. Danas ljudi planiraju porodice, planiraju broj potomaka i odgađaju začeće djeteta zbog društvenih, ekonomskih ili nekih drugih razloga. Allah, dž.š., je naš Gospodar, Koji zna broj onih koji će hoditi Zemljom, a to nam kazuje i ajetima sure Merjem.

  1. لَقَدْ أَحْصَاهُمْ وَعَدَّهُمْ عَدًّا
  2. وَكُلُّهُمْ آتِيهِ يَوْمَ الْقِيَامَةِ فَرْدًا

On ih je sve zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.[1]

Sudnji dan neće nastupiti sve dok se ne upotpuni broj i ne proživi na Zemlji onoliko ljudi koliko je odredio Allah, dž.š.[2] Kroz kur'anske ajete, sunnet i mišljenje većine islamskih učenjaka vidimo da se u islamu ne dozvoljava ograničavanje potomstva, ali većina islamskih učenjaka smatra sprečavanje začeća ('azl), a samim tim i ostale povratne kontraceptivne metode - nepoželjnom praksom.

 

Razlozi sprečavanja trudnoće

Već u vremenu Poslanika, a.s., ashabi su se raspitivali o sprečavanju začeća ('azlu). To možemo vidjeti iz mnogih hadisa, a ovdje ćemo navesti hadis koji se prenosi od Džabira, a zabilježen je u El-Buharijevom i Muslimovom Sahihu: "Činili smo 'azl u vrijeme Poslanika i silaska Objave."

U Muslimovom Sahihu stoji: "Činili smo 'azl u vrijeme Poslanika i on je sa tim bio upoznat, ali nam to nije zabranio."[3]

Među tradicionalnom ulemom koja se bavila pitanjima sprečavanja začeća ('azla) jeste imam El-Gazali (umro 1111. god.). Imam El-Gazali u svom Ihjau izjavljuje da bi primjenjivanje 'azla bilo pravosnažno ako bi se vršilo zbog: zaštite ženinog života od rizika i rađanja djeteta ili ako bi se pojedinac bojao izrazite teškoće, zbog neumjernosti u broju djece ili zapadanja u finansijske teškoće.[4]

Među modernim islamskim učenjacima koji su iznijeli prave razloge za kontracepciju svakako spada i šejh Ahmed el-Šarbasi iz Egipta. On tvrdi da je kontracepcija pravosnažna pod sljedećim uvjetima:

- da se ženi omogući odmor između dvije trudnoće,

- ako jedan ili oba partnera imaju bolest koja može biti prenosiva,

- da bi se sačuvalo ženino zdravlje. Radi poređenja: ako žena već doji dijete, bilo bi štetno i za nju i za dijete da ostane trudna,

- ako su muževljevi prihodi nedovoljni za izdržavanje više djece.[5]

 

Osim već navedenih motiva i opravdanja koje su naveli imami Gazali i šejh Ahmed el-Šarbasi neki učenjaci navode i sljedeće, zbog kojih supružnici nastoje da privremeno sprečavaju trudnoću i prave razmak između djece:

  1. Ako je žena lošeg ahlaka i muž planira da se rastane od nje, pa zbog toga ne želi da ima sa njom djecu.

2 Briga žene o svom izgledu, čuvanju ljepote i zdravlja kako bi njen muž što duže uživao u njoj.

  1. Zauzetost supruge poslom izvan kuće ili studiranjem, što joj otežava brigu o djeci i njihov odgoj.
  2. Ako vlada opća pokvarenost pa se boji za potomstvo da će se iskvariti.
  3. Ako žena živi u neislamskoj sredini pa se boji nevjerstva za svoje dijete, ili se boji pokvarenog ahlaka zbog neislamskog društvenog ambijenta.

 

Uvjeti za sprečavanje začeća

Međutim ova dozvola nije apsolutna nego je uvjetovana sa tri šarta:

  1. Postojanje istinske potrebe za tim, u smislu pribavljanja koristi ili otklanjanja štete.
  2. Saglasnost supružnika i njihovo zadovoljstvo s tim, jer oboje imaju pravo na to.
  3. Da se njihovom upotrebom ne dogodi veća šteta od koristi, a određivanje te štete prepušta se pravednom doktoru muslimanu.[6]

 

Kontraceptivne metode

Korištenje kontracepcije spada u kategoriju dozvoljenih (džâ‘iz) djela. Pored toga, postoje neki hadisi koji kategorički dokazuju da je kontrola rađanja dozvoljena. Kontraceptivne metode i sredstva mogu biti i haram, i to ako bi neka vlada odlučila da nametne ili unaprijedi kontrolu rađanja u muslimanskim pokrajinama, ne zbog zdravstvenih razloga, nego zbog straha da bi visoki natalitet među muslimanima mogao izmijeniti njihov status nacionalne manjine, onda mudžtehid može izdati fetvu po kojoj bi primjenjivanje kontrole rađanja (bez ikakvih zdravstvenih razloga) u toj državi bilo harâm. Međutim ako je upitan život i zdravlje žene ili djeteta u tom slučaju kontracepcija bi bila farz.

Kontraceptivne metode većina islamskih učenjaka dijeli na:

  1. Povratne (reverzibilne) metode

To su metode koje nisu stalne prirode. Ove metode su, prema većini islamske uleme, dozvoljene. Sljedeće metode spadaju u ovu kategoriju:

  1. a) tuširanje (strujanje vode usmjereno na površinu ili unutrašnju šupljinu),

b ) metoda ritma,

  1. c) prekidanje spolnog odnosa ('azl),
  2. d) samo sredstva koja ubijaju spermatozoide (čepić – supozitorij - tablete za pjenjenje itd.),
  3. e) kondom (štit),
  4. f) dijafragma (pokrov),
  5. g) inrauterna sredstva (I.U.D., spirala, prsten itd),
  6. h) progestogen - samo tableta,
  7. i) progestogen injekcija,
  8. j) tableta[7].

 

Sve navedene metode imaju isti cilj, tj. da ne dođe do začeća. Neke metode imaju za cilj sprečavanje spermatozoida da dosegnu maternicu dok opet druge sprečavaju začeće. Među islamskom ulemom postoji dvojba oko intrauterinskih sredstava (IUS).

 

Intrauterinska sredstva (IUS).

Ova sredstva su plastični ili metalni objekti raznih oblika koji se postavljaju u maternicu. Medicinski eksperti ne znaju kako ova sredstva djeluju, a trenutno vladaju dva mišljenja: jedni kažu da IUS sprečavaju oplodnju, a drugi kažu da sprečavaju implantaciju već oplođenog jajašca u zid maternice. Pošto trudnoća prema Šerijatu počinje sa implantacijom, IUS se mogu koristiti u sprečavanju začeća, bez obzira na navedene razlike u mišljenjima između medicinskih eksperata.

 

  1. Nepovratne (ireverzibilne) metode

Nepovratne metode su one koje su stalne prirode. U ovu kategoriju spadaju sljedeće metode:

  1. a) sterilizacija muškarca presijecanjem sjemenovoda,
  2. b) tubalno podvezivanje (tubalna ligacija),
  3. c) odstranjivanje maternice (histerokotomija).

Ulema se jednoglasno složila da nije dopušteno bilo koje sredstvo koje bi moglo trajno onemogućiti osobi da ima potomstvo.

Muhammed, a.s., strogo je zabranio celibat i kastraciju, što potvrđuje hadis koji prenosi Abdullah bin Mesud, r.a.; on kaže: "Bili smo u pohodu s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i nismo imali žena sa sobom. Rekli smo: 'Hajde da se kastriramo!?' Poslanik nam je zabranio da to uradimo."[8]

Stav uleme protiv nepovratne kontracepcije utemeljen je na osnovu Poslanikove, s.a.v.s., zabrane kastracije. Sljedeći argumenti se mogu iznijeti kao potvrda ove tvrdnje:

prvo: i kastracija i nepovratne kontraceptivne metode protivne su ciljevima i stavovima Šerijata, koji drži da je primarna zadaća bračne zajednice posjedovanje potomstva;

drugo: i kastracija i nepovratne kontraceptivne metode svode se na mijenjanje suštine prirode ili poretka stvari u odnosu na ono kako ih je stvorio Allah, dž.š.[9]

Međutim ako bi se desila neka neizlječiva bolest, poput, npr., raka maternice, u tom slučaju bi bilo čak i obavezno odstranjivanje maternice i podvezivanje jajovoda. U ovom slučaju pribjeglo bi se pravilu nužde kao što je i predviđeno islamskim zakonom.

 

Pravne škole i njihov stav prema *azlu

Običaj 'azla jeste dopušten, ali nije preporučen zbog toga što se odustalo od suštine ubacivanja sperme u maternicu. Četiri islamske pravne škole su u pronalaženju konačnog suda u pogledu 'azla izveli uputu iz hadisa koji se odnose na ovu temu jer ne postoji izričit kur'anski tekst koji bi se ovdje mogao upotrijebiti.

  1. Hanefijska škola. Imam El-Kasani, učenjak ove škole, tvrdi da je nepoželjno (mekruh) za muža primjenjivati 'azl sa svojom suprugom bez njenog dopuštenja zato što se općenje završava ejakulacijom koja za posljedicu ima začeće ploda, a ona ima pravo imati djecu.[10] Ako je 'azl primijenjen uz njenu saglasnost, onda on nije neprimjeren zato što je ona na to pristala uz odricanje od vlastitih prava.[11]
  2. Malikijska škola. Imami Malik bin Enes, autor El-Muvett'a, kaže da muž nema pravo primjenjivati 'azl sa svojom suprugom bez njene privole.
  3. Šafijska škola. Imami Nevevi, učenjak ove pravne škole, smatra da je 'azl u bilo kojem slučaju mekruh (nepoželjan), bez obzira da li žena pristaje ili ne.
  4. Hanbelijska škola. Ibn Kudame, pravnik ove škole, kaže da je primjenjivanje 'azla bez ikakvog razloga mekruh, ali nije haram. 'Azl se ne bi trebao primjenjivati sa suprugom bez njenog pristanka.

 

Abortus i planiranje porodice

Pobačaj ili abortus (lat. abruptio graviditatis) je spontani ili izazvani prekid trudnoće odstranjenjem ili izbačajem embrija ili fetusa iz maternice prije sposobnosti ljudskog ploda za samostalan život. Nastaje zbog smrti fetusa ili rezultira njegovom smrću. Pobačaj može nastati spontano, zbog komplikacija tokom trudnoće ili se može izazvati.[12]

Iz same definicije možemo zaključiti da je abortus prekid već započete trudnoće, a nikako njeno sprečavanje. Kontraceptivna sredstva su ona koja sprečavaju dodir, tj. spajanje muškog spermija sa ženskom jajnom ćelijom. Ta sredstva potpadaju pod sud o 'azlu, tj. ona su dozvoljena. S druge strane, abortativna sredstva su ona koja ubijaju začeti život, bilo odmah nakon spajanja muškog spermija i ženske jajne ćelije, bilo nakon nekoliko mjeseci kada je plod već uveliko formiran. Takva sredstva su strogo zabranjena jer islam ne dopušta nasilni prekid trudnoće nakon što se ona već dogodila.[13]

Mišljenja uleme iz četiri pravne škole su sljedeća: Većina hanefija i šafija dozvoljavaju abortus u periodu prije sto dvadesetog (120) dana od začeća. Među manjinom šafija koji se suprotstavljaju i ovom viđenju je El-Ġazālī, koji abortus opisuje kao ğināyah (zločin). Imam El-Gazali pravi jasnu razliku između kontracepcije i abortusa pa kaže: ''Kontracepcija nije isto što i abortus i zakopavanje (ubijanje) živorođene djece. Abortus je kriminalni čin protiv jednog živog bića. Začeto biće prolazi kroz faze. Prva faza je ubacivanje muškog sjemena u maternicu i miješanje tog sjemena sa ženinim sekretima. Nakon toga je ta mješavina spremna primiti život. Prekid tog života je kriminalan čin. Kada se to biće dalje razvije ono postaje zakvačak na zidu maternice (el-'aleq) i abortus je tada još veći kriminalni čin. A kada to biće dobije dušu i njegovo oblikovanje se upotpuni onda se još više uvećava stepen zločina a nakon što se to biće živo odvoji od majke, ukoliko se ono tada pobaci, zločin postaje maksimalno ozbiljan.''[14]

Hanbelijski učenjaci smatraju dozvoljenim abortus prije četrdesetog (40) dana (uzimanjem lijekova), dok ulema iz pravnih škola imama Džafera i imama Malika to strogo zabranjuju u bilo kojem vremenu. Sva ova viđenja dozvoljavaju abortus u krajnjoj potrebi, kakva je spašavanje majčinog života, čak i poslije udahnuća duše.

        

Zaključak

Prema većini islamskih pravnika planiranje porodice jeste dozvoljeno, ali samo iz posebnih razloga. U momentu kada razlozi zbog kojih je došlo do sprečavanje začeća nestanu dužnost supružnika je da prestanu koristiti kontracepcijske metode. U planiranju porodice islamski učenjaci dozvoljavaju sve povratne kontaceptivne metode, a ulema je saglasna u zabrani nepovratnih kontraceptivnih metoda kao što su: sterilizacija muškarca presijecanjem sjemenovoda, tubalno podvezivanje (tubalna ligacija) i odstranjivanje maternice (histerokotomija). Međutim ako bi život žene bio ugrožen u slučaju oboljenja maternice, u tom slučaju alimi dozvoljavaju odstranjivanje maternice iz razloga spašavanja života žene. Islamska ulema pravi razliku između kontracepcijskih sredstava i abortusa i u tom slučaju su saglasni da abortus ne može biti sredstvo za planiranje porodice, te ga dozvoljavaju samo u krajnjoj potrebi, kakva je spašavanje majčinog života, čak i poslije udahnuća duše.

Autor: Kenan Jazvin 

Glasnik br. 7-8, 2015

 

[1] Merjem, 34-35.

[2] Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, preveo Ahmed Purdić, Grabus H., Sarajevo, 2003., str. 36.

[3] Yusuf el-Qaradawi, Halal i haram u islamu; preveli Džemaludin Latić i Seid Smajkić, Ljiljan, Sarajevo ,1997.,

str. 267.

[4] Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, Fakultet islamskih nauka Sarajevo, El-Bejan, Sarajevo, 2006., str. 184.

[5] Ibidem, str. 184.

[6] Dostupno na: http://www.n-um.com/?q=node/3532

[7] Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, Fakultet islamski nauka, Sarajevo, El-Bejan, Sarajevo, 2006., str. 187.

 

[8] Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, Fakultet islamski nauka, Sarajevo, El-Bejan, Sarajevo, 2006., str. 189.

[9] Ibidem, str. 191.

 

[10] Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, Fakultet islamskih nauka,Sarajevo, El-Bejan, Sarajevo, 2006., str. 182.

[11] Ibidem, str. 183.

[12] Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Poba%C4%8Daj

[13] Dostupno na: http://www.znaci.com/serijatsko_pravo/serijat/art47_0.html

[14] ibid.