Riječ je o nagloj promjeni politike prema islamu unutar evropskog društva, koja je poprimila elemente etničke, nacionalne i vjerske mržnje, šovinizma, ksenofobije i rasizma. Ta promjena potekla je od strane populističkih lidera koji su izvršili ideologizaciju, politizaciju i sekuritizaciju islama i muslimana, uspjevši da izvrše simbiozu između imigranata, terorizma i islama, iako je organska veza između navedenih pojmova nepostojeća. U svojoj evoluciji, moderni populizam postao je mnogo više od antielitističkog pokreta, s obzirom na to da su svoja politička djelovanja utemeljili na islamofobnom diskursu, koji se pokazao kao uspješan recept za izborne pobjede mnogih partija unutar država članica Evropske unije, čak i u onim društvima koja su kroz čitavo svoje postojanje važile za antidiskriminatorna, demokratska, kao što je to, primjera radi slučaj u Austriji i Francuskoj, narušivši višestogodišnje prakse inkluziviteta.

Nakon institucionalizacije islama u Austriji (Austro-Ugarskoj monarhiji), što je direktna posljedice aneksije Bosne i Hercegovine iz 1908. godine, Islamski akt stupio je na snagu 1912. godine. Ovim aktom, islam, muslimani i kasnije Islamska religijska zajednica tretirani su kao ostale religijske denominacije i ograničavan je bilo kakav oblik diskriminacije. Takav milje ostao je netaknut sve do januara 2012, kada je Sebastian Kurz, sekretar Ministarstva unutarnjih poslova Austrije, zajedno s populističkom koalicijom deklarisao izmjene ovog stogodišnjeg zakona. Diskurs na kojem počiva novi zakon jeste islamofobni stereotip „neposlušnog“ muslimana, koji mora da se resocijalizira da bi mogao da se asimilira u modernom društvu (Hafez, 2016). Tretiranje islama drugačije od ostalih religija nedvosmisleno emitira poruku da islam i muslimani ne pripadaju austrijskom društvu i da bi eventualno postali kompatibilni, moraju da se dogode drastične razlike. Revidirani Islamski akt koji je usvojen 2015. godine podrazumijevao je prevod Kur'ana s arapskog na njemački jezik, sva literatura unutar muslimanskih religijskih škola je, također, morala biti prevedena na njemački jezik, jer prema populistima, postoji velika šansa da u tim udžbenicima postoji nešto radikalno i antiaustrijsko. Također, imamima je naređeno da govore isključivo na njemačkom jeziku, zabranjeno je nošenje marama djevojčicama u osnovnim i srednjim školama, da bi zatim i zabrana nošenja burke stupila na snagu 2017. godine.

Ne samo da je ovaj zakon diskriminatoran po svojoj prirodi, već je također i legalno neprihvatljiv, jer austrijski Ustav nalaže da se sve religije tretiraju na identičan način. Ova legislativna iznimka i konstitutivno negiranje ne samo da je očigledno diskriminatorno i ilegalno već služi i za predstavljanje muslimana kao građana drugog reda, koji nisu dobrodošli unutar austrijskog društva (Hafez i Heinisch, 2018). Za austrijske populiste, njemački jezik je od posebnog značaja, jer je Sebastian Kurz višestruko naglašavao važnost prevoda Kur'ana na njemački jezik, kao i govore imama na njemačkom jeziku. Ta opsesija njemačkim jezikom naglašava dvije stvari: u jednu ruku, da se napravi linija razdvajanja između muslimana i ostatka društva, dok potencijalna inkluzija postaje moguća samo ukoliko se u potpunosti prihvati nametanje prevoda na njemački jezik. U drugu ruku, s namjerama germanizacije, muslimani su predmet transparentnosti, što nije slučaj s drugim crkvama i religijskim društvima kao što su Grčka ili Bugarska pravoslavna crkva, ili Koptska crkva (Bayrakli, Hafez i Faytre, 2018). Najdiskutabilniji član Islamskog akta koji pokazuje navedene konstatacije jeste član 2.2, koji ističe: „Islamske religijske zajednice uživaju legalnu zaštitu kao i sve ostale legalno priznate religijske zajednice, sve dok se Islamske religijske zajednice ne budu kosile sa zakonskim odredbama.“ Ne samo da ovakve odredbe nisu prisutne u odnosu prema bilo kojoj drugoj religiji u Austriji, već impliciraju da islam kao religija predstavlja nešto što je u svojoj osnovi kontrastno i u kontradikciji s austrijskim zakonom.

Ukoliko pitate Sebastiana Kurza, Islamski akt je „prilika za islam da se razvije u Austriji na svoju ruku, bez ikakvih navođenja i pritisaka od strane stranih država“ (NR 162). Također, ovaj novi zakon populisti predstavljaju kao nešto pozitivno i kao pružanje doma islamu u Austriji. Ironično, s obzirom na višestogodišnju tradiciju nesmetanog postojanja i praktikovanja islama u Austriji. Sebastian Kurz uspio je u svojim nastojanjima da predstavi strano finansiranje religijskih zajednica kao potencijalnu opasnost i uticaj na socijalni i politički život u Austriji, i kao otvorenu prijetnju za austrijske institucije i javnu sferu. Međutim, percepcija stranog finansiranja religijskih zajednica kao potencijalnog problema u Austriji opet je iznimka samo ukoliko se tiče Islamske religijske zajednice, s obzirom da su recimo programi i djelovanja Grčke pravoslavne crkve ili Mormonske religijske zajednice nezamisliva bez stranih finansiranja.

Kreiranje većeg problema od religije same, sa sekuritizacijom islama, potpomognutom terorističkim prijetnjama i negativnim osjećanjima koji su povezali imigracije, terorizam i etiketirali islam kao njihovu religiju u čitavoj Evropskoj uniji, vjerovatno je krucijalni razlog zašto je ovakav jedan diskriminatorni zakon prihvaćen (Hafez i Heinisch, 2018).

Jedan od krucijalnih aspekata populističke retorike jeste kontekstualizacija islama i islamizma, s ciljem da se jedna religija poistovjeti s političkom ideologijom i praksom. Gotovo u svim svojim javnim nastupima, austrijski populisti su obrazlažući novi zakon objašnjavali da se „islamizmu moralo stati u kraj“, kao što je to uradio Heinz-Christian Strache, ili kao što je izjavio jedan od članova austrijskog parlamenta da „u Austriji živi preko 500.000 islamista“, aludirajući na generalnu brojku muslimana koji žive u Austriji (NR 170). Ovakva kontekstualizacija pojmova dovodi javnost u stanje gdje islam kao religija ne može da se shvati odvojeno od političke i radikalne interpretacije, što su populisti tendenciozno izvršili. Za svoj islamofobni diskurs, populistička koalicija je „nagrađena“ pobjedom na izborima, a Austrijska stranka za slobodu, koja je utemeljena na nacističkoj ostavštini, osvojila je 26 posto glasova na izborima 2017. godine.

U Francuskoj, zahvaljujući principu sekularizma iz 1905. godine, zabranjen je bilo kakav prefiks vjerskog u državnoj sferi, i ne deklariše Francusku zemljom određene vjere. To, međutim, nije važilo za populiste ali i za centralno orijentisane političke aktere u njihovim nastojanjima da Francusku deklarišu kao isključivo katoličku, iako je, još jednom ironično, ovaj zakon iz 1905. godine donesen u svrhu slabljenja katoličkog uticaja (Cesari, 2002). Njihov narativ baziran je na tome da su katolici jedini „pravi“ narod i da muslimani ne pripadaju modernom francuskom društvu. Baš kao i u austrijskom slučaju, nezavisno od političkog spektra, ali i dalje pod žestokim desničarskim uticajem, različite francuske vlade kroz historiju pokušale kreirati „dobrog i poslušnog francuskog muslimana“. Samo kao takvima, muslimanima je moguća asimilacija, a to uključuje sve one mjere koje su sprovedene u Austriji: Francuska je prva država članica Evropske unije u kojoj je stupila na snagu zabrana nošenja burke, zajedno s rigoroznim kaznama ukoliko se taj zakon ne bude poštovao, prevod svih udžbenika i literature unutar muslimanskih religijskih škola na francuski jezik postavljen je kao ultimatum, kao i govor imama na francuskom jeziku, uz žestoki nadzorni sistem od strane vlasti.

Tako je Marine Le Pen, populistička liderkinja sa svojom partijom Nacionalni front bazirala svoju kampanju na islamofobnom narativu, usporedivši praktikovanje muslimanskih vjerskih obreda s „nacističkom okupacijom“, ističući da minareti kvare pejzaž francuskog društva i da muslimani nikada neće pripadati „pravome“ francuskom narodu (Eltchaninoff, 2018). Takav narativ donio joj je 33,9 posto glasova na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2017. godine. Iako nije postala predsjednica, uz ove postotke i uz 13,2 posto glasova za Nacionalnif, možemo sa sigurnošću utvrditi da je ovo bila ogromna pobjeda ne samo za njih, kao domaće populiste, već i za sve ostale populiste unutar Evropske unije koji se međusobno podržavaju. Ta pobjeda očituje se kroz uticaj na ostale političke aktere, koji, iako su prije izbora i tokom izborne kampanje bili žestoki oponenti, nakon izbora počeli su da prihvataju desničarsku populističku retoriku i da usmjeravaju svoje aktivnosti na one teme koje su pokrivali desničari.

Tako je Emmanuel Macron, samo mjesec dana nakon što je postao predsjednik, definisao poziciju države prema islamu – što nije učinjeno ni prema jednoj drugoj religiji. Naglasio je „3 velike borbe“ koje se odnose na muslimane u Francuskoj. Prva borba je „borba misli i vjere, posebno usmjerena prema mlađim generacijama“. Druga borba je „borba protiv određenih praksi islama koje organizuju segragaciju unutar Republike“. I posljednja borba je naglasak na obuku imama: „treba da budu obučavani u Francuskoj, u skladu s vrijednostima Republike“ (Bayrakli, Hafez i Faytre, 2018, str. 20). Sigurnost, identitet i obuka imama elementi su koji bi trebalo da oblikuju tog „dobrog i poslušnog muslimana“, koji je samo kao takav prihvatljiv unutar francuskog društva, baš kao što je to bio slučaj i u Austriji. Također je važno naglasiti da je u Francuskoj donesen niz restriktivnih imigracionih zakona i politika od strane Macronove vlade, koje su poprimile elemente čitavog ksenofobnog diskursa Marine Le Pen, što ide u prilog konstataciji zaražavajućeg efekta desničarskog populizma na ostale političke spektre, sve u cilju privlačenja sve većeg broja glasova.

Populistički akteri, opunomoćeni islamofobnom agendom i širokim narodnim masama koje ih podržavaju i koje su im donijele velike izborne pobjede, uspješno su sprovele promjenu politike prema islamu u svojim državama. Ta promjena značila je dehumanizaciju muslimanskog stanovništva u zemljama koje su počivale na humanizmu. Također je uključivala i otvoreno kršenje ljudskih prava i ustava dviju demokratskih zemalja, za koje populisti ne samo da nisu kažnjeni već su i nagrađeni glasovima na izborima.

Činjenica da su desničarske populističke mantre ponavljale partije koje ne pripadaju izvorno tom političkom spektru dovoljno govore o zaražavajućem efektu i generalnim negativnim osjećanjima prema islamu u Evropi, koji su doveli do legalizacije i normalizacije islamofobije i rasizma. Negativna atmosfera oko islama stvorena je zahvaljujući terorističkoj krizi koja je došla zajedno s imigracionom krizom u Evropi, što je iskorišteno za stvaranje vještačke povezanosti između imigracija, terorizma i islama.

Do kraja 2016. godine, 56 posto ispitanika u Austriji smatralo je da im se lični osjećaj sigurnosti pogoršao zbog imigracione krize. Također, u anketama sprovedenim između 2015. i 2017. godine, 61 posto ispitanika u Austriji naglasilo je da smatraju jako negativnim mogućnost da im komšija bude musliman (Hajek i Siegl, 2016). Situacija se ne razlikuje ni u Francuskoj, s obzirom na to da je u anketama sprovedenim 2017. godine gotovo 40 posto ispitanika smatralo da „islam i francusko društvo nisu kompatibilni“, a gotovo 60 posto ispitanika naglasilo je da je isuviše opasno da se puštaju izbjeglice unutar francuskih granica zbog potencijalnih terorističkih napada (More in Common, 2018).

Najveći izazov za liberalnu demokratiju danas vjerovatno jeste činjenica da, u političkom smislu, poštivanje islama i muslimana – što znači osnovno poštivanje ljudskih prava, ne donosi nikakav izborni rezultat. S druge strane, u mnogim zemljama Evropske unije može se uočiti da je islamofobni diskurs nešto što gotovo da garantuje velike izborne pobjede. Kontekstualizacijom islama i islamizma i predstavljanjem muslimana kao „ostalih“, odnosno onih koji nisu dio, kako to populisti nazivaju, „pravog“ naroda – populisti privlače široki politički spektar. Da stvar bude još gora, nema nikakvih naznaka da se u skorijoj budućnosti to može promijeniti.

Piše: Amer Čekić

Iz knjige: Na putu dijaloga i umjerenosti

Literatura

  • Eltchaninoff, Michael (2018). “Inside the Mind of Marine Le Pen. London, C Hurst & Co Publishers Ltd.
  • Bayrakli, Enes, Farid Hafez i Leonard Faytre (2018). “Engineering a European Islam: An Analysis of Attempts to Domesticate European Muslims in Austria, France, and Germany”. Insight Turkey, 20 (4), 131–156
  • Cesari, Jocelyne (2004). When Islam and Democracy Meet: Muslims in Europe and in the United States. New York, Palgrave Macmillan.
  • Cesari, Jocelyne (2012). “Securitization of Islam in Europe”. Die Welt des Islams, 52, Issue %, Islamofascism.
  • Hafez, Farid (2016). “Ostarrichislam. Gründe der Korporatistischen Hereinnahme des Islams in der Zweiten Republik”. Austrian Journal of Political Science (ÖZP), 45 (2),1–11.
  • Hafez, Farid (2017a). “Debating the 2015 Islam Act in Austrian Parliament: Between Legal Recognition and Islamophobic Populism”. Discourse & Society, 28 (4), 392–412.
  • Hafez, Farid (2017b). ‘Austrian Muslims Protest Against Austria’s Revised “Islam Act”’, Journal of Muslim Minority Affairs, 25, 1–17.
  • Hafez, Farid i Reinhard Heinisch (2018). “Breaking with Austrian Consociationalism: how the Rise of Rightwing Populism and Party Competition Have Changed Austria’s Islam Politics”. Politics and Religion, 11, 649–678.
  • Hajek, Peter i Alexandra Siegl (2016). Integrationsbarometer 1/2016 (Vienna, Austria: Österreichischer Integrationsfond).
  • More in Common. 2018. Home. [online], dostupno na: https://www.moreincommon.com/, pristupljeno 24. decembra