji je sačinio kompetentni i brižljiviji proučavalac tog opusa. U bitnome smislu, u pravoj, kompleksnoj raspoloživosti, „Džibrilovo krilo“ je dostojno znanstven, uzvišen i suptilan opis religijskog svijeta „pjesnika i profetskog filozofa“ iz pera dive islamskih studija u Njemačkoj i na evropskom Zapadu druge polovice dvadesetog stoljeća. Tako je, naime, Enes Karić oslovio Annemarie Schimmel u pogovoru bosanskom izdanju njezinog, također, značajnog i vjerodostojnog djela o islamu u fenomenološkom pristupu, „Odgonetanje Božijih znakova“. „Džibrilovo krilo“ je moćna potvrda uvjerljivosti Karićevog oslovljavanja, raskošno otkiće Ikbalova univerzuma kao živog svijeta vjere, poezije i filozofije.
Autor: Hilmo Neimarlija