Traganje za ličnim osvjedočenjem onoga u šta se do tada pūko vjerovalo, traganje za višim smislom života, traganje za zdravljem, bogatstvom i srećom. Svi ostali motivi gube se u traganju. Traganje je na početku jer uspjeh hodočašća zavisi od toga da li će se pronaći ono za čim se tragalo, ili neće. Ako hodočasnik pronađe ono za čim je tragao, on se neumitno ponovo vraća kako bi pronašao više, razumio bolje i uronio dublje. Ako, pak, hodočasnik na jednom mjestu ne pronađe onoga ili ono za čim je tragao, on će nastaviti traganje na drugom mjestu tako da, neprestano, i poslije traganja ostaje traganje. Iskonsku potrebu i neutaživu žeđ za svetim, najčešće zbog nemogućnosti da posjećuju sveta mjesta matične religije, stanovnici Bosne i Hercegovine zadovoljavali su i još uvijek u pojedinim slučajevima zadovoljavaju svojim, lokalnim svetištima, molitvištima i dovištima. Širom Bosne i Hercegovine, svake godine, od sredine proljeća do kraja ljeta, muslimani u velikom broju hodočaste dovišta, na kojima se mole Bogu nadajući se otklanjanju nedaće, dobrom zdravlju, zdravom porodu, skladnom braku i ispunjenju raznovrsnih želja i molbi.  

Fenomen dovišta u Bosni i Hercegovini višeslojan je i kompleksan i može se promatrati iz različitih uglova, pogotovo ako se zna da je svako pojedinačno dovište priča za sebe koja može, ali i ne mora imati dodirnih tački s drugim dovištima. Ipak, zajednička crta svih dovišta je njihova pretpostavljena „svetost“ i oreol blagoslovljenosti koji ih okružuje. Posljednjih desetljeća dovišta Bošnjaka našla su se na udaru muslimanskih puritanaca koji koriste sva raspoloživa sredstva, printane medije, internet, pa čak i brošure, kako bi „spasili“ Bošnjake od idolopokloničkog odlaska na pojedina dovišta. Njihovu tezu o dovištu kao idolopokloničkom mjestu dodatno argumentiraju neuki pojedinci koji tokom posjete Ajvatovici uzimaju i svojoj kući odnose kamenčiće iz Ajvaz-dedine stijene ili nekog drugog dovišta, što je s pozicije islamskog učenja neprihvatljivo, a o čemu smo ranije pisali.[1] U ovom radu ćemo, na osnovu osnovnih izvora islama, pokušati odgovoriti na pitanje da li je posjećivanje dovišta u skladu s islamskom tradicijom Bošnjaka[2], da li je Bošnjacima dozvoljeno posjećivati dovišta i s kojim ciljem te da li su dovišta sveta mjesta u islamu?

„Cijela zemlja je džamija”

Prema učenju islama, namaz, obavezna svakodnevna molitva propisana svakom muslimanu i muslimanki, može se, za razliku od drugih objavljenih religija, izvršavati pojedinačno, bez prisustva svećenika i izvan bogomolja. Stoga je bilo potrebno osigurati vjernicima adekvatan prostor za molitvu i kada nisu u mogućnosti otići u džamiju. Rješenje ovog problema je izuzetno jednostavno i stoga izvanredno. Nema ljepšeg i čišćeg prostora za namaz od netaknute prirode koju je Svemogući za ljude stvorio. Poslanik, a.s., je tu činjenicu samo potvrdio: ...cjelokupna Zemlja je čista poput džamije, pa gdje god nekog čovjeka od moga ummeta zadesi namaz neka klanja...[3] Ili kako je rekao jednom od svojih ashaba: No, gdje god te zadesi namaz, klanjaj ga! Ta, i to je džamija.[4] Svaki čisti prostor na Zemlji na kojem se obavlja namaz postaje, za vrijeme dok traje molitva, blagoslovljeno mjesto kao džamija ili mesdžid. Poput namaza i dova se može učiti na svakom čistom mjestu na planeti Zemlji, što znači da ne postoji nikakva vjerska zapreka da Bošnjaci obavljaju namaz i uče dove širom Bosne i Hercegovini, pa i na dovištima.

 

Namaz i dova na mjestu predislamskog svetišta

Argument koji muslimanski puritanci u Bosni i Hercegovini neprestano podastiru Bošnjacima kako bi im zabranili okupljanje je to što se dovišta nalaze na mjestima predislamskih svetišta i molitvišta. Ovo je samo djelimično tačno jer je većina dovišta locirana na mjestima povezanim s burnom historijom islama i muslimana na ovim prostorima što znači da većina dovišta ima muslimansko, a ne kako se uobičajeno misli predislamsko porijeklo.[5] Postavlja se dakle pitanje: Da li je dozvoljeno obavljati namaz i učiti dove na mjestima predislamskih svetišta i molitvišta? Odgovor na ovo pitanje dobit ćemo uvidom u Sunnet Allahovog Poslanika, a.s.

Kada su stanovnici Taifa prešli na islam, Allahov Poslanik, a. s., je poslao ashaba Mugiru ibn Š'ubu da sruši idolopoklonički hram u ovom gradu, što je on i učinio. Naravno, to što je Allahov Poslanik, a.s., naredio da se sruši idolopoklonički hram sasvim je očekivano. Međutim, Allahov Poslanik, a.s., je gradonačelniku Taifa, ashabu Osmanu ibn Ebu 'Asu, naredio da na istom tom mjestu sagradi džamiju. Ebu Davud bilježi da je Osman ibn Ebu 'As, r.a, rekao: „Allahov Poslanik, a.s., mi je naredio da sagradim džamiju na mjestu gdje su bili njihovi idoli.“[6] To znači da ne samo da nije zabranjeno klanjati na mjestima predislamskih svetišta i molitvišta, nego je to na izvjestan način i preporučeno. Dalje, nakon što se islam proširio među kršćanima, dakle i među našim precima u Bosni i Hercegovini, mnoge crkve su pretvorene u džamije. U ovom radu ćemo spomenuti samo Fethiju džamiju u Bihaću, tj., crkvu svetog Ante koja je nakon širenja islama pretvorena u džamiju. Iako je Fethija u Bihaću do kraja XVI stoljeća bila crkva (predislamski hram) niko nikada nije dovodio u pitanje valjanost namaza obavljenih u njoj. Potom, Sabit ibn Dahhak, r.a., kaže: „Neki čovek se zavjetovao da će žrtvovati devu u mjestu Buvana. Otišao je Allahovom Poslaniku, a.s., i rekao: 'Ja sam se zavjetovao da ću žrtvovati devu u Buvani.' Allahov Poslanik, a.s., ga upita: 'Da li je u njoj (Buvani) bio neki idol iz doba džahilijeta koji se obožavao?' 'Ne', odgovorili su (prisutni). Poslanik, a.s., ponovo upita: 'A da li se tu održavala kakva predislamska svetkovina?' 'Ne', rekoše. Allahov Poslanik, a.s., tada reče ovom čovjeku: 'Ispuni svoj zavjet....'“[7] Neko bi na osnovu ovog hadisa mogao zaključiti da bi Allahov Poslanik, a.s., zabranio i obavljanje namaza na mjestima na kojima su se nalazili idoli ili predislamske svetkovine, kao što bi, vjerovatno, ovom čovjeku zabranio žrtvovanje deve, međutim nije tako. Muhammed ibn Salih el-Usejmin, učenjak kojeg puritanci u Bosni i Hercegovini izuzetno cijene i često se pozivaju na njega, u komentaru ovog hadisa kaže: „Što se tiče namaza u crkvi, naš namaz nije sličan njihovom, tako da čovjek u ovom postupku ne nalikuje nevjernicima. Suprotno ovome je prinošenje žrtve na mjestu gdje drugi kolju nekome mimo Allahu, jer je radnja jedna i identična. No, ako čovjek htjedne da klanja na mjestu na kojem se prinose žrtve nekome mimo Allaha, dozvoljeno mu je to, jer to nije od vrste ibadeta koji mušrici rade na tom mjestu.“[8] Ne postoje dakle vjerske zabrane za obavljanje namaza i učenje dove na mjestima na kojima su se prije islama nalazili idolopoklonički hramovi ili crkve, pa prema tome nije valjana argumentacija onih koji tvrde da Bošnjaci ne smiju posjećivati dovišta, na njima klanjati i učiti dove čak i ako su se tu ranije nalazila predislamska svetišta.        

Dovište – sveto mjesto u islamu?

Sljedeće pitanje kojim ćemo se pozabaviti jeste: Da li su dovišta Bošnjaka sveta mjesta prema islamskom učenju? Ako jesu, po čemu su sveta, odnosno ko ih je proglasio svetim? Ako nisu, zašto ih muslimani posjećuju? Pitanje svetosti u islamu nije predmet dogovora. Svetost prostora, vremena, tekstova, obreda i ljudi određuje se na osnovu objavljenih tekstova: Kur'ana i Sunneta. To znači, da ako u Kur'anu i Sunnetu postoji argumentacija za neko mjesto da je sveto, onda je ono sveto. No, premda je uspostavljanje svetog prostora u islamu isključivo u domenu objavljene Riječi Božije, vidjet ćemo da se sakralizacija profanog i u islamu događa prema unverzalnom pravilu: tj., isijavanjem Svetog ili javljanjem Svetog na određenom mjestu. Bez teofanije ili hijerofanije nema svetog prostora. Međutim, u isto vrijeme to ne znači da svaka hijerofanija podrazumijeva sakralizaciju. Očigledan primjer za to je pećina Hira, mjesto prvog susreta Muhammeda, a.s, i meleka Džebraila, a.s. Iako se na ovom mjestu desila Prva objava, izvori islama pećini Hira nisu dodijelili neki poseban status svetog, osim što se pećina Hira nalazi u svetom području mekanskog harema. U konkretnom slučaju Objava je prednost dala vremenu nad prostorom, pa je vrijeme Prve objave, Noć Kadr, posvećeno, blagoslovljeno i izdvojeno u odnosu na profano vrijeme mimo nje. 

Sveta mjesta u Kur'anu i Sunnetu

Prema Kur'anu i Sunnetu na planeti Zemlji postoje četiri sveta mjesta i tri sveta hrama, svi unutar granica svetog prostora. Sveta mjesta su: Sveta ili Obećana zemlja, Mekka i njena okolina, dolina Tūvā te Medina i njena okolina, dok su sveti hramovi: Mesdžidu-l-harām (Al-masğid al- ḥarām) u Mekki i Mesdžidu-l-aksā (Al-Masğid al-aqṣā) u Jerusalemu i džamija Allahovog Poslanika, a.s., u Medini.

a)      Mekka i Mesdžidu-l-harām

Ibrahim, a.s., je svoju suprugu Hadžeru i sina Ismaila naselio u pustoj dolini u kojoj će kasnije sagraditi Kabu.[9] Prema Božijim uputama Ibrahim, a.s., je uspostavio granice harema,[10] odnosno svetog prostora oko Mekke. To su: Ten’im (At-Tan'īm) 7,4 km sjeverno, Nahla (Naḥla) 12,8 km sjeveroistočno, Hudejbija (Al-Ḥudajbija) 21,7 km zapadno, Azahu Libn (Aẓāhu Libn) 16 km južno, Arefat ('Arafāt) 21,7 km istočno, Džiraneh (Al-Ğ'irāna) 21,7 km sjeveroistočno. Prostor harema u čijem centru je Meka obuhvata 550 km2. Kur'an nedvosmisleno potvrđuje svetost Mekke, nazivajući Allaha, dž.š.: Gospodarom ovog grada koji je On učinio svetim.[11] To je grad u koji se Allahovom milošću slijevaju plodovi raznovrsni.[12] Integritet Mekke i njen sveti prostor zaštićen je mjerama uvedenim za vrijeme Ibrahima, a.s. Nakon oslobođenja Mekke Muhammed, a.s., je potvrdio svetost ovog harema i njegovu nepovredivost: Ovaj je grad Allah učinio svetim i nepovredivim. Njegovo drveće ne smije se sjeći; divljač u njemu loviti; i izgubljenu stvar uzeti, osim onoga ko će je obznaniti.[13] Skrnavljenje svetosti Mekke spada u velike grijehe za koje počinioca očekuje nesnosna kazna.[14]

Kad je Ismail, a.s., ojačao, Ibrahim, a.s., i on sagradili su Kabu, Božiji hram u svetoj dolini Mekke.[15] To je prvi hram sagrađen za ljude, s očiglednim znamenjima, među kojima istaknuto mjesto zauzima Mekamu Ibrahim.[16] Ko u njega uđe, siguran je.[17] Čak i u vrijeme idolopoklonstva, sveti prostor mekanskog harema bio je zaštićen i siguran, iako se: ...svuda oko njega otima i pljačka.[18] U Kabu je ugrađen Crni kamen, prema tradiciji, dragulj iz Dženneta. Nekada blistav i bijel, pocrnio je zbog ljudskih grijeha.[19] Smatra se za temelj ili osnov Kabe. Jedini je predmet kojem je Božiji Poslanik, a.s., iskazivao poštovanje ljubljenjem, što je kod nekih njegovih sljedbenika izazivalo podozrenje.[20] Kaba posjeduje bereket - vanredni kvalitet i izvrsnost koji molitvu pored nje čine posebnom i izuzetno vrijednom.[21]  

b)      Sveta zemlja i Mesdžidu-l-aksā

Zemlju od rijeke u Egiptu, do rijeke Eufrata, Bog je dao u naslijeđe Ibrahimu, a.s., i njegovim potomcima.[22] Prostor koji ona obuhvata Kur'an naziva svetim samo jedanput u kontekstu pripovijedanja o izlasku Musaa, a.s., i Jevreja iz Egipta i njihove neodlučnosti da se sukobe sa tadašnjim stanovnicima Svete zemlje.[23] Međutim, na više mjesta u Kur'anu se za ovo područje navodi da je to mubarek,[24] blagoslovljena zemlja. Tako su Jevrejima tlačenim u Egiptu dati u naslijeđe istočni i zapadni krajevi blagoslovljene zemlje.[25] Bog je Ibrahima i Luta, a.s., spasio u blagoslovljenu zemlju,[26] a vjetar koji je Bog potčinio Sulejmanu, a.s., puhao je u blagoslovljenoj zemlji.[27] U glavnom gradu Svete zemlje, Jerusalemu, Sulejman, a.s., je sagradio hram kojeg Kur'an naziva Mesdžidu-l-aksā, Hram daleki.[28] Sveti hram u Jerusalemu spominje se na više mjesta u Kur'anu, uglavnom u okviru pripovijedanja o Isau, Zekerijahu, Jahjau, a.s., i hazreti Merjemi. Muhammed, a.s., je također za vrijeme Isrā'a i M'irādža (m'irāğ),[29] posjetio Svetu zemlju, klanjao dva rekata u hramu, a zatim je s prostora u neposrednoj blizini hrama (danas se na tom mjestu nalazi čuvena Kupola na stijeni) uzdignut na nebesa. Mesdžidu-l-aksā u Jerusalimu jedna je od tri džamije koje, prema preporuci Božijeg Poslanika, a.s., vrijedi posjetiti.[30]

c)      Sveta dolina Tūvā

Čuvena teofanija, razgovor između Allaha, dž.š., i Musaa, a.s., desio se, prema kur'anskom kazivanju, u svetoj dolini Tūvā koja se nalazi na planini Horebu ili Sinaju. Ovaj sveti prostor, poput Obećane zemlje i harema Mekke, također je mubarek, blagoslovljen, mada nije poznato šta ta blagoslovljenost konkretno znači.[31] Neki od ashaba Allahovog Poslanika, a.s., su nakon njegove smrti posjećivali Sinaj i tu klanjali namaze.[32] 

d)      Medina i džamija Allahovog Poslanika, a.s.

S Božijom dozvolom, Muhammed, a.s., je proglasio svetom (harem) Medinu, kao što je prije njega Ibrahim, a.s., proglasio svetom Mekku.[33] Granice medinskog harema na istoku i zapadu su dva predjela s crnim kamenjem, a na jugu i sjeveru brda Ajr i Sevr.[34] Poput mekanskog harema i unutar medinskog svetog prostora zabranjen je lov i sjeća drveća, a sigurnost je zagarantirana svim muslimanima bez obzira na njihov društveni status. Nepovredivost medinskog harema štite meleci,[35] a onome ko želi nauditi njegovim stanovnicima prijeti se uništenjem.[36] U centru medinskog harema sagrađena je džamija Allahovog Poslanika, a.s. Mada je cijela džamija blagoslovljena,[37] ipak se posebno svetim smatra dio između privatne sobe Božijeg Poslanika, a.s., i njegovog minbera (govornice).[38] Poput Crnog kamena u Kabi kojeg svi hodočasnici nastoje dodirnuti i poljubiti, svi posjetitelji Medine nastoje klanjati barem jedan namaz u ovom dijelu džamije Allahovog Poslanika, a.s. Nakon smrti Božijeg Poslanika, a.s., svetost džamije u Medini još više je porasla u očima vjernika, jer se mezar s mubarek tijelom Božijeg Poslanika, a. s., nalazi u sklopu džamijskog kompleksa.

e)      Svetost ostalih džamija

Ostale džamije sagrađene nakon širenja islama u svim krajevima svijeta gdje žive muslimani nisu, u objavljenim izvorima islama, direktno nazvane svetim. Međutim, džamije su u Kur'anu pripisane Bogu (masağidallah),[39] a ono što Allah, dž.š., u objavi pripiše Sebi smatra se svetim i blagoslovljenim, poput Božijih poslanika, Božijih objava, Božijih štićenika (evlija) itd. Svetost i blagoslovljenost ostalih džamija sagrađenih radi Allaha, dž.š., može se argumentirati Božijom zaštitom njihovog integriteta i nepovredivosti. Naime, najveće je nasilje, shodno kur'anskom tekstu, sprečavati vjernika da odlaze u džamije, a onima koji ruše džamije prijeti se poniženjem i teškom kaznom.[40] Vrijeđanje i omalovažavanje džamija smatra se teškim grijehom koji izvodi iz vjere. Svetost džamija potvrđuje i njihova fizička i metafizčka povezanost s Kabom u Mekki.[41] Poput snažnog generatora Kaba u Mekki svojom svetošću napaja sve zemaljske džamije i mesdžide. S druge strane, rijeka molitvi, želja, nadanja i skrušenog zazivanja pobožnih vjernika usmjerava se ka Kabi u Mekki, a od Gospodara Kabe dolazi blagoslov i odgovor na molitve. Konačno, džamije sadrže bereket jer je obavezni namaz obavljen u nekoj od njih vredniji od namaza pojedinca za dvadeset i pet puta.[42] Među ostalim džamijama posebno mjesto zauzima džamija u Kubau, danas sastavni dio Medine, koju je Allahov Poslanik, a. s., često posjećivao[43] i čiju vrijednost je naglašavao.[44]

Sveta mjesta u islamu naspram dovišta bosanskohercegovačkih muslimana

Gornja analiza kur'anskih i hadiskih tekstova otkriva gradivne elemente strukture svetog mjesta u islamu općenito. Neko mjesto se može smatrati svetim ako se ispune sljedeći uvjeti:

  1. da se svetim, posredno ili neposredno, naziva u osnovnim izvorima islama: Kur'anu i Sunnetu;
  2. da postoje vjerske i svjetovne zabrane kojima se štiti njegov integritet;
  3. da je na njemu u nekom periodu zemaljske povijesti došlo do isijavanja svetosti, odnosno dodira svetog i profanog;
  4. da ga svi muslimani svijeta smatraju svetim;
  5. da ga obuhvata bereket - Božiji blagoslov, koji se manifestira na različite načine, zavisno od mjesta do mjesta;
  6. da posjeta tom svetom mjestu traje tokom čitave godine, a ne samo jedanput godišnje.

Uporede li se navedeni konstruktivni elementi svetog mjesta u islamu s osnovnim karakteristikama dovištā Bošnjaka, dobit će se odgovor na pitanje: da li su dovišta sveta mjesta?

Dakle, bosanskohercegovačka dovišta se ni u jednom slovu Kur'ana i Sunneta ne nazivaju svetim, niti se, u tom smislu, na bilo koji način tretiraju. Za osnovne izvore islama cjelokupan prostor Bosne i Hercegovine, osim džamija, je homogen bez pukotina svetog unutar njega. Pošto dovišta nemaju status svetog, ne posjeduju ni Objavom zagarantiran bereket te zato i ne postoje zabrane kojima bi se štitila njihova nepovredivost. Istina, postoje vjerske zabrane u vezi s grobovima šehida, uleme i dobrih ljudi, ali su to općenite zabrane koje se odnose na grobove svih ljudi, bez obzira na njihov status kod Boga.[45] Naveli smo ranije kako sveta mjesta u islamu hodočasnici posjećuju tokom cijele godine, međutim dovišta bosanskohercegovačkih muslimana posjećuju se tek skraja proljeća do sredine ljeta, a i tada, u većini slučajeva, samo jedanput. Na kraju ne postoji konsenzus muslimana cijeloga svijeta po pitanju svetosti dovišta bosanskohercegovačkih muslimana. Zapravo, ogromna većina muslimana uopće ne zna za njih.

Sumirajući rezultate komparativne analize karakterističnih elemenata svetih mjesta u islamu i dovištā Bošnjaka može se zaključiti da dovišta, prema islamskom učenju, nisu sveta mjesta niti se kvalitativno razlikuju od drugih mjesta na kojima se klanja i uči dova u Bosni i Hercegovini.

Ako dovišta nisu sveta mjesta u islamu, a nisu, zašto onda Islamska zajednica insistira na očuvanju te tradiciju?

Od austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine do današnjih dana na sceni je, katkad perfidno i latentno, uglavnom javno i otvoreno poricanje nacionalnog identiteta Bošnjaka. Tokom ovog dugog perioda Bošnjaci su bili: muhamedanci, muslimani, poturice, turci, „hrvatsko cvijeće“, Neopredjeljeni, Srbi ili Hrvati, bez prava na maternji jezik i na matične: naučne, kulturne i dobrotvorne ustanove. Takav odnos prema Bošnjacima direktna je posljedica njihovog prihvatanja islama. Paradoksalno, odnos prema islamu, tj., nosiocima islama Turcima (Osmanlijama), utkan je u nacionalni identitet ne samo Bošnjaka već gotovo podjednako Srba i djelimično Hrvata. Mit o Kosovskom boju i „petstogodišnjem turskom jarmu“ nepovratno je odredio smjer razvoja duhovnog i nacionalnog identiteta Srba. U današnje vrijeme, posebno u doba krize, Kosovo je za srpske vjerske i političke lidere univerzalno sveto mesto, sveto mesto pravoslavne religije i sveto jezgro srpske nacije.[46] Ostat će zapamćena - nikada je Bošnjaci ne smiju zaboraviti - rečenica optuženog ratnog zločinca, komadanta vojske Republike Srpske Ratka Mladića, koji je u jeku genocida nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine izjavio: „...i, napokon, došao je trenutak da se posle Bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“[47] Visoki zvaničnik vojske Republike srpske, osoba koja je bila zadužena u doba rata provoditi politiku RS-a, Bošnjake naziva Turcima ustrajući pritom na mitološkim stereotipima koji su trebali poslužiti kao argument i opravdanje za planirani genocid. S druge, zapadne, strane među Hrvatima je stoljećima njegovan i razvijan mit o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva“ (antemurale Christianitatis). Premda ovaj mit potječe još iz vremēnā krstaških ratova on će svoju punu afirmaciju doživijeti tokom XVI stoljaća u vrijeme kada Osmanlije nezadrživo prodiru u Evropu osvajajući jednu po jednu kršćansku državu. Tri stoljeća kasnije, na platnu Ferdinanda Quiquereza (1892.) pod naslovom Antemurale christianitatis (predziđe kršćanstva) Hrvatska će biti predstavljena u liku mlade žene sa isukanim mačem u lijevoj i štitom s motivom šahovnice u desnoj ruci kako na stepeništu zaustavlja Turke dok se iza njenih skuta kriju Rafael, Dante, Mikelanđelo, Galileo, Molier i Šekspir.[48]  

Ovaj mit nije zaboravljen ni u jeku sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane i obilato je korišten od strane političkog i vojnog vođstva tadašnje paradržavne tvorevine Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.[49] I dok su Srbi i Hrvati nacionalni identitet, jedni više drugi manje, izgrađivali na historijskim događajima iz vrijeme stoljetnih borbi protiv Turaka – protagonista islama, Bošnjaci su s druge strane kroz običaje i usmenu tradiciju njegovali uspomenu na vrijeme prihvatanja i širenja islama u Bosni i Hercegovini.

Dva glavna tipa lokacija na kojima su situirana dovišta: predislamska molitvišta i bitna mjesta iz historije muslimana ovih prostora, otkrivaju dva ključna razloga zašto Bošnjaci posjećuju dovišta i zašto Islamska zajednica insistira na tome.

Prvo, dovišta pored predislamskih svetišta i molitvišta, poput dovišta u Brateljavečkoj pećini kod Kladnja ili Lastavice, najbolji su odgovor onima koji zastupaju tezu da su Bošnjaci Turci, tj., da su došli u Bosnu za vrijeme osmanske vladavine te da su trebali iz nje otići s Turcima krajem XIX stoljeća. Iako ovu tezu više ne zastupa nijedan ozbiljan istraživač jer je opovrgnuta brojnim autentičnim historijskim izvorima, kolektivno sjećanje Bošnjaka očuvano kroz tradiciju posjećivanja dovištā ovog tipa svjedočanstvo je samo po sebi da su Bošnjaci, nekada Bošnjani, nastanjivali prostor Bosne i Hercegovine prije Osmanlija i da imaju puno pravo na svoju zemlju i nakon njihovog odlaska. A oni koji osuđuju Bošnjake, svejedno bili oni Srbi ili Hrvati, što su napustili svoju staru vjeru i prigrlili islam nazivajući ih „poturicama“, trebali bi početi od sebe jer su i oni također prigrlili pravoslavlje ili katoličanstvo napustivši i izdavši pritom svoju staru slavensku vjeru.

Drugo, najviše dovišta u Bosni i Hercegovini povezano je sa sultanom Mehmedom el-Fatihom i njegovom vojskom. To je zbog toga što je sultan Mehmed el-Fatih iznimno poštovan i cijenjen vladar kojeg je Allahov Poslanik, a.s., lično pohvalio. U vjerodostojnom (sahih) predanju imam Ahmed bilježi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Sigurno će biti osvojen Konstantinopolj, divan li je vojskovođa, vojskovođa (te vojske), i divna je vojska ta vojska.“[50] Sultan Mehmed el-Fatih osvojio je Konstantinopolj 1453. godine. Deset godina kasnije, 1463., isti vladar s, uglavnom, istom vojskom osvojio je Bosnu i njenim stanovnicima donio svetu vjeru islam. Ne čudi, prema tome, činjenica da su Bošnjaci za svoja dovišta izabrali mjesta koja ih podjsećaju na, od Božijeg Poslanika, a.s., uvažavanog Mehmeda el-Fatiha, njegovu vojsku i vrijeme kada se islam proširio u Bosni. Uz mezare šehida iz Fatihove vojske dovišta se nalaze i pored turbeta i mezara cijenjenih imama, šejhova i evlija, tj., osoba koje su nesebično i neumorno radile na širenju i pravilnom razumijevanju islama. Naravno, ne treba ni napominjati da islam nema ništa protiv posjećivanja njihovih mezara s ciljem učenja dove za umrle i uzimanje pouke, a natruhe neislamskih elemenata na dovištima, kojih ima i pred kojima ne smijemo zatvrati oči, porebno je strpljivo i sistemski odstranjivati.

I kao što Srbi i Hrvati memorijalizacijom važnijih bitki iz svoje duge historije borbe protiv Turaka – nosilaca islama, ističu svoju privrženost hrišćanstvu/kršćanstvu, Bošnjaci se odlaskom na dovišta s ponosom prisjećaju vremena kada su prigrlili islam. Dovišta, dakle, ne izgrađuju Bošnjake iznutra kao vjernike muslimane, jer islam od njih ne traži da ih posjećuju. Ne, dovišta su međaši koji Bošnjake određuju u odnosu prema njihovom izvanjskom okruženju. Odlaskom na dovišta Bošnjaci, s jedne strane, svoje okruženje podsjećaju da su ove prostore nastanjivali davno prije Osmanlija i da imaju puno pravo na zemlju Bosnu i nakon njih. S druge strane, insistiranjem na posjećivanju dovišta Islamska zajednica u Bosni i Hercegovni pokazuje da neizmjerno cijeni i poštuje one koji su žišku islama donijeli i predali Bošnjacima u amanet. I još nešto, nimalo manje važno. Nakon brutalne agresije na našu zemlju (1992.-1995.) mezari šehida i nevino ubijenih civila širom Bosne i Hercegovine, postali su mjesta posebnog pijeteta i poštovanja. O tome nedvosmisleno govori i nedavno donešena „Fetva o Srebrenici“ u kojoj se između ostalog ističe: „Vijeće muftija proglašava lokalitete Srebrenica i Žepa Šehitlucima Genocida nad muslimanima Bošnjacima. Ovi šehitluci za trajno imaju svoj hurmet, s posebnim normama ponašanja za muslimane i muslimanke. Svakom muslimanu i muslimanki preporučuje se da prouči Fatihu šehidima, žrtvama Genocida, i da se vodi računa o moralnom ponašanju na području šehitluka.“[51] Mezari šehida poginulih u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, poput mezara šehida iz vojske sultana Mehmeda el-Fatiha, neprestano nas podsjećaju na ljude koji su donijeli i životom branili islam i muslimane na ovim prostorima, a sve s jednim ciljem da se ne zaboravi i da se zločin genocida Bošnjacima više nikada ne ponovi. Tako su dovišta koja, kako smo vidjeli, nikada nisu ni bila sveta mjesta muslimana, ustvari „sveta mjesta“ Bošnjaka. 

Autor: dr. Elvir Duranović 

Glasnik br. 3-4, 2016

[1]Vidi: Elvir Duranović „Neke negativne posljedice narodnog vjerovanja u svetost Ajvaz-dedine stijene”, Glasnik RIZ-a u BiH, maj-juni 2014., Vol. LXXVI, br. 5-6., Sarajevo, 2014., str. 475-484.

[2]Islamska tradicija Bošnjaka obuhvata islamsko ehlisunnetsko vjerovanje i vjerske obrede Bošnjaka interpretirane kroz maturidijsko učenje i hanefijski mezheb protkane tesavvufom i obojene tursko-osmanskim i predislamskim običajima naroda Bosne i Hercegovine koji su nakon pomnog odabira postali sastavni dio njihove sveukupne islamske tradicije. Više o konceptu islamske tradicije Bošnjaka vidi: Elvir Duranović, „Narodna religija narodni islam u Bosni i Hrecegovini – bosanski islam i islamska tradicija Bošnjaka – diferencirajući faktori”, Glasnik RIZ-a u BiH, novembar-decembar 2014., Vol. LXXVI, br. 11-12., Sarajevo, 2014., str. 1077-1094.  

[3]Ibid., hadis br. 335., str. 258-259.

[4]El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa..., hadis 235., str.124. 

[5]O lokacijama dovištā Bošnjaka vidi: „Dovište – pojmovno određenje“, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, br. 12/2014., str. 285-306.

[6]Ebu Davud, Sunen Ebu Davuda, prijevod i komentar Mahmut Karalić, Novi Pazar, 2012., tom 1., hadis br. 449., str. 311.

[7]Abu Dawud Sulaiman bin Ash'ath, , Sunan Abu Dawud (english translation), Dar es-Selam, Rijad, 2008., tom. 4., hadis br. 3313., str. 46. Hadis je sahih. 

[8]Muhammed b. Salih el-Usejmin, Unikatna značenja tevhida kroz prizmu Knjige tevhida, knj. 1., Udruženje za afirmaciju moralnih, kulturnih i intelektualnih vrijednosti – Orijent, Sarajevo, 2009., str. 187.

[9]Hafiz ibn Kesir, Kazivanja o vjerovjesnicima, preveo Ahmed Adilović, Ilum d.o.o. - Bužim, Bužim, 1428.-2007., str. 139-143.

[10]Riječ harem na arapskom jeziku znači: zabranjen, nedopušten, svet, nepovrediv, sveto područje itd. Vidi: Teufik Muftić, Arapsko-srpskohrvatski riječnik, knj, I, Drugo izdanje, Starješinstvo IZ u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1984., str. 648-649.

[11]Kur’an, sura En-Naml, 91. Svi ajeti u radu citirani su na osnovu prijevoda Kur'ana Besima Korkuta. Vidi: Besim Korkut, Prevod Kur'ana, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 1995.

[12]Kur’an, sura El- Kasas, 57.

[13]Hasan Škapur, Sahihu-l-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, drugo izdanje, knj. II, MAG, Sarajevo, 1996., „Poglavlje o hadžu”, hadis br. 67., str. 568. 

[14]Kur’an, sura El-Hadždž, 25.

[15]Kur’an, sura El-Baqara, 127.

[16]Mekamu Ibrahim je kamen s tragovima ljudskih stopala utisnutih u njega. Prema predanju to su tragovi stopā Ibrahimovih, a. s., utisnutih u kamen dok je gradio Kabu. Vidi: Cyril Glasse, Enciklopodija Islama, s engleskog preveli Fikret Pašanović..., Libris, Sarajevo, 2006., str. 374. 

[17]Kur’an, sura  Ali 'Imran, 96-97.

[18]Kur’an, sura  El-'Ankabūt, 67.

[19]Mahmut Karalić, Tirmizijin džami'-sunen, Tirmzijina zbirka hadisa, knj. 3., Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2001., hadisi br. 878. i 879., str. 270-271.

[20]Hazreti Omer je jednom prilikom rekao Crnom kamenu: „Tako mi Boga, ljubim te, a znam da si ti kamen, koji niti štetu donosi, a niti korist daje! Da nisam vidio Božijeg Poslanika, a.s., da te ljubi, ni ja te ne bih poljubio!” Vidi: Hasan Škapur, Sahihu-l-Buhari Buharijeva zbirka hadisa, drugo izdanje, knj. II, MAG, Sarajevo, 1996. Poglavlje o hadžu, hadis br. 77., str. 576.

[21]Poslanik, a. s., kaže: „Namaz obavljen u Mesdždu-l-haramu vredan je kao stotinu hiljada namaza.” Muhammad bin Yazeed Ibn Majah al-Qazwini, Sunan ibn Majah (english translation), Dar es-Selam, Rijad, 2007. godine, tom. 2., hadis br. 1413., str. 349.

[22]Biblija, Knjiga postanka, 15, 18-21. Na ovom prostoru su kroz povijest živjeli brojni narodi. 

[23]„O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni.” Vidi: Kur’an, sura El-Mā'ida, 21.

[24]U istom značenju koristi se riječ bereket, što znači: blagoslov, blagodat, nebeski dar, blagostanje i sreća. Vidi: Muftić, Arapsko-srpskohrvatski..., knj. I, str. 203.  

[25]Kur’an, sura El-A'raf, 137.

[26]Kur’an, sura El-Anbija, 71.

[27]Kur’an, sura El-Anbija, 81.

[28]Kur’an, sura El-Isrā', 1.

[29]Više o Isra'u i M'iradžu vidi: Abdulhalim Mahmud, Isra' i Miradž, El-Kalem, Sarajevo, 2003.

[30]Ebu Hurejre prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Sedla se pritežu samo radi tri mesdžida: Ovog mog mesdžida, Mesdžidu-l-harama i Mesdžidu-l-aksaa.” Navedeno prema: El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa…, hadis br. 789. str. 339. 

[31]A kad dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju: „O Musa, Ja sam - Allah, Gospodar svjetova!” Kur’an, sura El-Kaṣaṣ, 30.

[32]Ebu Hurejre, čuveni ashab Božijeg Poslanika, a. s., išao je na Sinaj, na mjesto gdje je Allah, dž. š., razgovarao s Musaom, a. s., i klanjao na tom mjestu. Vidi: Imam Ahmed ibn Hanbel, Musned, Muessese er-risale, Bejrut, 1997., tom 39., hadis br. 23948., str. 267. Hadis je sahih.

[33]Allahov Poslanik, a.s., rekao je: „Ja sam učinio svetom Medinu kao što je Ibrahim učinio Meku i učio sam dove za izobilje i bereket u njoj dvostruko više nego što je Ibrahim učio za stanovništvo Mekke.” Navedeno prema: El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa..., hadis br. 773., str. 334.

[34]Ibid., hadisi br.774. i 777., str. 335-336.

[35]Ibid., hadis br. 781. str. 337.

[36]Ibid., hadis br. 784., str. 337.

[37]Allahov Poslanik, a. s., rekao je da je namaz u njegovoj džamiji bolji od hiljadu namaza obavljenih u nekoj drugoj džamiji, osim u Mesdžidul-haramu. Vidi: El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa..., hadis br. 790., str. 339. 

[38]Božiji Poslanik, a. s., je rekao: „Prostor između moje sobe i mog minbera je jedna od džennetskih bašči, a moj minber je na mom džennetskom vrelu.” Navedeno prema: El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa..., hadis br. 787., str. 338. 

[39]U Kur'anu stoji: Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu. Kur'an, sura Et-Tevba, 18.

[40]Kur'an, sura El-Bekare, 114., str. 14.

[41]Jedan od uslova za ispravnost namaza jeste okretanje prema kibli, Kabi u Meki  zbog čega su sve džamije na Zemlji usmjerene na tu stranu.

[42]Ibn Majah, Sunan ibn Majah…, tom. 2., hadis br. 1413., str. 349.

[43]Allahov Poslanik, a.s., bi svake subote posjećivao džamiju u Kubau. Vidi: Sahihu-l-Buhari..., tom 1., hadisi br. 1193 i 1194., str. 805.   

[44]Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Namaz u džamiji u Kubau vrijedan je kao umra.“ Vidi: Karalić, Tirmizijin džami'-sunen..., knj. 2., hadis br. 323, str. 86. Tirmizi kaže da je ovaj hadis: hasen-garib.  

[45]Allahov Poslanik, a.s., zabranio je da se kreči grob, da se na njemu sjedi i da se bilo šta na njemu gradi. Vidi: Mahmud, Abdulhamid, Tuhmaz, Hanefijski fikh, knj. 1, Sarajevo, 2002., str. 426.

[46]Saša Nedeljković, „Mit, religija i nacionalni identitet: Mitologizacija u Srbiji u periodu nacionalne krize“, Etnoantropološki problemi, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, Odeljenje za etnologiju i antropologiju, nova serija, godina 1., sv. 1., 2006., str, 163.

[47]https://www.youtube.com/watch?v=edFQTZpf8yM (Zadnja posjeta 22.03.2016.)

[48]Ivo Žanić, „Simbolični identitet Hrvatske u trokutu raskrižje – predziđe – most“, u: Historijski mitovi na Balkanu: zbornik radova, Institut za istoriju, Sarajevo, 2003., str. 162-163.

[49]Ibid., str. 191.

[50]Ahmed ibn Hanbel, Musned, Muessese er-risale, Bejrut, 1997., tom 31., hadis br. 18957., str. 287.

[51]Integralni tekst Fetve o Srebrenici vidi: „Fetva“, Glasnik Rijaseta IZ u Bosni i Hercegovni, br. 11-12., novembar-decembar 2015., vol. LXXVII, str. 1235-1236.