Današnja društva su imala u prošlosti a neka i sada imaju problem sa prihvatanjem progresa i razvoja upravo iz tog razloga promjenljivosti i straha od dolazećeg stanja i dešavanja. Ustavna uređenja nekih država su i definisala da jedino smrt može promijeniti predsjednika i vladara države i ništa drugo. Svakodnevne navike koje čovjek ima su promjenljive i kada čovjek pogleda u svoju prošlost, može da vidi kako i na koji način je njegova promjena tekla i u kom pravcu.

Religija, kao sastavni dio čovjeka, u zavisnosti kako i na koji način je prihvata, kod njega igra značajnu ulogu u životu. U zavisnosti od okruženja čovjek izgrađuje prisan ili „hladan“ odnos sa religijom. Vrlo često čovjekova religijska opredjeljеnja i uvjerenja mogu biti predmetom spornosti i trpljenja. Kada navodimo oblike diskriminacije i mržnje pored nacionalne odmah dolazi diskriminacija po osnovu vjerske pripadnosti. Sjetimo se krstaških ratova koji gledano sa današnje tačke predstvaljaju jasan primjer nasilja po osnovu vjerske različitosti a koje je počinjeno u ime Boga. Religija je utkana u kulturu čovjekovog življenja i onda kada čovjek radi svakodnevno određene radnje smatrajući ih „normalnim“ ili „podrazumijevanim“ i ne razmišlja o historiji tih postupaka, kada, zašto i kako su nastali. Uzmimo primjer jutarnjeg ustajanja, gdje se djeci od osnovne škole govori da trebaju ustajati na desnu nogu i da ako imaju „loš dan“ to je zato što su ustali na lijevu nogu. Skoro niko pa ni djeca ne razmišljaju zašto i kako je nastala obaveza ustajanja na desnu nogu.

U prošlosti je dobar dio Evrope bio u rukama religije, religija je odlučivala o progresu i napretku, zakonima i propisima. U ime religije je spaljeno skoro pet miliona žena koje su optužene da se bave veštičarenjem. „Predstavnici Boga“ na zemlji su izdavali knjige „biblije za mučenje i ubijanje vještica“ na hiljadama strana u namjeri da zadovolje „svoga Boga“ i steknu njegovu naklonost. Gledano sa današnje distance to je bila pobuna protiv bilo kakvog ženskog aktivizma i uključenosti u društvo.

Danas, kada se religija smatra privatnom stvari, kada vjersko uvjerenje može i ne mora da bude uzrokom određenih djela i ponašanja, kada se za svako djelo čovjeku daje mogućnost da se pozove na svoje vjersko uvjerenje bez obzira na prirodu tog djela, religija iza zavjese ipak determinira određena djelovanja i postupke. Zapravo to sklanjanje religije sa javne scene imalo je za cilj da umiri čovjeka i podari mu prostor za Boga, ali i da u isto vrijeme sakrije sve loše postupke i namjere religijskih velikodostojnika koji predstavljaju Boga na zemlji. Društva i države u sukobu redovito koriste snagu religijske zajednice da potpomognu i opravdaju svoje ratovanje i djela, zločine i masovna istrjebljenja, i obe strane u sukobu govore i vjeruju kako je „Bog na njihovoj strani“. Nakon okončanja sukoba opet se poziva religija da u ime Boga miri smrtno zaraćene strane i u tim istim religijama se traži ono što podstiče na ljubav i poštovanje. Promjenjivost ljudske prirorde utječe na shvatanje i primjenu određenih zakonitosti i propisa iz religije. U zavisnosti od stanja (psihofizičkog) u kojem se nalazi čovjek, zavisi i način interpretiranja religije u javnosti

 

Šta znači društvo u tranziciji?

Da bismo lakše pratili daljnji tekst, prvo trebamo definirati šta je to društvo u tranziciji, koje su njegove osobine, uzrok i poslijedice nastanka tranzicije u jednom društvu.

Tranzicija označava kretanje, prelazak, promjenu mjesta i kretanje u nekom pravcu, u ovom slučaju ka unapređenju životnih okolnosti i položaja države i njenih građana.

„Društvo u tranziciji je svako društvo koje se nađe u stanju oslobađanja od diktature (Španija, Portugalija, Grčka tokom 70-tih godina XX veka), totalitarizma, kolonijalizma. To je stanje kada se raspadne jedan sistem društvenih odnosa (iscrpi svoje unutrašnje pokretačke snage i “životne sokove” ili bude srušen dejstvom unutrašnjeg ili spoljašnjeg faktora), a još nije uspostavljen novi sistem, onaj kome se teži. Tranzicija u društvu podrazumeva nastojanje da se iz jednog stanja (koga se želi osloboditi) pređe u drugo društveno stanje (kome se teži, za koji postoji uzor, primer).

Društvo u tranziciji je pojam koji je u literaturi i u svakodnevnom životu aktuelizovan tokom 80-tih godina dvadesetog veka, kada se počelo govoriti o tranziciji najpre latinoameričkih vojno-pučističkih i populističkih režima, a potom i istočnoevropskih komunističkih sistema i socijalističkih društava ka demokratiji i tržišnoj ekonomiji.“[1]

Dakle, tranzicija nastupa onog momenta kada se u društvu dese korjenite i odlučne promjene i postoji namjera da se teži drugačijem načinu života, ali i sistemu vrijednosti vrlo često po uzoru na neke od prosperitetnih zemalja. Uglavom se potkradaju greške kada se misli da tranzicija ima svoj cilj. Tranzicija označava kretanje ka nečemu, ali gdje će se završiti, to je već slijed okolnosti i dešavanja. „Te promjene još nisu sasvim određene, procesi su proturječni, s još podosta elemenata staroga društva, bez posve jasnog koncepta u razvoju, ali svakako imaju tendenciju kretanja (tranzicija) od monističkog, autoritarnog, etatističkog, birokratskoga društva prema novom demokratskom, pluralističkom, ekonomski i socijalno djelotvornom civilnom društvu koje ozbiljuje i ljudska prava i slobode, a koje je kao takvo teorijska paradigma razvoja.“[2] Međutim društva u tranziciji su u velikoj mjeri i taoci svoje prošlosti kako političke tako i ideološke prirode iz prostog razloga što promjena ustavnog uređenja zemlje na papiru ne prati i kadrovsku promjenu u upravljanju državom. Slikovit primjer onoga o čemu govorimo jeste primjer promjene fasade na kući. Novi izgled ne znači novu i stabilnu zgradu. Tranzicija se nekada skriva a nekada utapa u process modernizacije, tako da se primjeti da mnogi kada govore o modernizaciji zapravo govore o tranziciji. Tranzicijski period jednog društva se jednostvano može nazvati vremenom i prostorom društveno-ekonomskog eksperimenta u kojem se konkretnim djelovanjem pokušava ostvariti sebi (društvu, državi, vlasti) zadani cilj. Da se radi o ozbiljnoj pojavi, govori i činjenica da se u drugoj polovini XX vijeka u humanističkim naukama pojavila zasebna grana pod nazivom tranzitologija.

“Aktuelni procesi društveno-ekonomske transformacije postsocijalističkih zemalja obuhvaćeni su u aktuelnom diskursu društvenih nauka sintetičkim nazivom 'društvene tranzicije'. Kao jedna od dominantnih teorijskih paradigmi u društvenim/humanističkim naukama u drugoj polovini 20. veka, teorije modernizacije su u recentnoj fazi svoga razvoja omogućile pojavu uže naučne discipline poznate pod nazivom tranzitologija.“[3]

Stanje tranzicije društva nije samo u političkom smislu vidljivo, ono se posebno odražava i na ekonomiju, razvoj privrede, obrazovanje, javni život. U tranziciji se otvaraju putevi slobodne trgovine i slobodnog tržišta, gdje se svakom daje ista šansa i gdje konkurencija građanima osigurava jeftine i raznolike proizvode. Obrazovanje trpi korjenite promjene i usmjerava se ka tržišnim potrebama i obrazovanju kadra za posao i razvoj.

Predtranziciona društva su prvenstveno bila nedemokratskog karaktera sa izraženim partijskim jednoumljem, totalitarizmom i primjetnom kontrolom javnog mnjenja. U takvim društvima sve je bilo podređeno “interesu partije” pa i vjerske zajednice koje su mogle djelovati samo u smjeru jačanja lidera i partije a nikako kao putokaz u djelovanju i osvješćivanju građana. Ovakvih scenarija je bilo kako na istoku tako i na Zapadu, nažalost ima ih i danas u različitom intenzitetu i obliku u odnosu na prošlost. Kada dolazi do promjene jednog režima, uzmimo na primjer Jugoslaviju, kraj socijalizma i težnja za kapitalizmom, slobodnom ekonomijom koja neće biti dirigovana iz kabineta, smišljenom i procjenjenom proizvodnjom, slobodom izražavanja, predstvaljanja i organizovanja, slobodom vjerskog izražavanja i predstavljanja, između trenutnog stanja i želje za boljim, dešava se jedan vakum u funkcionisanju države. Pojavljuju se različite društvene devijacije, povećana korupcija, pad sistema vrijednosti, primjetna prisutnost kriminala, različiti oblici torture određenih grupa. Dolazi do formiranja novih političkih stranaka i formira se opozicija koja u takvim okolnostima ima i igra ulogu „moralnog regulatora“ režima, ali i društva.

Primjer za to je Srbija, kojoj je za promjenu državnog rukovodstva bilo potrebno više od decenije da svijest građana uvidi da politika koju je vodio tadašnji predsjendik Milošević nije više prihvatljiva i da je potreban zaokret. Isti oni koji su za njega glasali za poziciju predsjednika krajem osamdesetih godina XX stoljeća, ti isti koji su ga preživjeli i smijenili su ga i izglasali mu nepovjerenje na pragu XXI vijeka. Za sve to vrijeme političkih promjena dešavale su se i promjene u društvu koje smo već naveli. Tadašnje promjene kao i ove sadašnje se dešavaju na putu tranzicije iz lošeg u bolje. Primjer Jugoslavije i njenog raspada je primjer kako tranzicija nakada zna biti vrlo bolna i pogubna po njene aktere aktivne i pasivne. Posljedice disolucije Jugoslavije su i danas osjetene, ali isto tako konkretni rezultati tranzicije su vidljivi. Koliko su pozitivni ili negativni je sasvim drugo pitanje. Proces tranzcije traje sve dok se ne ostvari zacrtani cilj. Međutim danas je primjetna situacija da se razvijene zemlje konstatno kreću putem progresa tako da tranzicionim društvima se put svakodnevno produžuje. Njihova težnja za postizanjem zadanog cilja od njih stvara robove koji postaju instrument jakih i razvijenih. Radi jasnijeg shvaćanja, tranzicija bi trebala biti kretanje od lošeg ka boljem, ali nije uvijek tako. Nekada proces tranzicije može biti retrogradan kao u slučaju Jugoslavije. Umjesto daljnjeg sveukupnog organizaciono–ekonomskog usavršavanja i opstojanja svih njenih članica desio se raspad koji je doveo do pojedinačnih stagnacija i posrnuća tih istih članica.

Tranziciona društva su vrlo često i društva na kojima se izvode različiti društveni eksperimenti i isprobavaju različiti modeli upravljanja, ekonomskog uređenja, a nerijetko se iz njih izvlače privredni potencijali.

Uloga religije u društvima u tranziciji

„Religije uvijek imaju Janusovo lice. One se mogu koristiti da zapale mržnju, ali isto tako i za gradnju mostova pomirenja. Na taj način one liče na ljubav, na njihovim putevima su cvijeće i krv, cvijeće i krv.“[4]

Obično kada se govori o ulozi religije u društvima u tranziciji njoj se daje uloga pomiritelja i „medijatora“ koji bi trebao zarad „ljubavi prema Bogu“ suprotstavljene strane dovesti na pokajanje i pomirenje. U našem slučaju dovoljan nam je primjer sukoba na prostorima bivše Jugoslavije krajem XX stoljeća. Nakon završetka rata u BiH vrlo brzo je formirano udruženje čiji su osnivači i djelatnici bili vjerski velikodostojnici, koji su zajedno pozivali na pomirenje i praštanje, toleranciju i suživot. Oni su bili prvi vjesnici pomirenja i svojim primjerom su htjeli pokazati kako to trebaju i politički lideri raditi. Ubrzo je formirano Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini,[5] koje je okupljalo lidere sve tri monoteističke religije sa prostora Bosne i Hercegovine. Međutim religija je svedena samo na pomiritelja i zagovarača suživota i trpljenja, ona je odvojena od države u ustavnom deklarisanju država kao sekularno uređenih i opredijeljenih.

Bez obzira na važost koju religija igra u životu ljudi, u doba tranzicije koje obično (ali ne i obavezno) dolazi poslije sukoba među narodima (kakav je bio slučaj na prostoru bivše Jugoslavije) religiji se daje uloga pomiritelja i zagovarača oprosta. Ali imamo i drugačijih izazova poput „odnosa između religije i etnifikacije politike i nacionalizirajuće države. Taj se trend, nažalost, ne može svesti samo na ono o čemu je govorio kardinal König kada je upozoravao da obnovljene nacionalne ideologije traže potporu u religijskim doktrinama kao što je to slučaj u bivšoj Jugoslaviji“.[6]  

Najvećim dijelom kada se govori o ulozi religije u tranzicijskom periodu jedne države, regije, religija zauzima središnje mjesto u pomirenju i od nje se traži da u procesu pomirenja osigura prostor za dalji progres regije i društva. Kako se osigurava i na koji način se od predstavnika vjerskih zajednica osigurava pomoć i podrška u projektima koji se, možda, i ne sviđaju ili nisu u primarnom cilju religije? Odgovor je u sljedećem: sve tranzicijske države se, uglavnom, ustavom određuju kao sekularne države u kojoj su vjerske zajednice odvojene i autonomne u odnosu na državu. Država ukoliko želi i hoće/može da im pomogne a ako neće nema nikakvu odgovornost. Finansijska ovisnost vjerskih zajednica ih jednim dijelom primorava da pristupe procesu i zagovaranju pomirenja za uzvrat finansijske ili neke druge potpore. Djeluje nemoguće, ali je stvarno.

“Uz mogućnost zlouporabe poslanja i povjerenja kod vlastitih članova i drugih sugrađana, religije mogu pridonositi i socijalnoj koheziji te promicanju socijalnih promjena nabolje (Mc Guire,1997., 185-272).

Slučaj crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini pažljivo je istražio Stephen Goodwin u svojoj doktorskoj disertaciji iz god. 2006. On je pokazao da svi dosadašnji napori stranih diplomata i vojske nisu doveli do obnove povjerenja i socijalne kohezije među narodima

ove zemlje zato što se to ne može postići diplomatskom vještinom ni vojnom silom sa strane. Mogućnost za to vidi u djelovanju karizmatičnih vjernika koji počinju od vlastite vjerničke zajednice, ali oni ne mogu bez podrške svojih vjerskih institucija: “U konačnici uspjeh

države ovisi od zalaganja i dobre volje njezinih građana. Vjerničke zajednice (religious faith sodalities) već su pokazale plodove pojedinačnog i zajedničkog gibanja od fragmentacije prema cjelovitosti i nastavljaju značajno pridonositi održivom miru i socijalnoj obnovi.

Osnaživati njih znači podupirati stvaranje stabilne države koja će poštivati svetost i dostojanstvo svakog ljudskog života i promicati veoma potrebno ozdravljenje u ovoj izlomljenoj zemlji.”[7]

 

„Uzimajući u obzir religijski aspekt pomirenja, dakle, teorijsko polazište s jedne strane i ulogu crkvenih velikodostojnika u Komisijama za istinu i Pomirenje koje su vođene u drugim zemljama kao praktičan primer tih aspekata sa druge, neosporno je da crkve i verske zajednice mogu da imaju veliki značaj u pomirenju i regionalnim procesima tranzicione pravde, poput inicijative za REKOM, kako na instrumentalizaciji pomirenja tako i na doprinošenju institucionalizacije ove komisije.“[8]

 

Svetost i ozbiljnost koju religija zauzima u životu čovjeka se u slučajevima kada se društvo nalazi u tranziciji može upotrijebiti za ostvarivanje ciljeva i pomjeranja granica koje dijele suprotstavljene strane. „Religija je bliska sociologiji, jer se tiče društva, ona je društveni fenomen, utječe na društvo. Dakle, religija se ne može izučavati bez izučavanja društva, odnosno bez sociologije...“[9] Vjerske zajednice se u periodu tranzicije suočavaju sa dva problema. Prvi je da zbog primorane pasivnosti koja je bila na snazi u prethodnom režimu, treba brže svojim slijedbenicima da ponudi različitu literaturu i aktivnosti kako ne bi izgubila još jednu generaciju mladih koje je potrebno „vjerski osvjestiti“ a drugi je da, možda, zbog „tereta“ aktivnog učešća u sukobima i uloge akreditora za sve ratne aktivnosti, te da ne može odjednom prigrliti ideju pomirenja a da prethodno ne dođe do smjene čelnih ljudi vjerske zajednice.

Dakle, vjerske zajednice nemaju tako širok krug djelovanja kao što se čini iz više razloga. Sekularno uređenje države čini je odvojenom od sistema vlasti i upravljanja i ekonomski ovisnom o dotacijama, čime se dovodi u pitanje rad i funkcionisanje vjerskih zajednica. U sistemu obrazovanja dolazi do pomeranja sistema vrijednosti pa se u postupku demokratizacije na religiju gleda i formira stav kao privatnoj stvari a u prvi plan se stavlja akcenat na vladavinu prava i zakona, slobode misli i savjesti. Proces demokratizacije društva dovodi do izraženog religijskog pluralizma koji stoji kao gotov proizod za sve neopredijeljene i koji je vidno promijenjen u odnosu na predtranzicijski period. Kao „predstavnik Boga na zemlji“ vjeri se ne daje da kroz „pravedno suđenje i postupanje“ pozove sve ljude na oprost i pomirenje, na suživot i trpljenje pod istim nebom i „jednakim uslovima“. To je, zapravo, i središnja uloga religije u tranzicijskom društvu, da kroz svoje propovijedi svoje sljedbenike poziva i proziva, opominje i podsjeća na oprost, pomirenje, blago sklanjajući u stranu koncept i princip pravde i pravičnosti, da javno zagovara progres društva i zajednice, gdje će svi biti jednaki pred zakonom i sa istim šansama za uspjeh. Ali, sve ovo nije moguće postići bez biranja kadra i predstavnika vjerskih zajednica, koji će imati snage da razmirice ostave postrani i zamijene ih zajedničkim stvarima.

Kada bi se religijama proširio prostor za institucionalno djelovanje a ne samo na individuu, u tom slučaju bi proces trazicije imao malo drugačije kretanje. Uzlazna putanja društva imala bi više ozbiljnosti i moralnosti. Ne bi postojao koncept svedopustivosti kao znak slobode koji zbog nejasnih granica ugrožava okolinu čovjeka. Postojao bi malo zdraviji koncept moralnosti i odgvornosti prema društvu i pojedincu.

 

Islamska zajednica u tranziciji i tranzicija u Islamskoj zajednici

 

Na fonu rečenog neophodno je opservirati i položaj i status Islamske zajednice kao institucije u cjelokupnoj slici tranzicije na ovim prostorima (prostoru Balkana). Važno je napomenuti da tranzicija izvan institucije Islamske zajednice je nužno dovela do tranzicije unutar Islamske zajednice, dok obrnut proces trenutno još nije moguć i nije do sada evidentiran, ili nije ga moguće promišljati na nekakvom grupnom uzoru već više kao individualne pojave. Primjer tranzicije izvan Islamske zajednice koji je direktno utjecao na tranziciju unutar same zajednice jeste smjena imperija na Balkanu, odlazak Osmanlija i dolazak Habsburške monarhije direktno je doveo do promjene ustrojstva i funkcionisanja u radu Islamske zajednice.

Drugi važan monenat tranzicije izvan Islamske zajednice jeste formiranje Jugoslavije iza Drugog svjetskog rata i reforme eksproprijacije i nacionalizacije koje su izravno dovele u pitanje opstanak i rad Islamske zajednice.

Treći važan momenat koji je opet direktno utjecao na rad i opstojnost Islamske zajednice jeste disolucija SFR Jugoslavije, koja je jednu organizacionu jedinicu podijelila u više sa nazavisnim upravljanjem i odlučivanjem.

Dešavanje novijeg datuma 2007. godine slučaj hibridnog institucionalnog formiranja nove (zakonom okarakterisane kao „tradicionalne“) Islamske zajednice na teritoriji Srbije, također spada u okolnosti nastale izvan Islamske zajednice kao institucije. Ovo su četiri važna historijska momenta u posljednjih 150 godina koja su direktno utjecala na reorganizaciju rada Islamske zajednice kao institucije a posljedice i rezultate tih dešavanja osjećamo i mi danas. Svi prethodno navedeni činioci bili su produkt politika i rezultat ratova i bez obzira koliko se Islamska zajednica trudila da bude ili ne bude neutralna, nju posljedice ovih dešavanja nisu zaobišle. U današnjem vremenu to bi značilo da važne državne odluke i namjere ne mogu proći bez posljedica po Islamsku zajednicu, koja po opredjeljnju države je izvan njenog sistema jer ima svoju nezavisnu politiku opstojanja i djelovanja, tj. govorimo o sekularnoj državi.

Neminovno je da promjene u prostoru djelovanja Islamske zajednice dovedu i do promjena unutar same zajednice, i ukoliko želi biti aktivnim sudionikom važnih događaja i ukoliko želi utjecati na dešavanja i promjene u svoju korist, naprosto se mora uhvatiti u koštac sa svime što je okružuje. Druga stavka jeste da Islamsku zajednicu čine ljudi koji su direktni akteri tranzicije društva, države (politika, ekonomija, društvo) htjeli to ili ne. U kom smjeru će se kretati tranzicija građani imaju pravo da se o tome izjasne na izborima birajući neku od ponuđenih političkih opcija koja svaka za sebe označava novi tranzicijski pravac. Međutim da li je to slučaj sa izborima u Islamskoj zajednici? Kako izbori u Islamskoj zajedinici mogu odrediti put i kretanje Islamske zajednice ako govorimo o zajednici koja svoje postojanje i funkcionisanje temelji na izvorima islama, na Kur’anu i sunnetu? Da pojasnimo, izbori u Islamskoj zajednici isto označavaju jedan od smjerova tranzicijskog puta. Također, svaka ustavna promjena unutar Islamske zajednice označava kretanje ka nekom cilju.

Shvatanje i razumijevanje vejre i njenih načela u direktnoj je vezi sa pravcem kretanja i razvoja Islamske zajednice. Što bi značilo, ukoliko se na kormilu broda nalazi progreisvni i inkluzivni lider koji će duboko promišljati dešavanja oko sebe a futuristički i vizijski donositi odluke sada za budućost, tada možemo govoriti o prosperitetu i progresu zajednice jer će u takvim slučajevima Islamska zajednica direktno utjecati na odluke i politiku države, ali u svoju korist ili bar ne na svoju štetu. Međutim ukoliko lider broda svoje djelovanje usmjerava prema aktuelnim dešavanjima bez vizije o tome šta bi zajednica trebala da bude, takva zajednica će samo biti konzument svih politika i odluka države bez mogućnosti utjecaja na iste, tj. ne može utjecati na uzrok dešavanja, već samo biti poslijedica, tj. dešavanje.

Prije sto godina u BH društvu istaknuti alimi su sukobili svoje mišljenje u vezi s pitanjem statusa i uključenosti žene muslimanke u društvo općenito.[10] Toliko oštrih riječi je rečeno od strane islamske uleme i osuda jednih na druge da se sa ove distance postavlja pitanje da li su takvi stavovi zaista imali svoje utemeljenje u izvorima islama. Shvatanja i zagovaranje teze da je žena predviđena za odgoj djece i brigu o suprugu i pokuđenost školovanja ženske djece su bili stavovi islamskih alima koji su imali svoje sljedbenike i simpatizere. Sto godina kasnije ili nešto manje, imamo požudne stavove muslimanske uleme koja ukazuje na važnost obrazovanja ženskog dijela društva, njihovoj uključenosti u aktivnosti Islamske zajednice i na kraju samom imenovanju žena na rukovodeća mjesta u ustanovama pri Islamskoj zajednici.

Kakva bi se debata vodila u ovom trenutnku kada bi bilo moguće sastaviti tadašnju i sadašnju ulemu? Da li je došlo do tranzicije stava, propisa ili se desila tranzicija u razumijevanju stava i propisa? Ono što pokreće kretanje Islamske zajednice iznutra pored dešavanja oko Zajednice jeste i razumijevanje propisa i teksta Kur’ana i sunneta. Nekada je potrebno iznova čitati i iznova razumijevati propis da bi se odgovorilo izazovima vremena i životnih okolnosti. Rukovodeće osoblje Islamske zajednice je u sveukupnom točku tranzicije društva i u zavisnosti od uključenosti i svjesnosti tih promjena to se manifestuje na rad i funkcionisanje Islamske zajednice općenito.  

Međutim postoje pojave koje su preživjele prijašnje režime i ideologije, uz minimalnu modifikaciju izazova tranzicije unutar zajednice a koje su direktno vezane za opća dešavanja u društvu i moglo bi se reći političke namjere prema zajednici. Interesantna je pojava koju iz nekog razloga zagovaraju pojedini vjerski službenici unutar zajednice a koja je vezana za administrativne i rukovodeće položaje unutar Islamske zajednice u nižim strukturama, tj. u medžlisima i dijelom u muftijstvima. Naime, radi se o pojavi angažovanja „civila“ (osoba koja nije završila vjersku školu, već joj je životna vokacija neko drugo interesovanje, npr. ljekar, inženjer, pravnik i sl.) na mjesto predsjednika, sekretara i blagajnika u medžlisima a razlog tome je „otvorenost Zajednice prema svijetu“. Dok se recimo za predsjednika Ljekarske komore bira ljekar, za predsjednika biznis asocijacije se bira neko od istaknutih biznismena, za advokatsku komoru opet se bira neko od advokata, jedino se u Islamskoj zajednici zadržalo to da predsjednik medžlisa treba da bude neko ko nije „vjersko službeno lice ili profesor islamskih nauka„ i sl., već na tom mjestu treba da bude neko izvan vjerskih službenih lica. Da li je spomenuta pojava zaista neophodna sadašnjoj instituciji Islamske zajednice ako se zna da je u periodu iza I i II svjetskog rata postojala tendencija nadzora vjerskih zajednica baš preko ovih „civila“, koji su trebali predstavljati „vrata za ostali svijet“.

 

 

Z A K LJ U Č A K

 

Prethodno rečeno predstvalja osvrt i zapažanje a nikako rješenje niti isključivo ispravnu konstataciju na okolnosti oko Islamske zajednice i dešavanja unutar nje. Jasno je da postoji koketiranje između političke moći i vjerske legitimnosti. Međusobna dopuna i prožimanje je potrebno, ali na zdravim principima i postulatima. Nažalost, danas možemo govoriti o političkoj moći i dominaciji nad svim religijskim zajednicama a time i nad Islamskom zajednicom. Ovo ne znači da postoji obostrana saglasnost, već znači da politka zarad svoje moći i interesa tlači i ono što bi trebalo biti kormilom društva ne samo u moralno-etičkom smislu već i progresivno inkluzivnom. Čovjekova nepromišljenost se manifestuje u selekciji primjene Božijih zakona a preko principa političke legitimnosti.

Tranzicija jednog društva, zajednice, države, predstavlja promjenljivost i nestabilnost. To je skup procesa koji se nekada spontano a nekada namjerno dešavaju u korist ostvarenja zadatog cilja. Taj trazicijski promjenljivi put, za koji se može odrediti početak, ali ne i kraj, uzrokuje mnoštvo promjena u društvu. Nužno dolazi i do promjene shvatanja koncepta i uloge religije u životu čovjeka, i zbog toga nije isključena ni pogrešna interpretacija religije i njenih načela. Ono što bi moglo ubzati proces tranzicije a za šta je religija uskraćena da može djelovati, jeste utjecaj na svoje sljedbenike u pravcu poboljšanja samog sebe, i to ne samo u „vjerničkom ortopraktičnom“ pogledu već i u cjeloživotnom djelanju. To bi značilo da religijske zajednice dobiju prostor za utjecaj na ljude (pojedinačno i institucionalno) kako bi se u njima usadila odgovornost, iskrenost, čestitost, hrabrost, odlučnost, i još mnoge druge vrline koje može posjedovati čovjek. Izgradnjom takvih sljedbenika, koji će ispravno shvatiti svoju misiju na zemlji, i koji svoju vjeru neće koristiti u dnevnopolitičke svrhe, davanje takvog prostora religiji može ubrzati tranzicijski put, ali i izbjeći mnoge neprilike i probleme zbog kojih su ginuli i danas ginu ljudi širom svijeta. Dobar i iskren vjernik je i dobar i odgovoran građanin.

Islamska zjednica prolazi kroz tranziciju jer je to neminovnost koju nosi današnji život. Ta tranzicija se ne može manifestoati u propisu, ali može u primjeni, isto kao što i organizaciono Islamska zajednica treba odgovoriti potrebama vremena, vjernika, sistema, civilizacije. Nedostatak jednog od navedenog čini je nepotpunom a samim tim i manje konkurentnom i dominantnom.

Autor: Alen Duraković

Glasnik br. 7-8, 2016

[1] Šijaković i, (2008); Sociologija, Uvod u razumjevanje globalnog društva, treće dopunjeno izdanje, Banja Luka, str. 48

[2] Skledar, N. (1995). Uz temu - RELIGIJA U POSTKOMUNISTIČKOM DRUŠTVU. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 4(6 (20)), 770-772. Preuzeto 10/06/2016. sa  http://hrcak.srce.hr/32240

[3] Veselinović A., Atanacković, P.; Klarić Ž. (2001); “izgubljeno u tranziciji”, Rosa Luxemburg Stifttung, Beograd, str. 7.

[4] Đuliman Е.; (2000); Teško pomirenje, Oslo-Sarajevo, str.  275.

[5] http://www.mrv.ba/contents/o-nama/4

[6] Vrcan, S. (1999). Novi izazovi za suvremenu sociologiju religije - Politizacija religije i religizacija politike u postkomunizmu. Revija za sociologiju, 30(1-2), 45-64. Preuzeto 10/06/2016. s http://hrcak.srce.hr/154407

[7] Međunarodni simpozij “Religija i sekularna država“, Sarajevo, 21-24. oktobar 2007., str. 44-45.

[8] Knežević N.; Popov-Momčilović Z.; (2013); “Uloga religije u pomirenju i tranzicionoj pravdi”, Novi Sad, str. 10

[9] “Znakovi vremena” časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu, broj 32, Sarajevo, ljeto 2006., str. 112.

[10] Enes Karić, “Bosanske muslimanske rasprave” hrestomatija iii, iTD Sedam, Sarajevo, 2003., str. 7-102.