Ovakav model uređenja odnosa religije i države nužno se odrazio i na pitanje važenja vjerskih prava. Proglašenje religije za privatnu stvar pojedinca značilo je da vjerski propisi neće imati pravnu sankciju i da građanin zbog svoje vjerske pripadnosti ne može biti podvrgnut nekom posebnom pravu.[1]

Proces sekularizacije jugoslavenskog društva posebno su osjetili muslimani na svojoj vlastitoj koži: ukidanjem šerijatskih sudova,[2] eliminiranjem vjeronauka iz obrazovnog procesa,[3] zabranom nošenja islamskih društvenih simbola - zara i feredže,[4] zabranom rada mekteba, medresa i tekija u Bosni i Hercegovini,[5] oduzimanjem vakufske imovine Islamskoj zajednici, oduzimanjem nadležnosti u pitanjima braka i vođenja matičnih knjiga i Zakonom o vojnoj obavezi i nepoštivanjem vjerskih prava.

Dolazak nove vlasti 1945. godine nije donio povoljnije ozračje kada je riječ o štampi koju je izdavala Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Iako je komunistička vlast deklerativno propovijedala vjerske slobode, Islamska zajednica u prvim poslijeratnim godinama nije uspjela obnoviti ili pokrenuti rad niti jednog islamskog lista.

Ovdje prije svega mislimo na Glasnik Islamske zajednice koji je kao najznačajniji službeni časopis od svog prvog broja postao važan faktor u promoviranju vjerskih i prosvjetnih ciljeva ove zajednice.[6]

Nakon pauze od pet godina od 1945-1950, Glasnik je ponovo pokrenut 1950. godine.

Sadržina i koncepcija lista definirani su Pravilnikom o izdavanju i uređivanju Glasnika koji je usvojen na sjednici Vrhovnog islamskog starješinstva. U ovom aktu je rečeno da će Glasnik, u prvom redu, objavljivati tekstove iz: islamske teologije, islamske historije, islamske etike, šerijatskog prava i nauke o vakufima. Pored toga, Pravilnik je predvidio objavljivanje službenih materijala organa i ustanova Islamske zajednice u FNRJ, kao i članke o kulturno-prosvjetnom uzdizanju i ekonomskoj izgradnji države.[7]

O potrebi nastavka izdavanja lista Islamske zajednice progovorio je Reis-ul-ulema Ibrahim Fejić u Našoj prvoj riječi, gdje je naglasio u kojem pravcu će se odvijati koncepcija Glasnika. „U svojim daljnjim brojevima naš list tretiraće, u prvom redu, probleme iz islamske teologije i etike, islamske istorije, šeriatskog prava i nauke o vakufima. Uporedo s tim problemima naš list tretiraće i pitanja savremenog društvenog, kulturno-prosvjetnog i ekonomskog života muslimana u Fedarativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Tretiranje tih problema povezivaće se sa našom stvarnošću, sa upoznavanjem i pravilnim ocjenjivanjem naših opštih društvenih prilika, sa potstrekavanjem i davanjem inicijative u radu na ekonomskoj obnovi i kulturnom uzdizanju zajedničke nam domovine. Posebnu pažnju naš list posvećivaće učvršćenju i produbljivanju  bratstva i jedinstva naših naroda – kao najdragocjenijoj tekovini Narodnooslobodilačke borbe.“[8]

Cjelokupnu izdavačku aktivnost Islamske zajednice pratila je, prije svega, Savezna komisija za vjerska pitanja. Komisija je smatrala da treba praviti razliku između štampe koja se izdaje u zemlji od one koja se uvozi iz inozemstva. Posebno je vođeno računa da štampa nije usmjerena protiv društvenog poretka. Sadržina Glasnika Islamske zajednice u ovom razdoblju ocijenjena je prihvatljivom za novu vlast jer se, po mišljenju Komisije, ovaj časopis zalagao „za učešće muslimana u izgradnji zemlje“.[9]

 

Nakon Drugog svjetskog rata i oslobođenja teritorije Bosne i Hercegovine dolazi do uspostavljanja novih odnosa između Islamske zajednice i države. Iako je Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini sa donošenjem Ustava FNRJ i republičkog ustava oduzet dio prava i nadležnosti koje je decenijama prije toga uživala, a njeni prijedlozi za korekciju Ustava odbijeni, najviši predstavnici Islamske zajednice su afirmativno govorili o ustavnim rješenjima i državnom poretku. Razlog tome je snažan politički pritisak državno-partijske mašinerije, koji nije poštedio ni Islamsku zajednicu. U ovakvim teškim društveno-političkim prilikama, rukovodioci Islamske zajednice su nastojali pronaći što bezbolniji način adaptiranja, koliko je to bilo moguće, na nove i izmijenjene prilike. Tako se desilo da je sužavanje vjerskih prava i sloboda u avnojevskoj Jugoslaviji putem Rezolucije Vrhovnog vakufskog sabora Islamske zajednice u FNRJ, usvojenoj na prvom zasjedanju 26-27. augusta 1947. godine u Sarajevu, okarakterizirano kao ostvarenje davnašnje želje muslimana za punom ravnopravnošću i slobodom koja je utvrđena Ustavom FNRJ i ustavima narodnih republika.[10]

Nadalje, u rezoluciji se navodi da je „u novoj demokratskoj Jugoslaviji ostvaren nesmetan razvitak pripadnicima naše vjerske zajednice u svakom pogledu i zakonima i u životu obezbijeđena sloboda vjere i nepovredivost vjerskih osjećanja. Vjera nije više kao nekada sredstvo u rukama vlastodržaca za održavanje njihove nenarodne vladavine, ona je postala slobodna savjest pripadnika svih vjerskih organizacija koju niko i ničim ne ometa“.

Posebno je indikativno da se u navedenoj rezoluciji konstatira da „izvršeno odvajanje vjerskih organizacija od države ne samo da nije od štete po interese naše vjerske zajednice nego naprotiv, tim aktom, koji je mnogo ranije izveden u naprednim zemljama, obezbijeđen je nesmetan i slobodan život naše vjerske zajednice i zagarantirana puna ravnopravnost svih vjerskih zajednica u odnosu na državu“. Na kraju rezolucije pozvani su svi organi i pojedinci unutar Islamske zajednice da „svim snagama pomognu napore naše narodne države u izgradnji boljeg i sretnijeg života svih naroda u Jugoslaviji“ i očuvanja „stvorene vjerske jednakopravnosti“.[11]

U govoru održanom prilikom primanja Menšure 12.9.1947. godine, reisu-l-ulema Fejić je, između ostalog, rekao da je „provedeno načelo rastave vjere od države, što mi muslimani pozdravljamo, jer nam to nimalo ne priječi da se slobodno razvijamo u duhu Islama.“[12]

Indikativno je da on u ovom nastupnom govoru nije apostrofirao kao glavni zadatak potrebu obnove ratom pogođene i razrušene organizacije Islamske zajednice. Umjesto toga, reisu-l-ulema Fejić je rekao da je njegova prva zadaća da „prve misli uputimo našem voljenom Maršalu Titu i da zamolimo Allaha za njegov dug i srećan život na sreću i blagostanje svih naših naroda u FNRJ“.[13]

Analizirajući sadržinu govora Ibrahim ef. Fejića može se uočiti da suštinska pitanja organizacione izgradnje Islamske zajednice ne samo da nisu apostrofirana već čak nisu ni spomenuta. Takav izbor tema i prioriteta u izlaganju reisu-l-uleme Ibrahim-ef. Fejića prilikom svečane predaje Menšure dodatno ukazuje u kakvom nezavidnom položaju se nalazila Islamska zajednica poslije 1945. godine.[14]

 

Iz navedene rezolucije i nastupnog govora Reisu-l-uleme prepoznajemo kurs saradnje i podrške čelnih ljudi Islamske zajednice društveno-pravnom poretku države. Oni su bili itekako svjesni omjera snaga i spremnosti države da upotrijebi restriktivne i represivne mjere protiv svih faktora koji se suprotstavljaju u izgradnji novog društvenog-političkog poretka. Iz ovih objektivnih razloga potiče i izražavanje lojalnosti Islamske zajednice prema novoj vlasti. Ovaj kurs i orijentaciju lojalnosti i saradnje s državom slijedi i Glasnik sa svojom koncepcijom, afirmirajući pozitivnu stranu  svih zakonskih akata koje je donosila država u procesu uređivanja međusobnih odnosa države i vjerskih zajednica.

 

Podrška Nacrtu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica upućena je i sa Drugog redovnog zasjedanja Vakufskog sabora održanog 9. maja 1953. godine u Sarajevu. Tom prilikom ovaj organ Islamske zajednice izrazio je zadovoljstvo namjerom vlasti da zakonski regulira odnose između vjerskih zajednica i države te iskazao nadu da će usvajanje nacrta zakona doprinijeti dosljednjijem realiziranju ustavnog principa o slobodi savjesti i vjeroispovijesti.[15]

Na kraju zasjedanja upućen je i pozdravni telegram predsjedniku FNRJ  Josipu Brozu Titu u kome je, pored ostalog, rečeno da „Vakufski sabor smatra donošenje ovog zakona krupnim doprinosom u demokratskom izgrađivanju i jačanju naše narodne države, kao i u životu svake vjerske zajednice, pa stoga jednodušno pozdravljamo inicijativu za njegovo usvajanje.“[16]

 

Ipak, i pored nezavidnog položaja pozicioniranja Islamske zajednice u društveno-pravnom poretku sa donošenjem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, čelnici Islamske zajednice intenzivno su nastavili podizati kulturni i prosvjetni nivo svoga naroda.

Dovoljno je spomenuti kao primjer adaptilnosti Islamske zajednice na nove i izmijenjene okolnosti govor Reisu-l-uleme sa Osnivačke skupštine vjerskih službenika Islamske vjerske zajednice u Narodnoj republici Bosni i Hercegovini koji je bio intoniran u progresivnom i realnom pravcu. S ove Skupštine on je uputio apel muslimanima da se bore protiv praznovjerja i predrasuda, da šire ljubav i bratstvo među ljudima, bez obzira na rasu i naciju i daju punu podršku vlastima u izgradnji države.[17]

U jednom drugom govoru reisu-l-ulema Ibrahim-ef. Fejić je aktuelizirao određena prioritetna pitanja koja se odnose na poboljšanje i promicanje vjerskog, kulturnog i socijalnog stanja muslimana u novoj državi. U ovom govoru on je, između ostalog, istakao da je bratstvo i jedinstvo naših naroda osnova za uspjeh svih drugih nastojanja i stremljenja, potrebu saradnje muslimana s organima državne vlasti i pitanje prosvjete i nauke u našem islamskom narodu, bez čega ne može napredovati niti se održati ni pojedinac, ni zajednica, ni država. Osudio je vjerovanje u predrasude i praznovjerje koje koči naš napredak. Zatražio je iskorjenjivanje  krvne osvete i kupoprodaju žena radi sklapanja braka kao nazadne i anahrone običaje, recidive neznanja i zablude našeg naroda iz prethodnih vremena.

O pitanju pismenosti i prosvijećenosti žene muslimanke posebno je govorio i isticao da mi „živimo u novim prilikama, u novim vremenima i pod drugim uslovima, kada nam je pismena i prosvijećena žena mnogo potrebnija nego prije. Stoga mi moramo da svu našu djecu, mušku i žensku, spremamo i osposobljavamo za njihov budući život.“[18]

Na planu afirmacije ravnopravnosti žene muslimanke vođena je organizirana aktivnost od strane vlasti za skidanje zara i feredže od 1947. godine. Nova vlast je za sprovođenje akcije skidanja zara i feredže obezbijedila podršku najviših organa Islamske zajednice.

Vrhovni vakufski sabor Islamske zajednice u FNRJ, kao najviši predstavnički organ, na svom prvom poslijeratnom zasjedanju 26. i 27. augusta 1947. godine u Sarajevu, podržao je akciju AFŽ-a i drugih organizacija u pravcu skidanja zara i feredže kod muslimanskih žena.[19]

Na fonu spomenutih stavova i pod pritiskom vlasti, reisu-l-ulema Ibrahim-ef. Fejić je u svom prvom obraćanju, odnosno nastupnom govoru podržao akciju skidanja zara i feredže. On je ovo bolno pitanje posmatrao u kontekstu proklamiranja ravnopravnosti žene kao jedne od dragocjenih tekovina narodnooslobodilačke borbe. Ta ravnopravnost kod muslimanke ne može doći do „punog izražaja, jer joj smeta zar i feredža“. Zato je prema riječima reisu-l-uleme Ibrahim-ef. Fejića jedna od „glavnih dužnosti muslimana i muslimanki da ovaj stari a danas štetni običaj čim prije prestane, kako bi žena muslimanka postala faktično pravi i punopravni član naše zajednice i kako bi stupila na pozornicu društvenog života i pomogla pri izgradnji i obnovi naše Domovine, na što smo svi obavezni.“[20]

 

Ovaj svoj modernistički stav Reisu-l-ulema je obrazložio u članku Pokrivanje žene u islamu, objavljenom u Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva 1950. godine. Tom prilikom reisu-l-ulema Ibrahim-ef. Fejić je napisao da je do pokrivanja žene zarom i feredžom došlo u vrijeme nazadovanja islama. Stoga je u duhu vjerskog modernizma zaključio da je islam vjera koja nije omeđena ni vremenom ni mjestom tako da je islamskoj nauci dozvoljeno da vjerske propise može usklađivati s potrebama novog vremena i novih okolnosti. Pored ovog članka, tokom 1950. godine u Glasniku je objavljen niz članaka koji su opravdavali akciju skidanja zara i feredže, a autori su bili najvećim dijelom ljudi koji su u Prvoj Jugoslaviji davali podršku moderniziranju islamskih normi i ustanova.[21]

Glasnik je zvanično objavio da je usvojen  Zakon o zabrani nošenja zara i feredže[22] na redovnoj sjednici Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine, održane 27. septembra 1950. godine. Ovo zasjedanje Narodne skupštine i radikalan potez države prema statusu ovog običaja u smislu njegove zabrane, Glasnik je nazvao „istorijskim“.[23]

Glasnik slijedi zvanični kurs Islamske zajednice podržavajući sve njene aktivnosti na društvenom, kulturnom i privrednom planu, a time zajednički izražavaju lojalnost i formalnu podršku vlastima u provođenju zakona. Ova zabrana nošenja zara i feredže opravdana je od strane države kao „otklanjanje vjekovne oznake potčinjenosti i kulturne zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje.“[24]

 

Islamska zajednica ja bivala dovedena i u logički apsurdnu situaciju podržavajući verbalnim iskazima državu i u onim slučajevima kada je bilo evidentno da radi i protiv sopstvenih interesa. Rješenjem Ministarstva prosvjete djeci od sedam do petnaest godina zabranjeno je pohađanje mekteba dok ne završe obavezno sedmogodišnje osnovno školovanje. Mektebska nastava je, prema tumačenju vlasti, predstavljala „umno-psihičko opterećenje za djecu“. U funkciju ostvarenja spomenutih komunističkih nakana stavljeni su i neki službenici Islamske zajednice. Oni su također relativizirali značaj mekteba ističući kako i oni znaju da se u mektebima ne može „ništa solidno naučiti“, jer intelekt mladih ljudi u tim godinama nije dovoljno razvijen.[25]

U Izvještaju o radu Izvršnog odbora Udruženja ilmije NRBiH opravdava se potez  narodnih vlasti kada su 1946. godine zabranile da djeca od 7-15 godina života pohađaju mekteb. Kao argument navode da su djeca umno-psihički bila opterećena zbog obaveza prema školi. Nadalje, u ovom Izvještaju se nastavlja opravdavati ukidanje mekteba s iznošenjem konstatacije da se u mektebima „nije moglo ništa solidno naučiti, jer naš intelekt u tim godinama nije bio dovoljno razvijen“. U ovom Izvještaju se nadalje opravdava ukidanje mekteba u ime napretka i progresa našeg naroda i potreba duha vremena te se kaže: „Svi ispravni građani naše zemlje shvatili su da su mektebi dokinuti, jer su oni preživjeli svoje doba. Vjerska obuka ne može se predavati po istim metodama kao što se je predavala u prošlosti. Sve u životu treba se privikavati duhu novog vremena pa tako i vjeronaučna obuka. Mi ne možemo i ne smijemo živjeti izolovano. Ako hoćemo da idemo naprijed, a to želimo, onda se moramo ugledati na druge napredne narode i države.“[26]

Tako se, pored ostalih, u propagandu opravdavnja zatvaranja mekteba u Bosni i Hercegovini uključio i Glasnik Islamske zajednice u FNRJ. Početkom 1952. godine u ovom glasilu Islamske zajednice objavljen je članak Hasana Đikića,[27] predsjednika Pedagoškog društva, koji je objašnjavao opravdanost prekida mektebskog rada. Po mišljenju ovog autora mektebi su prepreka u formiranju zdravog, moralnog karaktera djece i „ozbiljna kočnica njihovom normalnom napredovanju i razvitku psihičkih snaga“. Ukratko, mektebi su prikazani kao glavni uzrok svih slabosti i nedostataka, uključujući i probleme djece u srednjoj školi. Prema ovom autoru dijete koje dolazi iz mekteba u srednju školu opterećeno je „duševnim zamorom i sa formiranom averzijom prema školi i učenju, pa već prvi intelektualni napori u srednjoj školi takvo dijete demorališu i ono počinje da bježi od škole“.[28]

Iz navedenih primjera uočavamo jednu nepobitnu činjenicu da Glasnik budno prati politički ambijent u državi i njene stavove prema određenim pitanjima vjerskog, kulturnog i socijalnog života muslimana. On se kao zvanično glasilo Islamske zajednice prilagođava zahtjevima organa vlasti i političkog sistema, ali istovremeno vješto propagira ideju da muslimani moraju pratiti savremene tokove života, potrebe vremena u kome se živi i usvajati dostignuća svjetovnog obrazovanja.

 

Glasnik u svojim brojevima prati i promovira rad Udruženja ilmije koje se svesrdno zalaže pored svojih vjerskih dužnosti i vjersko-prosvjetnog rada na „kulturno-prosvjetnom polju među širokim muslimanskim slojevima, razvija rodoljublje i patriotizam prema svojoj domovini, produbljuje bratstvo i jedinstvo među našim narodima, a istovremeno među muslimanskim masama suzbija razne i štetne ukorijenjene običaje i sujevjerje, kao i sve ono što je kočilo i što koči naš napredak.“[29]

 

Kada je riječ o radu Udruženja ilmijje u Bosni i Hercegovini nakon osnivanja ove organizacije, najvažniji skup na kojem se rezimirao njen jednogodišnji rad bila je Prva redovna godišnja skupština ilmije održana 6. septembra 1951. godine. U pozdravnom obraćanju Ibrahim-ef. Fejića, reisu-l-uleme Islamske zajednice u FNRJ, ocijenjeno je da su članovi ilmije pravilno shvatili svoju zadaću i ozbiljno pristupili realiziranju ne samo svojih vjerskih dužnosti već i propovijedanju bratstva i jedinstva, kao najvažnijeg zadatka ilmije i najveće tekovine narodnooslobodilačke borbe. Pozitivne ocjene o radu ilmije dao je i Sulejman Kemura, sekretar Udruženja ilmije Bosne i Hercegovine. Pobrajajući najvažnije rezultate ilmije u prvoj godini rada on je, pored ostalog, naveo: učešće ilmije u pružanju pomoći prilikom skidanja zara i feredže, organizacione rezultate u formiranju pododbora i povjereništva na terenu, štampanje takvima i saradnja s drugim udruženjima svećenika.[30]

Za potpunije sagledavanje rada Udruženja ilmije najbolje nam može poslužiti Izvještaj o radu Izvršnog odbora kojeg smo već spomenuli, a koji govori o dokidanju mekteba, radu jedinica Udruženja ilmijje na terenu, radu na suzbijanju sujevjerja, angažmanu jedinica Udruženja ilmije na kulturno-prosvjetnom polju, saradnji sa Socijalističkim savezom radnog naroda Jugoslavije, radu na gajenju bratstva i jedinstva, saradnji s bratskim udruženjima i materijalnom stanju vjerskih službenika, Zakonu o pravnom položaju vjerskih službenika i ocjeni rada jedinica.[31]

I sa Osnivačke skupštine Udruženja ilmije u NR Srbiji pozdravlja se akcija Oblasnog narodnog fronta Kosova i Metohije koju ovaj vodi na uklanjanju nazadnih i štetnih običaja i navika kod Šiptara, kao što su: krvna osveta, udavanja ženskinja na način koji sliči na kupoprodaju, nadriljekarstvo, praznovjerje.[32]

 

Vidimo iz prethodnih primjera da Glasnik pruža punu podršku zvaničnim organima Islamske zajednice i Udruženju ilmije u njihovom radu na vjerskom i kulturnom preporodu i uzdizanju našeg naroda, te objavljuje niz članaka koji govore o podršci socijalističkoj izgradnji domovine u tri smjera društveno-političkoj, prosvjetno-kulturnoj i privrednoj. Posebno promovira razvijanje bratstva i jedinstva kao osnovne tekovine narodnooslobodilačke borbe, odgoj i obrazovanje djece i omladine u duhu izgradnje socijalizma. Traži se od svih institucija i organizacija u državi, pa i Islamske zajednice, da vode brigu o pravilnom odgoju omladine, te se insistira da „nova pokoljenja treba da budu zdrava i čvrsta, da su sposobna za izgradnju socijalističke domovine i za ispunjavanje svih onih zadataka koje će im postaviti narodna zajednica“.[33]

O položaju muslimana u FNRJ Glasnik  nam donosi izjavu i stav reisu-l-uleme Ibrahim-ef. Fejića, želeći da ukaže svijetu na potpunu jednakost i ravnopravnost koju muslimani uživaju s ostalim sugrađanima u Jugoslaviji. Naime, konferencija koja je održana u Karačiju nasjela je potpuno neosnovanim obavještenjima o položaju muslimana u Jugoslaviji i što je, bez provjeravanja tih obavještenja, pred jednim visokim forumom i pred svjetskom javnošću nepravedno napala našu domovinu Jugoslaviju.[34]

U povodu proizvoljnih i neistinitih tvrdnji o položaju muslimana u Jugoslaviji, reisu-l-ulema Ibrahim-ef. Fejić je žestoko reagirao sa sljedećom izjavom: „Muslimani nove Jugoslavije žive i djeluju u punoj i istinskoj slobodi i ravnopravnosti kakve u prošlosti nisu nikada imali. Ovo je sušta istina, koja je razumljiva svima onima koji znaju da muslimanima Jugoslavije ne upravlja nikakav tuđin ni kolonizator kao sa nekom zaostalom nacionalnom ili vjerskom manjinom i koji znaju da muslimani Jugoslavije u zajednici sa pripadnicima drugih vjeroispovijesti suvereno upravljaju svojom sudbinom i to na način koji najbolje odgovara njihovim prilikama i izgradnji njihove ljepše i srećnije budućnosti.“[35]

Iz svega navedenog nedvojbeno se vidi da Glasnik sa svojim sadržajem i koncepcijom u ovom periodu razvoja države podržava zvanične stavove i politiku vladajućih struktura Islamske zajednice, koja čini sve  da pokaže potpunu lojalnost i podršku razvoju novog društveno-političkog državnog poretka. Pored podrške zvaničnog kursa vladajuće strukture Islamske zajednice, Glasnik  promovira i rad Udruženja ilmije, koje je također bilo u funkciji promocije i podrške razvoju političkog sistema socijalističke Jugoslavije.

Glasnik će i u narednim decenijama u svojoj koncepciji permanentno istrajavati slijedeći kurs podrške razvoju novog društveno-političkog poretka i političkog promoviranja najdragocjenije tekovine narodnooslobodilačke borbe - bratstva i jedinstva. Tako na pragu 34. godine izlaženja Glasnik je još jedanput zvanično potvrdio svoju opredijeljenost i konzistentnost svom zacrtanom programu da „prosvjećuje, poučava, upućuje i informiše“. Na osnovama takve orijentacije i u izvršavanju svojih uzvišenih ciljeva za dobrobit i prosperitet naše vjerske zajednice, on je postao i ostao vjeran izraz i tumač želja i htijenja svih muslimana u našoj domovini. On je bio i ostao najdosljedniji zagovarač bratstva i jedinstva, sloge i uzajamnog poštivanja i ljubavi među našim narodima.[36]

Nastupni govor novog reisu-l-uleme Sulejman-ef. Kemure, koji je objavljen u Glasniku januar-februar 1958, prožet je progresivnim i reformističkim idejama i ciljevima koji će se nastojati implementirati u narednom periodu. U svom govoru on je skrenuo pažnju da se u islam „uvuklo mnogo štetnih i Islamu stranih običaja, pa i obreda koji sa Islamom nemaju ništa zajedničko“. Tražio je od muslimana da ostanu vjerni proklamiranom bratstvu i jedinstvu naših naroda od strane NOP. Smatrao je da će biti nužno poraditi na stvaranju uslova za otvaranje Teološkog fakulteta, jer se za njim osjeća potreba. Istakao je pitanje vjerske obuke kao prioritet kojem se trebaju posvetiti ne samo nadležni organi nego „trebaju da se pozabave i roditelji, jer od njihove volje ovisi da li će se njihova djeca odgajati i vaspitavati u islamskom duhu ili ne“.[37]

Iz prethodno izloženog vidimo opredjeljenje Glasnika, Udruženja ilmije i zvaničnih organa Islamske zajednice da svesrdno podržavaju saradnju s predstavnicima vlasti i sve aktivnosti u socijalističkoj izgradnji zemlje kao i propovijedanje bratstva i jedinstva kao svog najvažnijeg zadatka i najveće tekovine narodnooslobodilačke borbe. Čelnici Islamske zajednice bili su svjesni dvoličnosti komunističke politike prema vjerskim zajednicama: na površini je stvarana slika o poštivanju vjerskih prava, prije svega, zbog vanjskopolitičkih razloga, a u stvarnom životu na terenu je sprovođena antireligiozna aktivnost. Iz ovih razloga pokazivali su visok nivo saradnje i kooperativnosti s organima vlasti da bi sebi obezbijedili nesmetan i slobodan život vjerske zajednice, nepovredivost vjerskih osjećaja i punu ravnopravnost s ostalim vjerskim zajednicama u odnosu na državu. Zato je Glasnik imao veoma važni ulogu u promoviranju rada zvaničnih organa Islamske zajednice i Udruženja ilmije, koji su podržavali društveno-pravni poredak, socijalističku izgradnju države i pružali podršku modernizaciji islamskih normi i ustanova.

Glanik kao zvanično glasilo Islamske zajednice vjerno prati i promovira modernističku orijentaciju najviših organa i funkcionera IVZ u ovom periodu, a koja se izrazila u davanju islamske legitimacije pojedinim društveno-političkim akcijama koje su se provodile u muslimanskim sredinama. Kao primjer smo naveli odvajanje vjere od države, ukidanje mekteba i pitanje zara i feredže. On je bio i ostao vjeran izraz i tumač progresivne i modernističke orijentacije IVZ u ovom periodu koja je bila u funkciji prilagođavanja muslimana izmijenjenim društvenim okolnostima i pružanju podrške društveno-pravnom poretku. S obzirom na izmijenjene okolnosti u procesu izgradnje socijalizma u Jugoslaviji, Glasnik promovira ideje i nosioce vjerskog modernizma, jer su jedino oni mogli pružiti društveno prihvatljiva tumačenja islamskih propisa sa društvenim i socijalnim implikacijama, i omogućiti predstavnicima IVZ i njenim pripadnicima uključivanje u proces transformacije društva u skladu s ideološkim konotacijama.

 Autor: Mr. Almir Hadžić

Glasnik, br. 1-2, 2014

 

[1] Karčić, Fikret, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1990, str. 237.

[2] Zakon o ukidanju šerijatskih sudova na području NR BiH donesen je 5. III 1946. Nakon toga šerijatski sudovi su ukinuti i u drugim republikama.

[3] Nastava vjeronauke u školama je zvanično zabranjena nakon objavljivanja Zakona o narodnim školama iz decembra 1951. godine.

[4] Narodna skupština Narodne republike Bosne i Hercegovine je jednoglasno, 28. septembra 1950. godine, izglasala Zakon o zabrani nošenja zara i feredže.

[5] Mektebi su potpuno ukinuti u Bosni i Hercegovini početkom 1952. godine.

[6] Bećirević, Denis, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945 – 1953), Bošnjaćka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamska zajednica u Hrvatskoj (Medžlis Islamske zajednice Zagreb), Zagreb, 2012, str. 395.

[7] Izvještaj Vrhovnog islamskog starješinstva, Glasnik VIS-a u FNRJ, I/1950, br. 4-7, Sarajevo, str. 156.

[8] Fejić, Ibrahim, „Naša prva riječ“, Glasnik VIS-a u FNRJ, I/1950, br. 1-3, Sarajevo, str. 6.

[9] Denis Bećirović, nav. djelo, str. 397.

[10] Ibid, str. 193.

[11] Rezolucija Vrhovnog vakufskog sabora Islamske zajednice u FNRJ, Glasnik VIS-a u FNRJ, I/1950, br. 1-3, Sarajevo, str. 18-19.

[12] Nastupni govor Reis-ul-uleme Islamske vjerske zajednice u FNRJ Ibrahim ef. Fejića, Glasnik VIS-a u FNRJ, I/1950, br. 1-3, Sarajevo, str. 22.

[13] Ibid, str. 20.

[14] Denis Bećirović, nav. djelo, str. 331.

[15] Ibid, str. 203.

[16] Telegram predsjedniku Republike i maršalu Jugoslavije Josipu Brozu Titu, Glasnik VIS-a u FNRJ, IV/1953, br. 5-7, Sarajevo, str. 177.

[17] Osnivačka skupština vjerskih službenika (Ilmije) Islamske vjerske zajednice u Narodnoj republici Bosni i Hercegovini, Glasnik VIS-a u FNRJ, I/1950, br. 8-10, Sarajevo, str. 217-218.

[18] Jedan govor Reis-ul-uleme hadži Ibrahima Fejića, Glasnik VIS-a u FNRJ, IV/1953, br. 1-4, Sarajevo, str. 9.

[19] Denis Bećirović, nav. djelo, str. 286.

[20] Nastupni govor Reisu-ul-uleme..., str. 23.

[21] Denis Bećirović, nav. djelo, str. 287-288.

[22] Usvojen je zakon o zabrani nošenja zara i feredže, Glasnik VIS-a u FNRJ, I/1950, br. 8-10, Sarajevo, str. 278.

[23] Ibid.

[24] Denis Bećirović, nav. djelo, str. 289.

[25] Ibid, str. 292.

[26] Izvještaj o radu Izvršnog odbora Udruženja ilmije, Glasnik VIS-a u FNRJ, IV/1953, br. 8-11, Sarajevo, str. 280.

[27] Hasan Đikić, „Povodom obustavljanja rada u mektebima, Glasnik VIS-a u FNRJ, III/1952, br. 1-4, Sarajevo, str. 25.

[28] Denis Bećirović, nav. djelo, str. 492.

[29] Mustafa Ševa, „Ostvarena je davnašnja želja naše ilmije“, Glasnik VIS-a u FNRJ, II/1951, br. 7-9, Sarajevo, str. 285.

[30] Godišnja skupština Udruženja ilmije u Narodnoj republici Bosni i Hercegovini, Glasnik VIS-a u FNRJ, II/1951, br. 10-12, Sarajevo, str. 350-381.

[31] Izvještaj o radu Izvršnog odbora Udruženja ilmije, str. 278-290.

[32] Osnivačka skupština Udruženja ilmije u NR Srbiji, Glasnik VIS-a u FNRJ, III/1952, br. 5-7, Sarajevo, str. 190.

[33] Mitra, „Više pomoći u pravilnom vaspitanju omladine“, Glasnik VIS-a u FNRJ, III/1952, br. 5-7, Sarajevo, str. 115.

[34] Ibrahim Fejić, „Povodom rezolucije Svjetske islamske konferencije u Karačiu“, Glasnik VIS-a u FNRJ, II/1951, br. 4-6, Sarajevo, str. 111.

[35] Izjava Reis-ul-uleme povodom rezolucije Svjetske muslimanske konferencije u Karačiju, Glasnik VIS-a u FNRJ,  III/1952, br. 1-4., Sarajevo, str. 14.

[36] Na pragu 34. godine izlaženja, Glasnik VIS-a u SFRJ, XXXIV/1971, br. 1-2, Sarajevo, str. 1.

[37] Nastupni govor Reis-ul-uleme Hadži Sulejman-ef. Kemure, Glasnik VIS-a u FNRJ, IX/1958, br. 1-2, Sarajevo, 1958.,  str. 3-8.