Povezivanje islamskih zajednica u Jugoistočnoj Evropi
Elementi za institucionalno povezivanje islamskih zajednica u Jugoistočnoj Evropi

Sažetak
Pravni status, ostvarivanje prava muslimana i položaj islamskih zajednica na Balkana u okviru nacinalnih država su iznimno važna pitanja, međutim ne smije se zanemariti ogroman značaj nadilaženje lokalnih okvira i traganje za elementima integracije i institucionalnog povezivanja islamskih zajednica, prije svega s područja bivše Jugoslavije. U savremenom svijetu, kojeg dominantno obilježavaju integracija i globalizacija, udruživanje islamskih zajednica je neophodnost i, čini se, ima dobru perspektivu, jer već postoje dovoljno snažni integrativni elementi koji čine kvalitetnu podlogu za saradnju i formiranje zajedničkih tijela. S druge strane, već dugo i, s vremena na vrijeme, intenzivno u političkim krugovima, akademskoj zajednici i javnosti Evropske unije razgovara se o institucionalizaciji islama, vjerskog autoriteta muslimana, obrazovanju imama u Evropi na temelju planova i programa koje bi kreirala evropska politička i akademska zajednica, uključujući i teološku grupu predmeta. Za islamske zajednice, osim rješavanja pravnog statusa u nacionalnim državama, veoma je važno imati u vidu širi evropski kontekst, njegove mogućnosti i intencije. Ovaj rad analizira važnost i zajedničke elemente za povezivanje i naglašava potrebu traganja za vlastitim modelima zajedničkog djelovanja islamskih zajednica na području Balkana.
Ključne riječi: muslimani, islamske zajednice, integracija, udruživanje, Balkan, Evropa, Evropska unija, bivša Jugoslavija.
Zajednički integrativni elementi
Muslimani na području Balkana čine etnički raznoliku i autohtonu zajednicu kulturološki duboko ukorijenjenu na ovom geografskom području. Pored autohtonosti i vjere, imaju i mnogo drugih zajedničkih integrativnih elemenata koji čine čvrstu podlogu za blisku saradnju, obnavljanje ranijih i uspostavljanje novih oblika zajedničkog rada, tijela i institucija. Među najznačajnijim integrativnim elementima su: skoro identična obredna i doktrinarna praksa, zajednička islamska tradicija i kulturna podloga koja je nastajala i razvijala se unutar osmanske kulturne i civilizacijske zone, bolno iskustvo stradanja u procesu formiranja balkanskih država i balkanskih ratova, iskustvo života manjinske zajednice i usvajanje evropskog kulturnog i civilizacijskog usmjerenja, iskustvo rada i djelovanja u komunističkom sistemu, prolazak kroz društveno-političku tranziciju i usvajanje zapadnih društvenih i kulturnih vrijednosti, prije svega Evropske unije.
Dakako, posebno je značajna činjenica to što su muslimanske zajednice u zemljama nekadašnje Jugoslavije preko sedamdeset godina i formalno činile jedinstvenu Islamsku zajednicu u kojoj su aktivno participirale, dijelile jedinstven administrativni i obrazovni model i hijerarhiju vjerskog autoriteta. Premda su Bošnjaci i Albanci bili etnički najbrojniji muslimani u okviru jedinstvene Islamske zajednice, ona je bila etnički raznolika i prihvaćen okvir upravljanja vjerskim poslovima svih jugoslavenskih muslimana. O organizaciji i djelovanju Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji postoji relativno obimna literatura.[1]
Pitanja vanjskih i unutrašnjih razloga i faktora, efekata i posljedica disolucije jedinstvene Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, te da li je nužno moralo doći do potpune disolucije ili su se, ipak, mogle očuvati neke forme zajedništva, još uvijek nisu temeljito istražena i naučno valorizirana. Povoljna okolnost za saradnju i jačanje zajedništva predstavlja činjenica da islamske zajednice novoformiranih balkanskih država između sebe nemaju spornih pitanja, postoji razmjerno dobra međusobna komunikacija i saradnja, sačuvane su mnoge dobre personalne veze.[2] Možda najveće opterećenje je naslijeđe pučističkog pokušaja preuzimanja Islamske zajednice u Srbiji 2007. godine, usljed čega je došlo do otcjepljenja jednog dijela Islamske zajednice u Srbiji, kojem su potom državni organi dali podršku i tako kreirali stanje tenzija među muslimanima.
Nakon faze razdruživanja, uslovljenog prvenstveno raspadom bivše zajedničke jugoslavenske države, te razmjerne stabilizacije u okvirima nacionalnih država od kojih su neke već članice, a preostale iskazuju snažnu ambiciju priključenja Evropskoj uniji, čini se da je došlo vrijeme ozbiljnijeg promišljanja oblika institucionalnog povezivanja islamskih zajednica sa područja Balkana, čije početno jezgro mogu biti islamske zajednice s prostora bivše Jugoslavije.
Društveno-politički kontekst integracije
Jedna od odlika političke geografije Evrope od sredine XX stoljeća jesu raznovrsni oblici integracija, udruživanja i kreiranja asocijacija na različitim nivoima, od kojih su najuspješnije i najutjecajnije Vijeće Evrope[3] i Evropska unija.[4] Naime, nakon ljudske i društvene kataklizme koju su u Evropi iza sebe ostavila dva svjetska rata, zapadnoevropske države su se okrenule u pravcu saradnje i povezivanja. Zemlje jugoistočne Evrope dijelom su već članice Evropske unije, dok preostale, manjim ili većim intenzitetom, ispunjavaju predviđene kriterije i standarde. Proces cjelovite integracije regije u Evropsku uniju ne samo da može neutralizirati historijske suprotnosti i naslijeđene antagonizme između pojedinih nacionalnih država, nego i unaprijediti ukupni položaj nacionalnih i vjerskih manjina.
Također, priključenje Evropskoj uniji država jugoistične Evrope i primjena evropskog zakonodavstva i standarda može biti podsticajno i krajnje djelotvorno za rascjepkane muslimanske zajednice Balkana i njihove institucije. Pravno-politički i društveni okvir Evropske unije stimulira saradnju, udruživanje i razmjenu, a samim tim i prevazilaženje fragmentiranosti i partikularizma. Nakon više stoljeća života u ambijentu progona, marginalizacije i diskriminacije, konačno se muslimanima pruža prilika da produktivno iskoriste opće povoljne okolnosti i kreiraju vlastite forme institucionalne saradnje i udruživanja bez instrukcija i naloga državne vlasti.
Evropska unija i njeno naslijeđe garantira dvije ključne vrijednosti: vjersku slobodu pojedinca i autonomiju vjerskih zajednica, što uključuje i njihovu slobodu udruživanja.[5] Evropski obrazac odnosa države i vjerskih zajednica temelji se na: a) zaštiti individualnih prava i vjerskih sloboda, b) priznavanju nezavisnosti i autonomije vjere i vjerskih zajednica u svim pitanjima vjerskog učenja i organizacije vjerske zajednice, c) selektivnoj saradnji u područjima zajedničkog interesa i općeg dobra između države i vjerske zajednice uz reguliranje mođusobnih odnosa određenim ugovorima. Lisabonski ugovor obavezuje institucije Evropske unije na poštivanje statusa crkava i vjerskih zajednica u skladu sa nacionalnim pravom, te na „otvoren, transparentan i redovan“ dijalog s crkvama i vjerskim zajednicama.[6] Prema načelima savremenog evropskog reguliranja odnosa države i crkve, država ne određuje organizaciju vjerske zajednice, tijela upravljanja, njihovu hijerarhiju i nadležnosti, sadržaj i način očitovanja vjere, saradnju i udruživanje s drugim vjerskim zajednicama, te obavljanje drugih vjerskih poslova pod uvjetom da to ne krši zakon. Sporazumima ili ugovorima država i vjerske zajednice sporazumijevaju se radi ostvarivanja općeg dobra. Odnos se uspostavlja na principu „odvajanja i saradnje“, što podrazumijeva strukturalno i funkcionalno odvajanje političkog i religijskog autoriteta, a saradnja se odvija u cilju općeg dobra, svako iz svog domena radi i sarađuje na ostvarivanju zajedničkih ciljeva u društvu.[7]
Također, presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu vezano za islam i muslimane već tvore respektabilnu pravnu stečevinu, koja uspostavlja pravni okvir i praksu ispoljavanja vjere u javnom prostoru i autonomiju vjerskih zajednica u odnosu na državu. Ove presude su obavezujući standardi za sve nacionalne države i muslimanima prilika za adekvatno pravno pozicioniranje svojih institucija u Evropi.[8]
U kontekstu udruživanja i zajedničkog nastupa na nadnacionalnoj i regionalnoj razini korisno je uzeti u obzir iskustva i prakse drugih vjerskih zajednica u Evropi, naročito Katoličke crkve. To ćemo ilustrirati s nekoliko primjera. Od 1980. godine djeluje Vijeće biskupskih konferencija Evropske unije (CCEE) čiji je cilj „promicanje i čuvanje dobra Crkve“, sastoji se od trideset i devet članova, od kojih su trideset i tri biskupske konferencije i predstavljaju Katoličku crkvu u četrdeset i pet zemalja evropskog kontinenta.[9] Značajno nadnacionalno tijelo Katoličke crkve u Evropi je Komisija biskupskih konferencija Evropske unije (COMECE), sastavljeno od biskupa koje delegiraju katoličke biskupske konferencije 27 država članica Evropske unije i čija je misija da „nadgleda politički proces Evropske unije u svim područjima od interesa za Crkvu“, sa sjedištem u Briselu.[10]
Katolička crkva je razvila raznoliku mrežu međunarodnih organizacija i udruženja po specifičnim segmentima svoga djelovanja, svojevrsna strukovna udruženja, ali i udruženja vjernika laika. Takvo strukovno udruženje je Unija evropskih konferencija viših redovničkih poglavara (UCESM)[11], ili Međunarodna unija generalnih poglavarica (UISG), kao svjetska organizacija žena katolkinja koja pruža međunarodni forum za razmjenu iskustava i informacija, te podučavanje jedni drugih svojoj ulozi vođe.[12] Evropski forum nacionalnih odbora za laike (ELF) je organizacija koja promovira kontakte između nacionalnih odbora ili vijeća katoličkih laika u Evropi, i služi kao platforma za okupljanje, razmjenu informacija, iskustava i ideja s ciljem sudjelovanja u kršćanskoj misiji kao laici u društvu i u Crkvi.[13]
Različite denominacije protestantskih crkava baštine dugo iskustvo regionalnih i međunarodnih udruživanja i zajedničkog djelovanja. Svjetska luteranska federacija (LWF) je globalno zajedništvo 148 crkava u luteranskoj tradiciji, koje predstavljaju preko 77 miliona kršćana u 99 zemalja.[14] Svjetska evangelistička alijansa (WEA) je međunarodna organizacije evangelisitičke crkve koja služi kao globalna platforma za kršćansko zajedništvo i jedinstvo koju čini mreža crkava u 129 država kao glas za više od 600 miliona pripadnika ove zajednice.[15]
Pored toga u kršćanskom svijetu su snažno prisutni glasovi o jedinstvu kršćana i ekumenizmu, te se na toj osnovi uspostavljaju međunarodne organizacije i udruženja. Svjetsko vijeće crkava (WCC) je udruženje preko 350 crkava iz više od 110 zemalja koje predstavlja preko 500 miliona kršćana širom svijeta, kao široka i sveobuhvatna podloga savremenog ekumenskog pokreta čiji je cilj jedinstvo kršćana. Uključuje većinu pravoslavnih crkava, mnoge anglikanske, baptističke, luteranske, metodističke i reformirane crkve.[16] Nakon Drugog vatikanskog koncila Katolička crkva iskazuje sve jaču opredijeljenost za ekumenski dijalog i susrete crkava, odnosno približavanje kršćana.
Udruživanjem snaga i resursa glas svake zajednice postaje mnogo jači i kredibilniji. U savremenom svijetu svako pitanje iz lokalne sredine može postati globalno, svima dostupno i komunicirano. Historijsko iskustvo balkanskih muslimana govori da su najviše stradavali u tišini i fragmentiranosti. Glas o njima se nastojao ugušiti, spriječiti da dođe do javnosti, uz istodobno raslojavanje i fragmentaciju njihovog bića i institucija.
Posljedice muslimanske partikularne svijeti
Muslimani Balkana nose teške egzistencijalne posljedice nepostojanja svijesti o zajedničkoj sudbini i odsustva zajedničkih napora da se njihov status povoljnije riješi. Olahko prelaženje preko tog historijskog iskustva, bez uzimanja pouka, promjene odnosa i ponašanja, dakako može ozbiljno i konačno ugroziti muslimansku biološku supstancu. Negativni historijski procesi u protekla dva stoljeća muslimanima ne ostavljaju mjesta za bilo kakvu pasivnost i prepuštanje drugima da bez njih odlučuju o njihovim važnim duhovnim i životnim pitanjima.
U aktuelnim društvenim i geopolitičkim prilikama u svijetu muslimanima regionalni pristup vlastitim pitanjima olakšava kvalitetnije reguliranje položaja kako unutar nacionalnih država tako i Evrope. Još uvijek je evidentna prisutnost snažnih recidiva iz postosmanlijske historije balkanskih muslimanskih zajednica kada su one, premda u statusu manjina čiji je položaj bio preciziran i zaštićen međunarodnim ugovorima, uglavnom posmatrane kao ostaci „osmanlijske okupacije“ kojima se treba osvetiti i koje treba pobiti i protjerati.[17] Zajednička traumatična i stradalnička prošlost: stradanje i progoni u procesu nastajanja balkanskih nacionalnih država, svođenje na obespravljene manjine, iskustvo balkanskih ratova i progona muslimana, sistematsko uništavanje muslimanskog naslijeđa u ratovima i u razdobljima mira, te izigravanje međunarodnih obaveza, nije, nažalost, kod muslimana razvilo svijest o zajedničkoj sudbini koja bi podstakla i zajedničke akcije. Neki istraživači prepoznaju dva razloga zbog kojih se muslimanima Balkana ponavljala tragična prošlost tokom dva zadnja stoljeća. Prvi, jer „su patili od nedostatka vlastitog historijskog sjećanja. Njihovo historijsko iskustvo nije bilo kondenzovano, sačuvano i prenošeno s generacije na generaciju. Uslijed toga, generacije iz 90-ih nisu bile u stanju prepoznati opasnost koja im se približavala.“[18] A drugi razlog jeste što „muslimani Balkana nisu posjedovali svijest o međusobnoj povezanosti svojih sudbina“.[19] Naime, posmatrali su sebe „samo kao pripadnike zasebnih vjersko-etničkih skupina čija se historija ne dotiče ostalih muslimana šireg regiona. Ta svijest bila je veoma slična svijesti muslimana Andalusa nakon XI vijeka, kada je muslimanska Španija bila pocijepana u mnoštvo državica (muluk al-tawaif ), gdje se svaka državica nadala da će izbjeći sudbinu druge u talasu reconquiste.“[20] Karčić naglašava važnost posmatranja muslimanskih zajednica na Balkanu u regionalnoj perspektivi i, govoreći o muslimanskim autorima koji misle i pišu o svojim vjersko-etničkim grupama, smatra „da pripadanje muslimanskom krugu Balkana ne postoji u njihovoj svijesti“.[21] Razlog tome vidi u posljedici nastanka nacionalnih država na prostoru osmanlijske Evrope koje će postati novi državno-pravni okvir za muslimane, a taj proces „nije samo doveo do partikularne egzistencije nego i do partikularne svijesti“, koja je onemogućavala „razmjenu iskustava, saradnju i iskazivanje solidarnosti u vremenima kada je to trebalo.“[22]
Justin McCarthy tvrdi da su muslimani Balkana prije balkanskih ratova činili više od 55% ukupnog stanovništva, a u kreiranju novih država na Balkanu postali su gubitnici jer princip samoodređenja nije važio za muslimane. Pravu demografsku katastrofu doživjeli su u prvim decenijama XX stoljeća, čak 27% muslimanskog stanovništva Balkana stradalo je u razdoblju 1912-1926. godine. Međunarodnopravne garancije date muslimanima Balkana od strane velikih evropskih sila bile su bezvrijedne, jer im nisu osigurale ljudska i građanska prava. Demografska katastrofa i ignoriranje međunarodnih obaveza bili su mogući zbog indiferentnosti Zapada.[23] U literaturi postoje mnoga šokantna svjedočenja o progonu i masovnim ubistvima muslimana Balkana.[24]
Osnivanje saveza islamskih zajednica istočne Evrope
Pad komunističkih režima u jugoistočnoj Evropi i otpočinjanje demokratskih procesa pozitivno su djelovali na život muslimanskih zajednica i njihovih institucija. Počeli su se uspostavljati prvi kontakti i buditi se svijest o zajedničkoj sudbini i mogućnostima institucionalne saradnje. Prvi konkretni pokušaj povezivanja i institucionalnog organiziranja islamskih zajednica u istočnoj Evropi učinjen je krajem XX stoljeća, ali je, po svemu sudeći, rat u bivšoj Jugoslaviji i raspad dotada jedinstvene Islamske zajednice, koja je imala najznačajniju infrastrukturu, već etabliranu vjersku organizaciju i administraciju, onemogućio praktičnu realizaciju ovog projekta. Naime, u Beču je, pod pokroviteljstvom Međunarodne islamske organizacije za potporu Svjetske islamske lige, 11. i 12. augusta 1991. godine održan skup najviših predstavnika islamskih zajednica Istočne Evrope. Skupu su prisustvovali predstavnici Islamske zajednice Jugoslavije, Albanije, Bugarske, Mađarske, Poljske i Čehoslovačke, dok je muslimane iz Bjelorusije zastupala delegacija iz Poljske. Delegaciju Islamske zajednice iz Jugoslavije predvodio je reisu-l-ulema Jakub ef. Selimoski. Reisu-l-ulema Selimoski je skup u Beču nazvao historijskim, videći u njemu značaj zajedničkog organiziranja i koordinacije rada islamskih zajednica zemalja iz Istočne Evrope. Iskazao je uvjerenje „da će preko ovog Saveza doći do stalnih kontakata sa međunarodnim islamskim organizacijama i institucijama koje će, nadam se, povesti veću brigu za islamske zajednice na prostorima ovih zemalja u kojima su muslimani preko sto i više godina preživljavali najteža iskušenja, a naročito u posljednjih pedeset godina“. Reisu-l-ulema je izrazio spremnost organiziranog učešća u radu Saveza islamskih zajednica Istočne Evrope i spremnost da Islamska zajednica Jugoslavije pomogne „svojim kadrovima, srednjim vjerskim školama, fakultetom, islamskim listovima i periodikom, izdavačkom djelatnošću, institucijama i iskustvom“ muslimane u drugim državama „kako bi oni mogli što prije početi samostalno djelovati i uspješno se organizirati“.[25]
Na ovom skupu se usvojio Statut Saveza islamskih zajednica Istočne Evrope, izabran je generalni sekretarijat Saveza u čijem sastavu su bili predsjednici svih islamskih zajednica ovog Saveza, a za generalnog sekretara jednoglasno je izabran reisu-l-ulema Jakub ef. Selimoski, koji je ujedno bio presjedavajući Skupštine Saveza. Mandat sekretarijata bio je tri godine, a bilo je predviđeno da se Skupština Saveza održava jednom godišnje.[26] Vrlo brzo nakon osnivanja ovog Saveza bivša Jugoslavija se raspala u ratnom plamenu tako da nije bilo vremena za operacionalizaciju i razvoj ove ideje i nije poznato da li je bilo daljih koraka po ovom pitanju.
Raspad komunističkih sistema u Istočnoj Evropi i tranzicija prema demokratskim vrijednostima početkom 90-tih godina XX stoljeća, očito je pogodovala muslimanskim zajednicama i afirmaciji ideja o usostavljanju saradnje i međusobne pomoći, kako na regionalnom tako i na međunarodnom nivou. Taj novoprobuđeni entuzijazam, čim su državne stege popustile i moglo se takvo što raditi, potvrđuje organiziranje prvog susreta muslimana Istočne Evrope u Sarajevu 3. i 4. septembra 1991. godine čiji je domaćin bio Mešihat IZ Bosne i Hercegovine u saradnji sa Islamskim univerzitetom „Imam Muhammed ibn Saud“ iz Saudijske Arabije. Tom prilikom je održan simpozij pod nazivom „Perspektive islama u Istočnoj Evropi“. Susretu su prisustvovali, pored domaćina iz Jugoslavije, predstavnici muslimana iz Bugarske, Albanije, Mađarske, Poljske i Rumunije kao i predstavnici brojnih islamskih međunarodnih organizacija: Ministarstva vakufa Kuvajta, Organizacije za islamsku solidarnost, Međunarodnog kluba islamske omladine, Generalnog savjeta Evrope za pitanje džamija, Udruženja islamskih organizacija Evrope i drugih. Tokom simpozija istaknuta je potreba jačanja saradnje islamskih zemalja sa regijama u kojim žive muslimani u Istočnoj Evropi, naglašena je potreba veće kreditno-monetarne saradnje i osnivanja ogranaka Islamske banke za obnovu i razvoj u Sarajevu. Među zaključcima bio je zahtjev vladama za vraćanjem vlasništva nad oduzetim vakufima, angažman na otvaranju vlastitog informativnog biroa u cilju obezbjeđivanja istinitih informacija o stanju muslimana u zemljama Istočne Evrope, te da se učini ovaj Susret redovnom godišnjom konferencijom, a da Sarajevo postane sjedište trajnog održavanja Islamske konferencije za Istočnu Evropu.[27] Skoro četverogodišnja agresija na Bosnu i Hercegovinu i transformacija Islamske zajednice paralizirali su sve započete procese saradnje i udruživanja.
Razvijanje vlastitog modela
U fazi raspada bivše Jugoslavije dr. Fikret Karčić je pretpostavio da će na tlu nekadašnje države postojati najmanje pet samostalnih država čime se postavlja pitanje buduće organizacije Islamske zajednice. Smatrao je u tim državama tadašnju islamsku strukturu sposobnom da postane samostalna cjelina i preuzme na sebe organizaciju vjerskog života i brigu o vjerskim pravima i interesima muslimana. Istodobno, predložio je „izgradnju sistema veoma čvrstog hijerarhijskog i doktrinarnog povezivanja“ na način da se na južnoslavenskom prostoru očuva ustanova Rijaseta „kao vrhovnog vjerskog autoriteta regionalnog karaktera“, koja bi „nastavila praksu davanja vjerskopravnih autorizacija vjerskim funkcionerima nižeg ranga a putem savjeta za izdavanje vjersko-pravnih mišljenja i vrhunskih naučnoobrazovnih ustanova očuvala bi se na našem prostoru tradicija kontinuiranog tumačenja islamskog učenja u duhu nauka ehl-i suneta i hanefijskog mezheba“. Karčić takvu strukturu komparira s administrativno-teritorijalnom podjelom Srpske pravoslavne crkve koja nije slijedila granice nekadašnjih jugoslovenskih republika, odnosno novih međunarodno priznatih država, te ako bi tako i dalje ostalo „to ne bi mogao biti usamljeni presedan nego bi se na osnovu reciprociteta to isto moglo tražiti i za druge vjerske zajednice“.[28]
Danas je jasno da je na prostoru nekadašnje Jugoslavije nastalo sedam nezavisnih država i da djeluju četiri islamske zajednice (Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini u okviru koje sa visokim stepenom autonomije djeluju mešihati u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, te islamske zajednice u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu). Uz izvjesne slabosti i nedostatke u vezi njihovog pravnog položaja i statusa u nacionalnim državama, mogućnost saradnje i povezivanja je neosprna. Čini se da više nedostaje posvećenog rada i kreativnosti nego što ima nepremostivih pravnih i političkih barijera, mada ni one nisu za ignoriranje.[29]
Bez sumnje muslimanske zajednice trebaju prepoznati važnost razvijanja i kreiranja vlastitih modela institucionalnog udruživanja i povezivanja, te zajedničke koristi koje su neporecive. Kao što je naprijed istaknuto, evropski standard je autonomija vjerskih zajednica i lična sloboda vjere i uvjerenja. Taj pravni i društveni okvir ide naruku muslimanskim zajednicama koje moraju uložiti veliki intelektualni i svaki drugi napor da kreiraju vlastiti model organizacije i funkcioniranja u takvom ambijentu. Prikladan i u praksi potvrđen model ne mogu presaditi iz država s muslimanskom većinom u svijetu. Naime, muslimani Balkana u organizaciji svojih vjerskih poslova unutar evropskog konteksta ne mogu se potpuno ugledati ni na jednu muslimansku ili bliskoistočnu zemlju, jer ni u jednoj od njih ne postoji islamska zajednica kao autonomna institucija odvojena od državne organizacije. U bliskoistočnim i muslimanskim zemljama u različitim formama vjerska struktura je inkorporirana u državni nadzor ili samu strukturu, vjerske službenike postavlja organ državne vlasti, država vrši nadzor ili upravlja nad vjerskim školama, plaćaju se iz državnog budžeta ili vakufskih zadužbina koje država kontrolira. Turska, u kojoj je skoro čitavo stoljeće formalno na snazi princip odvojenosti vjere od države, zadržala je ključne nadležnosti u sferi upravljanja vjerskim pitanjima, uključujući pitanja vjerskog učenja, forme vjerskih obreda, organizacije, finansija i unutrašnje discipline. Posljedica zadržavanja dominacije države nad vjerom i vjerskim pitanjima ogleda se u tome što ni u jednoj muslimanskoj zemlji ne egzistira posebna islamska zajednica odvojena od državne strukture. Kako primjećuje prof. Karčić, i kada je došlo do obrazovanja islamskih zajednica u modernom smislu riječi, to se desilo u slučaju muslimanskog stanovništva koje je došlo u državno-pravni okvir ili političku dominaciju evropskih država (Indija, Centralna Azija, Indonezija, Balkan).[30]
Ne može se kazati da nema i da nije bilo značajnih i plodonosnih organizacija, udruženja, vijeća ili asocijacija nadnacionalnog, regionalnog i međunarodnog karaktera u muslimanskom svijetu. Međutim, iz perspektive balkanskih i evropskih muslimanskih zajednica da bi im služile kao obrazac, njihov ključni nedostatak proizlazi iz ovisnosti o državnoj strukturi i promjenljivim vladajućim državnim politikama i političkim elitama, koje su nerijetko neke od ovih organizacija nastojale koristiti radi ostvarenja svojih političkih i državnih interesa. Evroazijsko islamsko vijeće je značajna asocijacija sa respektabilnim resursima. Međutim, Uprava za vjerske poslove Republike Turske (Diyanet), koja je inicirala i po više osnova vodi glavnu riječ u Vijeću, ipak je tijelo Vlade Republike Turske.[31] Isti je slučaj i sa Evroazijskim vijećem za fetve. Unutar muslimanskog svijeta značajnu ulogu imaju fikhske akademije koje okupljaju istaknute stručnjake iz razlitih dijelova muslimanskog svijeta. Liga muslimanskog svijeta (Rabita) sa sjedištem u Mekki, osnovana 1962. godine radi promocije islamskog poziva i uspostavljanja mostova islamske saradnje, realizirala je mnnoge značajne prohrame i projekte šitom svijeta.[32] Ipak, njihova ovisnost o državnim strukturama čini im kredibilitet ranjivim, intenzitet aktivnosti promjenljivim, a trajanje neizvijesnim.
Islamske zajednice u državama bivše Jugoslavije, na temelju ranijeg iskustva, tradicije i postojeće infrastrukture, mogu biti nukles uspostavljanja saveza ili unije islamskih zajednica Evrope.[33] To zajedničko tijelo, u kojem bi participirali predstavnici svih zainteresiranih muslimanskih zajednica na ravnopravnim osnovama, bavilo bi se stručnim vjerskim pitanjima (davanje vjerskih rješenja, preporuka, uvjeta za dekretiranje imama, karaktera islamskog učenja shodno zahtjevima mjesta i vremena, vjerskog obrazovanja i sl.). Isto tijelo, neki njegov izvršni organ, ili, pak, posve drugo zajedničko tijelo trebalo bi biti zaduženo za administrativna i organizacijska pitanja i standarde, te pitanja predstavljanja muslimana u vjerskim poslovima. Uz tumačenje vjere i vjersko predstavljanje muslimana, jedno od ključnih pitanja predstavlja islamsko obrazovanje općenito, a posebno obrazovanje imama u Evropi. Svi dosadašnji evropski pokušaji u sferi islamskog obrazovanja imama nisu dali zadovoljavajuće rezultate, nisu odgovorili stvarnim potrebama muslimana niti su od njih takvi modeli zdušno prihvaćeni.[34] Islamske zajednice na Balkanu zasigurno u ovom području mogu biti kredibilan sagovornik i partner.
U okviru ovog saveza ili unije moguće je, također, podsticati različite oblike strukovnih asocijacija, zajedničkog rada i povezivanja. Udruženje ilmijje ima dugu tradiciju djelovanja na jugoslavenskom prostoru koje bi se moglo osnažiti i učiniti evropskom platformom za razmjenu iskustava i saradnju imama u različitim evropskim društvima. Formiranje mreže mladih, saveza studenata islamskih obrazovnih ustanova, asocijacija žena muslimanki i sl., daju velike mogućnosti za afirmaciju muslimanskih zajednica, poboljšanje njihovog statusa i kreiranja mreže evropskih islamskih profesionalnih i volonterskih udruženja i organizacija.
Autori: Ekrem Tucaković, Senad Ćeman
„Elementi za institucionalno povezivanje islamskih zajednica u Jugoistočnoj Evropi“, Medžlis Islamske zajednice Prijepolje, 2021, str. 64-83. (ISBN 978-86-902510-1-8)
Literatura
Alibašić, Ahmet: „Obrazovanje imama i islamskih teologa u Evropi“, Novi Muallim, XX, br. 78, 2019.
Bećirović, Denis: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije(1945-1953), Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju : Islamska zajednica u Hrvatskoj Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Institut za istoriju, Zagreb – Sarajevo, 2012.
Begović, Nedim: Vjerska sloboda i muslimanske manjine u Evropi, El-Kalem, Sarajevo, 2015. Begović, Nedim: „Iskazivanje vjere na radnom mjestu: presude Evropskog suda za ljudska prava o predstavkama muslimanskih apelanata“, Context 1:2 (2014).
Degan, Vladimir – Đuro: „Međunarodnopravno uređenje položaja Muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnih skupina na području Jugoslavije“, Prilozi Instituta za historiju radničkog pokreta u Sarajevu, VIII (1972).
Ferrari, Silvio: „Religija u evropskim javnim prostorima: pravni pregled“, Context 1:2 (2014).
Imamović, Mustafa: „Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji“, Glasnik, br. 1, 1991.
Jahić, Adnan: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju - Medžlis Islamske zajednice Zagreb, 2010.
Karčić, Fikret: Studije o šerijatskom pravu i institucijama, drugo dopunjeno izdanje, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2011.
Karčić, Fikret: „Raspad SFRJ i pitanje organizacije Islamske zajednice“, Glasnik,
Kasumović, I., „Prvi susret muslimana Istočne Evrope“, Glasnik, 1991.
Kovačević, Emir: Sloboda vjere u presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Memišević, Ehlimana: „Savremeno regulisanje slobode religije ili uvjerenja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori“, u: Sloboda vjere ili uvjerenja: Priručnik, ur. Tore Lindholm, W. Cole Durham, Jr. i Bahia G. Tahzib-Lie, CNS, Sarajevo, 2015.
Muslimani Balkana: „Istočno pitanje“ u XX vijeku, prir. Fikret Karčić, drugo izdanje, CNS, Sarajevo, 2014.
Omerdić, M.: „Osnivanje saveza islamskih zajednica Istočne Evrope“, Glasnik, 1991.
Zbornik radova: Regionalna kongerencija ustavnih sudova „Sloboda vjeroispovijesti u ustavno-sudskoj praksi“, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2019., Teslič, 16 – 18. 10. 2019. godine.
Internet izvori
https://avrasyaislamsurasi.diyanet.gov.tr/en-US
https://www.ccee.eu/ccee/?lang=en
http://www.comece.eu/site/en/whoweare
https://www.coe.int/en/web/portal/home
http://www.europ-forum.org/en/
http://www.internationalunionsuperiorsgeneral.org/
https://www.lutheranworld.org/
http://www.mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-unija/ugovori/ugovor-iz-lisabona-(prociscena-inacica)
https://pescanik.net/pokolj-u-ljumi/
http://srebrenica.sensecentar.org/bs/
Mustafa Cerić, „A Draft Proposal for the Ghazi Husrev-bey University, Contemporary European Islamic University (GHBU), ‘Centre for Educational Excellence Where East Meets West’, Appendix 2. U: The Study of Religion and the Training of Muslim Clergy in Europe: Academic and Religious Freedom in the 21st Century, edited by Willem B. Drees and Pieter Sjoerd van Koningsveld. Leiden University Press, 2008., str. 326-332.
[1] Mustafa Imamović: „Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji“, Glasnik, br. 1, 1991., str. 90-101. Vidjeti: Adnan Jahić: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju - Medžlis Islamske zajednice Zagreb, 2010.;
Denis Bećirović: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije(1945-1953), Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju : Islamska zajednica u Hrvatskoj Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Institut za istoriju, 2012., Zagreb – Sarajevo, 2012. O zaštiti vjerskih i građanskih prava muslimanskim građanima novoformiranih balkanskih država putem međunarodnih ugovora koje su inicirale evropske sile vidjeti: Vladimir - Đuro Degan, „Međunarodnopravno uređenje položaja Muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnih skupina na području Jugoslavije“, Prilozi Instituta za historiju radničkog pokreta u Sarajevu, VIII (1972), str. 55-105. Fikret Karčić: „Pitanje javnopravnog priznanja islama u jugoslovenskim krajevima nakon prestanka osmanske vlasti“, u Fikret Karčić: Studije o šerijatskom pravu i institucijama, drugo dopunjeno izdanje, El-Kalem I CNS, Sarajevo, 2011., str. 345- 355.
[2] Mnogi imami i visoki vjerski autoriteti isalmskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije su školovani u Sarajevu, u Gazi Husrev-begovoj medresi i Fakultetu islamskih nauka. Također, prihvatanje Sarajeva kao duhovnog i administrativnog vjerskog središta Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji nikada nije bilo sporno ili dovođeno u pitanje.
[3] Vijeće Evrope je najstarija evropska organizacija koja promovira demokratiju, poštivanje ljudskih prava i pravnu državu. Vijeće Evrope osnovalo je 1949. deset evropskih zemalja, a danas broji 47 država članica. Najvećim dostignućem Vijeća Evrope smatra se Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i uspostavljanje Evropskog suda za ljudska prava. Vidjeti: https://www.coe.int/en/web/portal/home
[4] Cilj osnivanja Evropske unije bio je okončanje učestalih i krvavih međususjedskih ratova koji su kulminirali Drugim svjetskim ratom. Od 1950. Evropska zajednica za ugljen i čelik počinje ekonomski i politički ujedinjavati evropske zemlje kako bi se osigurao trajan mir. Više: https://europa.eu/
[5] Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u članu 9 garantira: „Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.“ Ovo pravo može podlijegati samo ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Članom 10 Komvencije garantira se pravo na slobodu izražavanja, mišljenja, primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, a članom 11 sloboda okupljanja i udruživanja.
[6] Lisabonski ugovor (Ugovor o funkcioniranju Evropske unije) član 17. http://www.mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-unija/ugovori/ugovor-iz-lisabona-(prociscena-inacica), pristupljeno 11. 12. 2020.
[7] O pravnim okvirima i pogledima reguliranja religije u Evropi vidjeti: Silvio Ferrari: „Religija u evropskim javnim prostorima: pravni pregled“, Context 1:2 (2014), 5-20.
[8] O presudma Evropskog suda za ljudska prava detaljnije vidjeti: Nedim Begović: Vjerska sloboda i muslimanske manjine u Evropi, El-Kalem, Sarajevo, 2015. Knjiga obrađuje pitanje vjerskih sloboda muslimanskih manjina u evropskim državama s posebnim osvrtom na Evropski sud za ljudska prava. Također: Nedim Begović: „Iskazivanje vjere na radnom mjestu: presude Evropskog suda za ljudska prava o predstavkama muslimanskih apelanata“, Context 1:2 (2014), 21-38; Emir Kovačević: Sloboda vjere u presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
[9] Opširnije vidjeti: https://www.ccee.eu/ccee/?lang=en
[10] Opširnije: http://www.comece.eu/site/en/whoweare
[11] http://www.ucesm.net/?lang=en
[12] http://www.internationalunionsuperiorsgeneral.org/
[13] http://www.europ-forum.org/en/
[14] https://www.lutheranworld.org/
[16] http://www.internationalunionsuperiorsgeneral.org/
[17] Komandant vojske bosanskih Srba, osuđeni ratni zločinac general Ratko Mladić, 11. jula 1995. godine u Srebrenici trijumfalno je kazao: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ O genocidu i „osveti Turcima“, kako su nazivani Bošnjaci u govoru srpskih vojnika i oficira tokom zauzimanja Srebrenice više vidjeti: http://srebrenica.sensecentar.org/bs/, pristupljeno 14. 12. 2020.
[18] Fikret Karčić: „Uvod“, u: Muslimani Balkana: „Istočno pitanje“ u XX vijeku, prir. Fikret Karčić, drugo izdanje, CNS, Sarajevo, 2014., str. 8.
[19] Ibid.
[20] Ibid.
[21] Fikret Karčić: „Paradigma za historiju muslimana Balkana u XX vijeku“, u: Muslimani Balkana: „Istočno pitanje“ u XX vijeku, str. 26.
[22] Ibid.
[23] Justin McCarthy „Stanovništvo Osmanlijske Evrope prije i poslije pada Carstva“, u: Muslimani Balkana: „Istočno pitanje“ u XX vijeku, str. 29-58.
[24] Dimitrije Tucović je u Radničkim novinama objavio i niz tekstova o brutalnom ubijanju muslimana Balkana, između ostalih i tekst „Pokolj u Ljumi“, u kojem piše o masakru koji je srpska vojska počinila nad civilnim stanovništvom: „Plotuni su poobarali žene koje su držale odojčad u naručju; pokraj mrtvih matera drala su se njihova dečica koja su slučajno bila pošteđena kuršuma: tela, kao jela vitka, lepih gorštakinja rila su se kao crvi po ledini; žene su se porađale od straha. Za dva sata potamanjeno je na 500 duša (…) Leševi su potrpani u kuće a kuće zapaljene - da bi se zločinu prikrio trag.“ Radničke novine, br. 223, 22. 10. 1913. https://pescanik.net/pokolj-u-ljumi/, pristupljeno 05. 12. 2020.
[25] Izvještaj sa zasjedanja objavio je Muharem Omerdić. Vidjeti: M. Omerdić: „Osnivanje saveza islamskih zajednica Istočne Evrope“, Glasnik, 1991., str. 624 -625.
[26] Ibid.
[27] Informaciju i zaključke objavio je Ismet Kasumović u Glasniku. Vidjeti: I. Kasumović, „Prvi susret muslimana Istočne Evrope“, Glasnik, 1991. str. 625-628.
[28] Fikret Karčić: „Raspad SFRJ i pitanje organizacije Islamske zajednice“, Glasnik, str. 191 - 193. (Tekstovi za ovaj broj Glasnika predati su u štampu početkom novembra 1992. godine.)
[29] O pravnim okvirima i načinu regulacije odnosa država regiona i vjerskih zajednica vidjeti: Ehlimana Memišević: „Savremeno regulisanje slobode religije ili uvjerenja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori“, u: Sloboda vjere ili uvjerenja: Priručnik, ur. Tore Lindholm, W. Cole Durham, Jr. i Bahia G. Tahzib-Lie, CNS, Sarajevo, 2015., str. 481-527. Također vidjeti: Zbornik radova: Regionalna kongerencija ustavnih sudova „Sloboda vjeroispovijesti u ustavno-sudskoj praksi“, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2019.
[30] Opširnije vidjeti: Fikret Karčić: „Ustavnopravno regulisanje odnosa države i vjere u bliskoistočnim zemljama“, u: Fikret Karčić: Studije o šerijatskom pravu i institucijama, drugo dopunjeno izdanje, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2011.,
str. 380-400.
[31] Vidjeti: https://avrasyaislamsurasi.diyanet.gov.tr/en-US
[32] https://www.themwl.org/en
[33] Evropska unija je počela 1950. godine kao Evropska zajednica za ugalj i čelik i tako je počela ekonomski i politički ujedinjavati evropske zemlje kako bi se osigurao trajan mir u Evropi, sa šest država osnivača.
[34] O modelima i iskustvima obrazovanja imama u Evropi šire vidjeti: Ahmet Alibašić: „Obrazovanje imama i islamskih teologa u Evropi“, Novi Muallim, ljeto 2019., god. XX, br. 78, str. 20-29.