Uvod

Islam je univerzalna religija koju su propagirali svi Božiji poslanici. Tokom svete povijesti poslanika osnovni principi vjerovanja ostali su nepromijenjeni, mijenjali su se tek pojedini zakoni shodno razvoju ljudske zajednice. Zakoni, običaji i tradicije što su ih oživotvorili Božiji poslanici, a koji su ostali u praksi kasnijih pokoljenja, predstavljaju temelj islamskog prava. Cilj Poslanikov, a.s., kako je to lijepo primijetio Šah Velijullah nije bio, niti je on to u stanju, “totalno izmijeniti društvenu i pravnu praksu naroda; njegov je cilj izgraditi društvo na moralnim i duhovnim principima, pa, s tim u vezi, ostavlja netaknutim sve što nađe, osim onoga što nije u skladu s novom ideologijom.”[1]

Poslanik, a.s., ostavio je netaknutim sve obrede, rituale i prakse predislamskih Arapa koji nisu bili u oprečnosti s navedenim ciljem.[2] Time je uspostavljen obrazac prema kome su islamski učenjaci postupali kada bi novi narodi ulazili u okrilje islama: običaji i prakse koje nisu bile u suprotnosti s islamskim učenjem opstajali su. Na sličan način islam su prigrlili stanovnici Bosne i Herecegovine.[3]

Islamizacija bosanskohercegovačkog stanovništva koja je trajala nekoliko stoljeća, od XV pa do kraja XIX stoljeća, nije se dublje bavila fenomenom narodne običajnosti i starobosanskog folklora,[4] tako da je hiljadugodišnja tradicija naših predaka stvarana od indo-pakistanske visoravni, preko ruskih stepa i kavkaskih planina do naših balkanskih prostora, a ona je svoj izražaj našla u narodnim vjerovanjima, kultovima, obredima i ritualima, gdje je uporno preživljavala i opstajala.[5]

Uvažavajući i prihvatajaći lijepe i korisne običaje naših naroda islam je mijenjao samo ono što je zlo i štetno za čovjeka, njegov život, moral i vjeru. Istina, islamski učenjaci su se s vemena na vrijeme osvrtali na neke pojave iz narodnog folklora koje su odudarale od islamske prakse, ali je tek u pojedinim segmentima pokrenuta šira aktivnost na njihovom ukidanju.[6] Već u drugoj polovini XVI stoljeća, u vrijeme kada su stanovnci Bosne i Hercegovine intenzivno prihvatali islam, glasoviti učenjak Ebu Suud[7] proglasio je nevjernicima sve one koji proslavljaju Jurjevo i slične svetkovine obilježavajući to odlaskom na izlet pripremajući pritom razne gozbe.[8] Nakon Ebu Suuda, i drugi islamski učenjaci pisali su o neislamskim običajima koje praktikuju muslimani u Bosni i Hercegovini. U ovom radu smo analizirali smo radove islamskih učenjaka koji su objavljeni u sljedećim časopisima: Behar[9], Novi Behar[10], Glasnik VIS-a[11], Hikjmet[12], Preporod[13], Islamska misao[14], Takvim[15], Kalendari “Gajret”[16] i “Narodna uzdanica”[17], El-Hidaje[18], Narodna pravda[19], Anali GHB[20] i neka zasebna djela čiji pojedini dijelovi govore o predislamskim običajima u praksi bosanskohercegovačkih muslimana. Tokom XX stoljeća bilo je znatno više časopisa u kojima su objavljivali islamski učenjaci, poput Muallima ili Bisera, ali u njima nismo našli za ovaj rad interesantnih sadržaja.

Analiza radova islamskih učenjaka u Bosni i Hercegovini XX stoljeća o religiji starih Slavena, njihovim kultovima, ritualima i obredima, te tragovima njihove tradicije u praksi bosanskohercegovačkih muslimana slijedi podjelu i bavi se temama o kojima su islamski učenjaci pisali.

I Obilježavanje predislamskih blagdana i godišnjih svetkovina

Javno praktikovanje godišnjih svetkovina i predislamskih blagdana i njihova rasprostranjenost širom Bosne i Hercegovine dovelo je do toga da islamski učenjaci konstantno, već od XVI stoljeća pa sve do današnjih dana pišu o tome. Gotovo da nema ni jednog glasila u kojem je naša ulema objavljivala svoje radove, a da nema tekstova koji kritikuju proslavljanje neislamskih blagdana i svetkovina.[21]

Najstarija kritika obilježavanja neislamskih blagdana čija se genaza veže za staroslavensku tradiciju došla je, kao što smo to već naglasili, iz pera glasovitog islamskog učenjaka XVI stoljeća Ebu Suuda.[22]

O proslavljanju Jurjeva, Aliđuna i drugih neislamskih blagdana pisao je i Mehmed Handžić.[23] Iako je imao izraženu sklonost za proučavanje različitih aspekata povijesti, Handžić nije detaljno analizirao genezu predislamskih blagdana zadovoljavajući se iznošenjem stavova Kur’ana i sunneta o tome.[24]

Interesantan članak o odnosu muslimana prema neislamskim blagdanima napisao je Kasim Hadžić.[25] U uvodu teksta Hadžić je ustvrdio kako su među muslimanima širom Bosne i Hercegovine i Sandžaka zastupljeni običaji i vjerovanja koja nemaju nikakve veze s islamom.

Nakon, toga on je naveo različita vjerovanja vezana za pojedine dane u sedmice, te godišnje svetkovine koje muslimani obilježavaju, a koji se održavaju na Ilindan, Spasovdan, Đurđevdan, Božić, Uskrs itd. Hadžić na kraju teksta nudi riješenje za problem obilježavanja predislamskih blagdana navodeći primjer iz Priboja gdje je pojedincima uspjelo da teferič koji se održavao na Ilindan (2. augusta) nazovu “Gajretov teferič” i održavaju ga tri dana kasnije (5. augusta).[26]

Islamsko pravilo naređivanja dobra, a sprečavanja zla poslužilo je Aliji Aganoviću,[27] baš-vaizu, da žestoko kritikuje običaj obilježavanja predislamskih blagdana. Govoreći o proslavljanju Đurđevdana, Ilindana i drugih neislamskih blagdana, Aganović je istakao da su se ti praznici tako odomaćili da ih muslimani smatraju svojim, islamskim. On kritikuje starije muslimanke koje za vrijeme ovih blagdana čaraju i gataju i prenose tu ružnu nauku na svoj podmladak.[28]

Slično stajalište o obilježavanju predislamskih blagdana zastupao je i Salih Čolaković.[29] On je, bez šire elaboracije, obilježavanje Jurjeva i Aliđuna identifikovao kao neislamski običaj koji je po islamskom učenju zabranjeno proslavljati.[30]

Vrlo zanimljiv tekst o neislamskim običajima napisao je Mustafa Busuladžić.[31] Busuladžić je identifikovao brojne protuvjerske običaje, među kojima značajno mjesto zauzima obilježavanje neislamskih, kršćanskih blagdana Đurđevdana i Ilindana. On u svom radu poziva ulemu i intelektualce da suzbijaju ove rđave navike našeg svieta, jer time čine veliki grieh.[32]

Jedini tekst koji dublje analizira porijeklo predislamskog blagdana Đurđevdana napisao je Jahić Husein.[33] U svom tekstu Jahić navodi kratku biografiju sv. Georgija, pozivajući ulemu da muslimanski svijet spašava iz ovakih očiglednih zabluda, kako ne bi i dalje nasijedao.[34] Na kraju, interesantno je primijetiti da je jedan od najistaknutijih racionalista među bosanskohercegovačkom ulemom Husein Đozo[35] imao pozitivno mišljenje o proslavljanju narodnih teferiča povodom Đurđevdana ili Ilindana smatrajući da su oni izgubili obilježje i dobili karakter narodnog veselja i teferiča.[36]

II Narodno vjerovanje, sujevjerje, praznovjerje, vračanje i gatanje

Tekstovi islamskih učenjaka koji govore o narodnom vjerovanju, odnosno sujevjerju, praznovjerju, te vračanju i gatanju metodološki su vrlo slični.[37] Gotovo svi tekstovi slijede jedinstven obrazac. U uvodnom dijelu navodi se da su sujevjerje i praznovjerje produkt zaostalosti i neprosvijećnosti, te da su muslimani posebno zaostali u odnosu na druge.[38] Mehmed Salihspahić[39] u tekstu Islam bez mistike i sujevjerja dodaje da “opsjenjeni naopakim tumačenjm Kur’ana pripadnici islama u svijetu žive takorekuć hermetički zatvoreni.”[40]

Nakon uvodnih konstatacija autori navode vidove i oblike sujevjerja i praznovjerja prisutne među bosanskohercegovačkim muslimanima, od kojih su: tabui vezani za određene dane u sedmici,[41] gatanje na osnovu prirodnih pojava,[42] vjerovanje u vampire, vještice, karakondžule itd.[43]

Kroz spomenute radove islamskih učenjaka uočavaju se dvije definicije sujevjerja: teološko i naučno. Prema teološkom, koje zastupa većina autora, sujevjerje je “pridruživanje jednom jedinom Bogu drugih božanstava, pa bilo u vidu apstraktnih, zamišljenih ili izmišljenih bića, bilo u vidu postojećih, vidljivih živih bića ili stvari”.[44] Prema drugoj definiciji: “Sujevjerje je vjerovanje koje ne priznaje zakon kauzaliteta. Ono počiva na pretpostavci da ne postoje fiksni i stalni zakoni materijalnog svijeta. Ono je pokušaj da se neadekvatnim sredstvima djeluje na materijalni svijet, iz toga se ono pretvara u tlapnju i besmislicu.”[45]

Islamski učenjaci slažu se da islam strogo zabranjuje sujevjerje i praznovjerje, te da je ulema pozvana da se energično suprostavi ovakvim pojavama.[46] Kao prilog ovoj tezi navode se brojni ajeti iz Kur’ana i hadisi Božijeg Poslanika, a.s.

Autori pojedinih tekstova analiziraju genezu određenih praznovjerja i sujevjerja navodeći, naprimjer, da je u krajevima nastanjenim islamskim narodima naročito prisutno sujevjerje,[47] da su ljudi prirodnim pojavama, čiji uzrok nisu znali, pridavali neke Božanske osobine[48] itd., ali se nigdje narodna vjerovanja i sujevjerja ne pripisuju našim precima Slavenima. Razlog za to jeste relativno nepoznavanje staroslavenske tradicije i ideološka usmjerenost ka Istoku, prostoru u kojem su nastale velike religije, ali i bitna sujevjerja.[49]

Proricanje budućnosti i gatanje autori tekstova osuđuju navodeći niz kur’anskih ajeta koji govore o tome kako samo Allah poznaje budućnost.[50] U nekim radovima navode se pojedini oblici i način gatanja bez navođenja njihove geneze.[51] U zaključku tekstova koji govore o proricanju sudbine i gatanju navodi se da islam strogo zabranjuje odlazak gatarima koji se svojim vještinama služe da varaju praznovjerni svijet radi ostvarivanja materijalne dobiti.[52]

III Posmrtni običaji

Čovjek se boji smrti. Prisjećanje na smrt i prestanak života oduvijek su kod ljudi izazivali zebnju i strah. Zajednička osobina svih religija jeste vjerovanje da smrt ne predstavlja konačan kraj, već da duše umrlih nastavljaju život na nebesima, ili u zemlji, ili na nekom drugom mjestu. Strah od smrti i žal za umrlim utjecali su na stvaranje niza običaja, rituala, obreda i kultova povezanih s dušama predaka i željom da se umrlom osigura sve što mu je potrebno u zagrobnom životu. Naši preci Slaveni imali su izrazito razvijen kult umrlih koji ni tako jako bogumilsko učenje, koje je preziralo sve materijalno, nije moglo uništiti, već ga je njegovalo i unapređivalo.[53]

Kada je bosanskohercegovačko stanovništvo primilo islam, nastavilo je i dalje održavati i čuvati predislamske, prije svih, staroslavenske običaje. Ti običaji su se, istina, “islamizirali”, ali kada se s njih skine odjeća islama, jasno se ukaže njihovo staroslavensko porijeklo. Uzalud su teolozi svih vjerskih zajednica, prije svih islamski i katolički, u Bosni i Hercegovini nastojali ukinuti običaje iz doba paganizma, ali im to, kako svakodnevna praksa pokazuje, nije uspjelo.[54]

Jedan od staroslavenskih posmrtnih običaja koji je u potpunoj suprotnosti s islamskim učenjem jeste priređivanje gozbe za učesnike dženaze.[55] Poznati prusački alim iz prve polovine XVIII stoljeća Mustafa Pruščak[56] napisao je 1739. godine djelo Risala ad-dakir fī ziyāra ahl al-maqābir (Rasparava pobožnog o posjećivanju grobova)[57], u kojem navodi: “Naricanje za umrlima i priređivanje jela u ime umrlog (prvog, drugog i trećeg dana) jeste zaista jedna ružna novotarija iz vremena džahilijeta. Ako neko oporuči da se poslije njegove smrti tri dana priređuje jelo za ljude, ta mu oporuka ne vrijedi.”[58]

Islamski učenjaci dvadesetog stoljeća također su nastojali ukinuti ovu predislamsku praksu. Jedan od najistakntijih zagovornika prosvjećivanja muslimanskih masa Husein Đozo napisao je brojne fetve u kojima osuđuje spremanje gozbe u kući umrlog nakon dženaze. Navest ćemo jednu od njih:

Pitanje:

“Prilikom svake dženaze spremaju se jela u kući čija je porodica ožalošćena, a pri tome je obavezno da se nešto zakolje od stoke, jer ako ta jela ne spreme, kažu da nisu dobro ispratili umrloga...?”

Odgovor:

“Ugošćavanje džematlije od ožalošćenog domaćina nema nikakvog šerijatskog osnova. Svi se slažu da je to mekruh[59], a neki čak tvrde da je haram, strogo zabranjeno.”[60]

Drugi običaj koji islamski učenjaci nisu osuđivali, a čija se geneza veže za početke ljudskog roda, jer ga nalazimo kod brojnih naroda,[61] među kojima su i naši preci Slaveni, jeste izvođenje vjerskih obreda u određene dane: sedam, četrdeset i godinu dana nakon smrti.[62]

Običaj četeresnice zabilježen je u zaostavštini Muniba efendije Glođe,[63] koji je umro 1850. godine na otoku Kreti. Između ostalog, u njegovoj Ispravi o sahrani i smrti, između ostalog, stoji da se za četrdeset dana posjećivanja groba određuje 60 groša.[64] Paljenje svijeća u kući umrle osobe sedam ili četrdeset noći, te stavljanje posude s vodom na prozor u kući umrle osobe i to četrdeset dana hfz. Sinanudin Sokolović svrstao je u običaje koji nemaju islamsko obilježje.[65] I premda je vrlo detaljno analizirao različite aspekte sahrane muslimana, Sokolović nije komentarisao običaj učenja sedmine i četeresnice.

Na održavanje sedmine i četeresnice osvrnuo se u već spomenutom tekstu i Mustafa Busuladžić. On je podsjetio da i pripadnici drugih religija njeguju slične običaje i dodao: “Uztaljen je običaj da se sedmi i četrdeseti dan nakon smrti u kući umrlog prouči Kur’an (hatma učini) i četrdeseti dan iza proučene hatme dieli prisutnima hljeb. Lijepo je i preporučljivo učiti Kur’an, ali dieliti hljeb pozvanim, mahom imućnijim, također je sa strane primljeni običaj.”[66]

Razlog zbog kojeg islamski učenjaci nisu poklanjali posebnu pažnju običaju sedmine i četeresnice vjerovatno je stav islamskih pravnika da umrli ima koristi od učenja Kur’ana i dova[67], te stoga, prema učenju Šerijata, i nije sporno učenje za umrle.[68]

U radovima koji govore o posmrtnim običajima pisanim iz pera islamskih učenjaka navode se različiti neislamski običaji čije se porijeklo ne može sa sigurnošću dovesti u vezu s tradicijom naših predaka Slavena.[69]

Islamski učenjaci u Bosni i Hercegovini najviše su pisali o poštivanju mrtvih, usmjeravanjem svojih molitvi njima i traženjem od njih da nam riješe naše nevolje i ispune želje. Kult svetih i mrtvih rasprostranjen je širom islamskog svijeta, ali pošto nema staroslavensko porijeklo, ostavit ćemo drugim autorima da se bave tom problematikom.[70]

IV Ostali običaji bosanskohercegovačkih muslimana

O drugim staroslavenskim običajima islamski učenjaci u Bosni i Hercegovini pisali su vrlo rijetko. Običaji vezani za rođenje djeteta, ženidbeni običaji, stočarski i ratarski običaji, te biljni i animalni kultovi sporadično su spominjani prilikom obrade drugih tema. Tako se običaj salijevanja strave spominje općenito kao dio narodnog gatanja i sujevjerja.[71]

Vjerovanje u prikaze i duga natprirodna bića Husein Đozo je kratko prokomentarisao kazavši da uzroci tome nisu natprirodni, ukoliko to zaista postoji.[72]

Neki običaji, poput klanja kurbana na temljeima džamija ili stambenih kuća, smatraju se čisto islamskim te se tako i tretiraju.[73]

 

Zaključak

Islamski učenjaci u Bosni i Hercegovini konstantno su pisali radove koji su u manjem ili većem obimu aktualizirali problematiku neislamskih običaja u praksi naših muslimana. Analiza njihovih tekstova pokazala je sljedeće:

  1. ne postoji ni jedno zasebno djelo napisano od islamskih učenjaka u Bosni i Hercegovini koje se bavi pitanjima prakticiranja predislamskih običaja od bosanskohercegovačkih muslimana;
  2. naši alimi su o ružnim običajima koje su primjećivali u praksi bosanskohercegovačkih muslimana, pisali bez sistematičnog i naučnog istraživanja, zadovoljavajući se njihovom identifikacijom i osudom;
  3. obilježavanje neislamskih blagdana, određeni posmrtni običaji, te sujevjerje, praznovjerje, gatanje i proricanje budućnosti jesu glavne teme o kojima su islamski učenjaci pisali i koje su, na osnovu glavnih islamskih izvora, Kur’ana i sunneta, bez izuzetka osudili;
  4. prilikom analize pojedinih segmenata predislamske tradicije islamski učenjaci ne bave se genezom određenog fenomena, već ih jednostavno, bez dubljeg istraživanja, nazivaju paganskim;
  5. određeni staroslavenski običaji vezani za rođenje djeteta, ženidbu, te biljne i animalne kultove postali su sastavni dio bosanskohercegovačkog muslimanskog folklora, tako da ih islamski učenjaci uopće ne spominju.

 

Autor: Elvir Duranović

 

 

[1] Navedeno prema: M. M. Šarif, Historija islamske filozofije, II, August Cesarec, Zagreb, 1990. godine, str. 541.

[2] Hadžski obredi, klanje kurbana, plaćanje krvarine, kamenovanje preljubnice itd. jesu neki od propisa koji su postojali prije islama, a koje je Šerijat potvrdio.

[3] Skarić, Vladislav, “Širenje islama u Bosni i Hercegovini”, Kalendar Gajret, 1940., str. 29-33.

[4] Handžić, Adem, “O islamizaciji u sjeveroistočnoj Bosni”, POF, sv. XVI-XVII, 1966-67., Sarajevo, 1970. godine.

[5] O intenzitetu islamizacije naših krajeva, poturima i razlozima zbog kojih su bogumili primali islam vidi: Handžić, Mehmed, “Jedan prilog povijesti prvih dana širenja islama u Bosni i Hercegovini”, u: Mehmed Handžić, Teme iz opće i kulturne historije, Izabrana djela, knj. V, Ogledalo, 1999., str. 59-78.

[6] Husein Đozo je na naslovnici lista Preporod br.9 (160), 1977. godine pozvao čitateljstvo “U borbu protiv praznovjerja.” U istom broju Preporoda tekstove o praznovjerju napisali su: Neimarlija, Hilmo, “Sujevjerje suvremenosti”, str. 3.; Bristrić, Senahid, “U okovima sujevjerja”, str. 4; Šeper, Besim, “Praznovjerje – društveno zlo”, str. 4.

[7] Šejhul-islam Ebu Suud Ahmed b. Muhammed el-Imadi, umro 982./1574. godine

[8] Muhamed Hadžijahić, “Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini”, POF, 28-29/1978-9,VOL.28-29, Sarajevo, 1980. godine.

[9] Behar, list za pouku i zabavu. Izlazio u periodu 1900-1911.

[10] Novi behar, list za pouku i zabavu, izlazio je u Sarajevu od 1. maja 1927. do 15. marta 1945. godine.

[11] Glasnik, službeno glasilo Islamske zajednice u Jugoslaviji. Prvi broj objavljen je 1933. godine. S kraćim prekidom (od 1945-1950) Glasnik Islamske zajednice izlazi sve do današnjih dana.

[12] Hikjmet, mjesečni časopis religijskog sadržaja. Časopis je štampan u Tuzli od 1929. do 1936. godine u štampariji “Riste Sekulić”. Ukupno su izašla 72 broja.

[13] Preporod, u početku glasilo Udruženja ilmijje u Bosni i Hercegovini, kasnije islamske informativne novine. Prvi broj štampan 1970. godine.

[14] Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i vjersku informatiku. Prvi broj izašao je 1. decembra 1979. godine. List je izlazio mjesečno. U maju 1992. godine usljed ratnih zbivanja došlo je do prekida izlaženja Islamske misli. Pokušaj obnavljanja Islamske misli u maju 1993. godine, kada je objavljen posljednji broj, ostao je samo pokušaj.

[15] Takvim, kalendar Islamske zajednice. Prvi broj objavljen za 1934. godinu.

[16] Kalendar Gajreta, društva za potpomaganje muslimana učenika srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj Monarhiji osnovanog 1903. godine u Sarajevu.

[17] Kalendar Narodne uzdanice, hrvatsko-muslimanskog kulturnog društva.

[18] El-Hidaje, list Udruženja ilmijje. Prvi broj izašao je u decembru/januaru 1936/37. Godine. Od tada će list mjesečno izlaziti do februara 1945. godine. Ukupno su objavljena 92 broja.

[19] Pravda, glasilo JMO. Pravda je izlazila od 1919. do 1941. godine s prekidom 1925-26. godine. List je izlazio tri dana sedmično.

[20] Anali GHB u Sarajevu izlaze od 1972. godine. Do sada je objavljeno XIV knjiga.

[21] Tekstovi islamskih učenjaka o ovoj temi mogu se naći u: Narodnoj pravdi, El-Hidaji, Glasniku IVZ-e, Kalendarima Narodne uzdanice i Gajreta, Novom beharu i Preporodu.

[22] Ibid., str. 302.

[23] Mehmed ef. Handžić (1906.-1944. god.) bio je, uz Kasima ef. Dobraču, vodeći islamski učenjak u Bošnjaka u prvoj polovici XX stoljeća. Objavio je veći broj radova na bosanskom i arapskom jeziku iz područja tefsira, hadisa, historije i književnosti. Umro je relativno mlad, u koševskoj bolnici u Sarajevu, u toku Drugoga svjetskog rata, pod nerazjašnjenim okolnostima.

[24] Handžić, Mehmed, “Musliman je dužan čuvati muslimanske običaje i osobine, a kloniti se nemuslimanskih”, u: Mehmed Handžić, Teme iz opće i kulturne historije, Izabrana djela, knj. V, Ogledalo, 1999., str. 256-264.

[25] Profesor i publicista Kasim Hadžić rođen je 19. decembra 1917. godine u selu Zaostro, u blizini Pljevalja, a koje teritorijalno pripada općini Priboj, gdje je pohađao i osnovnu školu, u vremenu od 1925. do 1929. godine. Nastavljajući porodičnu tradiciju, odlazi na dalje školovanje u Veliku medresu, u Skoplje, koju pohađa i završava u periodu 1929-1937. godine. Od 1937. do 1941. godine pohađa Višu šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, na kojoj je diplomirao juna 1941. godine. Umro je u Sarajevu 1990. godine.

[26] Hadžić, Kasim, “Neislamski blagdani i muslimani”, Narodna pravda, br. 32., 1941., str. 12.

[27] Hadži Alija Aganović rođen je 4. septembra 1902. godine u Sarajevu. Završio je Šerijatsko-sudačku školu, nakon čega je nastavio školovanje na El-Azharu. Bio je član Ulema-medžlisa i dugogodišnji potpredsjenik “El-Hidaje”. Svoje radove objavljivao je potpisujući se imenom i prezimenom, u Glasniku IVZ-e. Umro je u Sarajevu 9. januara 1961. godine.

[28] Aganović, Alija, “Sprečavanje ružnih poslova (II vaz)”, Glasnik IVZ, br. 5, 1940., str. 190-194.

[29] Čolaković Salih rođen je 1. juna 1945. godine u Podgorima, Bijelom Polju kod Mostara. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Studij šerijatskog prava uspješno je okončao na Univerzitetu u Bagdadu. Magistrirao je 1977. godine u Kuvajtu. Radio je kao vanredan profesor tefsira na tadašnjem ITF-u. Izabran je za Predsjednika Mešihata IZ-e BiH 25. 12. 1990. godine. Trenutno radi kao predavač tefsira u Karađoz-begovoj medresi u Mostaru.

[30] Čolaković, Salih, “Muslimani su dužni čuvati svoje običaje”, Glasnik VIS-a, br. 7-8., 1966., str. 326.

[31] Mustafa Busuladžić rođen je 1914. godine u Gorici kod Trebinja. Po završenoj osnovnoj školi upisao se u medresu u Travniku, a poslije tri godine prebacio se u Gazi-Husrev begovu medresu u Sarajevu, gdje je i maturirao. Još kao učenik Medrese objavljivao je svoje tekstove u Islamskom glasu, Novom beharu, Obzoru, Svijesti, El-Hidaji, Glasniku VIS-a, Našoj domovini i drugim publikacijama. Nakon završene medrese upisao se na Višu islamsku šerijatsku školu u Sarajevu, gdje je diplomirao 1941. godine. Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor u Šerijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Mustafa Busuladžić bio je jedan od najplodonosnijih muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, a iz njegovog opusa izdvaja se brošura Muslimani u sovjetskoj Rusiji, u kojoj je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Ova knjiga bila je povod komunistima da prilikom ulaska u Sarajevo 1945. godine uhapse Busuladžića, izvedu ga na Vojni sud, koji mu potom izriče smrtnu kaznu strijeljanjem. Strijeljanje je izvršeno noću u sarajevskom naselju Velešići.

[32] Busuladžić Mustafa, “Nekoliko protuvjerskih običaja kod nas”, Novi behar, br. 4, 1945. godine, str. 49-51.

[33] Jahić, Husejn, “Đurđevski uranak”, El-Hidaje, br. 7-8, Sarajevo, juni-juli 1936. godina, str. 113.

[34] Ibid., str. 113.

[35] Husein Đozo (1912-1982). Markantna ličnost u drugoj polovici XX stoljeća na našim prostorima. Vrlo aktivan, prodoran i utjecajan u nastupu i djelovanju. Godine 1970. pokrenuo je list Preporod, čiji je bio glavni i odgovorni urednik. Napisao je niz članaka iz oblasti islamistike, od kojih se ističu njegova djela iz tefsira: Prijevod Kur’ana s komentarom (prvi, drugi, treći i četvrti džuz) objavljena u periodu 1966-1976. godine; Tefsir – tumačenje Kur’ana, skripta za prvu, drugu i četvrtu godinu studija; i šerijatskog prava: Fetve u vremenu 1965-1977., Islam u vremenu i drugi radovi različite tematike iz šerijatskog prava.

[36] Đozo, Husein, Fetve I, u: Husein Đozo, Izabrana djela, knj. 4., El-kalem i FIN, Sarajevo, 2006., str. 392.

[37] Vidi: Hodžić, Vehbija, “Sujevjerje – ostaci mnogoboštva (širka)”, Glasnik VIS-a, br. 7-8, 1967., str. 302-309; Hodžić, Šaban, “Islam strogo zabranjuje vračanje i praznovjerje”, Glasnik VVS-a IVZ-e, br. 4, 1934., str. 205-208; Bakalović, Šukrija, “Odbacujmo štetne običaje i sujevjerja”, Glasnik VIS-a, br. III, 1952., str. 220-222; Hodžić, Šaban, “Vračanje i praznovjerje”, Preporod, br. 49, 1972., str. 10.

[38] Bakalović, Šukrija, “Odbacujmo štetne običaje i sujevjerja”, Glasnik VIS-a, br. III, 1952., str. 220-222.

[39] Salihspahić Mehmed rođen je 1900. godine u Tuzli. Završio je učiteljsku školu, a nakon toga predavao u Maglaju i Tuzli. Aktivan je član “Gajreta”. Jedno vrijeme radio je kao nastavnik Behrem-begove medrese. Umro 1970. godine u Tuzli.

[40] Salihspahić, Muhamed, “Islam bez mistike i sujevjerja”, Glasnik VIS-a, br. 1-4, 1953., str. 29.

[41] Kulenović, Sulejman, “Predrasude i praznovjerja”, Glasnik VIS-a, br. 7-9, 1951., str. 290-294.

[42] Hodžić, Šaban, “Islam strogo zabranjuje vračanje i praznovjerje”, Glasnik VVS-a IVZ-e, br. 4, 1934., str. 205-208.

[43] Hodžić, Vehbija, “Sujevjerje – ostaci mnogoboštva (širka)”, Glasnik VIS-a, br. 7-8, 1967., str. 302-309.

[44] Ibid., str. 302.

[45] “Vjera i sujevjerje”, nepotpisano, Takvim, 1968., str. 77-78.

[46] “U borbi protiv praznovjerja”, nepotpisano, Preporod, br. 45, 1972., str. 1.

[47] Kulenović, Sulejman, “Predrasude i praznovjerja”, Glasnik VIS-a, br. 7-9, 1951., str. 291.

[48] Hodžić, Vehbija, “Sujevjerje – ostaci mnogoboštva (širka)”, Glasnik VIS-a, br. 7-8, 1967., str. 304.

[49] U svom tekstu Kulenović Sulejman izvore svih sujevjerja, koja navodi u tekstu, veže za istočne narode: Indijce, Perzijance, Arape, Asirce, Egipćane i Bizantijce.

[50] Hukić, Abdurahman, “Predskazivanje budućnosti i islamsko učenje”, Glasnik VIS-a, br. 11, 1963., str. 487-491.

[51] Hodžić, Šaban, “Vračanje i praznovjerje”, Preporod, br. 49, 1972., str. 10.

[52] Hodžić, Šaban, “Islam strogo zabranjuje vračanje i praznovjerje”, Glasnik VVS-a IVZ-e, br. 4, 1934., str. 205.

[53] Hadžijahić, Muhamed, “Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka”, Radovi III, Zenica, 1973., str. 287.

[54] O nastojanjima fratara da ukinu običaj daće vidi: Fra Mato Topić, Ramske starine, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svijetlo riječi, Rama-Sarajevo, 2005., str. 151; O aktivnostima islamskih učenjaka u vezi sa zabranom neislamskih posmrtnih običaja vidi: Đozo, Husein, Fetve II, u: Husein Đozo, Izabrana djela, knj. 5., El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006., str. 41-42.

[55] Stav islama je sasvim suprotan: Porodici umrlog potrebno je spremiti hranu jer njih smrt bližnjeg rođaka sprečava u tome. O ovome vidi: Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, knjiga 1, Sarajevo, 2002. godine, str. 428.

[56] Mustafa ibn Muhammad el-Akhisari, rođen je u Pruscu. Nakon osnovnog školovanja primio je diplomu (igaza) u Kairu. Bio je muftija i professor u Pruscu. Napisao je niz tekstova u kojima raspravlja o aktuelnim temama svoga doba. Umro je u Pruscu 1755. godine.

[57] Kadić, Azra, “Rasprava o posjećivanju grobova od Mustafe Pruščaka”, Islamska misao, br. 136, 1990., str. 20-30.

[58] Ibid., str. 26.

[59] Mekruh – pokuđeno.

[60] Đozo, Husein, Fetve II, u: Husein Đozo, Izabrana djela, knj. 5., El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006., str. 61.

[61] “U Egiptu je, na selu, običaj da se mrtvom u grob stavi primjerak Kur’ana i drugi predmeti, a također i prekrivač, u koji je tijelo umotano, ispisuje se stihovima iz Kur’ana, i to prije svega iz sure Kehf i sure Ja-sin, iako se ovi običaji osuđuju od ortodoksne tradicije. Po želji rodbine, na kraju žalosti – četrdesetog dana nakon smrti – održava se zikr na grobu umrlog.” U: F. De Jong, “Mistička bratstva i narodni islam”, Islamska misao, br. 122, 1989. godina; Također sam saznao da sličan običaj postoji i u Turskoj.

[62] Običaj četeresnice vežemo za staroslavensku tradiciju, zbog toga što je, prema Muhamedu Hadžijahiću “prilikom ispitivanja neke kulturne pojave najlogičnije se orjentirati, ako ima osnove, na svoju, maker i daleku stranu, negoli za pojedinu pojavu tražiti daleke analogije. U: Hadžijahić, Muhamed, Predislamski elementi u kulturi bosanskih muslimana, Sarajevo, 1973., str. 2-3.

[63] Ahmed Munib efendija Glođo, mutevelija Gazi Husrev-begova vakufa. Pripadao je kadijskom staležu. Bio je vrlo učen i ugledan i pored svega neobično skroman i darežljiv. Zauzimao je razne položaje u državnoj i vakufskoj upravi i bio član mnogih vijeća. Umro na otoku Kreta 27. jula 1850. godine.

[64] Hajdarević, Rašid, “Zaostavština iza Ahmed-Munib-efendije Glođe, mutevelije i džabije Gazi Husrev-begova vakufa”, Anali GHB biblioteke, knj. II-III, Sarajevo, 1974., str. 198.

[65] Hfz. Sinanudin Sokolović, Islamski propisi o čuvanju zdravlja, posjeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana, bez mjesta i godine uzdanja, str. 73-74.

[66] Busuladžić Mustafa, “Nekoliko protuvjerskih običaja kod nas”, Novi behar, br. 3, 1945. godine, str. 38.

[67] Dova – molitva za umrlu osobu.

[68] Opširnu raspravu o tome vidi u: El-Dževzi, Ibn Kajjim, Knjiga o duši, prijevod Mustafa Prljača, Sarajevo 2003., str. 287-353.

[69] Šeta, Ferhat, “Propisi i običaji za dženazu-namaz”, Takvim, 1983., str. 66-68.

[70] O kultu svetih i mrtvih pogledaj sljedeće radove: “Kult svetih i mrtvih”, Hikjmet, br. 16, str. 111-114; br. 17, str. 146-148; br. 18, str. 171-174; br. 19, str. 201-205, br. 20, str. 238-242, 1930., god.; El-Magribi, “Odnos živih prema mrtvim”, s arapskog preveo Alagić Šukrija, Glasnik VVS-a IVZ-e, br. 9, 1934., str. 490-499; Smailbegović, Esma, “Neki motiv o predajama o evlijama i šehitima”, Islamska misao, br. 133, 1990., str. 37-39.

[71] Đozo, Husein, Fetve I, u: Husein Đozo, Izabrana djela, knj. 4., El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006., str. 399.; Kulenović, Sulejman, “Predrasude i praznovjerja”, Glasnik VIS-a, br. 7-9, 1951., str. 290.

[72] Đozo, Husein, Fetve I, u: Husein Đozo, Izabrana djela, knj. 4., El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006., str. 399.

[73] Genjac, Abdulah, “Običaji kod gradnje kuće”, Preporod, br. 31, 1971., str. 13; Mulahalilović Enver, Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1989., str. 45.