Kako lucidno uočava rahmetli Abdulhalim Mahmud, nekadašnji rektor Džamiu-l-Azhara: „Problem odnosa na relaciji Evropa – islam star je i složen. Njegovi osnovni elementi su Španija – inkvizija, križarski ratovi, kolonijalizam i cionizam. Da bi došlo do razumijevanja i približavanja ta dva svijeta, neophodno je da Evropa izmijeni svoju pogrešnu predstavu o islamu. Na tom putu postoje dvije smetnje. Jedna je u muslimanima čija praksa i stvarnost daju sasvim izopačenu sliku islama. Muslimani bi morali uvjeriti Zapad, kako je govorio Afgani, da oni nisu muslimani i da ono što oni rade ne predstavlja islamsko učenje. Druga smetnja jeste u Kršćanskoj crkvi, koja u interesu misijskih službi podržava zablude o islamu i pogrešnu predstavu o njemu.“ Pitanje koje je tema svakog mislećeg muslimana i iole ozbiljnijeg simpozija koji drže do svog digniteta jeste postoji li ili ne svjetska međunarodna zavjera, posebno u Evropi, protiv svijeta islama i muslimanskih naroda unazad nekoliko stoljeća? Umjesto odgovora s da ili ne radije ponudimo analogiju i komparaciju kroz prostor i vrijeme, te dva sigurna i ovjerena puta u historiji. Historija neumitno svjedoči i bilježi kako mudro, lucidno i vjerodostojno primjećuje Edgar Moren u knjizi: „Kako misliti Evopu?“: „Zapadna Evropa od 11. stoljeća nikada ni od koga nije izvana, osim iznutra, od same sebe, napadana i ugrožavana.“

Nažalost, islamske zemlje i muslimanski narodi od polovine 11. stoljeća do početka 14. stoljeća pretrpjeli su devastaciju, asimiliaciju i genocid na: Siciliji, Sardiniji, Korzici i južnoj Italiji (samo u jednom danu 1300. godine u tim krajevima pobijeno je i spaljeno 300.000 muslimana, prema tvrdnji dr. Ferida Muhića na seminaru Udruženja uleme u Sarajevu), deset križarskih ratova u 12. i 13. stoljeću na tlu Sirije, Palestine, Egipta i Tunisa, organiziranih pod pokroviteljstvom Crkve kao spiritus movensom, najviše s tla Francuske, a treba znati i nikada ne zaboraviti da, prema sudu i priznanju Edgara Morena, ništa tako moćno i upečatljivo nije obilježilo i formiralo kolektivnu svijest Evrope kao križarski ratovi, kao da su islam i muslimani vodili ratove protiv Evrope i kršćanstva, a ne Evropa i Crkva protiv islama i muslimana. Slijedi najezda Mongola u 13. stoljeću i njihova razaranja i rušenja čak i dvomilionskog Bagdada, kakva do tada ljudski rod nije zabilježio, ukoliko se ne računaju američko-engleska bombardiranja i razaranja od 2003. godine, najezda, masivni zločini i rušenja Tatara u Himsu, Halepu, Hamahu, Belbeku, Damasku i Bagdadu i svega što Mongoli nisu porušili u 14. stoljeću i početkom 15. stoljeća, zatim totalna inkvizija nad muslimanima Španije i Portugalije u 13., 14., 15. i 16. stoljeću, koja je Španiju od cvatućeg vrta, zemlje znanosti, sveučilišta, visoko razvijene poljoprivrede, privrede, pravde i napretka, zemlje kutubhana (biblioteka), tkaonica, karavan-saraja, bezistana, musafirhana imareta, hamama, sebilja, veličanstvenih građevina i dvoraca – kasrova, bolnica, škola, velelepnih džamija i zvjezdarnica pretvorila u pustinju. Pod naletom zlokobne i rušilačke mržnje spaljeno je milion knjiga, među kojima i takvih rukopisa helenske kulture koji su predstavljali neprocjenjive i nenadoknadive vrijednosti te između dvije i tri hiljade kupatila i hamama pod izgovorom da su to ostaci paganstva. Uslijedilo je deset genocida nad muslimanima Balkana u 17., 18., 19. i 20. stoljeću, te kolonijalizacija svih islamskih zemalja i muslimanskih naroda, tako da 11. novembra 1918. godine, kad je završen Prvi svjetski rat, nisu postojali nijedna nezavisna islamska zemlja i muslimanski narod u svijetu. Prvi koji su se dograbili kakve-takve slobode bili su Afganistan 1919. i Republika Turska 1923. godine. Dvadeseto stoljeće jeste razdoblje borbe islamskih zemalja i muslimanskih naroda za: političku, privrednu, kulturnu, ekonomsku i društvenu emanicipaciju i oslobođenje. Kao što je devetnaesto stoljeće bilo obilježeno i određeno klasnim sukobom, klasnom borbom, dvadeseto stoljeće rasnim sukobom i rasnim borbama, u 21. stoljeće, pod paradigmom sukoba kultura i civilizacija, svijet je ušao borbom protiv takozvanog islamskog terorizma oličenog institucionalno u El-Kaidi, a personalno u već ubijenom Osami bin Ladenu. Prije početka klasične invazije na Irak, u proljeće 2003. godine, tadašnji američki predsjednik Buš mlađi je pred čitavim svijetom utvrdio da Irak posjeduje atomsko, hemijsko i biološko naoružanje. Kasnije će američkoj, ali ne i iračkoj naciji, koja je žrtva agresije, izviniti se i priznati da Irak ne posjeduje ni atomsko, ni hemijsko, ni biološko naoružanje.

Ali šta Irak, Iran, Alžir, Bahrejn, Kuvajt, Katar, Libija, Ujedinjeni arapski emirati imaju? Posjeduju naftu i plin – energiju, gorivo i dušu moderne civilizacije. Šta imaju i posjeduju druge muslimanske zemlje: prirodne ljepote i klimu; Egipat i Turska rasprostiru se na dva kontinenta – iz Turske se ulazi u Evropu iz Azije i iz Evrope u Aziju, odvajkada se preko Sinaja iz Azije putovalo u Afriku i Egipat, i obratno. Najznačajniji morski prolazi svijeta ili okeanska usta čovječanstva: Bosfor, Dardaneli, Suec, Hormuz, Bab el-Mandep i Malaka su u muslimanskim zemljama, a i Gibraltar i Otrant su jednom stranom vezani za muslimanske zemlje. To su geostrateške žile kucavice svijeta. Kako su davno izmiješane nebeske i zemaljske karte, kako iza velikih riječi i zaklinjanja u načela demokratije i vladavine prava i pravne države najčešće u grmu čuče konkretni interesi i kako velike sile, kako je tvrdio Dizraeli, ne mogu dozvoliti sebi luksuz da imaju vječne prijatelje, nego samo vječne interese, jasna je činjenica da SAD i Zapad neće muslimanske zemlje prepustiti same sebi dok imaju: naftu, plin, prirodne resurse i geostrateški položaj. Zašto da okrenu glavu od Libije, kad ima takvu klimu, toliko nafte? Ili zašto da se odreknu Afganistana, koji ima najbolju i najčistiju slatku vodu u svijetu. S druge strane, stereotipije i zablude o islamu i muslimanima na Zapadu kao da su neizbrisive.

Prvo su te predrasude o islamu, u cilju da ga se muslimani odreknu, širene preko crkvenih misija i misionara, potom, kad to nije ploda i rezultata dalo, preko orijentalistike i tzv. objektivne pozitivne religijske kritike, a onda u rukavicama preko diplomatskih misija i kulturnih atašea. Utjecaj na muslimane, da se oslabi njihova vjerska svijest, vršen je i vrši se preko političko-diplomatskih struktura, sudske, izvršne i zakonodavne vlasti, vojske, štampe, političkih stranaka, filma, radija, TV, mode, štampe, reklama, pozorišnih predstava, obrazovanja, tehnologije, privrede, ekonomije, tehnologije i, više od svega, svakodnevnim kontaktima. Neki evropski mislioci, poput Ernesta Renana, će čak utvrditi da socijalna i ekonomska zaostalost srednjovjekovnog muslimanskog društva, navodno, potiče od inherentnog, inferiornog karaktera islamske civilizacije, koja ima korijen u inferiornosti islama kao vjere koja je „beduinski fenomen“ i kojoj su strani razum i tolerancija. Prema takvim misliocima, islam je jednako antium, antirazum, antisocijalni, antipolitički, antiustavni sistem, anticivilizacija, antiprogres. Naravno, Džemaluddin Afgani i Muhammed Abduhu odgovorili su da u osnovnim načelima islama nema ništa što je nespojivo s umom, razumom, civilizacijom i napretkom. Koliko predrasude i ksenofobija prema muslimanima idu daleko, duboko, zlokobno, opako i opasno, svjedoči i američki predsjednik na kraju 20. stoljeća Bil Klinton u svojoj knjizi, „Klintonovi snimci“ – jednoj vrsti memoara i sjećanja; piše da mu je Miteran kazao: „Bosna neće postojati“, zatim da je britanska konzervativna vlada zagovarala „bolno, ali neophodno ponovno stvaranje kršćanske Evrope“. I kad god je se obraćao francuskom predsjedniku Miteranu i engleskom premijeru Mejdžoru da interveniraju u Bosni i spriječe masovne zločine, oni su odgovarali: „Šta da interveniramo, tamo se radi o muslimanima i oni žele da formiraju islamsku republiku.“ Bez obzira na to što je ta tvrdnja notorna laž, jer se Bošnjaci nikada ni za šta nisu zalagali osim za građansku državu i ustavnu republiku, slijedi da su za Mejdžora i Miterana manji zločin genocid i etničko čišćenje od izmišljene islamske republike. To je bio alibi samo da se Bošnjaci ne zaštite. U ovom kontekstu, na um mi pada kad su jednog velikog mislioca iz Pakistana u Londonu Englezi upitali koji su mu relevantni dokazi da je islam istina i od Boga objavljena religija, on je smireno i jednostavnim riječima odgovorio: „Imam mnogo dokaza, a njihovo iznošenje oduzelo bi puno vremena, ali jedan mi je najdraži – pored vas na Zapadu, s toliko moći i mržnje prema islamu i pored nas muslimana, ovakvih kakvi jesmo, nemarni i neodgovorni, islam, uprkos i vama i nama, opstoji i svakim danom je prisutniji, a njegovi sljedbenici brojniji su u svijetu.“

Drugo pitanje nemuslimani su postavili, čini se, šejhu Muhammedu Abduhuu: „Kako možete tvrditi da je islam objavljena istina od Boga kad vidite i znate kakav je položaj muslimana, a kakav kršćana u svijetu?“ Učeni i iskusni šejh odgovorio je: „Dok su muslimani obitavali i participirali u svim oblicima života i stvarnosti na islamski način, suštinski, a ne samo formalno, oni su bili u poziciji u kojoj su sada kršćani, a kad su zanemarili islam, oni su zamijenili poziciju s kršćanima.“ Evo kako Filip Hiti u „Historiji Arapa“, vidi ulogu islama i muslimana u svjetskoj historiji i civilizaciji dok su se u svemu pridržavali islama: „U umjetnosti i arhitekturi, u filozofiji i medicini, u nauci i književnosti, u upravi, najraniji Arapi nisu imali ništa u čemu su mogli podučavati (druge), a svašta su mogli da nauče. A pokazali su da imaju itekako pohlepne apetite. Sa stalno izoštrenim osjećajem radoznalosti i sa skrivenim mogućnostima koje ranije (do primanja islama) nikada nisu bile u njima podsticane, ovi muslimanski Arapi, u saradnji sa svojim pokorenim narodima, uz njihovu pomoć, počeli su asimilirati, prilagođavati i reproducirati njihovo duhovno i estetsko naslijeđe. U Ktesifonu, Efesu (Urfi), Nisibisu, Damasku, Jerusalimu i Aleksandriji oni su gledali, divili se i imitirali djela arhitekte, zanatlije, draguljara i fabrikanta. U sve ove centre stare kulture oni su došli, vidjeli ih i osvojili.

Tokom cijelog perioda halifata Sirijci, Perzijanci i Egipćani i drugi, bilo da su muslimanski obraćenici, bilo kršćani i Jevreji, bili su glavni nosioci prosvjećivanja i nauke, isto kao što su i pokoreni Grci bili u odnosu na pobjednike Rimljane. Arapsko-islamska civilizacija bila je u svojoj srži helenizirana armejska i iranska civilizacija koja se razvijala pod okriljem hilafeta, a njezino izražajno sredstvo bio je arapski jezik. U jednom drugom smislu, to je bilo logičko nastavljanje semitske civilizacije ‘Plodnog polumjeseca’, koju su započeli razvijati Asiro-Babionci, Feničani, Aramejcii Hebreji. U njoj je svoju kulminaciju doživjelo jedinstvo mediteranske civilizacije i zapadne Azije. Sve ovo događalo se dok Evropa skoro ništa nije znala o grčkoj misli i nauci. Naime, dok su se Er-Rešid i El-Me’mun zadubljivali u grčku i perzijsku filozofiju, njihovi savremenici na Zapadu, Karlo Veliki i njegova vlastela, prema savremenim izvorima, mučili su se napisati svoja imena.“ Danas je, pa skoro potpuno, obratna situacija tako, kad se jedan muslimanski mudrac vratio sa Zapada i kad su ga muslimani upitali šta je na Zapadu zapazio, on je kazao da je vidio islam bez muslimana, a u islamskom svijetu muslimane bez islama.

 

Prva vanjska nemoć muslimanskih naroda

U jednom od svojih čuvenih romana „1984.“ Džordž Orvel iznosi četri parole koje u cjelini pogađaju muslimankse narode i nazovi njihove države u 20. stoljeću. Te parole glase: „Neznanje je moć“; „Rat je mir“, „Ropstvo je sloboda“ i: „Pobijedio sam sebe jer sam zavolio velikog brata.“

Krenimo od neznanja, neobrazovanja i ne-civilizacije. Kad su Evropljani svojevremeno, oslobađajući se stega i oklopa Crkve, napustili mnoge spekulativne i jalove dogme na koje su trošili snagu, vrijeme, prostor, resurse, pamet i ljude, oni su u protestantizmu, posmatranjem, eksperimentom i logičkim formulama ušli u svijet moderne, metodički stjecane i sistematski sređene znanosti. Čini se da su u dvjestogodišnjim križarskim ratovima, u 12. i 13. stoljeću kršćani i muslimani napravili pogubnu razmjenu na štetu muslimana, a u korist Zapada i Evrope. Nepobitno je da u tim ratovima Evropa od muslimana, koji su u svim sferama, na svim razinama i planovima života bili muslimani, a ne samo verbalno, formalno i izvana obredoslovno, preuzela i dalje razvijala eksperiment, posmatranje i istraživanja, iz čega su se razvili empirizam u Engleskoj i Prva industrijska revolucija u svijetu, kao posljedica eksperimenata, posmatračkog i istraživačkog duha. Logičke formule u matematici, fizici, astronomiji Evropa preuzima i dalje metodički stječe i sistematski razvija preuzimanjem trigonometrije, algebre i analitičke geometrije od muslimana iz Španije, sa Sicilije i iz južne Italije.

Nepobitna je istina da je Evropa od svijeta islama i muslimana preuzela broj nulu, decimalne brojeve, razlomke, kvadratnu trigonometriju, upotrebu arapskih brojeva, medicinska ostvarenja, upotrebu kompasa i busole, koji će Evropi poslužiti za otkriće Amerike i puta za Indiju, kompletne inovacije i postignuća u irigacionom sistemu, poljoprivredi i poljoprivrednoj politici (zemlja pripada onima koji je obrađuju), tekstilnoj industriji, astronomiji u preuzimanju astrolaba i dolaženju do teleskopa, u muzici preuzimanjem nota i kompletnoj tekstilnoj i ručno prerađivačkoj industriji. Ignoriše se i prešućuje transmisiona uloga islama i muslimana u prevođenju i očuvanju mnogih grčkih, perzijskih i djela na sanskrtu iz: filozofije, matematike, astronomije, medicine, botanike, algebre, književnosti, političke filozofije, filozofije prava, historije, geografije, hemije i farmakologije, koja su posredstvom i prevođenjem muslimana došla u Evropu i postala opća ljudska vrijednost i baština. Ne samo to, Evropa i Zapad su od muslimana preuzeli kompletnu metodički stjecanu i sistemski sređenu znanost i sve djelatnosti kojima se postiže ta znanost, a to su Zakon iz 10. stoljeća da se uz sakralne objekte mora graditi i škola. Muslimani su prvi u Evropi uveli obavezno školovanje za svu djecu, mušku i žensku, sagradili mnoge srednje škole, prvi su sagradilli akademije, fakultete, univerzitete u: Kordobi, Sevilji, Valensiji, Malagi, Toledu. Zauzvrat, u križarskim ratovima, Evropa je svijetu islama i muslimanima ponudila potoke krvi, a na planu znanosti, preuzevši od muslimana i posmatranje, eksperiment, znanstveni eros i logičke formule, njima je ostavila teologiju, teozofiju, jalove, pogubne i sofističke rasprave pune spekulacija, sitničavosti, doskočica, vrćenja ukrug i logoreje ili bolesti od suvišnog, bolesnog i nepotrebnog govora: „Naš duh se uspavao i okrenuo ka mistici, a negdje i praznovjerju.“

„Kako to objasniti, uprkos posmatračkom duhu Kur’ana i njegovoj okrenutosti prirodi i vanjskom svijetu?“, mudro se pita početkom 1995. godine, prilikom primanja Fejsalove nagrade, predsjednik BiH Alija Izetbegović. Na osnovu prezentiranih činjenica, bez obzira na posmatrački duh Kur’ana i njegovu okrenutost prema prirodi i vanjskom svijetu, muslimani su od 13. stoljeća preuzimali podmetnuti križarski duh, te se okretali: spekulaciji, umjesto realnosti, metafizici, umjesto fizici, astrologiji, umjesto astronomiji, hikajama i bajkama, umjesto historiji, alhemiji, umjesto hemiji, politikanstvu, umjesto politici, šarlatanima i lažnim čudotvorcima, umjesto pravim znanstvenicima, teoretičarima, planetarnim, umjesto konkretnim činjenicama, i lažno unutrašnjem, umjesto vanjskom svijetu. U abecedi života, činjenice prvog reda su: rezultat, pet osjetila i razum; rezultat organizirane i na nivou društva zajednice i države uzajamno povezane znanosti jeste civilizacija ili ostvarena, otjelotvorena materijalizovana znanost. Civilizacija i njeni derivati, poput tehnike, tehnologije, mikroprocesora, mikroračunara, kompjutera, satelita, elektronike, svih saobraćajnih i prijevoznih sredstava ratne tehnike i naoružanja daju ljudima, neovisno od religijske, rasne, nacionalne ili teritorijalne pripadnosti, moć i utjecaj na tokove i zbivanja. Zbog inferiornosti i neučestvovanja u fundamentalnim tokovima moderne znanosti na organiziran način, muslimani ne učestvuju u modernim, satelitskim i elektronskim medijima i informativnim sistemima savremenih civilizacija, izuzev na razini konzumenata. Mada je jedna od šest tema Haldunove Mukadime znanost, organizacija znanosti i kako je postići, nepobitna je istina da svijet islama i muslimanski narodi u 20. stoljeću na organiziran i uzajamno povezan način ni na nivou svojih država, a kamoli kao ummet islama ne učestvuju u bitnim oblicima moderne znanosti: fizike, matematike, hemije, biologije, elektrotehnike.

Pedeset pet muslimanskih zemalja, osim Pakistana i Irana, nema niti jedan institut za nuklearnu fiziku. S pravom mudri ljudi kažu: „Znanost bez religije jeste bez cilja i slijepa, i uništit će svoje rezultate oličene u civilizacijskim oblicima, ali je i religija u konkretnom životu, bar što se ljudi tiče, bez znanosti sakata i kratka.“ Odustajanjem od organizirane nauke muslimanski narodi zapadaju u moćnu nemoć, gube civilizaciju ili se svode samo na njene žrtve, konzumente, objekte, parazite, a nigdje nisu njeni aktivni nosioci, subjekti, inovatori i kreatori. Zato što nemaju organizovanu i na razini islamskog svijeta uzajamno povezanu metodički stjecanu i sistematski sređenu znanost, muslimanske zemlje i narodi (Tunis, Egipat, Libija, Palestina, Liban, Bahrein, Kuvajt, Irak, Afganistan, Tadžikistan, Jemen, Somalija, Mali, Sirija, Alžir, muslimani u Bosni, Čečeniji, Inguštetiji, na Filipinima, Cejlonu, u Indiji, Kašmiru) u ovakvom surovom, nemilosrdnom svijetu istinski su sakati i biološki ugroženi, moćno nemoćni i nijemi posmatrači u iščekivanju surove sudbine. To ne dovodi u pitanje činjenicu da se mnogi muslimani na svim kontinentima i u svakoj zemlji, pojedinačno ili u manjim grupama, nesistematski, neorganizirano i uzajamno nepovezano bave znanošću, ali ne fundamentalnim i strateškim disciplinama.

 

Zaborav vremena i prostora kod muslimana

Kad su prvi čovjek Adem, a.s., i njegova žena h. Havva, nakon izgona iz Dženneta, zakoračili u stvoreni svijet – dunjaluk, oni su zakoračili u historiju. Tako su vrijeme i prostor jedina dva čovjekova zora, dva okvira i dvije tačke između kojih i unutar kojih čovjek kao slobodno, umom, razumom, osjetilima, sviješću, savješću i pameću obdareno biće ostavlja svoje tragove i otiske. Kur’an kao neopozivi izvor islama i života organiziranog prema njemu više od bilo koje druge knjige upućuje muslimane i sve ljude na prostor kao sabiralište i obitavalište živih i mrtvih: Zar Mi nismo učinili Zemlju sabiralištem živih i mrtvih? (El-Murselat, 25 i 26)

Dakle, u islamu nema pustog, praznog, besmislenog, samoopstojećeg i samosvrhovitog prostora. U prostoru čovjek musliman ima dvije nepogrešive orijentacije: unutrašnju: kelimei-šehadet i vanjsku: Kabu, kiblu ili Bejtullah. Kako je vanjski kompas za fizičko-biološka tijela Kaba ili kibla, tako je unutrašnji kompas, vodič, putokaz i usmjerivač za ljudska srca i duše kelimei-šehadet. Nepostojanje organizirane i uzajamno povezane znanosti koja se stječe na metodički i sistemski način u islamskom svijetu među muslimanskim narodima neumitno proizvodi slijedeću posljedicu: „Naši gradovi su prljavi. Kako je to moguće u svijetu u kojem su čistoća i čišćenje sastavni dio vjere i organski neodvojivi od molitve?“, pita se predsjednik BiH Alija Izetbegović u drugom pitanju islamskom svijetu.

Može se dodati da je poslanik Muhammed, a.s., kazao da je Allah, dž.š., svu Zemlju za muslimane učinio haremom i mjestom sedžde. Kako onda muslimani mogu prljati mjesto i prostor sedžde? Odgovor na ovo pitanje ujedno je i lahak i težak – ovisno od ugla iz kojeg se posmatra.

Nepobitna je istina, da islamski svijet i muslimanski narodi 20. stoljeća imaju kulturu, a nemaju civilizaciju higijene. Nekada su komplementarno baštinili i jedno i drugo. Kultura higijene u islamu začinje se u čistoći duše kroz tevbu, pokajanje Bogu, i istigfar, traženje oprosta od Njega, a nastavlja se preko čistoće: tijela, odjeće, obuće, kuće, stana, avlije, mesdžida, džamije i dućana, a čistoća gradova i država nije uvjetovana čistoćom duše, već brojem cisterni i šlaufa u jednoj zemlji koji su rezultat i mjera znanosti i civilizacije u toj zemlji. Tako muslimanski narodi 20. stoljeća vjerovatno imaju najčišća tijela, odjeću i stanove, ali i najprljavije hotele, trgove, gradove i ulice u svijetu. Prvo ovisi od njihove individualne vjerske svijesti, a drugo od organizirane znanosti, koja daruje civilizaciju visokog nivoa i materijalnog izobilja. Elementarna je činjenica da nijedan pojedinac kao i narod u svijetu ne može imati komplementarnu svijest o prostoru bez: religije, obreda, nauke i civilizacije istovremeno. Muslimanski narodi imaju mikro, a Zapad makrosvijest o prostoru. Na Zapadu su svi gradovi i ulice čisti, ali su i psi i mačke i majmuni u stanovima, a kod muslimana su avlije i kuće čiste, ali su ulice i gradovi prljavi. Pošto Muhammed, a.s., kaže: „Iz sebe ka ljudima kreni ili prvo uređuj i sređuj sebe, pa druge ljude“, može komotno konstatirati da svijest muslimana današnjice o prostoru ne može izdržati ni jedan propis islama ni standard znanosti i civilizacije. Zašto? Zato što na temelju imana i po propisima islama muslimani nikada ne mogu biti prvenstveno paraziti, konzumenti, objekti ili žrtve civilizacije, nego i ljudi invencije, kreacije, inovatorstva i njeni subjekti, onako kako jedan Jevrej s velikom vizijom uvodi svoga sina u carstvo i znanost matematike. Naime, on svoga sina tjera i obučava da sve matematičke zadatke, operacije, i pored kompjutera i svih tehničkih pomagala, rješava i ručno, na klasičan način. Kad ga sin pita: „Oče zašto me tjeraš da zadatke rješavam ručno, pored savremenih računara“, otac mu kratko odgovara: „Ja tebe ne obučavam da se samo znaš računarima služiti, nego da sutra možeš savršenije i bolje proizvoditi.“ To je temeljna ili fundamentalna znanost od koje je muslimanski kolektivni um negdje od 18. stoljeća odustao. To se mora znati i priznati, jer ta činjenica ima za posljedicu vanjsku nemoć muslimana, a ta nemoć vodi neslozi, nejedinstvu, optuživanju i urotama među njima.

Druga dimenzija, okvir ili svjedok sveg Božijeg stvaranja jeste vrijeme. Vrijeme kao očitovanje kretanja nebeskih tijela jeste mjera i registracija sveg i svačijeg pojavljivanja, kretanja, stvaranja, promjene i spuštanja u prostor. Kur’an kao svoju Objavu, istinu, uputu, Pravi put, opomenu, putokaz, milost, blagodat, radost, dobrotu, savjet, lijek, svjetlo, pouku, poruku i Knjigu vjere, istine, etike, estetike, ahireta, eshatologije, i svrshovitosti, teleologije, ljudima – Allah je s vremena na vrijeme objavljivao: Od vremena do vremena Mi objavljujemo Kur’an tebi, Muhammede (Ed-Dehr, 23). Svi obredi u islamu: salat, zekat, hadž, sadekatu-l-fitr i savm, post, u vezi su s kretanjem Sunca ili Mjeseca. Tako, Kur’an kroz obrede u tačno određeno, jasno, precizno i sigurno vrijeme spaja i čini komplementarnim svemirski red, kosmos, red prirode, determinizam, i red u ljudskom svijetu zvani islam. To je tako bilo, jeste i ostat će do kraja svijeta, u sadašnjosti koja se dogodila, sadašnjosti koja se događa i u sadašnjosti koja će se dogoditi: ...prema Allahovom zakonu, koji oduvijek važi, a ti nećeš vidjeti da se Allahov Zakon promijeni! (El-Feth, 23). To podjednako važi za vrijeme svemirskih putanja i vrijeme svih obreda, pogotovo prvog salata. Dakle, što se tiče Kur’ana i na njemu zasnovanog islama, u smislu vremena, sve je jasno, precizno, izvjesno, određeno, isprogramirano, uređeno i predviđeno. Koliko je vrijeme mjera i svjedok sve stvarnosti, svjedoči činjenica da 76. kur’anska sura nosi naziv Vrijeme, Ed-Dehr, i da se Allah u Kur’anu kune vremenom: Tako mi vremena, svaki čovjek na gubitku je i doista gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje (El-Asr, 1-3). Ustvari, vanjski svijet se na ispravan i pouzdan način dokučuje: naukom, tehnikom, tehnologijom, civilizacijom, zakonom, arhitekturom, građevinarstvom i politikom, a unutrašnji vjerom, etikom, savješću, kulturom i slobodom.

Znano je i osvjedočeno da se ljudi u prostoru mogu samo širiti vertikalno, naukom i civilizacijom, i horizontalno, silom i ratom. Odvojena od nauke, religija vodi u fanatizam, fatalizam, magiju, fikciju i fascinaciju, a kad nauka, kao pozitivizam, scijentizam i marksizam, ima ambiciju da umjesto religije, vjerozakona i etike propisuje, umjesto da opisuje i istražuje život, ona prestaje biti nauka i postaje kruta, surova i mrtva ideologija, doktrina, pamflet, dogma i religija bez obreda i vjere u Boga. Islam uči da bez vjere, etike, vjerozakona i kulture nema onog, a bez nauke, civilizacije, tehnike, tehnologije, zakona i politike, sve u slobodi, nema ovog svijeta. Islam je sinteza i ravnoteža oba svijeta, i kako kaže Muhammed Ikbal: „Da i ovom i onom svijetu!“ A što se tiče muslimana u 20. stoljeću njihova je svijest o vremenu na nižoj razini nego u 10. stoljeću. „Naš svijet je netačan kao da nema kalendara i sata. Kako se to moglo dogoditi u svijetu čija je molitva u vezi s vremenom i gdje je sve izraženo u satima i minutama?“, pita se u prvom od četri pitanja islamskom svijetu predsjednik BiH Alija Izetbegović 21. januara 1995. godine u Kairu, prilikom primanja Fejsalove nagrade. Veoma jednostavno i veoma lahko je to objasniti.

Znanstveno-civilizacijski sat u svijetu islama među muslimanima uglavnom je prestao kucati ili nenadoknadivo kasni kod konzervativaca, ili neoprostivo brza kod onih koji nude maštu umjesto vizije, od 13. stoljeća, kad su muslimani od križara preuzeli teologiju, spekulaciju, apstrakciju, a njima zauzvrat izručili svoja najjača ovosvjetska oružja – posmatranje i eksperiment pomoću osjetila i logičke formule te sudove pomoću razuma. Kosmopolitski državno-politički sat u svijetu islama među muslimanima uglavnom je prestao kucati ili kuca naopako, ubrzano ili usporenu u pravcu arapskog, turskog, kurdskog, perzijskog, berberskog, albanskog, maurskog, tuareskog nacionalizma, šovinizma i separatizma, opakih bolesti Evrope 19. stoljeća, od 30. oktobra 1918. godine, kad je Osmanska carevina, kao najveći i najmoćniji državnopravni politički okvir, sabiralište i čuvalište muslimana, izgubila Prvi svjetski rat i propala. Osmanskoj carevini kao vanjskoj formi, kao vanjskom okviru i posudi očuvanja, držanja, nerasipanja, neubijanja i neuništavanja svijeta islama i muslimana muslimani svijeta nisu nikada pronašli, adekvatnu vremenu i prilikama, primjerenu zamjenu. Zato muslimani svijeta na razini znanosti i civilizacije u bitnim tokovima i oblicima života ne učestvuju od 13. stoljeća, a u tokovima državno-političkog oblika na svjetskoj razini od 1918. godine. Uslijed toga, muslimani svijeta žive kategoriju vremena na razini biologije, mehanike, obredoslovlja, ali ne na razini civilizacije, znanosti, politike i države. Naravno, krajnje je tugaljivo, žalosno i smiješno kad jedan naivni zanesenjak fanatično, s Grundingovim tranzitorom na uhu, silverovim žiletom na licu, njemačkim zamrzivačem u šatoru, američkim rashladnim uređajem, na kineskoj ili italijanskoj sedžadi, bez igdje ijedne stvari ili predmeta proizvedenog u muslimanskoj zemlji, zagovara islamski red, poredak, sistem, politiku, društvo i državu.

Čini se, daj Bože da se varam, da neki krajnje iskreni i dobronamjerni muslimani kad izgovore i kažu riječi islamski red, poredak, sistem, islamska politika i islamska država, misle i vjeruju da su tim riječima riješili sva pitanja i sve probleme svijeta. Poznati teoretičari i mislioci koji su razgovarali s takvim ljudima zapazili su da muslimanski revolucionari samo znaju da trebaju srušiti i ukloniti postojeću vlast a da im skoro svima nedostaje politička vizija, platforma, program šta i s kim raditi kad dođu na vlast. Znači nedostaju im politička praksa i operativna sposobnost. Bez obzira na sve što se događalo u okviru „Arapskog proljeća“ u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, Bahrejnu, Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Siriji, Alžiru, ukoliko u tim zemljama ne bude bilo Weberove birokratije, uslijedit će samo personalna smjena ljudi, a vlast će ostati ista, a u narodu će nastati novo i još veće razočarenje. Upravo o većini tih zemalja i zbivanja o njima analizira knjiga pred nama: „Politička pozicija muslimanskih naroda.“ Ukoliko se u tim zemljama ne uspostave: vladavina prava, pravna država, ustavna demokratija, zakonitost, javnost, objektivnost, transparentnost, nadzor, kontrola, ovjera i provjera rada vlasti, oni koji su preuzeli vlast brzo će zaboraviti ideale za koje su se borili i narod koji zastupaju. Ukoliko ljude u upravi, sudstvu, administraciji, diplomatiji, državnim službama i organima, u privredi, ekonomiji, carinama, poreskim službama ne bude krasila: stručnost, egzaktnost, eksplicitnost, brzina, tačnost, pouzdanost, predanost, vjerodostojnost, nedvosmislenost, poznavanje akata, poslova, građanska posvećenost u radu, kontinuitet, brižljivost i opreznost, službena i poslovna tajna u čuvanju dokumenata i službenih akata, jedinstvenost i jednoobraznost akata, nediskredicija i nearbitraža, predvidljivost u proceduri i načinu rada, nerasipništvo u vremenu, prostoru i resursima i ušteda na ličnim i materijalnim rashodima u poslovanju, „Arapsko proljeće“ okončat će lijepim željama i tužnim sjećanjima.

Ovdje je bitno objasniti tri sintagme: građanska posvećenost, građanska vrlina i građanska dispozicija. Unutar političke filozofije građanska posvećenost odnosi se na svjesnu, savjesnu, slobodnu, namjernu i ciljano odabranu volju, određenje i opredjeljenje građana za osnovne principe, načela, norme i vrijednosti ustavne demokratije i vladavinu prava, pravnu državu i ustavni red i poredak.

U teoriji se pod građanskom vrlinom podrazumijeva potpuno svjesno, savjesno, slobodno, namjerno i voljno opredjeljenje i izbor građana da opće dobro, cilj, interes, ideale, vrijednosti i projekte zajednice stave ispred svih ličnih, bračnih, porodičnih, grupnih i partikularnih interesa i potreba. Kod muslimana od hajrata, vakufa, moba, imareta i dočeka musafira nikad nije nedostajalo građanske vrline i svijesti da se čine hajrati i pomažu ljudi, ali ahilova peta i rak-rana svih muslimanskih naroda jeste nedostatak i nesvijest o građanskoj posvećenosti, tj. o političkoj zrelosti da se bude potpuno privreženo i lojalno vladavini prava, pravnoj državi, ustavnoj demokratiji ili konstituanti. Rijedak je musliman koji drugom muslimanu, u okviru političke kulture, političke filozofije i filozofije prava, skreće pažnju na javni red, mir, sistem, poredak, ustavnopravni poredak, vladavinu zakona, na patriotizam, domoljublje, prave, zdrave i korisne navike i na održanje čistoće prirodne okoline. Taj jaz između građanske vrline, koja je kod muslimana jaka i živa, i građanske posvećenosti, koja je u svijesti muslimana slaba, svakakva i nikakva; može se premostiti građanskom dispozicijom. Šta je građanska dispozicija? U političkoj teoriji, pod građanskom dispozicijom u komplementarnom smislu podrazumijevaju se sve tendencije u ponašanju, odnosima i postupanju koje ističu, neprestano zastupaju i promiču vrline javnog i privatnog karaktera, kao što su: moralni stav, sud, iskaz, moralna odgovornost, samodisciplina i briga za opće dobro, a u političkom smislu podržavanje osnovnih demokratskih vrijednosti i principa, ali i pomaganje za zdravo funkcioniranje demokratskog političkog sistema.

 

Da li su muslimanski narodi građani ili podanici?

Suštinska svojstva čovjeka jesu sloboda i ravnopravnost. To što Džom Luk naziva prirodnim pravom, u islamu su Šerijatom zaštićene vrijednosti, i one se apsolutno i bezuvjetno odnose na svakog pojedinca, muškarca i ženu bez obzira na rasu i religiju. Te osnovne Šerijatom zaštićene vrijednosti su: 1) vjera, ed-din, 2) čast, ponos, dostojanstvo, el-ird, 3) život, en-nefs, 4) um i razum, el-akl, 5) imetak, el-mal, 6) potomstvo, en-nesl, 7) sve u slobodi, hurrija. Evropa ova prava naziva prirodnim, općim, univerzalnim, temeljnim, i ona su bezuvjetna i nezastariva. Svaka Božija objava zagovara univerzalna prava, slobode i ravnopravnost u sličnosti i različitosti. U Evropi se do 18. stoljeća o tome nije uglavnom ni pisalo ni govorilo, posebno nije kad je riječ o političkim ili građanskim pravima i slobodama.

Naime, samo su kralj i kraljevska porodica, povlašteni staleži, vlastela i feudalci uživali eksluzivna i specijalna prava i slobode. Tek se od Džona Luka u okviru političke filozofije razvija ideja o prirodnim i općim političkim pravima svakog čovjeka kao pojedinca. Engleski filozof Tomas Hobs, prvobitno stanje odnosa među ljudima zamišlja i pretpostavlja kao stanje u kojem nema nikakve vlasti, nikakvih zakona i nikakvog upravljanja. U takvom stanju svi su ljudi politički slobodni, ali su u nepresatnom ratu jedni protiv drugih. To stanje Hobs naziva: „belum omnium contra omnes“ („rat svih protiv svih“). Da bi se izašlo iz političkog stanja potpune slobode i anarhije (svaka sloboda koja nije u okviru zakona, reda i poretka pretvara se u anarhiju), u kojem svi jedni druge uništavaju, Hobs smatra da mora doći do pristanka svih ljudskih, političkih volja na nenapisani društveni ugovor. Ovaj nenapisani ugovor obuhvata sve stanovnike zemlje i rezultat tog ugovora jeste država ili vlast. Prema ovom zamišljenom, sveobavezujećem, a nenapisanom, ugovoru, svi stanovnici svoju političku slobodu, volju, politički subjetivitet, diginitet, legitimitet i suverenitet prenose na vladara (kralja, cara, basileusa), i kad ga jednom prenesu, nikad ga više ne mogu vratiti zato što se on više ne bira. Sada je samo kralj suveren, a stanovnici prestaju biti građani ili politička bića i postaju samo podanici. Zato su unutar političke teorije bitna četiri precizna određenja: čovjek, građanin, civil i podanik.

Na čovjeka ili ličnost odnose se: opća, univerzalna, prirodna, primordijalna, prirođena, temeljna, neotuđiva, neupitna, bezuvjetna, a prema vjernicima Bogom darovana prava, i ona su čovjeku kao čovjeku jednom zauvijek data, i ko ih na bilo koji način, neovisno od rase, nacije i religije, dovodi u pitanje, on čini zločin i neoprostiv grijeh.

Na građane se izričito odnose građanska ili politička prava, i ona nikada nikome „per capita“ nisu ni data ni darovana, nego su zadata. Dok su ljudska univerzalna prava (čovjeku) data i Bogom zagarantirana, građanska prava su: izazov, zadatak, politički plan, program, platforma kroz organiziran i sistematski uvezan politički rad. Kao što miješaju nafaku, rizk, koju direktno Allah dariva i garantira opskrbom i privređivanjem, kesbom, u granicama ljudskih mogućnosti, tako mnogi muslimani u nedostatku političke svijesti, političke kulture i bez političke filozofije i prave političke prakse i bez građanskog političkog sistema već dva stoljeća uzaludno, kao u Beketovoj drami „Čekajući Godoa“, očekuju da im se neko smiluje, pokloni i daruje politička ili građanska prava.

Zašto muslimanski narodi dva stoljeća žive u toj političkoj iluziji i zabludi? Zato što potpuno stavljaju znak jednakosti između ljudskih (čovjekovih) univerzalnih prava na (vjeru, život, čast, um, razum, rad, imetak, potomstvo, znanje i spoznaju) koja su data, darovana, Bogom zagarantovana, i građanskih ili političkih prava, koja nikada, po automatizmu, nisu ni darovana ni data, nego su zadata, neprestani zadatak, poziv, izazov, misija i svjedočanstvo i patriotizama i domoljublja i ideje općeg dobra. Šta, uistinu, znači biti građanin, zastupati građanska ili politička prava, Bošnjaci su svojim patriotizmom i domoljubljem pokazali u odbrani Bosne i Hercegovine od 1992. do 1996. godine, ali i u odbrani slobode građana i ravnopravnosti naroda te u odbrani suvereniteta, teritorijalnog integriteta, nezavisnosti i međunardnog priznanja zemlje samo dozvoljenim sredstvima. Tom odbranom Bošnjaci i svi patrioti iz drugih naroda koji su branili svoju zemlju zadivili su čitav svijet. Zato politička pozicija muslimanskih naroda i zemalja i na pojedinačnom i na posebnom i na regionalnom i na općem planu, u prvom redu, iznutra, ovisi od sveukupne političke ili građanske svijesti, a ne samo od čovjekove ili ljudske svijesti svakog muslimana u svijetu. Čovjekova ili ljudska svijest zahtijeva i nalaže saradnju, solidarnost i da se čini dobro, i to je građanska vrlina, a građanska ili politička svijest, imperativno, nalaže privrženost ustavnoj demokratiji, pravnoj državi, vladavini prava, da se sankcioniše zlo i kršenje zakona i da se brani domovina, čuva ustavni poredak i štite opće dobro i interes većine, a to sve skupa jeste građanska posvećenost.

Zašto diljem svijeta muslimani posjeduju građansku vrlinu, a ne posjeduju građansku posvećenost? Zato što žive samo u vjerskoj i moralno-etičkoj svijesti, a nevjerovatno su im slabe politička kultura i politička svijest. Bez promjene političke svijesti muslimana na pojedinačnom, posebnom i općem planu njihova pozicija u političkom svijetu ili će se pogoršati ili će ostati na istom, a neće se poboljšavati. Kod pojedinačnih naroda i zemalja, kao što su Malezija i Turska, ta pozicija se pored svih iskušenja poboljšava, a kod većine: Mali, Nigerija, Čad, Tunis, Alžir, Libija, Egipat, Palestina, neprestano, Sirija, Liban, Bahrejn, Jemen, Irak, Afganistan, Pakistan, Tadžikistan svakim danom sve više se pogoršava. Prema životnom iskustvu, učenju historije i kazivanju Kur’ana muslimanskim zemljama i narodima na putu poboljšanja svoje pozicije i stanja u svijetu, najbrži je najlakši i najsigurniji, najjeftiniji i najbezbolniji put da se otklone unutrašnje subjetivne posebne i opće: političke, ekonomske, privredne i društvene slabosti, pa će im odmah biti lakše sagledati i otklanjati vanjske izazove i opasnosti. Teško da neko ima vanjsku viziju, a da su mu zatvorene i prigušene unutrašnje perspektive: ...jer svaki čovjek ima meleke, pratioce, ispred i iza sebe, koji nad njim bdiju po naređenju Allahovom; Allah neće promijeniti nijednom narodu njegovo stanje dok taj narod u okvirima svojih mogućnosti ne promijeni samoga sebe, a kad Allah hoće nekom narodu zadati nevolje, izbjeći ih ne može, jer pored i mimo Njega ljudi nemaju nikakve zaštite (Er-Rad, 11). Skoro po nepisanom pravilu kod većine muslimanskih naroda politički subjektivitet, legitimitet i diginitet svedeni su samo na pojedinca (kralja, vođu, brata, emira, šejha) i na grupu, tj. kraljevsku ili vođinu porodicu. U većini muslimanskih zemalja ljudi su kao podanici svedeni samo na ljude, a nisu građani i politički subjekti. Najveća unutrašnja slabost muslimanskih naroda jesu podanici, a najveći resurs upravo tih naroda ono što sada pokušava da učine: Tunis, Libija, Alžir, Egipat, Mali, Jemen, Bahrejn, Sirija, Irak, Afganistan jeste da te podanike učine građanima.

Ko je ustvari građanin? Građanin je umno i slobodno političko biće koje se bavi politikom radi ostvarenja ideje općeg dobra, interesa većine ljudi, odgoja, ljudi, pogotovu omladine, na temelju religije, etike, kulture i zakona i radi sreće i razrješavanja problema među ljudima na temelju zakona na politički način po unaprijed utvrđenoj proceduri bez sile i nasilja. U političkoj teoriji građani se uče da su četiri osnovne funkcije prave vlasti u svim vremenima: a) zastupanje i promicanje ideje općeg dobra, b) zaštita prava, vrijednosti i dobara ljudi, c) da na temelju religije, etike, kulture i vjerozakona odgajaju ljude i d) da artikulišu, promovišu i razrješavaju različite interese među ljudima na zakonit način po unaprijed jasnoj i utvrđenoj proceduri. To je moguće prenositi građanima koji u sebi nose politički subjektivitet, diginitet i suverenitet, a nije podanicima, koji su samo politički objekti, žrtve, paraziti, konzumenti ili pogonsko gorivo historije. Muslimani jednom zauvijek na svoju korist, a ni na čiju štetu, trebaju prestati biti paraziti, konzumenti, objekti, žrtve svjetske civilizacije u kulturno-civilizacijskom smislu, a u političkom smislu od podanika, političkih objekata i kolateralnih šteta u namirivanju interesa velikih sila – trebaju biti ono što su druge zemlje i narodi, tj. politički subjekti svijeta.

Deviza islama je: čovjek i građanin, a ne čovjek i podanik. Musliman kao čovjek koji pristane da bude podanik, bilo svoj ili tuđi, iznevjerava osnovni politički princip islama, a to je šura, institucionalno i imperativno dogovaranje u političkim pitanjima. Svaka religija svijeta slaže se, a naravno i islam, da vlast, vladanje i upravljanje moraju biti ograničeni, kontrolisani i provjeravani, a u islamu na dvostruk način: Božijom neopozivom normom i ljudskim uvidom i kontrolom. U modernim državama vlast se ograničava; prvo, ustavom i zakonom, drugo, podjelom na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, treće, balansom i balansiranjem, tj. autonomijom i autoritetima, tako da nijedan ogranak vlasti ne može blokirati i prisiljavati drugi dio vlasti, četvrto, mandatom. Provjeru i kontrolu vlasti prvo vrše izbori, zatim opozicija, a onda javnost i javno mijenje, četvrto, sve vrste medija, peto intelektualci, alimi, čija je misija da budu advokati istine i zaštitnici univerzalnog dobra i, šesto, parlament svake zemlje ima tri neupitne funkcije: da u političkom smislu zastupa sve građane, da donosi zakone i da nadzire, kontroliše i provjerava izvršnu vlast u kojoj se koncentrišu najveća moć, sredstva, utjecaj i mogućnost zloupotrebe, dalje, pored sankcija na ovom za namjerno krivi rad i zloupotrebu vlasti predviđena je kazna po islamu i na onom svijetu.

S obzirom na to da je islam značajan za legitimnu, legalnu, regularnu, ograničenu, neprestano kontrolisanu i balansiranu i na tri grane podijeljenu vlast, to većina teoretičara unutar političke filozofije, neovisno od političke prakse u većini muslimanskih zemalja, ubraja i islamsku vlast u valjani oblik vlasti, s tim da je primjena zakona u Evropi i u islamu drugačija. U Evropi od Platonove Države do danas u primjeni zakona ide se od države preko zajednice do čovjeka, a u islamu od sebe preko svoje djece i porodice, roditelja, najbliže rodbine i prijatelja do ostalih ljudi. Islam počiva na autoritetu istine, hakka, pravde, adla, pravičnosti, kista (nomokratiji), na izabranim institucijama, organima i tijelima koji imaju politički, državni i vjerski legitimitet, legalitet i autoritet kojima je cilj služenje Bogu i korist za sve ljude, a ne samo na autoritetu ogoljenje funkcije.

Kroz pristupnu besjedu Ebu Bekra, prilikom njegovog izbora za prvog halifu, vidi se da islamu nije strana ni otvorenost i transparentnost rada, ni objektivnost, ni zakonitost, ni proceduralnost u radu, ni kritična javnost, ni opozicija, ni provjera ni opoziv mandata, ni slobodni izbori, niti je vlast bilo kome per capita zauvijek data i predata, nego je samo povjerena, uvjetovana, ograničena i neprestano kontrolisana. Ipak, neovisno od sve političke prakse muslimana današnjice, supstancija islama jeste istina sadržana u Kur’anu, primijenjena u sunnetu i potvrđena u historiji. Zato je sadržaj vladavine u ummi, zajednici muslimana, Šerijat (nomokratija), a oblik, forma ili način vladavine u ummi je šura, obavezno institucionalno dogovaranje, sloboda izbora vođa i prvaka, utvrđena procedura i zakonitost u donošenju odluka, i bejat, zakletva lojalnosti normativom poretku i institucijama. To Aristotel naziva politeja, a savremena politička teorija to isto imenuje republikom, ustavnom demokratijom, vladavinom prava, pravnom državom, konstitucionalizmom, ograničenom i kontrolisanom vlasti ili oblikom vlasti koji valja. Zato je islam u svojoj osnovi uvijek za silu prava, zakona i silu argumenata, a ne za argumente sile, ne-prava i ne-zakona. Osnovnim političkim principom, šurom, islam nikada ne dozvoljava vladaru da se izmetne u suverena koji glumi Boga i dovodi građane, što su sebi dopustili muslimani diljem svijeta, u poziciji podanika, koji kao političko stado slijede i oponašaju suverena. Principom šure vladar čuva i sebe od isključive i jedine odgovornosti, a, s druge strane, kroz princip šure i ummet se odgovorno uključuje u raspravu o općim poslovima i interesima, zato što su građani svjesni da su javna, društvena i politička bića i da su kao takvi dužni da se bore za opće dobro, korist i sreću svih ljudi. Bez obzira na to što se u najmanje 50, od 60-ak muslimanskih zemalja, vlast ne ograničava ni ustavom, ni zakonom ni trodijelnom podjelom, ni balansom ni mandatom niti se provjerava izborima, opozicijom, javnošću i javnim mnijenjem, svim vrstama medija i intelektualcima, ipak osnovni izvori islama, Kur’an i Hadis, ni najmanje nisu krivi što je politička svijest muslimana, kao i znanstveno-civilizacijska, zapuštena, što je kod muslimana današnjice veoma slabo razvijena politička filozofija, filozofija prava, filozofija historije, politička teorija, komparativna historija, jasna i otvorena politička svijest i javnost, i što nevjerovatan broj muslimana, pored općih, prirodnih i univerzalnih prava, nije uopće svjestan ili nema potrebu za javnim, društvenim, građanskim ili političkim, ali i civilnim pravima.

Muslimani kao podanici unutar vlastitih naroda lahak su plijen i besplatne žrtve od drugih naroda. Tako, poslije raspada komunizma, u državama koje su se oslobodile „crvenog carstva zla“, njihovi građani uživaju sve blagodati ustavne demokratije, a samo u onim u kojima žive muslimani – tu se njihova krv kao podanika, a ne kao priznatih građana, besplatno i bez posljedica prolijeva. Sve dok forma, oblik i okvir života muslimana ne budu politička sloboda i šura, institucionalno dogovaranje, oni će iznutra biti podanici, a izvana žrtve bilo od vlastitih ili drugih zemalja. Nema veće političke misije nego muslimane – podanike svijeta na temeljima islama i ustavne demokratije prevesti u muslimane – građane svijeta. Da muslimani svijeta prema Izraelu, Zapadu, Rusiji, SAD-u, Evropi ili bilo kome nastupaju kao građani, a ne kao podanici svijeta, oni bi, ne ugrožavajući nikoga, iz kvantiteta i objekata života prešli u kvalitet i subjekte života. Na tom putu bitno je objasniti šta znače lojalnost, servilnost i demokratski izbori. U okviru ustavne demokratije, lojalnost u sadržinskom i značenjskom smislu označava privrženost i predanost vladavini prava, ustavnom poretku, ustavu i zakonu, institucijama, organima i tijelima, a servilnost isključivo označava odanost ljudima na vlasti, neovisno od ustava i zakona. U sociološkom smislu, lojalnost znači uspostavljanje impersonalnih ili depersonaliziranih odnosa među građanima u okviru ustavnog poretka na temelju općih, objektivinih, bezličnih i za sve građane istih zakona, pravila i procedura. To isključuje diskreciju, arbitražu i da zakon ima oči, jer zakon i nauka što imaju više očiju, oni su samo više slijepi. Servilnost podrazumijeva posesivne, nepotističke, privilegirane, diskrecione, diskriminatorske, nejavne, nezakonske, korupcione i do kraja poličnjene, nepotističke i nezdrave odnose.

Na putu od podanika do građanina moraju se proći i demokratski izbori. Šta su demokratski izbori? U okviru političke teorije kaže se: „Demokratski izbori nisu čista simbolika. To su izbori koji omogućavaju jednakost svih učesnika, ograničeni su po mandatu, uključivi i konačni i izbori u kojima se glavni donosioci odluka u vlasti biraju od građana koji uživaju potpunu slobodu da kritiziraju vlast, da javno objavljuju svoje kritike i da ponude alternative“, piše Džin Kirpatrik, nekadašnja ambasadorica SAD-a u UN-u. Demokratski izbori u pravnoj državi svim punoljetnim građanima omogućavaju slobodno, jednako i ravnopravno učešće u predizbornoj trci, svima daju aktivno i pasivno pravo glasa, tj. da se mogu birati i biti izabrani, a to znači da su uključivi. Demokratski izbori ograničeni su po mandatu, imaju instrument opoziva i odvijaju se po unaprijed strogo određenoj proceduri i kad se proglase valjanim od nadležnog tijela, oni su konačni. Putem demokratskih izbora najbolje se poštuje, svjedoči i promiče politička volja građana. Tako se do političkih funkcija ne dolazi ni diskrecijom, ni milošću ni arbitražom. Pored čovjeka, građanina i podanika, mora se objasniti i šta znači civil i civilno društvo. Civil doslovce znači uglađen. U okviru ustavne demokratije moraju se nijansirati ljudska, građanska i civilna prava. Da bismo do toga došli, moramo znati šta je ljudsko, šta građansko, a šta civilno društvo. Ljudsko društvo je ljudstvo, čovječanstvo, ljudski rod u općenitom, prirodnom i univerzalnom smislu, i na njega se odnose opća prirodna, svakom čovjeku prirođena, bezuvjetna i temeljna darovana prava. Građansko društvo je izričito političko društvo i na njega se izričito odnose individualna politička prava u okviru kojih je građanin izvor i nosilac političkog subjektiviteta, digniteta i suvereniteta, a ne narod ili kralj.

Civilno društvo jeste slobodni, autonomni, grupni, samoorganizirani dio liberalnog društva koji je izvan formalnih, pravnih, političkih i državnih institucija, u koje se država i vlast, osim sprovođenja općih zakona, nema prava miješati. Ovaj pojam odnosi se na mnoštvo autonomnih, dobrovoljnih, slobodnih i, od vlasti i politike, nezavisnih, kulturnih, sportskih, vjerskih, ekonomskih i humanitarnih organizacija. Na civilno društvo se izričito odnose grupna i posebna prava iz raznih oblasti. Civilnom društvu ili nevladinom sektoru pripadaju razne društvene organizacije i interesne grupe. Zašto je potrebno civilno društvo u ustavnoj demokratiji? Zato što nikada nijedna vlast, ma kako bila moćna, ne može pokriti sve potrebe ljudi. Osnovna načela civilnog društva jesu: sloboda, autonomija, samoinicijativa, dobrovoljnost, saradnja i solidarnost s onima kojima je potrebna pomoć i zaštita ugroženih po bilo kojoj osnovi. U islamu i kod muslimana temelj civilnog društva predstavljaju hajrati, vakufi, odnos prema musafirima i moba ili dobrovoljna akcija. Ambijent civilnog društva kod muslimana jeste džamija, džemat i komšiluk. U okviru civilnog društva realiziraju se i organizuju kolektivni dobrovoljni rad, akcije i samodoprinosi.

Slabosti prisutne u muslimanskom svijetu su, nažalost brojne. Što ih prije otklone, bit će im lakše, a i druge će manje dovoditi u iskušenje da ih napadaju.

Autor: Mustafa Spahić 

Glasnik br. 7-8, 2012